Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizirao stanje u Ukrajini. Osvrnuo se na napredovanja ukrajinske vojske u regiji Harkiv, kao i odgovor Rusije.
“Moskva je napokon priznala da je izgubila ogromne privremeno okupirane teritorije u regiji Harkiv. Istina je da se Kremlj nije usudio potvrditi da je ruska vojska bježala i ostavljala veliku količinu vojne tehnike, koja se u paničnom povlačenju nije mogla prebrzo kretati. Ukrajinska strana ruskim teškim naoružanjem može kompletirati gotovo pola motorizirane brigade. Moskovska propaganda pokušava ‘obijeliti’ Putina – navodno su krivci vojnog poraza na terenu. Ali već je poznato da je niz ruskih generala upozoravalo šefa Kremlja da je okupatorska vojska na granici mogućnosti izdržavanja ne samo napada, čak i obrane. Možda bi ovi generali i dalje šutjeli, kako su to oduvijek i radili, ali osjetili su da Zloglasni FSB baš njih planira imenovati glavnim krivcima za vojne poraze na ukrajinskoj bojišnici”, piše Levčenko.
Podsjeća da je u rodnom mjestu ruskog predsjednika St, peterburgu, niz zastupnika lokalne razine uputilo zahtjeve prema parlamentu RF da Vladimira Putina proglase državnim izdajnikom zbog rata u Ukrajini. “Tako nešto u povijesti Rusije 21. stoljeća još nije bilo zabilježeno, pa sada vidimo da se vojni ruski debakl oko Harkiva počeo projektirati i na ruski politički život. Prvi put je fotelja pod Putinom zaškripala. Ipak, ukrajinski napad oko Harkiva može spadati u jedan od najtalentiranijih vojni poduhvata u strateškom smislu u zadnjih 75 godina. Kao odgovor na ovaj napad, Putin je dao Zločinačku naredbu da se upotrijebe krstareće rakete na elektrane na istoku Ukrajine, što je bez struje ostavilo milijune Ukrajinaca. Ukrajinska vlada uspjela je dosta brzo sanirati ogromne štete. Ali, ostaje činjenica da je ono što je Putinova vojska zauzela u regiji Harkiva tijekom tri mjeseca teških borbi, izgubila bez ijedne ozbiljne bitke – za tri dana. Putin je od svoje okupatorske vojske tražio da do 15. rujna zauzme cijelu Donjecku regiju, a ispalo je da je ukrajinska vojska, osim teritorija regije Harkiv, također počela oslobađati još i sjever Donjecke regije. Je li čudo da je ruska vojska pobjegla, ako je posljednjih mjeseci bila kompletirana od ljudi koji su odlučili služiti u vojsci umjesto izdržavanja roka kazne za kriminalne radnje. Ruska vojska polako se pretvara u čopor pljačkaša, koji od ukrajinskih stanovnika na privremeno okupiranim teritorijima oduzimaju sve što vide, da bi kasnije sa svim ukradenima stvarima bježatli u pravcu ruske granice. Počeo je proces predaje vojnika, koji ne žele voditi ovaj samoubilački rat. Ruski vojnik osjetio je ledeni pogled ukrajinskog branitelja, koji je pokazao da, ne samo traži smrt za agresora, nego i spremnost boriti se do kraja – do potpune propasti ruske invazije. Iza leđa ukrajinskog vojnika je obitelj, rodna kuća i državnost više od 1500 godina. Ruski osvajač samo ima kremaljsku uputnicu da zauzme tuđi teritorij, gdje ga mrze i čekaju da pogine u teškim mukama. Razmetanje ruskom hrabrošću završeno je u borbama kod Kijeva, Harkiva, Černihiva, Mikolajiva. Žestoki ukrajinski otpor pokolebao je rusku samouvjerenost. Sada je želja Ukrajinaca da što više ruskih osvajača vrati kući u lijesovima, ili da ostanu zauvijek pokopani u ukrajinskoj zemlji da mnoge generacije ne bi ni pomislile da krenu ratom protiv Ukrajine. Kijevu ne treba tuđi teritorij, ali sve svoje moramo vratiti ukrajinskom narodu. S agresorom je linija kompromisa linija državne granice, koja je međunarodno priznata. Rusija nije najmanja zemlja na svijetu i tuđi teritorij nije im ‘pitanje života’. Ukrajina mora stati kao kost u grlu ruske Zvjeri, koja bi izdahnula od istog Zla koje sije oko sebe”, poručio je.
Levčenko dodaje da se ukrajinski vojnici koji kreću u bitku s ruskim agresorom sjećaju Velikih knezova Kijevskih Svjatoslava, koji je pokorio Moskovsku regiju 964. godine, i Volodimira, koji je 988. godine pokrstio divljake iz šuma i močvara rijeke Moskve i gornjeg dijela rijeke Volge.
“Tada su Kijevski knezove 200 godina morali voditi borbe da ovo stanovništvo napokon prihvati učenje Krista. Ukrajinski borci sada se sjećaju se velikih pobjeda – kad je kijevska vojska zajedno sa Litvancima i Poljacima, s kojima je tada bila u jednoj državi, i koju je predvodio ukrajinski veliki knez Konstjantin Ostrožski razbila i uništila moskovsku vojsku oko grada Orša (sada teritorij u Bjelorusiji) 1514. godine. Svi mi u Ukrajini sjećamo se 1608.-1610. godine, kad su ukrajinski kozaci pomogli poljskoj vojsci zauzeti Moskvu i tri godine vladati cijelom ovom zemljom. Nismo zaboravili ni 1618. godinu, kad su zaporoški kozaci na čelu sa hetmanom Petrom Sagajdačnim zajedno s poljskim postrojbama razbili moskovsku vojsku i zauzeli pola grada, napustivši ga tek kad su Moskovljani platili ogromnu otkupninu. Nismo zaboravili velike pobjede ukrajinskih kozaka na čelu sa hetmanom Ivanom Vigovskim 1659. godine, kada je potpuno uništena moskovska vojska kod ukrajinskog grada Konotop.Ukrajinska vojska 363 godine nakon Konotopske bitke opet uzima na zapovijed naredbu – ‘moramo ponoviti'”, zaključio je Levčenko.
Komentari