LANA JANJANIN: ‘Trebamo mecene koje će ulagati u kulturu iz uvjerenja, a ne profita’

Lana Janjanin, 31-godišnja skladateljica, pijanistica i jazz pjevačica, nova je umjetnička ravnateljica festivala Jazz.hr koji se održava od 30. rujna do 2. listopada, a preuzela je i vođenje svih jazz projekata Hrvatskog društva skladatelja

Nakon što je godinama vrlo uspješni umjetnički ravnatelj festivala Jazz.hr bio glazbeni kritičar i veliki promotor jazza Davor Hrvoj, nedavno je tu funkciju od njega preuzela mlada 31-godišnja skladateljica, pijanistica i pjevačica Lana Janjanin. Nakon osnovnog i srednjeg glazbenog obrazovanja koje je stekla na Glazbenom učilištu Elly Bašić, Lana je 2008. godine otišla u Beč gdje je upisala studij kompozicije na glazbenoj akademiji Universität für Musik und darstellende Kunst Wien. Prvi diplomski studij klasične kompozicije završila je 2010. godine pa je nastavila sa studijem medijske kompozicije, koji je 2013. godine uspješno završila te s 23 godine stekla titulu magistre, kao najmlađa u klasi.

Lana Janjanin sklada autorske skladbe, piše za njih tekstove i aranžira glazbu za vlastiti jazz sastav s kojim redovito nastupa na internacionalnim pozornicama, kao i za klasične i jazz orkestre, kojima ponekad i dirigira. Istovremeno nastupa i solo za klavirom, u duetu, sa svojim triom, kvartetom ili pak sekstetom. Tijekom relativno mlade ali izuzetno bogate karijere surađivala je s brojnim renomiranim glazbenim imenima i orkestrima, a svjetske pozornice posjećuje kao solo autorica i izvođačica, ali i sa svojim jazz sastavom. Debitantski album autorske glazbe pod nazivom “A Minute of Love” objavila je tek 2018. godine, a njezin prethodnik na mjestu umjetničkog ravnatelja, glazbeni kritičar Davor Hrvoj, o njemu je napisao: „Skladbe odaju glazbeni rukopis školovane glazbenice koja je dobro iskovala zanat, ali to ne bi bilo dovoljno da Lana ne zna iskoristiti iskustvo, nadahnuće i osjećaje za svoj skladateljski rad.“ Iste te 2018. godine objavljen je i dvostruki album “Miracles” u suradnji s Dinom Rizvić i Jazz orkestrom HRT-a. Tim su izdanjem Lana Janjanin i Dina Rizvić ušle u povijest Hrvatske glazbene scene kao prve žene koje su skladale, aranžirale, odsvirale i otpjevale svoj opus za jazz orkestar.

Ovogodišnje izdanje festivala Jazz.hr održat će se u Zagrebu od 30. rujna do 2. listopada, s programom koji je prvi put uredila nova umjetnička ravnateljica. Tim povodom Lana Janjanin dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako to da ste, unatoč vrlo dobroj samostalnoj glazbenoj karijeri, prihvatili posao umjetničke ravnateljice festivala Jazz.hr i svih jazz projekata u sklopu Hrvatskog društva skladatelja? 

Meni je jako drago što izgleda kao da imam uspješnu karijeru, ali trenutno zbog situacije s pandemijom imam osjećaj da zapravo uopće nemam karijeru. Htjela bih biti malo više zauzeta svojom glazbom, ali, nažalost, moram priznati da nisam. Ova vremena su me u tome poprilično deprimirala i demotivirala.

NACIONAL: I zato ste prihvatili funkciju umjetničke ravnateljice Jazz.hr-a? 

Ova funkcija umjetničke ravnateljice nešto je vrlo opipljivo i konkretno. Jedna određena stabilnost u mom životu, ali i šansa za ostvarenje ideoloških ciljeva o kojima već jako dugo govorim i imam veliku želju nešto s tim u vezi poduzeti. Kada se otvorio natječaj, pomislila sam da bi to mogla biti baš ta prilika.

NACIONAL: Hoćete li tijekom mandata umjetničke ravnateljice ostaviti svoju samostalnu karijeru malo po strani ili ćete pokušati voziti paralelni slalom ukaže li se za to prilika? 

Voljela bih nastaviti i ne smatram da je ova funkcija dijametralno suprotna tome što ću raditi, već je komplementarna. S druge strane, uopće ne vidim kraja ovoj priči s koronavirusom i mjerama ograničenja. Dok se nešto ne pomakne s mjesta, fokusirat ću se radije na druge bitne stvari u životu. I inače je ovaj poziv, uz sve svoje ljepote, često obilježen neproporcionalnim omjerom uloženog vremena, novca i energije prema onome što se vraća; projekte je jako teško gurati naprijed, sve je popraćeno konstantnom nestabilnošću i stresom, a u ovom periodu se to sve samo potenciralo. Ovo je baš autodestruktivno vrijeme za ostvarivanje vlastitih glazbenih projekata. Možda gledam na to previše pesimistično, ali se trenutno tako osjećam.

 

‘Moj poziv obilježen je neproporcionalnim omjerom uloženog  vremena, novca i energije prema onome što se vraća; projekte je teško gurati naprijed, sve uz konstantnu nestabilnost i stres’

 

NACIONAL: Prilikom obraćanja u povodu preuzimanja ove funkcije izjavili ste kako mislite da zaista osjećate i znate iz vlastitog iskustva što fali i što bi se moglo i trebalo napraviti, a vezano je uz jazz u Hrvatskoj. Što po vašem mišljenju fali, a što bi se trebalo napraviti? 

Fali, na prvom mjestu, jedna platforma za hrvatske jazz glazbenike. Fali mjesto, prilike, organizacija, financije – jednom riječju, infrastruktura za jazz scenu u Hrvatskoj. Između ostalog i da imamo pravi jazz klub. Nakon što je umro Boško Petrović, koji imao jedan ozbiljan klub i priču iza koje je stajao te je svojom karizmom okupljao scenu oko sebe i u svome klubu, nije se pojavilo nešto slično.

NACIONAL: Kako je moguće da nakon Boška Petrovića nitko nije uspio napraviti pošteni jazz klub?

Bilo je nekih pokušaja, ali to nikada nije na pravi način zaživjelo. U Zagrebu nema adekvatnog prostora koji služi kao neka stalna pozornica za hrvatske jazz glazbenike i događa se sljedeće: svi mi koji imamo svoje projekte okupimo ekipu vrhunskih, često i internacionalnih glazbenika, plaćamo im putne troškove, smještaj, honorare, studije u kojima se snima, a da ne govorim da smo mjesece/godine prije toga uložili u skladanje i aranžiranje, i dok sve to snimimo i platimo produkciju, doslovce to nemamo gdje predstaviti. To sam osjetila i na svojoj koži.

NACIONAL: Na što konkretno mislite? 

Tako mi se dogodilo i s vlastitim projektom. Morala sam svirati u klubu koji nije na koncertnoj razini i nema ni koncertni klavir, što svakom pijanistu teško pada. Dogodilo mi se puno puta da sam bila na promocijama vrhunskih jazz albuma u prostorima koji su nalikovali krčmama, gdje ljudi razgovaraju, piju i jedu dok netko promovira svoj skupi projekt na jednoj lošoj pozornici s lošim zvukom. I svi se žale na takve uvjete, ali svejedno nitko ništa ne poduzima. Međutim, teško je poduzeti nešto po tom pitanju s naše strane, jer nam za promjene prije svega trebaju financijska ulaganja s one druge strane. Uvijek kažem da nam fale “mecene” koje će ulagati u kulturu i scenu iz uvjerenja, a ne motivirani profitom. Jer jazz nije komercijalna glazba i nikada neće ni jednom organizatoru generirati neki privlačan prihod. Baš zato vjerujem u potencijal Hrvatskog društva skladatelja, kao krovne udruge svih hrvatskih skladatelja, da institucijski i kontinuirano podržava hrvatske jazz autore i glazbenike u promociji njihovih autorskih projekata, jer upravo je to naša glazbena baština. 

NACIONAL: Koliko će festival Jazz.hr  pod vašim vodstvom biti otvoren za nove smjerove u jazzu? 

Nastojat ću da bude izuzetno otvoren i šarolik, kakav jazz u biti i jest. Jazz ne poznaje granice koje ta takozvana „jazz policija“ postavlja. U Europi takvi policajci imaju jako konkretno i jednoznačno poimanje jazza, dok Amerikanci, koji su ga izmislili, nisu toliko opterećeni etiketiranjem. Oni slušaju što je „groovie“ a što ne. Ja vjerujem da postoji dobra i loša glazba, a ne dobar i loš žanr. Od malena sam i kod kuće i kroz svoju glazbenu naobrazbu bila odgajana da slušam kvalitetnu glazbu raznoraznih glazbenih žanrova i podžanrova. Upravo s tom filozofijom pristupam kreaciji programa na Jazz.hr-u. Naša hrvatska glazbena scena bogata je raznolikim projektima koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik jazza i voljela bih svim njenim članovima dati šansu da se predstave.

‘U Zagrebu nema adekvatnog prostora koji služi kao stalna pozornica za hrvatske jazz glazbenike’. PHOTO: Matej Grgić

NACIONAL: Može se pretpostaviti da kao umjetnička ravnateljica pratite hrvatsku jazz scenu. Tko vam je u zadnjih par godina „zapeo za uho“? 

Ne bih voljela izdvajati nikoga posebno, no rekla bih kako mislim da imamo jako kvalitetnu i raznoliku jazz scenu i da mi je super što svako ima svoj takozvani „đir“ i potpis. Pokušala sam ih sve što više involvirati u predstojeći festival. Previše je umjetnika da bi svatko dobio svoj koncert, ali sam smislila kako da ih što više uključim.

NACIONAL: Kako? 

Na večeri otvorenja nastupit će Jazz orkestar HRT-a, koji će poslužiti kao vrsta kućnog benda sa solistima, a solisti će biti devet hrvatskih jazz skladatelja i glazbenika koji su već surađivali s orkestrom. Svatko od njih predstavit će po jednu svoju skladbu. Htjela bih pokazati i publici, ali i nama samima, koliko nas je i što radimo, jer koliko god smo mala scena, nažalost smo prilično polarizirani i rijetko se okupljamo na ovoj razini. Ovo će biti neka vrsta showreela, koja bi se mogla transformirati u nešto poput godišnje smotre jazza, gdje će se svi pomalo pokazati, što smatram da je u odnosu na kolektivni moral bolje nego da svake godine svira taj jedan „odabrani“ jazz glazbenik.

NACIONAL: Hoće li sada biti više prostora za žene u jazzu? Kao da su nekako ostale u sjeni svih ovih godina… 

Budući da sam dosta u inozemstvu, moram priznati da nisam uspjela posjetiti baš svaku ediciju festivala Jazz.hr, ali na onima kojima sam prisustvovala baš su žene bile vrlo zastupljene kao „main act“, zbog čega nemam razloga predbacivati svom prethodniku Davoru Hrvoju da ih je u programu zapostavljao. S druge strane, jazz scena je i u Hrvatskoj i internacionalno gledano primarno „muška“ i ženama se nerijetko teško istinski integrirati. Razgovaram i s vrlo uspješnim kolegicama u New Yorku, koje koliko god su priznate, još uvijek osjećaju da je to primarno „boys club“, u koji smo povremeno primljene. Htjela bih raditi na tome da se tu dese neke promjene na bolje, ali s druge strane, ne bih htjela pretvoriti festival u poligon za realizaciju nekih ekstremnih feminističkih ideja i pokreta, odnosno stvoriti „girls club“, jer smatram da to samo još više stvara polarizaciju u društvu i na sceni. Moj kriterij za odabir umjetnika je njihova kvaliteta, profesionalnost i kreativnost, a ne spol – i mislim da je upravo takav stav “politički najkorektniji”.

NACIONAL: Za razliku od susjednih zemalja, Hrvatskoj još uvijek nedostaje jedan centralni godišnji međunarodni jazz festival poput Nišvillea u Srbiji ili Jazz festivala u Ljubljani. Jeste li sada s ovom funkcijom možda došli u poziciju utjecati na to da se u Hrvatskoj ponovo organizira jazz festival kakve je svojevremeno organizirao Dražen Kokanović, poput Zagreb Jazz Festivala? 

Koliko znam, Kokanović se i dalje trudi organizirati međunarodne jazz koncerte i dovoditi svjetska imena. Dobro je da postoji takav festival s jakim sponzorima, koji omogućuju Zagrepčanima da čuju najbolje jazz glazbenike svijeta u svome gradu. Mi imamo manje budžete s kojima se, s druge strane, i dalje kvalitetno može promovirati domaća scena, a povremeno ugostiti i nekog internacionalnog umjetnika. Mislim da su baš zbog toga oba festivala komplementarna i bitno je da nastave koegzistirati.

NACIONAL: Što vam je prioritet? 

Imam na početku želju popuniti neke rupe gdje curi, a to je primarno gore spomenuta potreba da se hrvatskim jazz glazbenicima omoguće pripadajući „stage“ i „spotlight“. Imam dojam da se dosad davalo poprilično puno prostora strancima, dok domaći jazz glazbenici nemaju gdje nastupati. Također smatram da postoji veliki potencijal ponovnog pokretanja umjetničkog suživota i razmjene na regionalnoj razini, koja je na tlu Jugoslavije u ono vrijeme najnormalnije egzistirala i od koje su umjetnici višestruko profitirali. Takav je, recimo, primjer projekt Jumbo – suradnja triju big bendova nacionalnih radio-televizijskih kuća Ljubljane, Beograda i Zagreba, koji se nakon duge pauze, odnosno od rata, nedavno opet realizirao. Ako uspijem sa svoje strane pridonijeti takvoj vrsti regionalnog umreženja glazbenika i festivala, to će mi biti posebno drago.

 

‘Nedostaje nam platforma za hrvatske jazz glazbenike. Fali mjesto, prilike, organizacija, financije – jednom riječju, infrastruktura za jazz scenu u Hrvatskoj. I da imamo pravi jazz klub’

 

NACIONAL: Jeste li već uspjeli složiti ovogodišnji jazz program? 

Program je gotov i nalazi se online, na novoj domeni https://jazzhrfestival.com. Program je definiran i sastoji se od hrvatskih glazbenika i glazbenica koji primarno predstavljaju svoju autorsku glazbu. Međutim, sve je i dalje pod jednim malim upitnikom jer ne znamo što nas zbog koronavirusa čeka na jesen. Postoji i jedna novost na kojoj sam inzistirala, a to je digitalizacija, za koju smatram da je imperativ modernog doba pa će tako svi koncerti biti profesionalno snimljeni te prenošeni preko livestreama. Tako će se festival moći pratiti bez obzira na broj dozvoljene, odnosno okupljene publike.

NACIONAL: Ne mogu vas ne pitati i za vašu sve uspješniju samostalnu karijeru, unatoč trenutnom zastoju zbog pandemije. Krajem 2018. godine objavili ste samostalni album „A Minute of Love“, a nedugo potom i album „Miracles“ u suradnji s Dinom Rizvić. Također, često nastupate izvan Hrvatske. Što je sljedeće? Na što ste trenutno fokusirani? 

Dugujem Croatia Recordsu jedan album na hrvatskom jeziku koji nikako da snimim. Iskreno, teško mi je pisati pjesme na hrvatskom jeziku. Nekako mi je prirodnije pisati na engleskom, ali se nadam da ću pronaći inspiraciju – ako ništa drugo, onda u deadlineu.

NACIONAL: Ali već ste objavili jednu pjesmu na hrvatskom jeziku, koja je naišla na jako dobar prijem kod publike. U čemu je problem? 

To je ta jedna jedina koja mi je pala na pamet na hrvatskom jeziku. Volim jako Božić, božićno vrijeme i božićne pjesme pa planiram uskoro snimiti i jednu božićnu pjesmu, ali ne želim se zaletavati s konkretnim najavama prije nego što je snimim. Životna želja mi je napraviti božićni album sa Simfonijskim orkestrom i Big Bandom, ali kako je to jedna ogromna i skupa produkcija, možda će mi je jednog dana priuštiti HRT, kada budem pred mirovinom ili, recimo, na moj 80. rođendan.

Komentiraj