Levčenko: "Rezultati vojnih poraza Rusije samo svjedoče da se Moskva uvijek bojala vojnih koalicija ili odlučnih udaraca"

Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu je za nacional.hr analizirao povijest ruskog ratovanja.

“Na današnji dan prije točno 452 godine, 1571., Moskvu je do temelja spalila vojska Krimskog kana Devlet Geraja. Svi krimski kanovi Geraji bili su direktni potomci jednog od najpoznatijih vojskovođa u povijesti čovječanstva – Džingis Kana, koji je stvorio carstvo Mongola, jedno od najvećih u povijesti.

Moskovski car Ivan IV., kojeg su nazivali Grozni, bježao je iz glavnog grada svoje države čuvši za dolazak ogromne vojske s Krima. Krimski kan bio je uvrijeđen što je Ivan IV. sebe proglasio Moskovskim carem, bez ikakvog međunarodnog odobrenja i procedure priznavanja ove titula, samo uz falsificirano pismo koje je navodno dao Carigradski patrijarh, a također je odbijao plaćati poreze Krimu koji je vojno pomagao Moskvi da dobije ratove sa svojim susjedima, posebno Kazanskim kanatom. Kad su na Krimu saznali da je tijekom osvajanja grada Kazana moskovska vojska na Zvjerski način pobila gotovo cijelo civilno stanovništvo grada, koje je bilo muslimanske vjere, kao i krimski Tatari, domaće je stanovništvo poluotoka, iako i nije bilo naklonjeno kazanskim Tatarima, tražilo krvnu osvetu. Moskovljani su tada dobili nadimak kasape. Taj su nadimak potvrdili više puta, kako u vojnim borbama Moskovske države na Baltiku tijekom Livonskog rata od 1558. do 1583. godine, kad su moskovski vojnici ubijali lokalne žene i djecu, a kasnije ih još i vješali.Čak je i u srednjem vijeku to bilo nezamislivo. Ove navike hladnokrvnih ubojica kod sadašnjih Rusa ostali su i do danas. Ruski su vojnici u ožujku prošle godine u gradu Buči kod Kijeva prvo silovali ukrajinske djevojke, onda ih zadavili pa kasnije spaljivali njihove leševe.

Moskva je Krimskom kanatu plaćala porez od 1473. godine, ali je odlučila da je došlo vrijeme da to odbije, zašto je bila i kažnjena. Ivan IV. Grozni morao se odreži carske titule, Moskva je ponovno počela plaćati poreze navodno ‘oduvijek ruskom Krimu’ i to je trajalo sve do 1700. godine. Ivan IV. obvezao se vratiti neovisnost pokorenom Astrahanskom kanatu.

Prije 1571. godine Moskvu su već spalili Zlatna Horda pod zapovjedništvom tatarskog kana Tohtamiša 1382. godine, i još ranije vojska Mongola 1238. godine. Posljednji put Moskvu su djelomično pokorili 1618. godine vojska Poljaka i ukrajinskih kozaka zbog miješanja u ukrajinske i bjeloruske stvari. Tako sve priče o nepobjedivosti ruskog oružja nisu točne. Točno je da je 1514. godine zajednička vojska Ukrajinaca, Litvanaca, Bjelorusa i Poljaka na čelu s ukrajinskim knezom Konstantinom Ostrožskim pod Oršom (današnja Bjelorusija) potpuno razbila moskovsku vojsku na čelu s vojskovođom Čeljabinim. Kremlj je htio politički pokoriti teritoriji na kojem su živjeli Ukrajinci i Bjelorusi u sastavu zajedničke Litvanske države, koja je navodno morala pripadati Moskvi. Nakon poraza Kremlj je odustao od ove ideje. Kasnije je izbio već spomenuti Livonski rat na Baltiku, kada je Moskva tražila nove prostore kako bi dobila izlaz na Baltičko more. Moskva je krenula u rat bez najave i zauzela niz teritorija. Ali onda se formirala koalicija Europskih država (Danska, Švedska, Poljska, Litva) koja je razbila i otjerala moskovsku agresorsku vojsku kući. Umjesto okupacije tuđih prostora Moskva je izgubila dio svojih teritorija.

Od 1609. do 1618. godine došlo je do Moskovsko-poljskog rata. Na strani Poljske ratovali su ukrajinski kozaci na čelu s hetmanom Petrom Sagajdačnim. Moskovska vojska bila je pobijena, bila je zauzeta gotovo čitava Moskva, osim centra grada. Onda je Kremlj odlučio prihvatiti ponizne uvjete mirovnog ugovora. Platio je Poljacima i kozacima veliku odštetu i odrekao se svih svojih teritorija koji je tada uspio prigrabiti na terenima suvremene Ukrajine i Bjelorusije.

Naravno, spomenemo i Krimski rat, koji se vodio od 1853. 1856. godine. Već je tada Moskovska država, od 1721. godine, postala Rusijom. Rusija je svojevoljno okupirala Moldaviju i dio današnje Rumunjske (Vlaška). kao odgovor koalicija Turske, Engleske i Francuske poslala je zajedničku vojnu ekspediciju na Krimski poluotok i potpuno razbila rusku vojsku. Ruski grof Orlov potpisao je u Parizu Akt o potpunoj kapitulaciji. Rusiji je bilo zabranjeno imati Crnomorsku flotu, morali su biti srušene sve ruske utvrde na obali Crnog mora, a Petreburg prekinuo svoje miješanje u stvari Podunavske regije.

Rusko-japanski rat vodio se 1904. i 1905. godine, a njega je Sankt-Petreburg potpuno izgubio. Poraz u ovom ratu doveo je do okončanja Prve ruske buržoaske revolucije. Narod je bio nezadovoljan načinom na koji se razvijala zemlja u to doba. U ožujku 1918. godine sovjetska Rusija nije mogla zaustaviti prodor njemačke i austrijske vojske. Crvena Moskva morala je kleknuti i potpisati mirovni ugovor, kad je morala priznati neovisnost Ukrajine, Bjelorusije i Baltičkih zemalja.

Rusija je izgubila i Prvi rusko-čečenski rat, koji se vodio od 1994. do 1996. godine, kada je morala službeno priznati postojanje Republike Ičkerija. Sada čekamo na završetak rusko-ukrajinskog rata, gdje Moskva mora snositi potpunu odgovornost za početak najveće vojne invazije nakon 1945. godine. Rezultati vojnih poraza Rusije samo svjedoče da se Moskva uvijek bojala vojnih koalicija ili odlučnih udaraca. Ukrajinci se moraju sjetiti svih svojih vojnih pobjeda nad Moskovljanima i vratiti Krim, koji se nikako, ni blizu, ne može smatrati nekakvim ruskim povijesnim mjestom. Vojni poraz Kremlja, kojeg se toliko boji Putin, može dovesti i do nove Ruske revolucije. U svakom slučaju sadašnja politička garnitura u Moskvi, koja je u Rusiji sijala šovinizam i mržnju prema drugim narodima mora biti pometena zauvijek, a njezini lideri trebaju završiti na međunarodnom sudu za ratne zločine u Ukrajini”, piše Levčenko.