Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu se za nacional.hr osvrnuo na rat u Ukrajini s naglaskom na situaciju na Krimu.

“Kontra ofenziva ukrajinske vojske na jugu Ukrajine, točnije na desnoj obali Dnjepra gdje se nalazi grupacija od 20 tisuća ruskih vojnika, koji sada imaju vrlo otežanu komunikaciju sa svojom glavninom okupatorskih snaga s lijeve strane velike ukrajinske rijeke. Kako su govorili naši ljudi još od davnina, a to je ponovio naš poznati sunarodnjak i pisac Nikolaj Gogolj – ne može svaka ptica letjeti čak do sredine Dnjepra. Ukrajinac Gogolj morao je u to doba pisati na ruskom jeziku zbog tadašnje zabrane u carskom Peterburgu da se bilo što publicira na ukrajinskom jeziku. To je sve trajalo do 1905. godine kada je krenula Prva buržoaska revolucija u Rusiji (1905.-1907. godine) jedva je srušila monarhiju Romanovih i tada je šovinistički Peterburg morao opet dozvoliti korištenje ukrajinskog jezika poslije ranije uvedene zabrane u 19. stoljeću.

Glavna točka ukrajinskog vojnog napada je grad Herson. Mostovi preko Dnjepra sada su na meti ukrajinske artiljerije i onesposobljene su za prolaz teških naoružanja. Tako da pješački ruski vojnici mogu izaći, ali bez tenkova, oklopnih vozila i teretnih vozila. Ruska vojska pokušala je napraviti pontonski prijelaz, ali i on je bio srušen preciznom ukrajinskom vatrom. Čekamo da li se ruski okupatori usude boriti do kraja svog istrebljenja ili će se povući. Još je neke rezerve ruski Glavni stožer dovukao do obala Dnjepra, ali teško naoružanje ne može prebaciti na drugu stranu.

Polako mora nastati nestašica granata i streljiva, što će se opet prelomiti na stanju linije bojišnice. Rusi pokušavaju odvući ukrajinske snage napadima na Donbasu, ali zasad nemaju nekakvog uspjeha. Eventualno oslobađanje Hersona odmah stavilo bi na kartu produžetak ukrajinske ofenzive u južnom smjeru, a to znači da metom postaje Krimski poluotok. Krim je povijesno uvijek bio vezan za Dnjepar. Ako su u od 12. do 7. stoljeća prije Krista nomadske plemena Kimerijaca vladala jugom sadašnje Ukrajine, onda naravno da su oni bili prisutni i na Krimu. Od 7. stoljeća prije Krista njih su smijenila nomadske plemena Skita i opet je jug regije Dnjepra bio povezan s Krimom u jednoj državnoj zajednici. Poslije dolaska nomada Sarmata u 2. stoljeću prije Krista bila je gotovo ista situacija. U 3. stoljeću naše ere u Krim su upala germanska plemena Gota koja su vladala istovremeno i jugom sadašnje Ukrajine. Njih su smijenili nomadi Guni iz ravnica Azije, poslije su redoslijedom dolazili iz istoka Avari, Bugari, Hazari, Polovci i teritorij Krima uvijek je bio u jednoj zajednici s jugom Ukrajine radi boljeg upravnog, trgovačkog i vojnog komuniciranja. Prva (od 482 g.) i Druga (od 882. g.) Kijevska država također su bile dobro povezane s Krimskim poluotokom. Na Krimu je primio učenje Krista Veliki Kijevski knez Volodimir (988. g.), koji odmah pokrstio čitavu zemlju Kijevsku Rus. Kijevski knez također je odmah osnovao malu kneževinu Tmutarakanj koja je kontrolirala istočni Krim i strateški prolaz brodova iz Crnog u Azovsko more.

Ruska Federacija je počela rat protiv Ukrajine upadom na Krimski poluotok 20. veljače 2014. godine. Da bismo stavili debelu točku na rusku agresiju na Ukrajinu, koja imala za daljnji cilj porobljavanje najmanje još 13 neovisnih država, moramo vratiti Krim njegovom istinskom vlasniku – Ukrajinskoj državi. Sada svaka zračna i morska luka Krima postaju metom za onesposobljivanje ruske okupatorske vojske. Nas ne zanimaju samo mostovi preko Dnjepra. Mora isto biti onesposobljen nezakonito izgrađeni Krimski most. Moskva mora osjetiti da tuđi prigrabljeni teritorij mora biti vraćen Kijevu.

Kremlj je smislio ideologiju ruskog fašizma – rusizam kao ideološko pokriće za pljačku ukrajinskih prirodnih resursa. Samo u vrijeme obnovljene neovisne Ukrajinske države od 1991. godine i do početka 2014. godine Kijev je uložio u razvoj Krima više od 100 milijarda dolara. Ako mislite da Kremlj gura ideju ruskog svijeta samo iz razloga humanitarnog povezivanja s Rusima van Ruske Federacije, onda ste se varate. Prije 2014. godine stručnjaci su pronašli ogromne naslage plina oko Krimskog poluotoka (na morskom dnu) i Donbasu.

I evo vam kako je, igrom slučaja, pljačkaška ruska vojska odmah tu. Jedan od glavnih motiva ruskog napada je primitivna krađa ukrajinskih prirodnih resursa. Ako bi Ukrajina uspjela iskoristiti novo nalazišta plina na Krimu i Donbasu, onda bi zaradila ogromni novac, bila bi slobodna od neophodnosti kupovanja ruskog plina i još s mogućnošću izvoza. Na takav način Kijev bi postao potpuno neovisan gospodarski i energentski igrač kojem suradnja s Rusijom nema nikakvog posebnog političkog i gospodarskog smisla.

Rusija bi sa svojim plinom i naftom postala apsolutno nezanimljiva za Ukrajinu, a realizacija političkog pravca na integraciju s Europom postala bi bez alternative za ukrajinske građane. Tada je Kremlj brzo smislio i pripremio invaziju na Krim i Donbas da bi prigrabio eventualno ogromno nalazišta plina i druge ogromne ukrajinske resurse. Sada je još zamahnuo i na regiju Harkiv, koja je isto bogata plinom. Malo se tko sada sjeća, ali od 1950. do 1972. godina Moskva i čitavi europski dio Ruske Federacije dobivao plin isključivo iz Ukrajine – regija Harkiv, Poltava i djelomično Sumi. Tako je pravac ruskog vojnog napada na istok Ukrajine također imao za cilj okupaciju ovih teritorija da bi opet počela s novim tehnologijama dobivanja ogromnih opsega plina.

Ukrajinski Krim mora biti oduzet od ruskih okupatora, koji su ga pretvorili u ogromnu vojnu bazu. Zato poluotok mora biti demilitariziran. Gazdinstvo ruske ideologije fašizma – rusizma mora biti pometeno, a to znači da mora biti sprovedena denacifikacija. Svi pridošli Rusi, 600 tisuća ruskih građana, moraju biti vraćeni svojim kućama na Uralu i Sibiru odakle su uglavnom bili dovezeni. Krimski most, napravljen bez ikakvih ekoloških i građevinskih međunarodnih i ukrajinskih ekspertiza, postavši prijetnja za ekologiju Crnog i Azovskog mora, mora biti demontiran. Sve to samo po sebi neće se dogoditi, ako ukrajinska vojska uz pomoć zapadnih saveznika ne prinudi rusku stranu da se povuče s nezakonito okupiranog teritorija poluotoka. Oslobađanje Hersona bit će prvi korak u ovom pravcu”, napisao je Levčenko.