LAŽNO PREDSTAVLJANJE USTAVNOG SUCA: Privatne špijunske akcije Vice Vukojevića

Objavljeno u Nacionalu br. 656, 2008-06-09

Dokumenti dokazuju da se bivši sudac Ustavnog suda Vice Vukojević lažno predstavljao kao voditelj 7. uprave Ministarstva vanjskih poslova i planirao špijuniranje u SAD-u i na Bliskom istoku

Vice Vukojević, umirovljeni sudac Ustavnog suda, tijekom 1993. godine lažno se predstavljao kao voditelj 7. Uprave Ministarstva vanjskih poslova, pokazuju dokumenti u posjedu Nacionala. Sadržaj tih dokumenata otkriva kako je Vukojević u najmanje dva navrata planirao akcije špijuniranja izvan Hrvatske, iako za to nije imao nikakve ovlasti.

To je učinio 27. rujna 1993. planirajući operativnu akciju ‘Galija’ i 18. listopada 1993. planirajući operativnu akciju ‘Levi’. Cilj operativne akcije ‘Galija’ bio je “testiranje mogućnosti i povjerljivosti potencijalnih suradnika VII Uprave Ministarstva vanjskih poslova “R” i “J”, odnosno provjeravanje svrsishodnosti njihovog pozicioniranja pri UN i pratećim institucijama u SAD, kao i prikupljanje informacija od interesa za nacionalnu sigurnost Hrvatske.” Osobe skrivenog identiteta trebale su u okviru UN-a otkriti osobe koje su bile izrazito protuhrvatski orijentirane, kao i one koje bi u budućnosti mogle postati zagovaratelji hrvatskih interesa.

Cilj operativne akcije ‘Levi’ bilo je “testiranje mogućnosti i povjerljivosti potencijalnog suradnika “X”, odnosno provjeravanje svrsishodnosti njegovog pozicioniranja na području Bliskog Istoka…” Taj je suradnik trebao biti usmjeren na prikupljanje informacija o članovima srpskog lobija u Izraelu, o načinu na koji ostvaruju svoj utjecaj u institucijama kroz koje djeluju, njihovim vezama sa srpskim političarima… Suradnik je trebao identificirati i potencijalne zagovaratelje hrvatskih interesa u Izraelu. Vice Vukojević predvidio je da bi u početnoj fazi akcija ‘Levi’ koštala oko 6 500 njemačkih maraka, a akcija ‘Galija’ 1 000 njemačkih maraka. Na oba dokumenta potpisao se kao voditelj 7. Uprave Ministarstva vanjskih poslova.
Ministarstvo vanjskih poslova službeno je potvrdilo Nacionalu da Vice Vukojević nikada formalno nije bio zaposlen u toj instituciji.

Iz Ureda glasnogovornika tog ministarstva Maria Draguna u Nacional je stigla elektronska pošta sljedećeg sadržaja: “U Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija ne postoji niti jedan dokument kojim bi se moglo dokazati da je Vice Vukojević bio formalno-pravno zaposlen u navedenoj instituciji, odnosno njezinim pravnim institucionalnim prethodnicama. Vukojević je bio tijekom 1993. i 1994. na temeljuljOdluke, sadržajno donesene u koordinaciji između tadašnjeg ministra vanjskih poslova Zdenka Škrabala i ravnatelja HIS-a, zadužen za savjetodavne poslove u nadležnosti Uprave za sigurnosnu analitiku, komunikacije i zaštitu u tadašnjem Državnom ministarstvu za vanjske poslove, ali bez formalnog upravljanja njome i bez prava na novčanu naknadu. Vukojević je razriješen svojih zadataka Odlukom ministra vanjskih poslova Mate Granića o stupanju izvan snage odluke prethodnog ministra.” Ova informacija otkriva da Vukojević nije imao nikakvog formalno – pravnog uporišta potpisivati se kao voditelj 7. Uprave, odnosno da su potpisi Vice Vukojevića na spomenute dokumente dokaz da je on u najmanju ruku počinio kazneno djelo lažnog predstavljanja.

U novinama se tijekom posljednjih godina često pisalo da je on praktično bio vršitelj dužnosti spomenute Uprave pri Ministarstvu vanjskih poslova. Vukojević to nikada nije javno demantirao. Kako se i iz poruke Ministarstva vanjskih poslova vidi, Vukojević je ondje nešto radio, ali je mogao djelovati samo kao savjetnik.

Vice Vukojević nedavno je privukao pozornost javnosti jer je prije par tjedana podnio kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u kojoj se predsjednika Stipu Mesića kao predsjednika Sabora 1993. i Vladimira Sokolića, bivšeg generalnog konzula u Münchenu, sumnjiči za kaznena djela zloporabe položaja i ovlaštenja. Vukojević je u prijavi napisao da su njih dvojica “zajednički i prema prethodnom dogovoru, u lipnju i srpnju 1993. podignuli s računa Ministarstva vanjskih poslova u Generalnom konzulatu RH u Münchenu iznos od 120.609,73 DEM, te od tog iznosa predali Mirku Ljubičiću Švepsu 11.000 DEM, Branislavu Mihaljeviću 9200 DEM, Radi Knezu 8800 DEM, te Mihaljeviću i Knezu dodatnih 700 DEM”. Vukojević je napisao da su oni to neistinito prikazali u službenoj dokumentaciji kao iznos koji će se upotrijebiti za kupnju opreme za Hrvatsku vojsku, te da neki dokumenti navodno pokazuju kako je bila riječ o nabavi nekoliko osobnih automobila, mercedesa, koje “nisu registrirali na HV, odnosno Ministarstvo obrane RH”.

Vukojević je u prijavi napisao da su Mesić i Sokolić to napravili bez znanja i odobrenja tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i ministra obrane Gojka Šuška, te da je zato Sokolić bio razriješen dužnosti generalnog konzula. Vukojević je još u kaznenoj prijavi iznio da je Mesić “protupravno prisvojio” 5500 njemačkih maraka namijenjenih za ratnu siročad.
Svega nekoliko dana nakon što je Vukojević podnio tu kaznenu prijavu pojavila se fotografija koja je demantira. Novine i portali objavili su fotografije na kojima se Mesić i Sokolić vide u društvu djelatnika tadašnje Vojne pošte 3038 na Markovu trgu, prilikom primopredaje automobila koji su postali dio voznog parka Vojne pošte. Fotografija pokazuje da su kupljeni automobili završili u Ministarstvu obrane i da se ne koriste za privatne potrebe, kao što tvrdi Vukojević.

Moguće je da je Vice Vukojević pokušao diskreditirati Mesića kako bi neizravno pokušao zamaskirati neke mrlje iz svoje biografije. Biografija Vice Vukojevića tijekom 90-ih možda je najbolja slika ozračja i stanja hrvatskog društva tog vremena.
Vice Vukojević rodio se 6. rujna 1936. u Veljacima kraj Ljubuškog kao drugo od šestero djece u obitelji. Maturirao je 1956., a gimnaziju je pohađao u Mostaru, Sarajevu i Imotskom. Potom se zaputio na studij prava u Zagreb. Tri godine kasnije prvi put je završio u zatvoru. Teretili su ga za sudjelovanje u demonstracijama, a on je to poricao. Kaznu je služio na otoku Sveti Grgur u jednom od najgorih tadašnjih zatvora. Vojsku je služio 1961., a 1963. ponovno je postao civil, ali mu je na godinu dana onemogućeno studiranje. U to se vrijeme zbližio s Brunom Bušićem i opet završio u zatvoru, ovaj puta pod optužbom da je član ustaške organizacije.

Nakon završetka Pravnog fakulteta zaputio se u inozemstvo. Isprva je tijekom 1967. otišao u Beč, gdje se družio s političkim emigrantima. Potom je otišao u Pariz. Često je putovao, a najviše po Kanadi i SAD-u.

Potom se 1971. vratio u Hrvatsku. Tvrdio je kako ne želi ostati politički emigrant, nego mu je draže robijati u Jugoslaviji. Na robiji je uskoro i završio i to pod optužbom za kontrarevolucionarni rad u Matici Hrvatskoj. Nakon izlaska iz zatvora zaposlio se u građevinskoj tvrtki Novogradnja. Potkraj osamdesetih postao je savjetnik direktora u Novogradnji. Potom se uključio u HDZ. Unatoč tomu, radnici Novogradnje su tijekom 1990. njega i tadašnjeg direktora tvrtke smijenili referendumom. Nakon prvih demokratskih izbora ušao je u Sabor i postao predsjednik Zakonodavno-pravne komisije. Tijekom 1991. tri mjeseca bio je pomoćnik ministra u MUP-u. U to vrijeme sudjelovao je u ustrojavanju Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Postao je i prvi predsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.

Koncem 1992., 16. listopada, HTV je emitirao dokumentarni film: “Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo” koji je naručila Vukojevićeva komisija. Film se najmanje bavio Brunom Bušićem, a najviše udbinim agentima što je izazvalo veliku buru u javnosti. Vukojevića su optužili da je lažirao podatke u tom filmu, a on je tvrdio kako je sve potkrepljeno dokumentima.
Tijekom 1993. dospio je u Ministarstvo vanjskih poslova. U to vrijeme javno brani Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu, Muslimane naziva fundamentalistima, a na HTV-u i u Saboru pojavljuje se u uniformi brigadira HVO-a, te tvrdi kako je HVO druga hrvatska vojska u kojoj je zadužen za političku djelatnost.

Iste godine kada je glumio šefa 7. Uprave pri Ministarstvu vanjskih poslova, Vukojević je optužen za silovanje mlade Muslimanke u vojnom logoru kod Mostara.

Unatoč svemu tome, Vukojević je 1999. postao i sucem Ustavnog suda. Izabran je na tu funkciju iste godine kada je i djevojka koja tvrdi da ju je on 1993. silovao objavila svoje svjedočanstvo u knjizi bosanskih logoraša. Koncem prošle godine, nakon što ga je prestao štititi imunitet suca Ustavnog suda, tužilaštvo BiH je dostavilo hrvatskom Državnom odvjetništvu izvještaje i materijale povezane s optužbama protiv Vice Vukojevića za silovanje. On je tada rekao da su mu to silovanje namjestili predsjednik Mesić i Udba. Dođe li do sudskog procesa, djevojka koja tvrdi da ju je Vukojević silovao spremna je svjedočiti u Hrvatskoj. Tužiteljstvo BiH navodno posjeduje izjave nekoliko svjedoka koji su potvrdili iskaz djevojke. Moguće je i da proces protiv Vukojevića pokrene tužiteljstvo BiH u toj zemlji.

Iako je posljednjih godina Vukojević postao manje radikalan, pa čak i načelno prihvatio suradnju Hrvatske s haaškim sudom, on se politički zapravo nije promijenio, a nakon umirovljenja ponovno je počeo podmetati i manipulirati. U tom svjetlu otkriće da se Vukojević tijekom 1993. lažno predstavljao kao šef 7. Uprave Ministarstva vanjskih poslova dodatno srozava njegov ionako upitan kredibilitet.

Komentiraj