Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak je za nacional.hr komentirao situaciju u Ukrajini, posebno se osvrnuvši na ulogu Bjelorusije u rusko-ukrajinskom sukobu.

“U sjevernom susjedstvu Ukrajine dosta opasno manevrira predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. On je izjavio da je Ukrajina prije nekoliko dana navodno udarila projektilima na bjeloruski teritorij, ali da je odradila svoj posao proturaketna obrana. Pritom Lukašenko nije predstavio slike gdje je to bila srušena makar jedna ukrajinska raketa.

Bjeloruski predsjednik koji na izborima 2020 godine nevjerojatni šesti puta proglasio sebe za šefa države nije bio prihvaćen od strane domaće opozicije i međunarodne javnosti. U Minsku i drugim većim gradovima počeli su neredi, koji ipak nisu pomeli sa vlasti bjeloruskog vladara. Razumljivo je da na pomoć Lukašenku priskočila službena Moskva. Ali za davanje potpore Vladimir Putin zatražio je od Minska ubrzavanje potpune integracije Bjelorusije s Rusijom. Bjeloruski diktator nije imao izbora i preuzeo je puno obaveza da ga Kremlj spasi ispred opasnosti gubljenja vlasti i preuzimanja Minska od strane demonstranata.

Aleksandar Lukašenko veliki je demagog, koji je uspio izboriti vlast po prvi put još daleke  1994. godine. On je imao puno jače protivnike u obliku zagovornika demokratskih i europskih promjena, koje je podržavala Bjeloruska narodna fronta i bivših komunista koji su bili na vlasti u doba SSSR-a.

Treba spomenuti da je u svoje doba u Bjelorusiji bio vrlo popularan lider Komunističke partije Bjelorusije Petro Mašerov. U doba SSSR-a vođa Komunističke stranke Bjelorusije koja je naravno bila sastavni dio komunističke partije Sovjetskog Saveza bio je političar broj jedan. On je bio više po dužnosti nego predsjednik vlade ili šef bjeloruskog parlamenta. Komunisti su bili u SSSR-u partija na vlasti i to je bilo čak upisano u Ustav kao članak 6.

Petro Mašerov bio je prvi sekretar komunističke partije Bjelorusije od 1965. do 1980. godine. U tom je periodu puno učinio da unaprijedi svoj rodni kraj. Kao bivši partizan i heroj Drugoga svjetskoga rata bio je vrlo popularan u narodu za razliku od većine komunističkih lidera različite veličine, koji se se ponašali birokratski, često neprofesionalno. Oni su gotovo svaki trenutak gledali na Moskvu kako bi dobili upute ili stalno provjeravali politički kompas, što se tiče službene linije komunističke partije, koja se ponekad mijenjala poslije dolaska na vlast nove stranačke garniture.

Inače P. Mašerov bio je izuzetak iz ove garde oportunista i nesposobnjakovića. Tako da se Bjelorusija, kao sovjetska republika, počela bolje razvijati u odnosu na druge regije SSSR-a. Mašerov je počeo biti popularan ne samo i Bjelorusiji nego i šire. To se puno nije svidjelo nekima u Kremlju koji su bili okupljeni oko tadašnjeg generalnog sekretara komunističke partije SSSR-a starog i pomalo nemoćnog Leonida Brežnjeva. Moskovska nomenklatura već je osjetila opasnost dolaska kompetentne i popularne osobe na čelo Sovjetskog Saveza, koja nije trpjela slabost u upravljanju i podlost u ljudskom ponašanju. Tako je 1980. godine P. Mašerov poginuo u automobilskoj katastrofi na povratku iz službenog puta iz Moskve u Minsk, koja, izgleda, nije bila slučajna. Za svojim leđima on je ostavio jednu od najrazvijenih sovjetskih republika. Izgrađen još u doba P. Mašerova, kompleks nacionalne ekonomije djeluje još i danas. Većina sadašnjih bjeloruskih privrednih giganata bila je sagrađena u doba tog talentiranog čovjeka i donosi Bjelorusiji korist i do današnjeg dana.

Tako je u izborima 1994 godine Aleksandar Lukašenko uspio pobijediti patriotske snage s jedne strane i udružene ex komuniste s druge strane. On sam je bio komunist, ali je sebe pozicionirao kao bjeloruski reformator i tako se uspio nametnuti u izbornoj utrci. Za svoju aktivnost par puta dobio je po nosu od policije, i to je vješto iskoristio kao borbu za demokraciju protiv autoritarizma. Ipak, kad je došao na vlast počeo je polako koristiti represiju protiv svojih političkih oponenta. Sa svakim novim dobivenim mandatom predsjednika države, kojeg nikad nije priznavala opozicija, pojačavao se pritisak na svakoga tko nije prihvaćao njegov način vođenje zemlje. Uskoro je sve preraslo u otvoreni politički progon i osobne represije protiv onih koji bi se usudili boriti protiv njegove vlasti. Ubrzo su vodeći opozicioneri stali ginuti pri sumnjivim okolnostima ili jednostavno nestajati bez ijednog traga.  Lukašenko je zbog takvih stvari bio stavljen pod personalne sankcije niza demokratskih država.

24. veljače ove godine ruska vojska napala je Ukrajinu. Lukašenko je podmuklo dozvolio ruskim tenkovima, čitavoj vojnoj tehnici i vojnicima RF da napadni s teritorija Bjelorusije. Tako da su u prvi dan rata ruski vojnici već bili u okolici Kijeva koji je dosta blizu bjeloruske granice. Ovaj podli plan zauzimanja glavnoga ukrajinskoga grada zamalo da nije uspio zbog podlosti Lukašenka i službenog Minska. Putinova Rusija napala je Ukrajinu kao nekad hitlerovska Njemačka Francusku – ne samo direktno, nego i preko druge zemlje.

U slučaju nacista to je bila Belgija, a u slučaju rusista – Bjelorusija. S ovog teritorija avijacija RF stalno bombardira ukrajinske gradove, rusko projektili često su bili lansirani na Ukrajinu baš iz Bjelorusije.

Ruska vojska koja došla iz Bjelorusije, u čijim su redovima bili i bjeloruski vojnici dragovoljci, uništila je potpuno gradove Borodjanka i Gostomelj, jako razorila Irpenj, počinila ratne zločine i zločine genocida u Buči i okolnim selima. Lukašenko za ovo snosi osobnu političku i pravnu odgovornost. Umjesto toga on sada već nekoliko mjeseca provodi ratne manevre duž ukrajinske granice, iznoseći laži da navodno Poljska želi zauzeti zapadnu Ukrajinu i tu je Bjelorusija spremna takvo što spriječiti, što Kijev smatra vojnom prijetnjom ukrajinskoj državi. Tako Lukašenko mora biti svjestan opasnosti pridruženja ruskoj vojnoj agresiji. To za njega može biti posljednji politički tango. Njegov partner Putin odlučio je da nema više što izgubiti. Ali Lukašenko može izgubiti sve”, napisao je Levčenko.