Lada Ratković Bukovčan, muzejska savjetnica i ravnateljica zagrebačkog Muzeja Mimara, u novom je ravnateljskom mandatu naslijedila dugogodišnjeg ravnatelja muzeja Tugomira Lukšića, ali i veliku obljetnicu, 30 godina djelovanja muzeja. Ovog tjedna ta se obljetnica otvaranja muzeja 17. srpnja 1987. obilježava velikom izložbom 75 znanstveno obrađenih djela iz raznorodnog fundusa koji nedvojbeno potvrđuje njegovu jedinstvenu vrijednost i značenje na karti europskih i svjetskih muzeja. Podsjetimo, fundus tvori zbirka umjetnina koju je Ante Topić Mimara (Korušce, 1898. – Zagreb, 1987.), slikar, restaurator i kolekcionar, ostavio svojoj domovini donacijom iz 1973. i dodatkom donaciji iz 1986. i oko koje su se u medijima lomila mišljenja, od autentičnosti pojedinih atribucija do načina kako je sama baza zbirke prikupljena.

Lada Ratković Bukovčan diplomirala je povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala. Dugogodišnja je kustosica zbirke stakla i zbirke namještaja u Muzeju Mimara, a koautorica je koncepta i scenarija stalnog postava Muzeja, uz rad na brojnim tematskim izložbama u Muzeju. Za svoj doprinos kulturi odlikovana je 1997. Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a Ocjenjivački sud Hrvatskog muzejskog društva dodijelio joj je „Posebno priznanje za 2013.” za realizaciju izložbe „Transparentna ljepota: staklo iz hrvatskih muzeja”.

U razgovoru za Nacional osvrnula se na početke osnivanja Muzeja Mimara, rad i druženje s karizmatičnim donatorom te pojasnila zašto smatra da je danas konačno sazrelo vrijeme da se s tako vrijedne donacije kulturne baštine skine ikakva negativna aura.

NACIONAL: Od početka ste radili na zbirci Ante Topića Mimare. Koliko je zbirka izdržala teret vremena, raznih pozitivnih i negativnih procjena?

Da, bila sam u toj grupi prvih kustosa. Godine 1979. u Muzeju Mimara koji je tada još bio muzej u osnivanju zaposleno je dvanaest kustosa. Na žalost, kroz godine taj broj se smanjivao, u jednom trenutku nas je bilo samo pet pa čak i četiri, a sada smo nakon dugo godina kroz natječaje uspjeli zaposliti dvojicu kustosa i jednu dokumentaristicu. Vrlo smo zadovoljni mladim kolegama, a zaista mi je i želja da im se prenese znanje i iskustvo koje imamo sa zbirkom, da jednom možemo svi mirno otići u mirovinu, znajući da zbirka ostaje na dobrim mladim snagama. Mogu reći da smo zapravo svi mi koji smo startali tih dalekih godina imali sreću jer smo imali, da budem iskrena, san kustoskog posla. Počeli smo ab ovo, upoznali smo i prošli trinaest različitih zbirki, svaki je kustos dobio jednu ili dvije zbirke koje je trebao obrađivati, a Mimara koji je tada još svakodnevno dolazio u urede zbirke – tada je još u počecima zbirka bila smještena u depoima susjednog Muzeja za umjetnost i obrt – upoznavao nas je s detaljima umjetničkih predmeta, pogotovo primijenjene umjetnosti, po čemu je zbirka poznata. Znate da se i danas na fakultetu ne uči gotovo ništa o primijenjenoj umjetnosti, sav je akcent na slikarstvu i skulpturi i zapravo je stvar osobnog zanimanja hoćete li se upoznavati s predmetima primijenjene umjetnosti ili ne. Stoga nam je znanje koje nam je direktno prenosio Mimara bilo više nego zanimljivo i korisno. Pričao je o pojedinim predmetima zbirke, a imali smo velike koristi i od izvrsne biblioteke koju je stvarao niz godina, i koja je danas temelj biblioteke Muzeja Mimara s mnogo vrijedne stručne građe. I poslije njegove smrti je Mimarina udovica Wiltrud Mersmann Topić darovala knjige, a neka su izdanja iz tridesetih godina 20. stoljeća koja su u biblioteci – pa još i iz ranijih godina – vrhunski primjerci knjiga koje danas možete pronaći po astronomskim cijenama. Imali smo veliku sreću kao mladi kustosi raditi i učiti na fantastičnom materijalu.

‘Trebalo je više braniti Mimarinu zbirku, a ne prepustiti se, povući ili uključiti. Poslije privatno doživite od nekih onu tipičnu ‘nemoj se ljutiti, nisam tako mislio’, ali šteta je tu’

NACIONAL: Kakav je Mimara bio u svakodnevnom kontaktu?

Bio je sve ono što se govorilo o njemu u javnosti, karizmatičan, inteligentan, zanimljiv čovjek. Prenosio nam je sve znanje koje je imao o umjetnosti, bez zadrške. Mislim da smo zato i mi i zbirka lako podnijeli teret svega onoga kroz godine kad su izlazili članci u kojima se autentičnost nekih predmeta dovodila u pitanje i koji nisu bili temeljeni na nečemu konkretnom, na pravim istraživanjima, nego na senzacionalizmu.

I baš zato što smo kao mladi kustosi mogli tako dobro upoznati Mimaru, bilo nam je jasno da neke stvari i optužbe jednostavno ne idu uz njega, da nisu moguće. Gledajte, u svakoj privatnoj zbirci po svijetu ima predmeta koji pripadaju nečijoj školi, radionici i nisu djelo velikog majstora, ali i vanjski kolekcionari znaju malo pojačati imidž svoje zbirke s velikim imenima, što ne znači da njih i nema među djelima. No toliki napadi koji su bili usmjereni na Mimaru – tko god ga je imao priliku dobro upoznati – zna da te ekstremno ružne optužbe nisu mogle biti povezane s njim i da su izmišljene.

NACIONAL: Možete li se složiti s tezom da su ti napadi nekih inozemnih stručnjaka i novinara bili izazvani prizemnim motivima, da srežu odmah u početku ideju i imidž tzv. hrvatskog Louvrea, da ne bi najednom turisti počeli previše pohoditi Mimarinu zbirku?

Ne mogu točno reći je li to bilo krajnje razmišljanje i motiv, ili je to bila gelosia del mestiere, profesionalna ljubomora, jer tu su neki svjetski povjesničari umjetnosti odigrali nelijepu ulogu. Naime, neka djela koja su bila na inozemnim aukcijama i koja su im promaknula, nisu promaknula Mimari! Razumijete? S druge strane, kroz prostor zbirke prolazili su mnogi ozbiljni stručnjaci koji nikada nisu imali loše ili čak ružne reakcije, bombastične napise u medijima. Mislim da je motiv za takve ružne napise o Mimarinoj zbirci bio upravo trgovački razlog, gubitak nekih djela za svoje inozemne zbirke. Pa i Mimara nam je znao pričati za onaj slavni bjelokosni srednjovjekovni križ The Bury St. Edmunds koji je u Metropolitanu, da je za jako mali iznos promaknuo British Museumu. Vjerujem da su u takvim situacijama prisutni neki zaista prizemni, neplemeniti motivi. U svim muzejima, i u Louvreu i u Rembrandtovom muzeju, imate predmete koji se reatribuiraju, podvrgavaju novim istraživanjima, i možete vidjeti u postavu da je uz neku sliku ili predmet stavljena pločica s upitnikom atribucije ili da je podvrgnut novom istraživanju. To je legitimno. Na žalost, kod nas se to uvijek ne priznaje. Nakon ovih trideset godina, mislim da i zbirka i donator Mimara zaslužuju više naklonosti i podrške javnosti i struke jer mogao je te predmete prodati ili darovati nekom drugom gradu, a ne gradu Zagrebu i Hrvatskoj.

NACIONAL: Smatrate li da se iz domaćih stručnih i novinarskih krugova nije dovoljno reagiralo i osporavalo te inozemne optužbe? Sjećam se da je primjerice prof. Radovan Ivančević, čiji autoritet zaista nije upitan, jako branio zbirku i oštro reagirao na te glasine.

Da, sigurno da nije. Zbirka je osjetila posljedice takvog ponašanja na više nivoa. Znalo je proći puno vremena da nitko ne uputi studente na razgledavanje muzeja, i to nas je žalostilo. A kad god imamo stručne posjete i kontakte, i kada ljudi konačno vide zbirku uživo, uvijek dobivamo pozitivne komentare. Trebalo je više braniti Mimarinu zbirku, a ne se samo prepustiti, povući ili čak još i uključiti! Poslije privatno doživite od nekih kolega i novinara onu tipičnu rečenicu „pa znaš, nemoj se ljutiti, nisam baš tako mislio”, ali šteta je već učinjena. To se odnosi i na opremu nekih tekstova koji su u naslovima dovodili u pitanje predmete iz zbirke, a tekstovi su bili ipak drugačije intonirani. Primila sam isprike od jednog uvaženog novinara, ali što vam to vrijedi. Boli me da su se kod nas olako prihvaćali loši komentari ili potencirali, a nije se branilo nešto što pripada nacionalnoj kulturnoj baštini.

NACIONAL: Koje biste zbirke, ili pojedine dijelove nekih zbirki, istaknuli po europskom ili svjetskom značaju? Često se govorilo o zbirci stakla, umjetnosti starog Egipta i Dalekog istoka, bjelokosti. Koliko su one u današnjem kontekstu jednako tako zanimljive i iznimno vrijedne?

Upravo te zbirke koje ste naveli i danas su jednako značajne, a uz njih zbirke europske skulpture i zbirke slikarstva. Imamo i vrijednu zbirku crteža, ali ona nije izložena jer crteži zahtijevaju posebnu pažnju, obradu i čuvanje. Preko tri desetljeća analiza i znanstvenog rada upravo je kroz ta istraživanja u mnogo slučajeva pokazalo i pojačalo vrijednost Mimarine zbirke. Vrijeme zbirku nije osporilo. Bilo je slučajeva da smo mijenjali neke atribucije, od autora prema njegovoj školi, ili „iz vremena”, kao i obrnuto, ali to nije umanjilo ljepotu tih predmeta i njihove izvedbe. No mnogo je predmeta istraživanjima dobilo još preciznije potvrde o vrijednosti i autorstvu koje nam je ostavio Mimara. To je zbirka koja još uvijek ima veliki potencijal za istraživanja. Javljaju nam se i mladi kolege koji su upisali poslijediplomski studij i koji žele raditi na našem materijalu, i to nam je jako drago.

‘Mimara je imao intuiciju da dobro nasluti i prepozna neki predmet. Ali imao je i veliko znanje koje mu je omogućavalo da dobro poveže stvari. Bio je izvanredan i u pregovaranju’

NACIONAL: Po čemu još pamtite Mimaru kao kolekcionara, je li vam otkrio neke tajne svojeg talenta za pronalaženje i prepoznavanje vrijedne umjetnine, trgovačkog dara, ili je velikim dijelom imao tek sjajnu intuiciju?

Upravo ovo što ste rekli, on je primarno zaista imao intuiciju da dobro nasluti i prepozna neki predmet. Ali imao je i veliko znanje koje mu je omogućavalo da dobro poveže stvari. Kada bi nešto vidio u nekom antikvarijatu ili na aukciji, nikada nije brzao s kupnjom, već je proučavao sve o tom predmetu, njegovu porijeklu. Nemojmo zaboraviti da je znao pet-šest jezika, čitao je stručnu literaturu i upravo je zato i nastala njegova stručna biblioteka. Tražio je sve što je mogao pronaći o nekom predmetu, a onda je tek kretao u akciju. Što se tiče talenta za pregovaranje, tu je bio izvanredan. Znao je kako pristupiti ljudima i njega su svi ti europski antikvari jako voljeli i cijenili. Nikada se s ljudima nije nadmudrivao i nije se uvijek cjenkao. Pričao nam je da je znao malo i zaokružiti cijenu na više kad bi vidio da je netko preskroman za ono što nudi. U trgovanju nije bio nabusit i svadljiv, nego je i prodavačima i antikvarima pristupao kao kolegama i prijateljima.

NACIONAL: Koliko je točna ona teza nekih inozemnih stručnjaka i novinara da je Mimara, nakon što mu je Tito povjerio da vrati ukradene umjetnine koje su nacisti odnijeli iz Jugoslavije, malo više od onog što je trebalo „vratio” k nama?

To se stalno provlači i teško je tu dati precizan odgovor. Priče o tim popisima umjetnina su toliko poprečne i kontradiktorne da je to teško reći, iako je to u knjizi o Mimari sjajno obradila Vesna Kusin, nakon proučavanja arhiva. Sve drugo što se pojavilo, od novina do filmova, totalno je površni prikaz stvarnih događanja. Sâm Mimara o tomu nam nikada nije pričao. Prema mojim saznanjima, ne bih rekla da je taj povratak umjetnina imao neke negativne konotacije.

NACIONAL: Jeste li imali slučajeva da su nasljednici židovskih obitelji koje su stradale za vrijeme 2. svjetskog rata tražili povrat svojih umjetnina, kao što se to događalo u nekim našim drugim galerijsko-muzejskim institucijama?

Nikada nismo dobili ni jedan takav zahtjev. Čak i u novije vrijeme, kad se preko interneta može lakše ući u trag predmetima. Nitko ni od stranih stručnjaka nije pronašao u Mimarinoj zbirci ijedan takav predmet, čak niti u depoima. To govori u prilog Mimari koliko je dobro pazio što i od koga kupuje.

NACIONAL: Kakve su reakcije stranaca, turista na Mimarinu zbirku kada dođu u posjet?

Uvijek su oduševljeni. Ne samo turističke grupe, već i direktori raznih inozemnih muzeja, poput onih iz Portugala i Španjolske. Prvo se oduševe jer ne očekuju takav opseg, raznovrsnost i vrijednost zbirke, a onda potvrde da se radi o svjetskoj baštini. Uvijek dođu do zaključka da postoje predmeti u zbirci koji su savršeni i koji su raritet prema svjetskim kriterijima. Vrlo rijetko možemo čuti neki loši komentar, a rekla bih da to dolazi od onih koji su već stigli pomalo „preparirani”. Imali smo i neke slučajeve posjetitelja koji su bili sumnjičavi, a nakon što su razgledali zbirku sasvim su promijenili mišljenje.

‘Toliki napadi koji su bili usmjereni na Mimaru – tko god ga je imao priliku dobro upoznati – zna da te ekstremno ružne optužbe nisu mogle biti povezane s njim i da su izmišljene’

NACIONAL: S kakvim ste programom i programskim smjernicama nastupili kao nova ravnateljica Mimare i što biste još željeli poboljšati ili realizirati?

Želja mi je intenzivirati obradu cijele zbirke, kao i prezentaciju obrađenih dijelova zbirke, ali vidjeti i što više mladih stručnjaka u muzeju. Namjera mi je intenzivirati i bolju međumuzejsku suradnju s muzejima po svijetu, raditi izložbe iz zbirke i po Hrvatskoj, da se naš fundus prezentira i u drugim hrvatskim gradovima.

Voljela bih izložbe fundusa i izvan Hrvatske, ali tu su uvijek problem financije. Radit ću na tomu da proširimo restauratorsku radionicu, prostor za kustose, studijske depoe, a to ulazi u dugoročni plan. Radimo na tomu da pristupimo EU fondovima jer mi se to čini jedinim rješenjem, a voljela bih da tu slijedimo druge gradske muzeje u Zagrebu koji su već dobili neka sredstva od EU fondova. Uredili smo u muzeju mnoge tehničke segmente, a smatram da bismo još više trebali publicirati naša znanstvena i stručna istraživanja. Proširit ćemo ponudu i našeg muzejskog dućana koja je već sada jako lijepa jer radimo replike predmeta iz zbirke stakla prema najljepšim uzorcima, i taj posao sjajno odrađuje obitelj staklopuhača Podhraški iz Huma na Sutli. Tako pomažemo i male stare obrte.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o muzejskim radionicama za mlađi uzrast i djecu?

Imamo već pedagošku radionicu i kolegicu koja vodi radionice i ima dobru suradnju sa školama. Pedagoške radionice prate izložbene projekte u tekućoj godini. Kad je 2015. bila izložba blaga iz Iznika, onda su djeca učila sve vrste bojanja keramike i pozlaćivanja, ukrašavanja. Godinama se već kod nas organiziraju izložbe dječjeg crteža koje vodi Studio Tannay, i to su fantastične izložbe djece osnovnoškolskog uzrasta.

NACIONAL: Imate li svoje viđenje i komentar na ovaj novi Zakon o muzejima koji je dobio brojne kritike struke?

Na kraju je taj Zakon usvojen na brzinu, neke su se dorade unijele, ali ostaju neka pitanja. On u mnogo točaka ponavlja stari Zakon o muzejima, ali ima unutra nekih stvari koje su dodane – naivno ili ne – i koje me apsolutno smetaju. Previše je naglašen tržišni element, spominje se čak mogućnost prodaje dijela fundusa, neka zvanja sad dobivaju veće stručne funkcije unutar muzeja koje nisu opravdane, i mnogo još točaka u njemu treba razraditi i pročistiti. Neke točke su nerazgovijetno napisane, teško ih se tumači, nejasne su, a to se u zakonu ne smije dogoditi jer stvaraju zabunu u interpretaciji i primjeni.