LAŽ JE DA SE NAFTA IZ SISKA NE MOŽE SLATI U RIJEKU. Da je Ćorić htio, naftovod bi već za to bio spreman

I ĆORIĆ I JANAF SKRIVAJU da je većina tehničke infrastrukture već spremna. Otkrivamo što je JANAF već izgradio, a što demantira Ćorića i otkriva da Vladi nije važno da se nafta prerađuje u Rijeci, nego je trajno želi predavati MOL-u

Nacional je koncem proteklog tjedna dobio na uvid interne dokumente JANAF-a, a od izvora bliskih toj tvrtki i povjerljive poslovne informacije koje otkrivaju novu, dosad najveću manipulaciju javnošću aktualne vlade, u režiji ministra energetike i zaštite okoliša Tomislava Ćorića. Te informacije demantiraju Ćorićeve tvrdnje izrečene 27. svibnja u intervjuu Tihomiru Ladišiću za N1 televiziju, kada je izjavio: “Nafta se maksimalno transportira u Rijeku, i to vlakovima. Najveći mogući kapacitet je 150 tisuća tona godišnje, to je lako provjeriti. Reverzibilni tok naftovodom od početka funkcioniranja JANAF-a jednostavno nije uspostavljen. To zahtijeva velike investicije, no to je nešto o čemu se može promišljati. Uvoz ili izvoz pet, pet tisuća ili 500 tisuća barela nafte nije pitanje.”

Već tjednima, otkako je Nacional otkrio sramotnu činjenicu da se hrvatska nafta, umjesto da se prerađuje u hrvatskim rafinerijama, šalje u Mađarsku, u javnost se plasira teza da se ta hrvatska nafta mora izvoziti u Mađarsku jer se rafinerija u Sisku zatvorila, a nema mogućnosti da se ta hrvatska nafta u dovoljnim količinama transportira u Rijeku. Do Siska se transportirala naftovodom, a neizravno se javnosti plasira tvrdnja da je problem u tome što se do Rijeke ta nafta može prevoziti jedino vlakovima, no takav transport ima mali kapacitet.

TO JE LAŽ. Nafta se može transportirati u Rijeku i na drugi način, JANAF-ovim naftovodom. Možda ne baš ovog trenutka jer bi trebalo obaviti neke predradnje, ali bi se naftovod mogao za to osposobiti u vrlo kratkom roku. No hrvatska vlada uopće ne pokazuje napore u tom smjeru. Štoviše, to taji jer joj očito nije važno da se hrvatska nafta prerađuje u Rijeci i dugoročno, trajno je želi predavati Mađarima.

Nacional je nedvojbeno rekonstruirao zašto se može tvrditi da već 10 godina postoje tehnički preduvjeti za transport sve hrvatske nafte, dakle do 600 tisuća tona godišnje, iz Siska JANAF-ovim naftovodom u pravcu Omišlja i Rafinerije nafte Rijeka – umjesto u Mađarsku. A upravo to resorni ministar Ćorić i vodstvo JANAF-a iz nejasnih razloga nastoje sakriti od hrvatske javnosti.

 

 

‘DA SU POSTOJALI politička volja i interes, JANAF bi radove započeo u vrijeme potpisa spornog memoranduma. Oni su u najvećoj mjeri izvršeni, a da bi se sve završilo trebalo je najviše godinu do godinu i pol’

 

 

Mogućnost transporta domaće nafte preko JANAF-ova naftovoda iz Siska do riječke rafinerije našla se u središtu pozornosti javnosti nakon što je Nacional otkrio pomno skrivani memorandum koji su u ljeto 2018. potpisale odgovorne osobe Ine i JANAF-a, uz Ćorićev supotpis, a kojim se, među ostalim, konstatira da će “INA, kao članica MOL Grupe, uložiti maksimalne napore da poveća količinu transportirane sirove nafte od JANAF-ova Terminala Omišalj prema Mađarskoj i Slovačkoj Republici, posebice za rafinerije MOL Grupe.”

Taj prvorazredni politički skandal Ćorić je pokušavao nespretno opravdavati na razne načine, među ostalim tvrdnjama da su mu primarni interesi poboljšanje poslovnih rezultata Ine i JANAF-a. Njegovi javni istupi samo su otvorili dodatna pitanja, među ostalim, što je potrebno, konkretno kolika investicija, da bi bilo moguće slati naftu iz Siska prema riječkoj rafineriji i zašto ta investicija također nije predviđena Memorandumom koji su Ina i JANAF sklopili uz Ćorićev politički blagoslov.

IZRAVNO SUOČEN S TIM NOVINARSKIM PITANJEM, Ćorić je lakonski odgovorio da je to stvar unutarnjeg funkcioniranja JANAF-a. Ali pitanje kapaciteta za transport nafte u riječku rafineriju predstavlja puno više od unutarnjeg funkcioniranja JANAF-a. To je iznimno ozbiljno pitanje energetske strategije. Nacional je uspio rekonstruirati što se skriva iza tog nominalno lakonskog, ali u biti gotovo bezobrazno ignorantskog Ćorićeva pristupa tom problemu. Nacional je otkrio koji su tehnički preduvjeti za transport hrvatske nafte iz Siska JANAF-ovim naftovodom u pravcu Omišlja i Rafinerije nafte Rijeka već ispunjeni te koliko se JANAF još treba angažirati da bi se to počelo i provoditi.

Prema tvrdnjama izvora precizno upućenih u situaciju unutar JANAF-a, ta je tvrtka već izvršila gotovo 90 posto svih potrebnih poslova za tu operaciju. Taj izvor je o tome rekao: “Da su za to postojali politička volja i interes, JANAF bi te radove započeo u vrijeme potpisa spornog memoranduma. Oni su u najvećoj mjeri izvršeni, a da bi se sve završilo trebalo je najviše godinu do godinu i pol dana. A taj proces uključivao bi i izgradnju dodatnih spremišta za tu naftu koja bi se dovozila iz Siska do Rijeke, a ta su spremišta potrebna jer su postojeća uglavnom ispunjenih kapaciteta. Floskule su bilo čije tvrdnje da to nije isplativo. JANAF bi u tom slučaju trebao ispumpati naftu iz cijevi koja se trenutno koristi samo za transport iz Omišlja prema sjeveru. Potom bi se ta nafta trebala uskladištiti te pustiti i transportirati nafta iz Siska u suprotnom pravcu. To bi tražilo nešto više angažmana, vjerojatno nešto kompetentniju upravu, ali bi se poslovni proces mogao dodatno optimizirati jer za to postoje vrijeme i kapacitet. I sve bi se to napravilo u dva do tri navrata tijekom godine. Toliko je potrebno da se sva domaća nafta premjesti iz Siska u Omišalj pa u riječku rafineriju. I sve je moglo biti u punom pogonu točno u vrijeme kada je JANAF počeo tu naftu transportirati u Mađarsku. Sva je stvar u tomu je li politika koja o tomu odlučuje dovoljno kompetentna i koji su joj prioriteti.”

MEĐUTIM, JANAF O TOME NEVOLJKO INFORMIRA javnost, i to uglavnom dozirano i gotovo u šiframa. Na više konkretnih upita Nacionala o toj problematici prvo su poslali sljedeći uopćeni odgovor: “JANAF d.d. kao dioničko društvo koje kotira na Zagrebačkoj burzi podliježe zakonskim pravilima objave informacija, a vaša su pitanja vezana uz odnose s poslovnim subjektima koji predstavljaju poslovnu tajnu, dok se sve druge informacije mogu dobiti iz naših financijskih izvještaja koji su objavljeni na web stranici Društva. Za sva ostala pitanja možete se obratiti Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.”

Na ponovljeni upit u kojem je Nacional ponovno zatražio odgovore jer se pitanja iz upita ni na koji način ne odnose na odnose JANAF-a s poslovnim subjektima, već na tehničke mogućnosti koje JANAF ispunjava ili ne ispunjava, stigao je nešto potpuniji odgovor, ali strukturiran tako da više skriva nego što otkriva. U njemu u bitnom dijelu stoji:

“Za transport nafte u smjeru Sisak-Omišalj potrebno je izvesti zahvate na tehnološkom sustavu JANAF-a:

Terminal Sisak – napraviti pripremu za korištenje postojećih pumpi za smjer Sisak – Omišalj, OS Dobra – ugraditi Pumpnu stanicu za pumpanje nafte u smjeru Sisak – Omišalj, PS Melnice – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil, T. Omišalj – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil.

 

 

‘JANAF je do sada uložio znatna sredstva radi osiguranja reverzibilnog transporta nafte iz pravca Mađarske, na dionici Sisak – Omišalj’, pisalo je u podacima koje je JANAF dao Nacionalu još 2010. godine

 

 

S obzirom na obveze prema postojećim korisnicima s kojima JANAF ima ugovore na temelju kojih je obvezan isporučiti upravo onu naftu koju je doveo na prijem u sustav JANAF-a, JANAF bi dionicom Omišalj – Sisak naftu transportirao naizmjenično, a da bi se to ostvarilo potrebna je vrlo zahtjevna i točna organizacija transporta s točnim planiranjem prihvata, otpreme i predaje nafte za svakog korisnika. Kako bi se mogao obavljati reverzibilni transport potrebno je pri svakoj promjeni smjera transporta izmjestiti naftu zatečenu u cjevovodu Omišalj – Sisak (dijametar 36″, dužina 179,152 km) u količini od 118.000 m3 izmjestiti u spremnički prostor terminala Omišalj ili Sisak (ovisno o smjeru transporta) i tu istu naftu vratiti u cjevovod pri povratu na prvobitni smjer transporta. Takav način rada moguć je uz promjenu smjera transporta četiri puta godišnje, međutim dinamika procesa i gubitak ‘mrtvog’ vremena potrebnog za izmještanje nafte iz trase i njen povratak, čine plan transporta za korisnike u smjeru Omišalj – Sisak praktički neodrživim.”

MEĐUTIM, U ODGOVORU SE NE SPOMINJE da je najveći dio tog logističkog posla već napravljen. Taj je proces započeo još u vrijeme kada se zapravo “na mala vrata” želio progurati projekt Družba Adria koji nikad nije dobio političku podršku. Tim projektom trebao se omogućiti izvoz ruske nafte preko Jadrana, ali je projekt stopiran iz političkih, ali i ekoloških razloga. Međutim, tehničke predispozicije da nafta može ići i u smjeru Rijeke, JANAF je proveo u fazama, i to još od 2010. godine pa čak i ranije, u vrijeme predsjednika Uprave Ante Markova, a nastavio i u mandatu Dragana Kovačevića. Tu informaciju Nacionalu je potvrdilo više neovisnih stručnih izvora, a nakon toga je Nacional došao do dodatne potvrde tih informacija pohranjenih, a zapravo skrivenih, na stotinama stranica financijskih izvješća JANAF-a, kao i do egzaktnih podataka o tome gdje su i koji su točno ventili ugrađeni da bi se omogućio dvosmjerni tok nafte na dionici naftovoda Omišalj-Sisak. U financijskim izvješćima JANAF-a nema puno podataka o tome, ali se zato i u 2011. i kasnijim godinama provlači stavka “ulaganje u reverzibilni pravac Sisak-Omišalj”. No Nacionalovi izvori tvrde da su se ti radovi vodili i pod raznim drugim opisima kako se ne bi na prvi pogled mogli povezati s tim ciljem, jer je riječ o stručnim tehničkim izrazima koje veliki dio javnosti ne razumije.

Način na koji je Nacional došao do tih podataka pokazuje da je riječ o ogromnom zataškavanju, a sve zbog – svjesnog ili nesvjesnog – Vladina pogodovanja MOL-u kojem nije u cilju razvijanje Ine ni njezinih rafinerija. Da je riječ o informaciji koja se godinama taji, potvrđuje i činjenica da podatak o već ugrađenim ventilima koji omogućuju dvosmjerni tok naftovoda na dionici Omišalj-Sisak nisu znali čak ni pojedini naftni stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao, odnosno da su i oni taj podatak dobili tek nakon što je Nacional otkrio da se hrvatska nafta šalje u Mađarsku.

Ćorić je 2018. supotpisao sporni Memorandum o razumijevanju Ine i JANAF-a u kojem se konstatira da će se nastojati povećati transport hrvatske nafte u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj. Politički je irelevantno pitanje je li Ćorić znao ili nije znao da se nafta JANAF-ovim sustavom naftovoda, umjesto u Mađarsku, mogla transportirati do Rijeke. Za Ćorića su obje varijante krajnje neugodne. Ako je znao, a to je prešutio hrvatskoj javnosti, to bi značilo da je svjesno manipulirao sugerirajući da je izvoz nafte u Mađarsku isplativiji nego njezina prerada u Rijeci. Ako, pak, nije znao, to ponovo otvara pitanje njegove kompetentnosti za funkciju ministra te posvemašnje neinformiranosti o osnovnim tehničkim parametrima, kao i o glavnim aspektima hrvatske energetske politike.

MINISTARSTVO ZAŠTITE OKOLIŠA I ENERGETIKE izravno je nadležno za JANAF i JANAF se u svim svojim odgovorima na novinske upite uvijek poziva upravo na to ministarstvo kao mjerodavno. U ovom slučaju JANAF je u više navrata slao informacije koje prikrivaju prave odgovore na ključna pitanja, dok Ministarstvo zaštite okoliša i energetike na Nacionalov upit do zaključenja ovog teksta nije poslalo odgovor.

 

 

PROCES je započeo još u vrijeme kada se zapravo ‘na mala vrata’ želio progurati projekt Družba Adria koji nikad nije dobio političku podršku. Tim projektom trebao se omogućiti izvoz ruske nafte preko Jadrana

 

 

Nacionalovi izvori objasnili su da je sustav JANAF-a, koji je počeo s radom u prosincu 1979. godine, originalno projektiran za transport nafte iz smjera mora prema kopnu. Sustav JANAF-a čine Luka i Terminal Omišalj i prihvatno / otpremni terminali Sisak, Virje i Slavonski Brod. Terminali su spojeni magistralnim cjevovodom ukupne duljine 759 km, koji omogućava transport sirove nafte iz uvoznog Terminala Omišalj, lociranog na sjevernoj strani otoka Krka u zaljevu Omišalj, do rafinerija u unutrašnjosti Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Dodatno, podmorski naftovod povezuje Terminal Omišalj s Rafinerijom Rijeka.

Međutim, Nacionalov izvor kaže:

“U sklopu modernizacije JANAF-a pristupilo se proširenju funkcionalnosti naftovoda Terminal Omišalj – Terminal Sisak s transporta ‘nafta u jednom smjeru’ prema transportu ‘nafta u oba smjera’. Da bi se fizički omogućio transport nafte dionicom Sisak – Omišalj u smjeru suprotnom od osnovno projektiranog, ishođene su građevinske dozvole za zahvate kojima se dograđuje sustav JANAF-a, i to tako da se na Terminalu Sisak spoji tlačna strana postojeće pumpne stanice s magistralnim naftovodom Omišalj – Sisak; da se na lokaciji postojeće Odušne stanice Dobra izgradi pumpna stanica koja se sastoji od pumpnih agregata sličnih agregatima iz Omišlja i Melnica; da se na lokaciji postojeće Pumpne stanice Melnice izgradi kontrolna stanica koja će reducirati tlak prema Terminalu Omišalj; da se na Terminalu Omišalj izgradi kontrolna stanica koja će reducirati tlak prema rezervoarskom prostoru terminala. Ti projekti izrađeni su prema Idejnom projektu (Basic design) povremenog reverziranja naftovodne dionice Omišalj -·Sisak izrađenom 2000. godine.”

TI SE NAVODI POTPUNO POKLAPAJU s drugim službenim odgovorom iz JANAF-a. Ali u tom odgovoru nešto nedostaje – da se sve to već moglo završiti da je za to postojao strateški državni interes.

JANAF je, dakle, još 2000. godine započeo proces modernizacije transportnog sustava s ciljem uspostave povremenog reverzibilnog (dvosmjernog) transporta nafte na dionici Omišalj – Sisak, uz modernizaciju sustava nadzora, upravljanja i prijenosa podataka kao nezaobilazan preduvjet.

To je bilo navedeno čak i u nekim službenim dokumentima JANAF-a na koje su uputili Nacionalovi izvori: “Omogućavanje transporta nafte smjerom suprotnim od osnovno projektiranog i izvedenog, tzv. povremeno reverziranje sustava JANAF-a, realizira se u cilju povećanja funkcionalnosti sustava, otvaranja novih dobavnih pravaca za hrvatske rafinerije u Sisku i Rijeci, razvijanja djelatnosti uslužnog skladištenja nafte te stvaranja preduvjeta za tranzit / izvoz nafte na zapadnoeuropsko i svjetsko tržište.”

Kako se dalje navodi u istim dokumentima, u sklopu modernizacije također se unapređuje originalni smjer (Omišalj – Sisak) dogradnjom Stanice za regulaciju tlaka Dobra, čime se omogućuje transport u režimu zapunjene cijevi (engl. tight-line) umjesto dosadašnjeg režima poluzapunjene cijevi (engl. slack-line), što predstavlja tehnološki ispravno i u svijetu uobičajeno rješenje. U režimu transporta fluida u poluzapunjenoj cijevi nije moguć rad sustava za detekciju propuštanja, pa je taj segment izuzetno važan za sigurnost transporta i zaštitu okoliša.

 

 

DA BI SE REALIZIRAO izvozni smjer (unutrašnjost – Terminal Omišalj), na pumpnoj stanici Melnice, na 550 m nadmorske visine u Gorskom kotaru, na glavnoj liniji ugrađen je sigurnosni ventil

 

 

BITAN DIO MODERNIZACIJE CJELOKUPNOG SUSTAVA bila je i modernizacija sustava nadzora, upravljanja i prijenosa podataka, što znači kompletnu zamjenu originalnog sustava automatike ugrađenog tijekom izgradnje sustava JANAF-a (1976. – 1979). Promijenjena je i kompletna instrumentacijska oprema, stara relejna logika zamijenjena je najsuvremenijim PLC (engl. programmable logic controller) uređajima, a sustav se bazira na višestruko redundantnim serverima i radnim stanicama na kojima je instaliran sustav SCADA (engl. supervisory control and data acquisition) s pratećim aplikacijama. Jedna od novih aplikacija je i Sustav za detekciju propuštanja (engl. Leak detektion system).

Još 2010., na temelju priopćenja iz samog JANAF-a, Nacional je objavio sljedeće:

JANAF je do sada uložio znatna sredstva radi osiguranja reverzibilnog transporta nafte iz pravca Mađarske, na dionici Sisak – Omišalj. Dionica naftovoda od hrvatsko-mađarske granice do Siska već je i sada reverzibilna. U projekt reverzibilnosti naftovoda uključeno je i direktno povezivanje dionice Sisak – Omišalj s podmorskim naftovodom Omišalj – Urinj, odnosno opskrba Rafinerije nafte Rijeka. Ukupna ulaganja, bez izgradnje spremnika, procjenjuju se na oko 130 milijuna kuna. Uz to, JANAF posljednjih godina intenzivno ulaže financijska sredstva u modernizaciju naftovodnog sustava u cilju poboljšanja sigurnosti transporta, kao i zaštite okoliša. Jedan od segmenata modernizacije odnosi se na Sustav nadzora i upravljanja (SCADA sustav), elektro-magnetski sustav, komunikacijsko-informacijski sustav te geografsko-informacijski sustav, kao i pomorski naftovod otok Krk – kopno.”

U izvodima iz službene dokumentacije JANAF-a koji su sada ustupljeni Nacionalu, detaljno je precizirano koja je oprema ugrađena u pojedinim dionicama JANAF-a. Tako se navodi koja je oprema ugrađena za takozvani “uvozni smjer”, a riječ je o smjeru Omišalj-Sisak, a potom se posebno navodi i koja je oprema ugrađena za takozvani “izvozni smjer”. Izvozni smjer podrazumijeva smjer koji ide iz triju različitih pravaca –Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine – preko Siska do Omišlja. No tim istim “izvoznim smjerom”, koji je zapravo napravljen kao preduvjet za projekt Družba Adria, danas bi se hrvatska nafta iz skladišta u Rafineriji Sisak mogla transportirati do Rafinerije Rijeka. Preduvjet da bi se nafta koja dolazi s hrvatskih naftnih polja internim cjevovodima Ine do Rafinerije Sisak, uopće mogla naći u naftovodu JANAF-a, bilo je upravo potpisivanje spornog Memoranduma o razumijevanju između Ine i JANAF-a, a uz supotpis ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića. Tim memorandumom omogućeno je da se nafta koja je nekad bila namijenjena samo Rafineriji Sisak, može tehnički pretočiti u JANAF-ove cijevi. I Memorandum u tom tehničkom dijelu možda i ne bi bio sporan da je u istom dokumentu bilo navedeno da će se nafta potom reverzibilnim tokom transportirati prema Rijeci. Međutim, umjesto toga, činjenica da je reverzibilni tok već tehnički u najvećoj mjeri omogućen prešućena je i u samom Memorandumu, a i hrvatskoj javnosti, te je umjesto toga u tekstu navedeno da će INA kao članica MOL Grupe nastojati povećati količine nafte prema rafinerijama MOL-a u Mađarskoj.

KAD JE NACIONAL OTKRIO DA JE SAMO OD POČETKA ove godine u Mađarsku otišlo već 247 tisuća tona hrvatske nafte, ministar Ćorić branio se da je to isplativije nego prerađivati naftu u Rijeci. No pod isplativijim je zasigurno sugerirao da se ta nafta do Rijeke može prevoziti isključivo vlakom, što je skuplja varijanta prijevoza nafte od naftovoda.

Da je, međutim, pravac Rijeka itekako moguć, govore i sljedeći podaci iz internih dokumenata JANAF-a koji su Nacionalu dani na uvid.

Da bi se realizirao izvozni smjer (unutrašnjost – Terminal Omišalj), na pumpnoj stanici Melnice, na 550 m nadmorske visine u Gorskom kotaru, na glavnoj liniji ugrađen je sigurnosni ventil pokretan pneumatskim aktuatorom zbog zaštite stanice i nizvodnog cjevovoda (Melnice – Omišalj) od prevelikog tlaka. Nafta se usmjerava kroz stanicu za redukciju tlaka koja se sastoji od 2+1 regulacijska ventila tlaka s pneumatskim aktuatorom. Nizvodno od stanice za regulaciju tlaka instaliran je sigurnosni odušni sustav za zaštitu nizvodnog cjevovoda i naftovoda. Odušna stanica sastoji se od: 2+1 odušna ventila sa samodjelujućim pilotom, odušnog spremnika i pumpe za re-injekciju.

U odušnoj i pumpnoj stanici Dobra, da bi se realizirao “izvozni smjer” odnosno smjer Rijeka, sirova nafta usmjerava se kroz glavnu pumpu u smjeru Melnica. Pumpna stanica sadržavat će 2+1 paralelnu centrifugalnu pumpu. Protok pumpi je 1800 m2/h, ukupna visina dobave 559,5 m. Pumpe su opremljene: elektromotorom s 3000 okr/min i nominalne snage 3300 kW. K tome, svaka pumpa paralelno je spojena na: usisni kolektor kroz 20” ventil i tlačni kolektor kroz 16” ventil i nepovratni ventil.

POSTAVLJANJE tih ventila značilo je glavni preduvjet da se realizira i “izvozni smjer” Sisak-Dobra-Melnice-Omišalj odakle može ići u Terminal ili Rafineriju Rijeka.

Iste interne informacije koje su sadržane u dokumentima JANAF-a koji su Nacionalu dani na uvid, u istim ili sličnim formulacijama nalaze se i u pojedinim diplomskim radovima te su tako također neizravno postali javno dostupni. Riječ je o radovima dvojice studenata Fakulteta strojarstva i brodogradnje (podaci poznati redakciji) koji su dobili pristup službenim podacima JANAF-a.

Oba studenta navode da je reverzibilni tok naftovoda moguć od 2010. godine. No u jednom od tih radova zapravo se objašnjava i što je bio glavni cilj uspostave dvosmjernog toka: “Reverzibilnost transporta nafte i na dionici Sisak – Omišalj (od 2010. godine) povećava sigurnost opskrbe rafinerija u Hrvatskoj i regiji jer se mogu opskrbljivati naftom ne samo iz pravca Sredozemlja (bliskoistočnim, kaspijskim, ruskim i sjevernoafričkim naftama), nego i ruskom (i kazahstanskom) naftom iz pravca Mađarske uz otvaranje mogućnosti izvoza ruske nafte tim pravcem nakon izgradnje nužnih objekata.”

DRUGIM RIJEČIMA, GLAVNI CILJ OMOGUĆAVANJA dvosmjernog toka bila je opskrba hrvatskih rafinerija naftom iz više pravaca – a ne izvoz hrvatske nafte u Mađarsku. Trebali su porasti preradbeni kapaciteti u hrvatskim rafinerijama umjesto da ih se smanjuje i hrvatsku naftu šalje u Mađarsku, a hrvatskoj javnosti tumači da je to u interesu Republike Hrvatske.

Ta tema otvara još jedno ključno pitanje: daju li upravljačka prava nad Inom, koja je bivši premijer Ivo Sanader 2009. predao MOL-u, pravo mađarskoj Upravi da radi suprotno interesima Ine? Ina, naime, posluje u Hrvatskoj i po hrvatskim zakonima i kompanija je u kojoj je Vlada suvlasnik, a MOL je trebao biti strateški partner. No mađarska uprava godinama je umjesto u interesu Ine, radila u interesu MOL-a i podčinjavala interese Ine interesima MOL-a koji je na račun Ine širio svoja tržišta. Cijeli proces najzornije ilustrira i prošlotjedni intervju predsjednika Uprave Ine Sandora Fasimona Jutarnjem listu, u kojem on pokazuje da Ina pod njegovim vodstvom nije ni tražila niti pitala može li se hrvatska nafta transportirati u Rijeku. Štoviše, Fasimon tim izjavama, po svemu sudeći, sudjeluje u zataškavanju i kao predsjednik Uprave vjerojatno zastupa prvenstveno interese MOL-a, a ne Ine. Na pitanje zašto se domaća nafta iz Siska ne prerađuje u riječkoj rafineriji, on je odgovorio:

“Nije točno da se ne prerađuje. Prerađuje se maksimum koji je moguće tamo transportirati vlakom. Više od toga ne može jer ne postoji tehnička mogućnost da se nafta JANAF-om transportira do riječke rafinerije. No to za riječku rafineriju nije problem, s obzirom na to da se naftom snabdijeva s mora, a nafta iz Siska može se legalno, odnosno u skladu sa Zakonom, izvoziti i po tržišnim cijenama prodati u središnjoj Europi.”

Drugim riječima, Fasimon je govorio neistinu, manipulirao i obmanuo hrvatsku javnost.

NA PITANJE NOVINARA JE LI ONDA I TA TEHNIČKA MOGUĆNOST toka nafte od Siska prema Rijeci mogla biti dogovorena u Memorandumu, on je odgovorio: “Pretpostavljam da je to ozbiljniji projekt od ovih koji su obuhvaćeni Memorandumom, a pitanje je koliki bi bili njegovi tržišni efekti i koliko bi se to isplatilo JANAF-u.”

Time je pod lažnom brigom za interese JANAF-a izbjegao reći istinu. A potom je na pitanje zašto misli da je to neisplativo, elaborirao sljedeće:

“Nemojte me krivo shvatiti, ovo sad govorim kao čovjek s trideset godina iskustva u trgovini naftom. JANAF-ov temeljni biznis je opskrba rafinerija u Hrvatskoj i susjednim zemljama naftom koju one prerađuju. Ta nafta teče od juga prema sjeveru, prema potrebama kupaca. Ako vi sad u istom naftovodu želite gurati naftu u suprotnom smjeru, pogotovo ako se radi o drukčijem tipu nafte, morali biste prvo ispumpati sve što imate u naftovodu u spremište, izvesti transfer u drugom smjeru, pa onda opet onu prvu naftu upumpati. To stoji i vremena i novca, a posebno je problem u tome što nafte iz polja u Hrvatskoj ima relativno malo, pa ne zapunjava niti puni volumen JANAF-a. Čini mi se da bi takvi transferi bili dosta skupi, a vjerojatno bi poremetili i planove proizvodnje ostalih JANAF-ovih klijenata. Ali to je moje mišljenje, ne želim se miješati u JANAF-ovu poslovnu politiku.”

 

 

GLAVNI CILJ dvosmjernog toka bila je opskrba hrvatskih rafinerija naftom iz više pravaca – a ne izvoz hrvatske nafte u Mađarsku. Trebali su porasti preradbeni kapaciteti u rafinerijama

 

 

DA SE NE ŽELI MIJEŠATI u JANAF-ovu poslovnu politiku, Fasimon ne bi ni ulazio u takve ocjene koje su vjerojatno izrečene s ciljem “saniranja štete” koju je MOL-u učinila objava spornog Memoranduma koji razobličuje njihove stvarne namjere s Inom. Naime, u cijelom svijetu postoje naftovodi koji imaju dvosmjerne tokove, a i sam JANAF je planirao uspostaviti dvosmjerni tok naftovoda Omišalj-Sisak. Osim toga, Fasimon je zaboravio spomenuti kako, primjerice, dvosmjerni tok naftovoda već postoji na dionici od Siska do Budimpešte. Umjesto toga, on je rekao:

“Kao osoba odgovorna za Inino poslovanje, mogu reći da ćemo vrlo rado prerađivati svu naftu s hrvatskih polja u Rijeci ako bude tehnički moguće i financijski održivo transportirati je tamo naftovodom iz Siska.” Da bi odmah potom na pitanje što znači financijski održivo, konstatirao:

“To znači da mora biti ekonomski isplativo, cijena transporta mora biti ista ili niža od cijene transporta do nekog drugog kupca. U suprotnom bismo na svakom takvom barelu domaće nafte gubili novac.”

NACIONALOV IZVOR IZ NAFTAŠKIH KRUGOVA tvrdi: “Radi se o sufliranju koje prikriva činjenicu da Fasimon kao predsjednik Uprave Ine vjerojatno nije ni tražio od JANAF-a da se omogući dvosmjerni tok naftovoda kako bi se hrvatska nafta slala na preradu u Rijeku, a ne u Mađarsku. Iz njegovih odgovora jasno se vidi da niti je to tražio niti se raspitao koliko bi to stajalo. Također, to što on isplativost prerade u Rijeci mjeri isključivo cijenom transporta, govori da se on primarno ne brine o interesima Ine, jer čak i pod uvjetom da bi transport od Siska do Rijeke bio skuplji nego transport od Siska do Budimpešte, što nije realno, trebali bi se u obzir uzimati i neki drugi parametri, poput činjenice da bi se preradom hrvatske nafte u Rijeci povećala utilizacija te rafinerije, a rafinerija bi također zaradila na preradi te nafte jer je riječ o hrvatskoj nafti koju Ina dobiva na temelju koncesije, a ne kupuje je na tržištu.”

Međutim, upravo u tome i jest problem – na koji su Nacionalovi izvori više puta upozoravali, navodeći: “Da bi prikazao kako Rafinerija Sisak posluje s gubitkom i kako bi imali opravdanje za njezino zatvaranje, MOL je kao ulaznu cijenu domaće nafte stavljao tržišnu cijenu, kao da su tu naftu kupovali na svjetskom tržištu. A to je samo jedna od manipulacija u poslovnim knjigama koje su izvodili kako bi pokušali opravdati zatvaranje sisačke rafinerije.”

NACIONAL JE U PROŠLOM BROJU OTKRIO i da u ime JANAF-a sporni memorandum nije potpisao njegov predsjednik uprave Dragan Kovačević, nego ga je po njegovom ovlaštenju potpisao tadašnji član uprave Bruno Šarić. Izvor blizak JANAF-u o tome je za Nacional rekao:

“Kovačević je izuzetno spretan i sposoban menadžer, iznimna političkog instinkta i lukavstva. Kao osoba često nastoji pomiriti nepomirljive interese i strane, ali se u ključnim trenucima nastoji izmaknuti iz spornih situacija ili si barem stvoriti neku odstupnicu za budućnost. Kao šef JANAF-a imao je legitiman poslovan interes da što više nafte prolazi kroz njegov sustav. U ovom slučaj JANAF je naprosto monopolistički državni tehnički servis, poslovni entitet čija je uprava u ovoj konstelaciji političkih snaga u širem političkom kontekstu odnosa između Vlade i MOL-a naprosto nebitna. Ali Kovačević je kao menadžer iz kvote HNS-a itekako svjestan svih okolnosti i krajnje negativnih političkih implikacija tog dokumenta. Pa je vrlo vjerojatno to krajnji razlog što on taj memorandum nije potpisao. Time je neizravno potvrdio da se u političkom smislu radi o spornom angažmanu.”

POSTOJI JEDAN INDIKATIVAN SLUČAJ koji sugerira da je JANAF naklonjen MOL-u. Optima grupa, koja je povezana s Rafinerijom u Bosanskom Brodu, žalila se prošle godine Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja da JANAF transport nafte njima naplaćuje znatno skuplje nego MOL-u iako za to nema pokriće u većim količinama. Iako je AZTN odbacio njihove primjedbe, vrlo je vjerojatno da se Optima Grupa pozvala na konkretne podatke i tvrdila da JANAF MOL-u daje povlaštene uvjete, a njima zapravo nabija cijenu. Pritom podatke o cijeni i količinama nisu dobili od JANAF-a, jer je riječ o podacima koje JANAF tretira kao poslovnu tajnu, već je, kako su objasnili, “podatak o ukupnoj cijeni ugovorenog transporta za MOL pribavljen iz priopćenja JANAF-a objavljenog na mrežnoj stranici 24. veljače 2016. godine, dok je količinu procijenio prema informacijama dostupnim na tržištu i vlastitim poslovnim procjenama.”


JANAF iz drugog pokušaja odgovorio na upit nakon što je htio skriti tehničke podatke

Nacional je JANAF-u postavio sljedeća pitanja vezana uz tehničke mogućnosti transporta nafte sustavom JANAF-a u smjeru Inine Rafinerije u Rijeci:

1. Koje tehničke preduvjete treba ispuniti da bi se nafta s hrvatskih naftnih polja, odnosno iz skladišta JANAF-a na Terminalu u Sisku (kamo dolazi iz sustava Rafinerije Sisak), mogla transportirati u smjeru Rafinerije Rijeka?

2. Je li točno da je naftu trenutno moguće transportirati i iz smjera Mađarske sve do Rafinerije Sisak – ili JANAF-ova terminala u Sisku?

3. Kako se izvodi transport iz smjera Mađarske do Siska u tehničkom smislu?

4. Kad bi nafta išla iz Siska prema Rijeci putem sustava JANAF-a, kako bi se to u tehničkom smislu izvodilo s obzirom na dvosmjerni tok?

5. Bi li cijena transporta nafte iz Siska do Rijeke bila veća nego što je cijena transporta te nafte do Budimpešte?

6. Koja je cijena transporta nafte od Siska do Budimpešte (ili do hrvatske granice)?

JANAF je značajna energetska tvrtka u Republici Hrvatskoj koja od 1979. godine upravlja naftovodno-skladišnim sustavom značajnim za opskrbu rafinerija država jugoistočne i srednje Europe. Uz to, na terminalima Omišalj, Sisak i Žitnjak skladište je za naftu i naftne derivate za obvezne zalihe te trgovačke i druge inozemne i domaće naftne kompanije. Društvo je prepoznato i kao strateški naftovod EU-a i kroz projekt od zajedničkog interesa (PCI) pod nazivom Naftovodi JANAF-Adria. To je ujedno i jedini od ukupno šest projekata PCI naftovoda koji je do sada realiziran.

Temeljne djelatnost JANAF-a su, uz transport nafte, skladištenje nafte i naftnih derivata.

Suvremeno opremljen i održavan, siguran i pouzdan naftovodni sustav JANAF-a čini cjevovod dužine 631 km, projektiranog kapaciteta 34, odnosno instaliranog kapaciteta 20 milijuna tona transporta nafte godišnje.

Dionice naftovoda su:

Omišalj – Sisak

Sisak – Slavonski Brod

Slobodnica – B. Brod (izvan upotrebe)

Slavonski Brod – B. Brod

Slavonski Brod – Sotin

Sisak – Gola

Virje – Lendava (izvan upotrebe)

Omišalj – Urinj

Dio sustava čini i pet terminala, u Omišlju, Sisku, Virju i Slavonskom Brodu (nema spremnika) te Žitnjak u Zagrebu s ukupno 1,94 milijuna m3 kapaciteta za skladištenje sirove nafte i 222.000 m3 za skladištenje derivata.

JANAF je projektiran za transport nafte iz pravca Omišlja do Siska i dalje do granica s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom te Mađarskom. Shodno tome i transport nafte se posljednju 41 godinu odvija u tom smjeru. Od 1989. godine, nakon rekonstrukcija na terminalima Sisak i Virje, omogućen je reverzibilni transport iz pravca Mađarske do JANAF-ova Terminala Sisak.

Za transport nafte u smjeru Sisak-Omišalj potrebno je izvesti zahvate na tehnološkom sustavu JANAF-a:

Terminal Sisak – napraviti pripremu za korištenje postojećih pumpi za smjer Sisak – Omišalj

OS Dobra – ugraditi Pumpnu stanicu za pumpanje nafte u smjeru Sisak – Omišalj

PS Melnice – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil

T. Omišalj – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil

S obzirom na obveze prema postojećim korisnicima s kojima JANAF ima ugovore na temelju kojih je obvezan isporučiti upravo onu naftu koju je doveo na prijem u sustav JANAF-a, JANAF bi dionicom Omišalj – Sisak naftu transportirao naizmjenično, a da bi se to ostvarilo potrebna je vrlo zahtjevna i točna organizacija transporta s točnim planiranjem prihvata, otpreme i predaje nafte za svakog korisnika. Kako bi se mogao obavljati reverzibilni transport, potrebno je pri svakoj promjeni smjera transporta izmjestiti naftu zatečenu u cjevovodu Omišalj – Sisak (dijametar 36″, dužina 179,152 km) u količini od 118.000 m3 izmjestiti u spremnički prostor terminala Omišalj ili Sisak (ovisno o smjeru transporta) i tu istu naftu vratiti u cjevovod pri povratu na prvobitni smjer transporta. Takav način rada moguć je uz promjenu smjera transporta četiri puta godišnje, međutim, dinamika procesa i gubitak “mrtvog” vremena potrebnog za izmještanje nafte iz trase i njen povratak, čine plan transporta za korisnike u smjeru Omišalj – Sisak praktički neodrživim.

Nadalje, naftu je moguće transportirati iz smjera Mađarske, ali taj smjer transporta se ne koristi već niz godina od kada je mađarska naftna kompanija MOL u skladu s europskim direktivama za diverzifikaciju dobavnih smjerova sirove nafte počela koristiti sustav JANAF–a za dobavu nafte iz smjera Terminala Omišalj prema Republici Mađarskoj. Kada se govori o transportu iz smjera Mađarske do Siska onda se on izvodi tako da se koriste pumpe iz Mađarske koje pumpaju naftu u smjeru Terminala Virje gdje postoji mjerna stanica na kojoj se mjere količine i vrši primopredaja te se nafta prosljeđuje u smjeru Terminala Sisak.

Cijene transporta nafte su predmet pregovaranja komercijalnih uvjeta pristupa transportnom sustavu između JANAF-a i korisnika. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o tržištu nafte i naftnih derivata (NN 19/14 i 73/17), JANAF je dužan svakoj osobi koja podnese zahtjev za pristup transportnom sustavu, a ispunjava tehničke uvjete pristupa, sukladno posebnom propisu, omogućiti pristup sustavu na nepristran i razvidan način, po načelu pregovaranog pristupa treće strane. Pritom je pregovarani pristup treće strane definiran Zakonom i to kao način pristupa sustavu u kojem vlasnik sustava ili operator i treća strana pregovaraju oko komercijalnih uvjeta pristupa sustavu. Sukladno tome, JANAF svim korisnicima transportnog sustava, pod uvjetom da su njihovi zahtjevi u skladu s Tehničkim uvjetima za pristup transportnim kapacitetima JANAF-a, omogućava pristup sustavu na nepristran i razvidan način prema načelu pregovaranog pristupa treće strane temeljenom na hrvatskim zakonima i na internim aktima.

Komentiraj