“Prije 363 godine, 1659. , ukrajinska kozačka vojska zajedno s konjicom Krimskih Tatara na istoku Ukrajine pored grada Konotopa, koji se nije predao Moskovljanima, potpuno je razbila agresorsku vojsku Moskovske države. To je bila bitka za utvrđivanje slave ukrajinskog oružja.”, podsjeća u srijedu za nacional.hr bivši ukrajinski veleposlanik Oleksandr Levčenko. Levčenko sadašnju situaciju u Ukrajini uspoređuje s povijesnim odnosima na tom prostoru i poručuje da se iz toga može učiti.

“Još jednom moram podsjetiti da je do 1718 godine država koja je u istoj godini sebe proglasila pod novim nazivom Rusija, a u originalnom nazivu Rosija, bila od 13 stoljeća Moskovskom kneževinom. U gradovima i okolici Kijeva, Černigova, Volodimira (Volynj), Galiča (Galicija)  stanovništvo s prostora Moskve, Rjazani, Suzdali, Tveri uvijek su se zvali Moskovljani ili Moskoviti, ali nikad Rusima. Ovo je bilo očigledno zbog toga jer se regije uz rijeku Moskvu i gornju Volgu, koje su bili u sastavu Kijevske države Rus, nikad nisu smatrale kao prvobitna teritorija Kijevske države nego kao vanjski izvojevani prostor na kojem su oduvijek živjeli neslavenski narodi pridošli u 8. stoljeću, Slaveni iz teritorija sadašnje Poljske. Tako je u Kijevu, Černigovu, Volodimiru i Galiču živjelo stanovništvo koje je sebe zvalo Rusima, koje je bilo titularni narod Kijevske države. Oni su bili direktni potomci prvih Slavena na ovom prostoru – Anta i Sklavina. A regije rijeke Moskve i gornje Volge uvijek su bile nastanjene plemenima finsko-ugarskog porijekla, koji su bili bili pokoreni od Kijevske države Rus. Titularni narod države Rus imao je svoje plemena. Oko Kijeva živjela su plemena Poljana, oko Černigova – Siverjani, u regiji grada Volodimir – Volynjane, oko Galiča – Bijeli Hrvati, koji su svi kasnije, s razvojem druge Kijevske države Rus (od 882. godine) počeli sebe isključivo zvati samo kao Rusi i to od 11. stoljeća. Prije toga koristili su naziv svojeg plemena i zajednički naziv Rus. Recimo na Balkan, u regiju između Dunava i Jadranskog mora, sredinom 6. stoljeća otišli su Slaveni iz teritorija Galicije (gornji tok rijeke Dnjestar) još se nazivajući Hrvati.”, piše Levčenko.

Nastavlja da se Moskva na zemljopisnoj mapi pojavljuje tek u 12. stoljeću (1147 g.), a da je tamošnja mješavina lokalnog finsko-ugarskog stanovništva (plemena Merja) i pridošlih Slavena iz Poljske (plemena Vjatiči) sebe zvala Ruskije.  “To znači da su pripadali državi Kijevska Rus, plaćali poreze, a sinovi Velikog Kijevskog kneza  ovdje su vladali koloniziranim teritorijem. Ali opet – Ruskije, to je vlastiti  naziv tog stanovništva. U Kijevu i Černigovu njih čak nikad nisu zvali Ruskima, nego imenom centralnog grada kneževine kojem su pripadali. Pritom, ako je netko od tadašnjih trgovaca putovao u Kijev ili Černigov, recimo iz Tveri ili Smoljenska, uvijek bi rekao da putuje u Rus. Ali ako bi netko išao u Suzdalj, Rjazanj, uvijek bi rekao samo za naziv mjesta gdje putuje. Inače, svi trgovci znali su da ondje putuju unutar države Rus, ali originalno to nije Rus. Tako su do 1718. godine Kijev i Černigov i čitavo stanovništvo sadašnje Ukrajine stanovništvo države sa centrom u Moskvi zvali isključivo Moskovljanima ili Moskovitima. Zato se i bitka 1659. godine pored Konotopa, na istoku sadašnje Ukrajine, spominje  kao povijesna borba Zaporočkih kozaka sa moskovskom, ali nikako ne ruskom vojskom. U to doba, kad je nekoliko godina ranije 1654. godine bio  potpisan ugovor između Zaporoških kozaka i Moskovske države, koji je Kremlj  uskoro prekršio, dvije strane predstavljali su kozački hetman Ruski Bogdan Hmeljnicki i car Moskovski Aleksej Mihajlovič.”, piše Levčenko.

“U Konotopskoj bitci 1659 godine sudjelovala je 21 tisuća Zaporoških kozaka, 40 tisuća Krimskih Tatara i 4 tisuće plaćenika (Poljaci, Vlasi, Srbi) protiv 58 tisuća Moskovljana i 6,5 tisuća kozaka koji su bili na moskovskoj strani. Zbog vojne ishitrenosti moskovska vojska je bila okružena i potpuno uništena. 30 tisuća Moskovljana bilo je ubijeno i 15 tisuća zarobljeno. Gubici Zaporoških kozaka i Krimskih Tatara zajedno su brojili 8 tisuća. U Moskvi su to sve doživjeli s velikom žalošću. Ruski car je u poderanom odijelu izašao ispred stanovništva Moskve da bi pokazao tugu zbog izgubljene vojske i brojnih predstavnika moskovskog plemstva i knezova. Oko Moskve su počeli kopati rovove da bi dočekali vojsku Zaporoških kozaka i Krimskih Tatara. Car  je pripremao svoj odlazak u dubinu zemlje da bi izbjegao opasnost od eventualnog napada na Moskvu. Ali sve je završilo dosta sretno za Moskovsku državu. Zaporoški kozaci na jugu Dnjepra nisu htjeli prihvatiti savezništvo s Krimskim Tatarima i napali su Krimski poluotok, unutar Ukrajine počela je unutarnja borba tko će biti sljedeći hetman (zapovjednik svih kozaka) što je vješto iskoristila Moskva. Tako je to za sadašnju situaciju još jedna bitna pouka – da treba ne samo poraziti vojsku agresora, nego i za sebe iskoristiti pogodnosti u budućnosti zbog oslabljenog protivnika. Moramo zapamtiti da je Moskva uvijek potplaćivala mnogo utjecajnih ljudi u Ukrajini da bi ih privukla na svoju stranu. Ne trebamo poštediti  svoje izdajnike. Osim toga, Kremlj je uvijek stvarao situacije za konflikte unutar ukrajinskih elita da bi se oni borili između sebe, a na zajedno protiv Moskve. Kijev također mora posebno cijeniti svoje saveznike, koji podržavaju Ukrajinu u teškoj borbi s moskovskim Zlom. “, poručuje Levčenko.

“Danas se moramo ponovno sjetiti potpune pobjede našeg oružja nad Moskovljanima. Grad Konotop bio je i u veljači ove godine okružen ruskom agresorskom vojskom, ali opet nije se predao. Prošlo je dosta vremena od 1659. godine, ali vrijeme je da to ponovimo.”, zaključio je Levčenko.