LESKUR: “Kazna mobingiranih je profesionalna i socijalna izolacija”

Ante Leskur, specijalist psihijatar već desetak godina vodi europski program prevencije zlostavljanja na radnom mjestu, kroz koji je prošlo 2000 osoba, uključujući i ‘zviždače’. Neki od pacijenata su i zaposlenici HNK koji su zatražili psihološku pomoć zbog mobinga

Ante Leskur, specijalist psihijatar koji već desetak godina vodi europski program prevencije zlostavljanja na radnom mjestu, uskoro će morati prestati s radom zbog odlaska u mirovinu. Želio je nastaviti s radom, a to želi i grupa od nekoliko desetaka zlostavljanih, u što se osobno uvjerio i novinar Nacionala sudjelujući prošlog tjedna na jednoj od njihovih grupnih terapija psihološke pomoći. Međutim, za to nisu dobili suglasnost Upravnog vijeća Doma zdravlja Zagreb – Centar pa sada prijeti opasnost da se taj europski projekt ugasi. Program prevencije zlostavljanja na radnom mjestu pokrenut je 2007. godine u Zavodu za javno zdravstvo, a Leskur se, kako je rekao u razgovoru za Nacional, u njemu posve slučajno našao 2008. godine. Kroz njegovu ordinaciju u proteklom je desetljeću prošlo više od 2000 ljudi tražeći psihološku pomoć. Projekt je početkom 2009. godine prebačen iz Zavoda za javno zdravstvo u Dom zdravlja Zagreb – Centar u novozagrebačkom naselju Siget, a Leskurovim odlaskom u mirovinu, kako je i sam rekao, prijeti mu potpuno gašenje. Sami polaznici tog programa tvrde da je Ante Leskur jedini psihijatar u Hrvatskoj koji se ozbiljno bavio tom vrstom problema – tj. mobingom. Među polaznicima programa su i tzv. “zviždači”, koji razotkrivaju brojne afere stvarajući ozbiljne probleme i političarima na vlasti.

NACIONAL: Na vašoj “grupi mobingiranih” koju vodite čuo sam da ste jedini psihijatar u Hrvatskoj koji ne daje samo lijekove zlostavljanim ljudima. Tvrde da ste jedini psihijatar koji je u cijelosti posvećen njihovu oporavku?

Prepisujem i ja lijekove, ali sam i zastupnik komplementarne terapije. Dakle, terapiju ne treba provoditi isključivo lijekovima, nego i riječju, induvidualnom terapijom, a preporučam i grupnu terapiju. Pretpostavimo li da je svakoga tjedna bilo nekoliko mobiranih pacijenata koji su se obratili za pomoć u našu ambulantu, u proteklih 10 godina koliko radim na ovom projektu prevencije protiv zlostavljanja na radu niz ljudi prošao je kroz ovu našu grupu. Sigurno je prošlo više od 2000 ljudi. Najviše ih je bilo iz državnih i javnih ustanova, nešto iz korporacija, a najmanje iz privatnih manjih tvrtki. Neki su se ljudi na tim grupnim terapijama zadržavali godinama. One kojima je to bilo potrebno upućivali smo i u dnevne bolnice.

NACIONAL: Što rade u tim dnevnim bolnicama?

Imaju višetjedne programe, slične programu i na ovoj našoj grupi, ali tamo je oko njih angažiran tim ljudi: medicinske sestre, defektolozi, radno-okupacijski terapeuti, psihijatri. Ti pacijenti dobivaju raznoliku terapijsku podršku ovisno o načinu kako to koja bolnica ima organizirano. Takvi programi postoje u bolnicama kao što su KB Dubrava, KBC Zagreb – Rebro, KBC Sestre milosrdnice u Vinogradskoj, Klinika za psihijatriju “Vrapče” i Psihijatrijska bolnica “Sveti Ivan” u Jankomiru.

NACIONAL: S koliko pacijenata u grupi trenutačno radite?

U grupi je nekoliko desetaka ljudi, a neki od njih dolaze već godinama. Ta grupna terapija nalikuje nečemu što se može vidjeti u američkim filmovima. Ljudi sjede poredani ukrug, svatko iznese svoj problem, osjećaje, svoju životnu priču. Najveća vrijednost tih naših druženja je emocionalna razmjena empatije sudionika grupe, razumijevanje, suosjećanje. Moj rad nije ništa posebno. Koordinator sam tih sastanaka. Pozovem ljude u isto vrijeme na isto mjesto i oni razmjenjuju iskustva, znanja, a i ja s njima. To su pametni, u najvećem broju visokoobrazovani, časni ljudi, izvrsni u svojim strukama, koji su zapostavljani, marginalizirani, onemogućavani i šikanirani u svojim radnim sredinama.

NACIONAL: Jesu li šikanirani zbog toga što ih njihovi pretpostavljeni doživljavaju kao konkurenciju ili prijetnju za njihove pozicije?

Ukratko, smetnja su podobnima, kao i mreži privilegiranih. Smetnja su zbog njihovog uvida u koruptivne radnje do najviše razine i kao takve ih se onemogućava u radu, odstranjuje, šikanira. U konačnici, isključuje ih se iz društva. Kad dožive tu sudbinu, od njih se počinju distancirati i kolege na poslu. Pretpostavljeni ih onemogućuju u profesionalnoj i socijalnoj afirmaciji. U takvom miljeu zabranjuje se kontakt ostalim zaposlenicima s njima. Ako netko nastavi samoinicijativno kontaktirati s prokazanima, onda i oni dolaze pod udar. Ljudi im zato počinju okretati leđa. Upravo je to i najveća kazna zlostavljanih djelatnika – profesionalna i socijalna izolacija. Namjerno se dovodi do teškog osjećanja kod tih ljudi kako bi izgubili samosvijest i samopouzdanje, uz njihov osjećaj da su nepoželjni i nekorisni, pokušava ih se prikazati nesposobnima, neznalicama, da nikome nisu potrebni.

NACIONAL: Pripadaju li tom krugu zlostavljanih ljudi na radnom mjestu i zviždači poput Vesne Balenović i Ankice Lepej?

Svakako. Pojam “zviždač” se odnosi na čovjeka koji vidi, osjeća, a onda i javno upozorava na određene probleme u radnoj sredini, javno upozorava na korupciju i nepotizam. I oni su nerijetko žrtve zlostavljanja na radnom mjestu – “zviždači” neko vrijeme podnose zlostavljanje u tišini prije no što “prozvižde” pa javno progovore o anomalijama, koje se najčešće pretvaraju u prave afere. Pojmovi zlostavljanih na radu i zviždača se preklapaju. Sjećam se obaju slučajeva koje ste spomenuli. Te dvije žene također su se našle na meti i proživljavale teške trenutke. Vesna Balenović zbog malverzacije u Ini. Ankici Lepej, službenici u banci, u ruke je bio dospio dokument iz kojeg je bilo vidljivo da tadašnji predsjednik Franjo Tuđman u imovinskoj kartici nije prijavio 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara svoje supruge, koje je ona bila oročila na svom deviznom računu. Ankica Lepej je tu informaciju proslijedila novinarima, a potom proživjela strašne pritiske i životnu havariju.

‘PONUKAN ZLOSTAVLJANJEM koje su moji pacijenti, desetak zaposlenika HNK doživljavali od intendantice Dubravke Vrgoč, 9. siječnja uputio sam pismo na adrese više hrvatskih institucija’

NACIONAL: Je li se položaj tih ljudi popravio nakon donošenja zakona o “zviždačima”?

U veljači ove godine donesen je zakon o zviždačima kojim je predviđena zaštita prijavitelja nepravilnosti ne samo u tijelima javne vlasti, već i kod privatnih poslodavaca. No moje iskustvo govori da se njegove posljedice ne osjećaju jer su zviždači, kao i ostali nepoželjni zaposlenici, a to pouzdano znam, i dalje izloženi strašnim pritiscima. Najčešće se to događa u državnom i javnom sektoru. I primjena tog zakona o zviždačima odložena je do početka 2020. godine. Evo i konkretnog primjera što se događa zlostavljanima. Jedna osoba, koja već mjesecima ne spava, a nedavno je dobila i izvanredan otkaz, na vlastite je uši čula kada je ministar povišenim tonom naređivao njenom nadređenom, direktoru jedne javne ustanove, da mu je “napokon makne s puta”, zapravo ukloni s jedne od rukovodećih dužnosti. Dobila je otkaz i nikome ništa, a ona i dalje ne spava u strahu za egzistenciju obitelji.

NACIONALMožda je tome tako i zato što zakon još nije stupio na snagu?

Nije samo zbog toga, nego zbog općeg odnosa našeg društva prema tom problemu. Taj zakon o “zviždačima” nije donesen na inicijativu naše vlade, nego pod pritiskom iz Bruxellesa. I ovaj program prevencije zlostavljanja na radu, koji je bio pokrenut 2008. godine u Zavodu za javno zdravstvo, a koji je 2009. godine administrativnom odlukom preseljen u Dom zdravlja Zagreb – Centar u kojem radim već deset godina, vjerojatno se dogodio pod pritiskom Bruxellesa. Tada u okviru pregovaračkog procesa ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Program je bio jedno vrijeme podupiran i od strane Grada Zagreba na lokaciji Doma zdravlja u Sigetu, ali je zapravo iščeznuo odlaskom u mirovinu Davora Ražića, specijalista medicine rada, koji je bio njegov voditelj i s kojim sam godinama surađivao. Sadašnji oblik rada pragmatično se održao mojim osobnim angažmanom, nastavljajući živjeti u neformalnom obliku zbog interesa i potreba grupe. Mojim odlaskom u mirovinu 30. lipnja 2019. prijetnja je da se i posve ugasi. Pitanje je ima li establišment ikakvog interesa da se to održi.

NACIONAL: No to zlostavljanje na radu, uobičajenog naziva “mobing”, nije lako dokazati.

Zlostavljanje na radu ne manifestira se na način da o tome postoje pisani tragovi i dokazi. Čitav niz usmenih naloga i prijetnji nadređenih nije moguće registrirati da bi se potom mogli podastrijeti kao konkretni dokazi. Ponašanje pretpostavljenog i okoline, kao i neverbalnu komunikaciju, isto je tako teško dokazati. Pravomoćni sudski ishodi u interesu zlostavljanih više su nego oskudni. Ljudi godinama vode procese pa se na kraju prepuštaju slabašnoj nadi u po njih povoljan pravosudni ishod, koji najčešće izostane. Poslodavci to znaju. Pozitivni pravomoćni ishodi po zlostavljane ljude prema iskustvu naše tzv. mobing grupe mogu se izbrojiti na prstima jedne ruke.

NACIONAL: Je li problem i u činjenici da u društvu ne postoji svijest o ozbiljnosti tog problema?

Postoje u Hrvatskoj i radni sudovi, ali njihov je rad usporen. Izloženi su pritisku moćnih korporacija i centara političke moći, koji svemu tomu i daju glavnu konotaciju. Svjedoke je teško osigurati, jer kada bi svjedočili, i sami bi se našli na udaru. Takvi svjedoci mogli bi biti samo oni koji su već napustili svoja radna mjesta iz sličnih razloga. Svi ti potencijalni svjedoci obiteljski su ljudi, imaju djecu, a gubitkom posla ostali bi bez prihoda, upitne egzistencije. Poslodavci su upućeni u materijalno stanje svakog zaposlenika i znaju kako ga mogu pritisnuti i ucjenjivati. Ljudi imaju kredite, a egzistencija im ovisi o plaćama – pa kako onda školovati djecu? Sve spoznaje koje poslodavac ima o zaposleniku omogućavaju mu da ga lakše ucjenjuje i kontrolira.

NACIONAL: Jeste li i vi sada pred umirovljenjem na neki način postali žrtva mobinga? Tjeraju vas u mirovinu, a vaša molba da nastavite raditi kao umirovljenik 4 sata dnevno ostala je bez odgovora. Upravno vijeće Doma zdravlja Zagreb – Centar oglušilo se na tu molbu. Kako to tumačite?

Kako su počeli moji problemi? Sedamnaest zaposlenika ugledne kulturne institucije HNK u Zagrebu 2018. godine obratilo se udruzi Mobbing, koja je poslala pismo Kazališnom vijeću HNK žaleći se zbog zlostavljanja od strane intendantice Dubravke Vrgoč. I u mojoj je grupi bilo desetak ljudi iz HNK. Vidjevši na grupi očaj tamošnjih zaposlenika, ponudio sam da za njih održim posebnu grupu, što smo i učinili u nekoliko navrata. Dakle, ponukan zlostavljanjem koje su oni doživljavali od intendantice, 9. siječnja ove godine napisao sam pismo i uputio ga na adrese više hrvatskih institucija: saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, Odboru za kulturu Gradske skupštine Grada Zagreba, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i Inspektoratu rada. Naveo sam sve ono što sam čuo od tih djelatnika te dio onoga čemu sam i osobno svjedočio u svezi baletne predstave “Orašar”.

‘POSLJEDICE novog zakona o zviždačima ne osjećaju se jer su oni, kao i ostali nepoželjni zaposlenici, a to pouzdano znam, i dalje izloženi strašnim pritiscima. Primjena zakona odložena je do početka 2020.’

NACIONAL: Jesu li vašem odlasku u mirovinu možda presudili gradonačelnik Milan Bandić i ministar Milan Kujundžić?

Iskreno, ne znam. Meni je vrijeme za odlazak u mirovinu već prošlo, ali sam i dalje voljan raditi četiri sata. I polaznici iz grupe zlostavljanih na radu, sadašnji i oni koji sada tjedno dolaze, zainteresirani su da nastavim raditi, kao i da “mobing grupa” nastavi živjeti, ali se eto ispriječila veća moć zbog koje će se ugasiti ovaj desetljetni neformalan, ali živ, pragmatičan oblik pomoći zlostavljanima na radu. Točno je da su mi triput dosad produljivali radni odnos, ali sam ovim pismom u obranu zaposlenika HNK vjerojatno dirnuo u osinje gnijezdo. Dirnuo sam u strukturu moći. Grupa i ja motivirani smo nastaviti s radom pa ćemo sada probati pronaći izvaninstitucionalni oblik rada i nakon lipnja trebamo pronaći neki prostor gdje bismo se mogli sastajati.

NACIONAL: Upravno vijeće Doma zdravlja opredijelilo se, međutim, da se zaposli specijalist psihijatar koji bi nastavio raditi na tom projektu. Taj njihov stav zvuči suvislo.

Međutim, postoji i interes grupe mobingiranih, budućih zlostavljanih na radu, kao i moj interes, da radim pola radnog vremena. To bih mogao raditi kao umirovljenik u okviru skraćenog radnog vremena. Međutim, ravnateljstvo Doma zdravlja, kao i utjecajne centre moći, ne zanima dublje otvaranje pitanja zlostavljanih na radu. Njima je samo važno da se “ne talasa”.

NACIONAL: Smetate li nekome konkretno?

Vjerojatno mnogima. Razmjenom mišljenja i informacija u grupi iz prve ruke čujemo kompromitirajuće podatke iz svih sfera života: gospodarstva, politike… U nekoliko su navrata različite televizije i emisije pokazivale interes da dođu na sastanak naše grupe, ali unazad godinu dana to se već triput zabranjuje. Na taj se način provodi i cenzura svih naših spoznaja i doživljaja. Onemogućava se da u javnost dospiju informacije o tome što ti zlostavljani ljudi znaju i što proživljavaju.

NACIONAL: Kako se to manifestira u svakodnevici zlostavljanih?

Zlostavljanja koja zaposlenici dugo proživljavaju manifestiraju se kroz tzv. somatoformne smetnje. To je naziv za više vrsta poremećaja koji se očituju razvijanjem i brojnih tjelesnih simptoma za koje se ne može naći određeni somatski uzrok ili bolest. Pacijenti se obično žale na brojne tjelesne simptome te često idu od jednog liječnika specijalista do drugog. Ovi simptomi vezani su uz razne socijalne ili psihičke krize. To je sve ono što se od doživljaja ugroženosti manifestira na tijelu – stalna tjelesna napetost, osjećaj grča u trbuhu, općenito smetnje s probavnim traktom, dišnim, kardiovaskularnim sustavom, imunitetom, endokrinim i reproduktivnim sustavom. Stalna je obuzetost misli precijenjenim radnim sadržajima, a tu si i nesanice, stalan osjećaj umora, dekoncentracija, depresivnost, socijalno povlačenje, poremećaj odnosa u obitelji… Osjećaj samosvijesti temeljito se narušava. Te osobe neprestano govore o tim problemima u okolini, koja postaje prezasićena njihovim sadržajima, uključujući i obitelj. Okolina ih više ne može slušati pa oni dolaskom na ove grupe nalaze bliske i strpljive slušatelje, kao i pomagače. Zlostavljani imaju potrebu da ih netko čuje i razumije, a da mu pritom neće dosaditi.

NACIONAL: Koliko vaša grupa može pomoći zlostavljanima?

Oni ovdje dobivaju prije svega emocionalnu podršku i savjetuju jedni druge. Bitna je empatija, suosjećanje, podrška i prihvaćenost. Imamo pomoć i odvjetnika, ljudi s iznimnim komunikacijskim vještinama, savjet i pomoć pravnika te ljudi iz pravosuđa koji nas savjetuju kako iznijeti problem, kome se obratiti, kako se ponašati na raspravama. Tu je čitav niz pragmatičnih znanja i savjeta koje ljudi razmjenjuju. Ovdje na grupi nalaze se po generacijskom ili profesionalnom obrascu. To su većinom osobe natprosječnih sposobnosti i visokih etičkih principa. Imamo velik broj zlostavljanih iz ekonomskih struka – financija, računovodstva, nabave, posebno iz područja odgoja i obrazovanja svih razina, počevši od dječjih vrtića do fakulteta. Zaposlenici financijsko-računovodstvenih struka posebno su izloženi pritiscima da odrađuju nešto što nije zakonito pa oni to odbijaju činiti. Na različite ih se načine pokušava onemogućiti, sve do otkaza. Nalaze se na meti ucjena i marginaliziraju. U sličnoj su situaciji često i pravnici kada ne postupe prema neprincipijelnim zahtjevima nalogodavaca. S obzirom na stanje u hrvatskom pravosuđu, zlostavljani na radu nerijetko su izloženi dugogodišnjim pravosudnim postupcima prije negoli se izbore za svoja zakonima zajamčena prava. Općenito, vrlo je malo pravosudne satisfakcije među ljudima iz grupe, a probleme imaju i u zdravstvenom sustavu jer ga kontroliraju ili na njega utječu moćnici.

‘OVIM SAM PISMOM u obranu zaposlenika HNK vjerojatno dirnuo u osinje gnijezdo. Dirnuo sam u strukturu moći. U pismu sam naveo sve što sam čuo od tih djelatnika te dio onoga čemu sam i osobno svjedočio’

NACIONAL: Kakav je taj problem u zdravstvenom sustavu?

Ti ljudi često imaju problema s bolovanjima. Ako su to žene, koje su koristile samo porodiljsko bolovanje, onda u situaciji kada su zlostavljane s psihičkim i fizičkim simptomima teško ishode bolovanje. Sve se koristi da ih se dodatno šikanira, često utjecajem i pritiscima poslodavaca koji i na taj način iskazuju svoju svemoć. Dakle, osobe izložene mobingu često doživljavaju i diskriminaciju te sumnjičenje od strane zdravstvenog sustava zbog bolovanja, koja su često dugotrajna. Posebno je to upadljivo kada se provodi nad onima koji godinama nisu bili na bolovanju. Poslodavci u progonu takvih zaposlenika pružaju svoje šape sve do kontrole zdravstvenog sustava.

NACIONAL: Kako to poslodavci čine?

Preko kontrole institucija koje nadziru bolovanja i liječnike. Tu je princip subordinacije. U pravilu, ti ljudi nisu na bolovanjima zbog oholosti ili lijenosti. Mobingirani su bolesni zbog funkcionalnog poremećaja više organskih sustava: od probavnih do endokrinih. Bračni i obiteljski život je mobingom općenito uzdrman. Zlostavljanje na radnom mjestu utječe negativno i na demografsko stanje Hrvatske. To je, dakle, i jedan od negativnih demografskih faktora. Poremećena im je seksualnost, tlak, reakcije srca. Na taj se način ljude lomi mjesecima i godinama.

NACIONAL: Radeći kao psihijatar s tim ljudima, jeste li dobili i dobar uvid u širu sliku hrvatskog društva opterećenog korupcijom i nepotizmom?

Sve te priče su uzbudljive, ali i tragične i dramatične. Kao što vidite, jedna od tih priča, ona iz HNK, potaknula me da reagiram i pismom institucijama, koje se u pravilu oglušuju. Mnogo je takvih priča o ljudima od ugleda i statusa koje gledamo na televiziji i u javnom životu, a na grupi čujemo stvari o njihovu naličju, kako su na radnim mjestima zlostavljači.

A na grupu nam dolaze ljudi iz svih ministarstava – primjerice, i iz Agencije za plaćanja u poljoprivredi. Najteži oblici radnog terora u zadnje su vrijeme prisutni u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike te u Fondu za zaštitu okoliša, kao i u mnogim školama i na fakultetima. Čini se da bi bilo mnogo lakše pobrojati one firme i institucije u kojima nije bilo zlostavljanih djelatnika, nego one gdje je zlostavljanje na radnom mjestu uobičajena praksa.


‘Dubravka Vrgoč nije zlostavljala zaposlenike HNK u Zagrebu, a tvrdnje Ante Leskura su proizvoljne’

Poštovani,

obraćam Vam se kao nakladniku tjednika Nacional u svojstvu punomoćenika Dubravke Vrgoč iz Zagreba, Ilica 107, čiju punomoć za zastupanje dostavljam u prilogu, a povodom članka objavljenog u tjedniku Nacional od 04.06.2019. god., pod naslovom „NAJVEĆA KAZNA mobingiranih djelatnika je njihova profesionalna i socijalna izolacija“, autora Dragana Đurića.

U predmetnom članku iznesene su određene neistine o Dubravki Vrgoč kao intendantici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pa sukladno odredbama čl. 22. st. 1. i 2., čl. 40. i čl. 41. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) podnosimo

ZAHTJEV ZA OBJAVU ODGOVORA NA OBJAVLJENE

INFORMACIJE

U navedenom članku prenesene su potpuno neosnovane i iznimno grube uvredljive i klevetničke tvrdnje Ante Leskura o navodnom mobbingu koji gđa. Vrgoč navodno provodi nad anonimnim zaposlenicima HNK koji su se navodno njemu obratili, a koje tvrdnje Ante Leskur iznosi, a Vaš tjednik prenosi, na temelju neprovjerenih i neprovjerljivih navoda navodno podnesenih prijava osoba koje su navodno izložene mobbingu od strane gđe.Vrgoč.

Posebno napominjemo da Ante Leskur nije uopće kontaktirao s gđom. Vrgoč, niti od nje ili HNK tražio bilo kakvo (pisano) očitovanje. Dakle, radi se o proizvoljnim tvrdnjama koje nemaju uporište u stvarnim događajima i koje nisu ni na koji način provjerene već su iznesene potpuno paušalno.

Štoviše, a zbog čega Vam se i posebno obraćamo, Ante Leskur je kao psihijatar u ambulanti neslužbenog naziva „Ambulanta za mobing“, dana 9. siječnja 2019. god., kako se navodi i u Vašem članku, uputio dopis na adrese saborskog Odbora za obrazovanje, znanosti i kulture, Odbora za kulturu Gradske skupštine Grada Zgreba, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Inspektoratu rada, a u kojem dopisu je, uz sve klevetničke navode, izradio i psihološki profil gđe. Vrgoč koju nikad u životu nije vidio, a kamoli na bilo koji način s njom kontaktirao, te istu kvalificirao osobom kod koje su prisutne određene psihičke tegobe.

Suprotno navodima Ante Leskura objavljenim u Vašem tjedniku, gđa. Vrgoč nikada nije zlostavljala zaposlenike HNK, a poslovni rezultati HNK pod njenim vodstvom upravo ukazuju na značajan napredak u odnosu na poslovanje koje se odvijalo prije njenog imenovanja na mjestu intendantice.

Osim toga, suprotno navodima Ante Leskura, napominjemo kako gđa.Vrgoč kao intendantica HNK nema apsolutno nikakvih mogućnosti niti ingerencija da na bilo koji način utječe na njegov radnopravni status niti za to ima bilo kakvog interesa, a problemitiziranje njegovog nastavka rada je očigledno rezultat isključivo njegovog neadekvatnog postupanja kao psihijatra.

Napominjemo i kako se gđa. Vrgoč povodom predmetnog dopisa Ante Leskura i iznesenih neistina obratila Domu zdravlja Zagreb – Centar, koji se povratno očitovao kako neistiniti navodi iz predmetnog dopisa Ante Leskura ne predstavljaju službeni stav Doma zdravlja, već da se radi o njegovom osobnom istupu te da je isti već predhodno postupao slično zbog čega su protiv njega bili pokrenuti postupci pred nadležnim tijelom Hrvatske liječničke komore.

S obzirom da iz teksta objavljenog članka proizlazi da Vam je u cijelosti poznat sadržaj navedenog dopisa, te da ste u objavi izostavili upravo naprijed navedeni dio, očito je da ste sami ocijenili da je Ante Leskur osoba upitne vjerodostojnosti, odnosno osoba koja kao psihijatar postupa potpuno neprofesionalno, štoviše, osoba koja zlorabi svoju profesiju, pa nam je stoga neobjašnjivo zbog čega ste takvoj osobi uopće dali prostora da javno istupa i iznosi neistnite, a neprovjerene navode, posebno što to odudara od uvriježene izdavačke politike Vašeg eminentnog tjednika.

Temeljem uvodno citiranih zakonskih odredbi zahtjevamo da se ovaj odgovor objavi bez promjena i dopuna na istom mjestu programskog prostora i na isti način u kojem je bio objavljen članak na koji se ovaj zahtjev odnosi.

S poštovanjem,

Odvjetnik Čedo Prodanović

Komentiraj