Oleksandr Levčenko, bivši ukrajinski velepolanik u Hrvatskoj, u petak je za nacional.hr komentirao ulogu Bjelorusije u napadu Rusije na Ukrajinu te povijest odnosa Rusije i Bjelorusije i njenih čelnika, Putina i Lukašenka za kojega kaže da je sadašnji predsjednički mandat, šesti zaredom, osvojio uz pomoć Moskve zbog čega je sada Minsk ovisan o politici Kremlja.

“Malo tko obraća pažnju kakvu rolu je odigrala Bjelorusija u izvršenju ruske agresije na Ukrajinu. Točnije ulogu nepriznatog u Europi predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji je omogućio ulazak na svoj teritorij brojčano ogromne ruske vojske, koja je navodno došla na zajedničke vojne vježbe da bi kasnije žustro prešla ukrajinsko -bjelorusku granicu 24. veljače ove godine i bila glavni promotor vojnog udara na glavni grad Ukrajine. Kijev je stalno komunicirao sa službenim Minskom ukazujući na opasnost ruskog upada preko bjeloruskog teritorija na svoj prostor neovisne države, članice i osnivača UN i drugih međunarodnih organizacija, a Minsk  je stalno uvjeravao da nema šanse da bi ruska vojska mogla izvršiti invaziju na Ukrajinu preko bjeloruskog teritorija. Ipak, Lukašenko i njegovo okruženje podlo su lagali da bi 24. veljače zabili nož u leđa Ukrajine. Ruska vojska krenula je u napad na Ukrajinu s najbliže granične točke prema Kijevu, a to je samo 150 kilometara. Tako su za dva-tri sata ruski vojnici bili  u okolici Kijeva, što je jako otežalo opću vojnu situaciju u Ukrajini. Ruska vojska koja je napadala iz pravca  bjeloruske granice potpuno je uništila gradić Borodjanku i većim dijelom  srušila gradove Irpinj i Gostomelj. U Buči su masovno ubijali civilno stanovništvo i činili zločin genocida. U teškim mukama samo je u Buči bilo ubijeno više od 420 ukrajinskih civila. Najviše ratnih zločina napravila je je 64. motorizirana brigada ruske vojske koja je ranije bila dislocirana u šumama Dalekog Istoka Ruske Federacije.  Za masovno uništenje Ukrajinaca Vladimir  Putin dao je ovoj postrojbi odličje gardijske. “, podsjetio je Levčenko.

Kaže kako službeno bjeloruska vojska nije sudjelovala u vojnom napadu na Ukrajinu, ali da postoje podaci  o vojnicima dragovoljcima, koji su se priključili ruskoj vojsci.

“S bjeloruskih aerodroma ruska avijacija polijetala je i bombardirala Kijev, također s bjeloruskog zračnog prostora vojska Ruske Federacije gađala je ukrajinske ciljeve krstarećima i balističkima raketama. Ukrajinska strana jako je ljutita zbog takvog ponašanja službenog Minska. Međutim, svoj najvažniji zadatak,  zauzimanje glavnog grada Ukrajine, Kremlj nije uspio ostvariti, iako su u pravcu Kijeva stigle brojčano jake ruske elitne postrojbe padobranaca i snage posebne namjene. Ali oni nisu ostvarili postavljene ciljeve. Zato ih je Kremlj odlučio povući natrag na bjeloruski teritorij da bi ih  kasnije prebacio na bojišnicu na Donbas gdje u prvih mjesec i pol dana rata nije imao nikakvog vojnog uspjeha.”, objašnjava Levčenko.

“Bjeloruski lider Aleksandar Lukašenko vodi zemlju od daleke 1994. godine kad je na prvim sveopćim predsjedničkim izborima dobio predsjednički mandat. Samo ove izbore EU, Vijeće Europe i OESS priznali su demokratskima. Poslije je Lukašenko još pet puta proglašavan za predsjednika zemlje, ali zapadni svijet to nije prihvaćao. Od samog početka svoje političke karijere on je uvijek bio za jačanje odnosa s Ruskom Federacijom. Ali njegovi ciljevi  od 1994. do 2000.  godine bili su jedno,  a kasnije do 2020. sasvim drugo. A sada je pak treće. U devedesetim godinama na čelu Ruske Federacije  bio je Boris Jeljcin.  Lukašenko je sebe  smatrao mlađim i sposobnijim političarem koji bi u zajedničkoj državi Rusije i Bjelorusije imao kud i kamo više šanse da zadobije glasove čak i ruskog biračkog tijela. On je stvarno na eventualnim zajedničkim izborima mogao pobijediti bilo koga od moskovskih konkurenta. Situacija se kardinalno mijenja 2000. godine kad predsjednikom Ruske Federacije poslije Borisa Jeljcina postaje Vladimir Putin koji u prvim godinama svog vladanja još nije bio tako politički moćan, ali uvijek je bio preambiciozan. Putin se s ruskom političkom elitom sporazumio da je on bolji kandidat za šefa zajedničke države nego Lukašenko. Zašto bi Bjelorus morao biti na čelu ogromne države sa ruskim kapacitetom od 90% ? Tako od  2000. do 2002. godine Moskva ne forsira temu ujedinjenja. Službeni Minsk također je shvatio promjenu razmišljanja u Kremlju. Tako je Aleksandar Lukašenko dao kompromisni prijedlog da predstavnik Moskve i Minska po redu svaki drugi mandat budu na čelu zajedničke države, na što je Putin odgovorio da razumije ogromnu razliku u razmjeru i ekonomskoj snazi Rusije i Bjelorusije. On je jednostavno rekao da ne treba komplicirati situaciju uz poruku da Bjelorusija postane regija Ruske Federacije. Takvo što nije bilo u planovima Aleksandra Lukašenka i on se polako počinje distancirati od željeznog zagrljaja Kremlja. Minsk pokušava u odnosu na Rusiju voditi izbalansiranu politiku smisao koje je – deklarativno potpuna suradnja i integracija, a realno očuvanje samostalnosti i svojih nacionalnih interesa. Tada je počela velika igra mačke i  miša, u kojoj je svima jasno tko je tko. Povremeno je  to Putina previše živciralo i tada je u okruženju Lukašenka probao formirati politički lobi odan Moskvi. Lukašenko, kad dozna  da netko iz bliskog kruga osoba počinje igrati na polju ruskih interesa, tu je osobu odmah izbacivao s dužnosti i postavio nove, sebi lojalne, ljude. Kremlj opet s novima kadrovima počne ‘muljati’, potkupljivati i onda slijedi potez Lukašenka koji mijenja takve kadrove.”, opisuje Levčenko povijest odnosa Putina i Lukašenka.

“Situacija se kardinalno promijenila 2020. kad je Lukašenko šesti put zaredom krenuo po predsjednički mandat, eliminirao iz utrke niz lidera opozicije i proglasio sebe za pobjednika. U Minsku i većim gradovima opozicija je  organizirala jaki val prosvjeda. Sve je politički zadrhtalo u glavnom gradu. I tu je Moskva u zadnji čas pružila ruku pomoći  uvjetujući potpunu ovisnost Minska o službenoj politici Kremlja. Kako je ostao usamljen pred opasnosti od pobjede opozicije, Lukašenko je pristao na ugovor s moskovskim vragom.”, kaže Levčenko.

“Putin sada želi da Bjelorusija otvoreno krene u rat s Ukrajinom, a Lukašenko shvaća da je to put u potpunu pogibiju, i do krajnjih granica, koliko može, manevrira i ne ulazi u rat. No,  Kremlj ga opet pritišće i ne zna se kakvo će biti finale ove situacije. Ako Lukašenko ne izdrži pritisak i krene u vojnu avanturu – to će za njega biti  krvavo finala, sigurno bez pobjede.”, zaključuje Levčenko.