Levčenko: “Bilo bi bolje da taj Vavilov više šuti”

Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u nedjelju je za nacional.hr pisao o ruskim spavačima u europskim zemljama, ulozi medija u proruskoj propagandi i slijednosti jezika iz kojih se iščitava razlika između ukrajinskog i ruskog jezika.

Na moskovskoj propagandističkoj televiziji održana je debata tijekom koje se raspravljalo o strategiji Rusije tijekom sljedećih desetljeća, kojom prigodom su kremaljski propagandisti iznijeli svoja mišljenja.

“Predstavnici ideje rusizma – ruskog neofašizma – počeli su naglašavali da ukrajinski jezik ne postoji, a također su naveli predviđanje da će Rusija pripojiti susjedne zemlje u “jedan veliki ruski dom”, s eventualnim širenjem na Balkan i Poljsku. O tome je govorio kremaljski propagandist Nikolaj Vavilov. On je tvrdio da će Rusija pripojit sve te nacije koje tvrde da su neovisne u jedan veliki ruski dom. Što to znači? U Europi s 500 milijuna stanovnika postojat će kolektiv od 200 milijuna ljudi koji govore ruski i koji može mirno položiti pravo na Balkan, Poljsku i zatim dalje”, piše Levčenko.

“Nije mnogo, nije malo. Ostaje pitanje za službeni Zagreb, Sarajevo, Podgoricu, Beograd, Sofiju, Skopje: jeste li svjesni ruske opasnosti za regiju. Jeste li ste spremni boriti se s mogućim ruskim vojnim desantom, ako do njega dođe na prostoru Balkana. Imate li popis pete kolone u svojim zemljama – od političara, biznismena, predstavnika medija na koje računaju Rusi kad se vojno pojave na balkanskom poluotoku. Spomenute zemlje možda i nisu u spremne odbiti drzak ruski vojni napad i stoga trebaju biti u stalnoj komunikaciji sa NATO-m, SAD-om, Velikom Britanijom. koje mogu vojno pomoći pri izbjegavanju okupacije”, nastavlja Levčenko.

Europska sigurnosna zajednica mora hitno početi aktivno raditi u smislu praćenja i kontrole proruskih snaga koje su spremne čak poći protiv svojih državnih institucija da bi podržale rusku invaziju. Ukrajinska iskustva govore da ne treba previše tolerirati proruske političare i medije koji vješto koriste europske vrijednosti, a to je pravo na slobodu govora i otvorenost medija. Levčenko kaže: “Takvi političari i mediji praktički spremaju teren da u napadnutoj zemlji ne bih bilo otpora ruskim okupatorima. Oni siju nevjericu u snagu EU i NATO-a, mogućnost solidarnosti i podrške slabih karika u lancu europskih institucija i zemalja članica. Ruska vojna opasnost za regiju može doći provociranjem unutarnjih konflikata gdje Moskva želi odmah se pojaviti kao mirotvorac, a u stvari vojno doći na Balkansko tlo i tu ostati.”

Znajući da su Hrvatska, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Crna Gora članice NATO saveza, a Zagreb i Sofija još i članice EU, onda su u najvećoj opasnosti ruskog vojnog ulaska na teren regije Srbija i BiH. Tu je ruski lobi formiran odavno i pripremljen za djelovanje u bilo kojem trenutku. “Beograd uz Budimpeštu pojedinačni su europski gradovi koji nisu izbacili sa svojih teritorija nijednog ruskog špijuna. Ruska obavještajna zajednica ušla je u srž politike službenog Beograda i Budimpešte i potpuno manipulira čak i najvišim političkim rukovodstvom ovih zemalja, gdje je najizrazitiji primjer mađarski premjer Viktor Orban”, zaključuje Levčenko.

Što se tiče Poljske, tamo su spremni dočekati rusku invaziju. U društvu je postignut politički konsenzus između svih stranaka i građanskog društva što se tiče eventualne vojne ruske agresije. Levčenko naglašava ulogu Poljske: “Službena Varšava razumije, da ne treba čekati dolazaa ruskih vojnika, i što jače podržavati službeni Kijev i njegove oružane snage koje mogu ne samo zaustaviti i odbiti rusku invaziju na Europu preko Ukrajine, nego i odbiti rusku vojsku i poslati ih kući žive ili u kovčezima. Poljska je stala rame uz rame s ukrajinskim narodom u borbi s ruskim neofašizmom. Tu nema više mjesta za ideološke diskusije. Za to nemamo vremena.”

Kremlj je uvijek koristio europske slobode da bi uvrstio svoje propagandističke kanale u europsku televizijsku mrežu. Europljani su napokon shvatili što znači moskovski informacijski trojanski konj. Ali u tom istom Beogradu i Budimpešti ruska propaganda se osjeća komotno i spremna još više aktivirati u vremenu kada bi došli ruski vojnici. Da bi se to dogodilo ipak mora prije pasti Ukrajina.

“Zato apsolutno nisu jasne poruke nekih visokih političara u Zagrebu i Sofiji koji ne žele pomoći učvršćivanju ukrajinskih oružanih snaga koje se snažno bore sa ruskim agresorom i spašavaju Europu, posebno Balkan, od vrlo moguće ruske agresije. Sve te političare mi dobro vidimo kako igraju za ruskog agresora svojim porukama da ne treba previše pomagati ukrajinskoj vojsci. Nije isključeno da su oni spremni dočekati ruskog okupatora”, navodi  bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj.

“Što se tiče pseudo filologa, ruskog neofašiste Nikolaja Vavilova, trebao bi znati da je stari ukrajinski jezik postojao od prvog stoljeća naše ere i njime su govorili ukrajinski pradjedovi Venedi (Vendi) koji su živjeli na prostorima sadašnje središnje, sjeverne i zapadne Ukrajine i istočne, središnje i sjeverne Poljske. Njih spominju još antički grčki i rimski povjesničari. U 4. st. Venedi (Vendi) na teritoriju sadašnje Ukrajine preuzimaju naziv Ante i Sklavine, a na teritoriju Poljske ostaju sa svojim starim nazivom. Tako neuk Vavilov ne može shvatiti da prvi Slaveni dolaze na tlo sadašnjeg europskog dijela Ruske Federacije, koji je bio uvijek potpuno neslavenski, tek u sredini 8. stoljeća. I samo zbog ove jedne činjenice da je ukrajinski jezik stariji od ruskog najmanje 800 godina on ne može fizički biti njegovim dijalektom nego obratno. U jezičkom smislu ukrajinskom jeziku dosta je bliski poljski.  Jasno je da u to doba ruski jezik nije postojao ni u snu. Stoga, bolje bi bilo da ovaj Vavilov više šuti”, zaključuje Levčenko.

Komentiraj