LADA ŽIGO: ‘Naš materinski jezik ugrožen je invazijom engleskog preko svake mjere, kao da ga se stidimo’

Polemičke tribine ‘Bez cenzure’ koje je utemeljila Lada Žigo, književnica, novinarka i književna kritičarka, kontinuirano privlače značajan broj posjetitelja. Teme tribina pogađaju srž problema koje muče ‘kulturnjake’, a sudjeluju ugledni intelektualci različitih svjetonazora

Književnica, novinarka i književna kritičarka Lada Žigo utemeljila je ove godine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu polemičke tribine Bez cenzure koje privlače značajan broj posjetitelja. Na njima gostuju naši istaknuti književnici, kritičari, jezikoslovci, kolumnisti i rado se odazivaju na sudjelovanje jer teme tribina pogađaju srž problema koje općenito muče „kulturnjake“.

Lada Žigo diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i do sada je objavila nekoliko zapaženih proznih djela. Njezina prva knjiga „Ljudi i novinari“ (2007.) bila je nominirana za nagrade Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop. Za roman „Rulet“ dobila je 2012. Nagradu Europske unije za književnost. Afirmirala se pisanjem književnih eseja i kritika, a za Nacional govori o tomu zašto je forma kritike i polemike posebno važna i aktualna u današnjem društvu.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju tribine, da je tako nešto potrebno našoj kulturi i društvu općenito?

Tribinu Bez cenzure osmislila sam – a Upravni odbor ju je jednoglasno prihvatio – kako bih u javni prostor uvela živu, žustru polemiku u kojoj će sudjelovati ugledni intelektualci različitih svjetonazora i publika koja rijetko dobije priliku reći javno što misli. Valja govoriti o svemu pa i javno rušiti tabue ako su kočnica hrvatskoj literaturi, premda uobražavamo da u demokraciji više nema tabu-tema, što nije točno. Nije nam bilo neugodno govoriti o nedostatku erotike u hrvatskoj književnosti izuzev današnjeg doba, o nedostatku jakih književnih generacija kao nekada jer – čast iznimkama – nema ni jakih kritičarskih osobnosti koje su bile dio povijesti književnosti. Bez dlake na jeziku govorili smo i totalitarizmu svjetskih medija u globalnoj civilizaciji, o čemu je bio objavljen i važan temat u Europskom glasniku, koji uređuje Dražen Katunarić, ujedno i jedan od sudionika na tribini uz Marijana Grakalića i Stjepana Čuića. Raspravljali smo o totalitarizmu medijske razonode, propagande, reality emisija, o jakim korporacijama koje su vlasnici svjetskih medija i koje provode kapitalističku logiku, a to je pretvoriti ljude uglavnom u potrošače. Raspravljali smo i o totalitarizmu slike koja je tekst stavila u drugi plan, a time ugrozila i kritičko mišljenje. Spomenuta je, među ostalim, Orwellova znamenita satirična novela ‘’Životinjska farma’’ u kojoj je ismijan sovjetski totalitarizam, no Putinova politika uvjerila nas je da se povijest ponavlja i danas u demokratskom svijetu, gdje vladaju snažni režimski mediji koji guše oporbeno, odnosno slobodno mišljenje. Na tribinama su sudjelovali i mnogi drugi eminentni intelektualci poput Nives Tomašević, Božice Jelušić, Božice Brkan, Marine Šur Puhlovski, Ivice Matičevića, Alojzija Majetića, Dubravka Jelačića Bužimskog, Miroslave Vučić, Tomislava Domovića i Tomice Bajsića. Neka mi kolege ne zamjere što nisam sve spomenula jer sudionika je bilo jako mnogo, a bit će ih još.

NACIONAL: Koje su teme obrađene na tribinama?

Većina tema, bila riječ o navali komercijalnih knjiga ili o tome je li pisac i danas žrtva politike, tiču se naših književnika koji su ugroženiji nego ikada i trebali bi se „zakonski“ proglasiti „zaštićenom vrstom“. Da nema Ministarstva kulture, Grada, šačice domaćih institucija i spasonosnih EU fondova, jedva da bismo imali i domaću beletristiku, a kamoli znanstvene knjige. Autori sve češće objavljuju u vlastitoj nakladi. Jeste li primijetili da je sve manje oštrih kritičara koji srežu knjigu u korijenu, koji napadaju, onako strastveno, bacajući se na tuđe štivo kao na plijen? Pojavila se i među kritičarima neka empatija, suosjećanje prema hrvatskim piscima koji ulažu sav entuzijazam u knjigu za džabe pa ako ga još eliminirate kritikom, možda gubimo još jednog člana „zaštićene vrste“. Rijetki su autori koji mogu živjeti od pisanja, gotovo su svi osuđeni na više karijera i zato nam pisci izgledaju mahom ispaćeno, kao izbušene lopte, neodređena pogleda, a tribina Bez cenzure takvim melankolicima znatno diže samopouzdanje.

‘Putinova nas je politika uvjerila da se povijest ponavlja i danas u demokratskom svijetu, gdje vladaju snažni režimski mediji koji guše oporbeno, odnosno slobodno mišljenje’

NACIONAL: Definirate teme koje su od važnosti za naš intelektualni establišment i u kojima kao da nastavljate živi polemički ton zaustavljen negdje polovicom 80-ih godina 20. stoljeća, koji podsjeća na sve ono za što su se u polemici, kritici i književnom eseju zalagali A. G. Matoš, Veselko Tenžera ili Igor Mandić. Jesam li na pravom tragu?

Među našim zadnjim velikim književnim polemičarima bili su Igor Mandić, Veselko Tenžera, Milko Valent, Miljenko Jergović, ali su s vremenom društvena apatija pa i pandemija uzeli svoj danak. Danas, ako i ima polemika, one su nekako pogubljene u kaosu svakakvih, neselektivnih tekstova. Stare polemike u hrvatskoj književnosti bile su antologijske jer je i književnost bila elitna, nezatrovana gomilom trivijalnih knjiga i hrpom današnjih self-help vodiča za bolji život. Kvazi-psihologija danas je pohlepno otela dosta prostora ozbiljnoj književnosti. Kada gledamo povijest naše književnosti, veliki polemičari ujedno su bili i veliki pisci koji su kroz polemiku promovirali svoj književni svjetonazor. Tako je uz Matoša, ljubitelja lijepog, uvijek zabilježen napad na avangardnog Kamova, a uz Krležu se nižu brojne polemike od kojih mi je u posebnom sjećanju ostala knjiga ‘’Moj obračun s njima’’, u kojoj je bez milosti izrešetao kazališne kritičare svoga doba. Neke su polemike manifesti, poput Krležina teksta ‘’Hrvatska književna laž’’, objavljena u Plamenu 1919., u kojoj autor osporava tradiciju preporoda, hrvatsku modernu i lažni hrvatski heroizam. Ima i esejističkih fenomenološko-polemičkih knjiga, kao što je knjiga ‘’Prijapov problem’’ Igora Mandića u kojoj polemizira, duhovito i bez dlake na jeziku, o nedostatku erosa u hrvatskoj književnosti. Ima još knjiga – fenomenoloških eseja, koje se bore s današnjim fenomenima za zaglupljivanje, a jedna od dražih mi je ona Stjepe Martinovića ‘’Self-help? Bull-shit!’’.

NACIONAL: Nikada više nismo debatirali o slobodi govora, nužnosti zdrave umjetničke kritike i polemike, a čini se kako u društvu toga ima sve manje. Kao da su kritičari i polemičari nestali ili se bave nevažnim stvarima. Je li nas progutala lažna politička korektnost, strah od zamjeranja pa i gubitka poslova. Kako to tumačite?

Politička korektnost izazovna je tema, a i mnogima dobar razlog da ne ulaze u polemiku, iz straha od masovnih medijskih napada jer ta je korektnost najveći „blokator“ polemike. Tomislav Zagoda nedavno je objavio humoristički roman ‘’Život u banani’’ u kojoj se jako duhovito poigrava tom temom. Ljudi se boje govoriti što misle, da se ne bi između redova ogriješili o tuđe slobode – o dugine boje, rase, ženska prava, religiozna prava itd. jer vlada masovna psihoza da će netko biti prozvan, čak i kada ne rabi govor mržnje. Literarnost teksta postaje sporedna u odnosu na društveni, seksualni, rodni i drugi „status“ pisca – ne uvijek, ali vrlo često. Drugim riječima, dolazi vrijeme kada je autor važniji od svoje knjige.

NACIONAL: Idemo li prema dobu ekstrema?

Nedavno sam pročitala prijedlog da ubuduće Oskare dobivaju samo filmovi koji uključuju i LGBT grupu, što me bilo jako zabrinulo. Kada bi do toga došlo, iranski film primjerice ne bi imao šanse, a urušila bi se i povijest filmske drame poput ‘’Prizora iz bračnog života’’’ Bergmana, s izvrsnim remakeom Izraelca Hagaija Levija; ne bi bilo veličine „Sjaja u travi“ Elie Kazana, ‘’Parisa Texas“ Wima Wendersa itd. Nedavno je također netko iz diplomatskih krugova nadobudno predložio da se ljudi u dvorani više ne oslovljavaju s „dame i gospodo“ zbog drugih seksualnih orijentacija, a neki su htjeli ukinuti i Božić kako se ne bi povrijedili ljudi drugih religija. Pa dokle ide taj strah? Ili u totalno dokidanje svega ili u totalnu šutnju. Jasno je da nitko civiliziran neće vrijeđati ljude drukčije od sebe, ali u zapadnoj civilizaciji ta eksplozija prava dovela je do totalne nesigurnosti pojedinca pa i sve većeg nestajanja javne polemike, odnosno otvorenog mišljenja. A govorimo o slobodi mišljenja – gledajte paradoksa! Ako se lamentira o pravima, manjine prednjače nad većinom u medijima pa nastaje paradoks prava, a navest ću jedan primjer. Premda sam pobornica slobode u svakom pogledu, onaj me je sporni plakat s kršćanskom obitelji prilično iživcirao. Na njemu su bili prikazani ljudi koji mirno sjede na stolom, na zidu je bio skroman križ, odnosno slika je zračila mirom i nikoga nije vrijeđala. A na plakatu je pisalo na engleskom „Odvratno, ali toleriram“. Sama riječ „odvratno“ dokida toleranciju jer nešto totalno obezvređuje – kako to nije palo na pamet tim jurišnicima demokracije? Da su napisali: „Ne prakticiram, ali poštujem“, to bi bilo nešto sasvim drugo. Puste slobode dovele su do natjecanja koja i čija je sloboda važnija, a u toj utakmici opet se neke vrijeđa, a neke uzvisuje.

‘Od 1950. nestalo je 230 jezika, a i hrvatski bi zbog destandardizacije mogao početi nestajati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko politika danas zadire u slobodu, djelovanje i sudbinu pisaca? To je, uostalom, bio i naslov jedne tribine.

Na toj su tribini sudjelovali Velimir Visković, Stjepan Čuić i Ivica Matičević, a i publika je prihvatila zaključak kako je danas „ideologija tržišta“ dominantnija od političke ideologije. Ali politika je i dalje sveprisutna, samo je možda malo prikrivenija poslije zadnjega rata, nije direktna kao prije, neprijatelji se više skrivaju. Neki pisci i nakladnici i dalje se tretiraju po političkom ključu. Hitrec je na jednoj davnoj tribini u DHK i sam rekao kako ga objavljuju samo dva izdavača, premda je riječ o povijesnim romanima, a nedavno je dobio i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Uostalom, on je autor ‘’Smogovaca’’. Jednako me nervira netrpeljivost ove sredine prema Dubravki Ugrešić, kao i prema Ivanu Aralici – oboje ostaju u povijesti hrvatske književnosti, ma što tko mislio o njima i ma koliko ih pakirali u „škripavi“ politički celofan. Neki pisci i dalje nose stranačke etikete, u očima onih kojima je književnost, na žalost, ogledalo politike, a ne cijeloga svijeta. Neke lošije domoljubne knjige, osobito devedesetih godina, bile su zastupljenije negoli neke nacionalno važne koje se i danas dovode u pitanje: primjerice, mogu li učenici razumjeti jezik Marka Marulića i treba li biti u lektiri. Na tribini se razgovaralo i o političkoj korektnosti zbog koje pisci ne smiju objaviti mnoge stvari koje su u povijesti književnosti bile sasvim normalne. Tko bi se danas usudio napisati i promovirati ‘’Lolitu’’? Dakle, taj kult političke korektnosti, uz dužno poštovanje, suzila je umjetnicima tematsku lepezu. Provalio je i u njihovu slobodu fikcije.

NACIONAL: Kako se tako lako u standardni hrvatski književni jezik uvukla ‘’engleština’’, kao da najednom svi zaboravljaju hrvatske sinonime? Da ne spominjem prefikse na latinske i starogrčke, ali i naše korijene riječi, osobito glagola koji već imaju oblik svršene radnje: ‘’izoperiralo, iskomuniciralo, izdogađalo, iskristaliziralo…’’, možemo tako do sutra.

Tu smo tribinu organizirali kao apel za očuvanjem hrvatskoga jezika, a na njoj su gostovali Nives Opačić i Bernardina Petrović te povjesničar i književnik Đuro Vidmarović. Naš materinski jezik ugrožen je invazijom engleskog preko svake mjere, premda većina ne zna ni jedan ni drugi jezik kako spada. Kako trgovci smiju kršiti Ustav prema kojem svi nazivi javnih objekata, firmi i kafića moraju biti na hrvatskome jeziku? Postoji tu neka pravna caka pa zato danas imamo na ulicama carstvo engleštine, taj trgovački esperanto, u kojem se osjećamo pomalo virtualno, kao da nismo svoji na svome. Danas je normalno u hrvatskom jeziku govoriti event, must-have, modelling, bullying itd. kao da se stidimo svoga jezika. Kako smo mali i povodljivi. Rijetko ćete na ulicama naše metropole naići na neki objekt čiji je naslov na hrvatskom jeziku, a svugdje u svijetu u javnom prostoru njeguje se jezik te države, što govori da su Hrvati, kako se kaže, bolji sluge nego gospodari. Prema podacima UNESCO– a, od 1950. nestalo je 230 jezika, a i hrvatski jezik mogao bi zbog destandardizacije početi nestajati kao što polako nestaje bjeloruski. Treba pooštriti zakone Trgovačkog suda kada se objekti upisuju u Registar, educirati mlade u elementarnoj pismenosti. Baš zato treba pojačati nastavu hrvatskog u školama, govorilo se na tribini. No što kriviti učenike kad i neki naši dični političari, koji bi kao članovi Vlade trebali njegovati materinski jezik, uvode sve više engleskih izraza u javnim nastupima kako bi ispali pametniji. A jednako su beskorisni na oba jezika. O vulgarnostima da ne govorim. Možda bi mnogim našim političarima šutnja bila najbolji jezik.

NACIONAL: Jedna od tribina bavila se vrućom temom, „Tko nam nameće književni mainstream, tu gomilu osrednjosti?“. Javna je tajna kako hrpa tekuće književne produkcije ne sadrži i ne donosi nikakve književne vrijednosti. Kako je do toga došlo, što su bili zaključci tribine?

Komercijalizacija je toliko uzela maha, a tržište knjige toliko je ogromno da treba svijećom tražiti dobre knjige, a možda će trebati i stoljeće dok se taj kaos raskrči. Na toj tribini govorili su Borivoj Radaković, Milko Valent i Božica Brkan. Ustvrdili smo da nam se kulturni i medijski prostor raspao, da nema rubriciranja kao prije, da su estradizacija i unificirane društvene mreže uzele toliko maha da više i ne znamo što je mainstream, vodeći svjetonazor. Ili je sve danas mainstream? Govorili smo i o velikoj razlici između tiskane i digitalne knjige koja „poravnava“ tekst, udaljava ga od čitatelja jer je i e-knjiga svojevrsni mainstream. Mainstream može biti i žanrovska književnosti, popularnost pomodnih autobiografija slavnih, a i „dijeljenje“ književnosti po temama, primjerice na gej književnost, postkolonijalnu, zatvorsku, ratnu književnost.

‘Politička korektnost izazovna je tema, a i dobar razlog da ne ulaze u polemiku, iz straha od medijskih napada jer ta je korektnost najveći ‘blokator’ polemike’

NACIONAL: Može li se danas talentirani pisac probiti bez dobrog marketinga, nastupa u priglupim TV emisijama, pravljenja idiota iz sebe u bizarnim intervjuima; je li još uvijek dovoljan glas ‘’intelektualnih elita’’ po kuloarima i preporuka bibliotekarki?

Ni ti pusti skandali ni provokacije nisu više moćni jer ih ima napretek. Kaša budalaština u velikom je loncu, stalno se nešto stavlja i stalno nešto isparava. Nije ovo vrijeme „hrabrih“ medijskih čudaka, kakav je bio performer Tom Gotovac koji je šetao gol ulicama Zagreba prije 41 godinu – danas je golotinja obično tijelo odjeveno kožom. I većina toga je već viđena, a opet nam pod nos stavljaju isto, i ne znajući da nam time rade uslugu – više se ni na što ne osvrćemo zapanjeni, nego listamo život i novine dalje, sve otupljeniji i pasivniji. Što se književnosti tiče, najviše vjerujem u usmenu predaju. U zračenje knjige koja sama nalazi svoj put. Ona je kao poruka bačena u zrak – ne znamo kamo će sletjeti, tko će je uzeti. I možda je najbolje pisati s tom romantikom koja piscu otvara neki magičan prostor slobode. Naravno da će autobiografije sportaša i manekenki uvijek izbiti u prvi plan, no dok se u novinama piše o tome, u knjižnicama će neki ljudi tražiti na policama sasvim druge knjige. Ni nagrade nisu garancija – mnoge nagrađene knjige zaborave se, a neke bez ijedne nagrade čitaju se. Ni prijevodi nisu kruna knjizi; ništa osim sudbine koju svaka knjiga u sebi nosi, kao i čovjek. Uostalom, u književnosti za svakoga ima mjesta. Zato se čudim netrpeljivostima među našim piscima – premda sam u svojoj branši okružena i divnim ljudima – pa se pitam: „Hej, a zašto se vi natječete? Je li netko od vas prodao 200 ili 204 primjerka knjige? Pa ljudi Božji, nije ovo Amerika“. Kako reče Matoš u svojoj „Staroj pjesmi“, objavljenoj još 1909. godine: O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, / O, taj puk što dnevno veći slijepac biva / O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, / Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

NACIONAL: Pa to je i danas naša stvarnost.

To bi se danas moglo recitirati i na Markovu trgu, pred mnogim našim indiferentnim i nesposobnim političarima. A odmah do te „elite“ jest slavna birtija Pod starim krovovima gdje se još uvijek, u boemskom stilu, okupljaju mnogi pjesnici. I oni mogu citirati Matoša, ali kako se ljudi tamo zbilja vesele književnosti, ta se Matoševa perspektiva ipak „obrće“. Bilo bi zgodno kada bi neki političar s Markova trga navrnuo na Jutro poezije, to mu je odmah pored posla. Pa da nam i on nešto pročita. Ne mora biti u rimama jer znamo da za to nema vremena… nešto onako, odoka.

NACIONAL: Imate nekoliko vrlo ozbiljnih, da ne kažem mračnih romana koji se bave našom svakodnevicom i stvarnošću. No okrećete se humoru u digitalnoj knjizi „Ćao, luzeri“ koja je imala značajan uspjeh na društvenim mrežama i uskoro izlazi ukoričena. Je li humor naša jedina slamka spasa da se održimo na površini ovog svijeta?

Da, pripremam za tisak roman ‘’Ćao, luzeri’’, humoristično štivo o Balkancima u Arizoni jer mi je dosta mraka ovog društva u koji sam zalazila puna tjeskobe i empatije prema luzerima. Luzeri su, shvatila sam, možda sretnici – žive kako žive, nemaju što izgubiti, nemaju se kome opravdavati, slobodni su jer ih nitko i ne zapaža. Tako u mojem romanu junakinja nailazi u Phoenixu na četiri američka idiota balkanskog podrijetla jer nije imala sreće naći dobrostojećeg Amera, a poigravam se i s balkanskim mentalitetom koji je pogotovo živopisan u američkom kontekstu. Nama kronično treba humora, a sudeći po reakcijama na YouTubeu, gdje je roman objavljivan, mislim da ću uspjeti ljudima natjerati smijeh na usta – ta dosta je više uštogljene ozbiljnosti, u književnosti i u životu. Pun mi je kufer promocija na kojima se naredaju nadobudni kritičari – svaka čast zanimljivima – a pisac se na kraju zahvali tihim glasom kao da je kriv što je napisao knjigu. Pazite, ljudi umorni poslije posla dođu kući, na brzinu sprave ručak, odmah se oblače za promociju kolegi, opet plaze u prometu, traže parking i onda ih takvi metuzalemi od kritičara dotuku do kraja. Mi koji promoviramo knjige dužni smo ljude malo i zabaviti, opustiti kad su već prešli neku kilometražu do nas, održati im glavu na ramenima do osam sati uvečer, a ne da na stolicama venu i uvenu kao cvijeće.

‘Naši političari, koji bi trebali njegovati materinski jezik, uvode sve više engleskih izraza u javnim nastupima kako bi ispali pametniji. A jednako su beskorisni na oba jezika’

NACIONAL: U zadnje vrijeme kada predstavljate knjige sve se više približavate formi malog književnog performansa. Planirate li nastaviti s takvim predstavljanjem jer ono se očito pokazalo uspješnim – publika ne spava i ne izlazi ranije s predstavljanja knjiga?

U pedesetoj godini života, na veliko iznenađenje sebe same, postala sam performerica. Nastojim govoriti živo, ponekad i otkačeno. Tribine Bez cenzure ozbiljna su stvar, kao i neke druge, ali kada govorim o knjizi u urbanijem prostoru, nastojim da je svi doživimo kao živi organizam koji pulsira. Počela sam prezirati intelektualističko prenemaganje.

NACIONAL: Kako na temelju iskustva danas gledate s odmakom na Nagradu Europske unije za književnosti 2012. za roman ‘’Rulet’’? Koliko ona koristi piscima?

Vrijeme je pokazalo da zbilja koristi. Roman ‘’Rulet’’ preveden je na talijanski, španjolski, slovenski, albanski i još se prevodi, zahvaljujući sredstvima EU-a. Često me neka organizacija EU-a pozove na gostovanje, na sajmove, učilišta, okrugle stolove i to čak izvan Europe, tako sam imala čast gostovati na sajmu knjiga u Mexico Cityju Guadalajari. No prijevodi na svjetskom knjižarskom ringišpilu nisu nikakva slava piscu, kako se neki vole pohvaliti. Lijepo je putovati, vidjeti zemlje, ljude, a meni osobito zadovoljstvo čini avion, u njemu sam najmirnija i najsretnija na svijetu. Kad bacim oko na zemlju dolje, upitam se: ma zbog koje se ja ovo male makete nerviram? Sve je to dolje sitno i nebitno. I mirno zaspim. Uostalom, nije li zadaća pisca da se baci u prostranstvo svega? E pa molim EU da mi plati još koji takav užitak jer nebo je, osobito preko oceana jako, jako skupo.

Komentiraj