KURSPAHIĆ: ‘Glupost je najmoćnija sila koja oblikuje našu povijest i naše živote’

Deset godina nakon prve predstave ‘Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve’, ista glumačka ekipa i redatelj Miran Kurspahić premijerno će izvesti ‘Victims4Life – Žrtve za život’, u kojoj komentiraju hrvatsko društvo. Predstava se igra u MSU-u jer su njegove predstave skinute s repertoara ITD-a

Deset godina nakon prve predstave “Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve” ista glumačka i autorska ekipa vraća se na pozornicu te će 15. i 16. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti premijerno izvesti predstavu “Victims4Life – Žrtve za život”. Iskusniji su i stariji. Jedni su okusili europski svijet suvremenog teatra i progresivan riječki režim Olivera Frljića, dok su se drugi odali oglašavanju i sapunicama. Samo jedna stvar ostala je ista: Žrtve su i dalje gladne pripadanja. I dopadanja. Samo, ovoga puta, ne nekoj dalekoj Europi i njezinom dekadentnom ukusu. Ovoga puta moraju se svidjeti domovini i spremni su na svašta da to i dokažu. Obraćajući se publici kao potencijalnim mecenama predstave i fiktivnim ravnateljima kazališta, Miran Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić provode ih kroz proces predstavljanja komada koji bi – uz blagoslov prisutnih – mogli postaviti. Dramaturginja je Rona Žulj, a osim što igra, Kurspahić je i režirao predstavu.

Glumac i redatelj Miran Kurspahić od studentskih dana sklon je kritičkom propitivanju – s kolegama s klase Oliverom Frljićem i Sašom Božićem usprotivio se načinu na koji se studirala režija na Akademiji i profesorima koji nisu bili dovoljno fleksibilni za nove ideje. Unatoč problemima i stopiranjima, Kurspahić je ipak diplomirao i već je godinama jedan od najboljih i najperspektivnijih umjetnika. Karijeru je, kao i velika većina njegovih kolega, počeo u zagrebačkom Teatru ITD koji smatra svojim drugim domom pa je zato mnogim performansima upozoravao na probleme tog kazališta. Zbog problema tijekom sanacijskog procesa i sukoba Kulture promjene sa sanacijskom upravom SC-a, a posebno nakon smjene Nataše Rajković koja je godinama bila na čelu Kulture promjene, Kurspahiću su predstave skinute s repertoara pa je bio prisiljen osnovati vlastito kazalište s kojim radi predstave u različitim prostorima, poput ove u MSU. O situaciji u hrvatskoj kulturi te svom radu i planovima govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Zašto su nastale “Victims4Life”, zašto nastavak deset godina poslije? Kako vidite društvo u kojem ste odrastali ovih deset najboljih životnih godina, što se promijenilo?

Donekle se radi o stjecaju okolnosti, drugim obvezama i projektima svih involviranih, no prvenstveno se radi o lijepoj okrugloj brojci od deset godina, jer je desetljeće adekvatno vrijeme da se promotre i ustanove izvjesne tendencije, promjene i razvoj – ili izostanak toga svega – u nekom društvu, gdje smo, kako smo i što smo. Kažu da živimo u najboljem od svih povijesnih razdoblja te da na planetu ljudima nikada nije bilo bolje s aspekta dugovječnosti, zdravlja i kvalitete života, no iz subjektivne vizure često nam se ne čini baš tako. “Žrtve zemljopisa”, kako smo Rona i ja, preuzevši termin od Brodskog, nazvali fenomen hrvatskog kulturnog kompleksa, ponovno se bave pitanjem identiteta, osobnog, umjetničkog, autorskog, ali i onog kolektivnog, nacionalnog, te isto tako i pripadanja. To je prvenstveno pitanje predrasuda i posve nerealne razine očekivanja. I dok su se “Žrtve zemljopisa 2” nastojale prije deset godina svidjeti Europi, u koju smo se tek spremali ući, “Victims4Life” se ovoga puta moraju dopasti vlastitoj domovini Hrvatskoj i jednako su očajne i beskrupulozne u pokušaju da to i učine. Pritom se same strmoglavljuju niz tobogan vlastitih predrasuda, preispitujući pritom novu kulturnu paradigmu i duh vremena. Razni modaliteti Hrvatske kao nacionalne države su bili anakroni već u samom početku, više naginjući idejama 19. stoljeća, a danas, gotovo trideset godina od osnutka, Hrvatska djeluje još retrogradnije nego prije deset godina kad smo radili “Žrtve zemljopisa 2”. Globalno, ali i lokalno su se neke stvari bitno izmijenile. Čitava parlamentarna demokracija je u ozbiljnoj krizi te se jasno vide sva njena napuknuća i boljke, a svijet se prepustio prvenstvu osjećaja nad činjenicama. Demokracija se ne bazira na racionalnosti, već na osjećajima. Ako netko može učinkovito upravljati vašim osjećajima, ta ista demokracija postat će emocionalno lutkarsko kazalište. A fašizam se hrani osjećajima i strastima. On se hrani umišljenošću, pokazuje nas u ljepšem svjetlu i nudi iskrivljenu sliku nas samih koju podsvjesno želimo vidjeti – pogotovo kod iskompleksiranih naroda, a mi to svakako jesmo. Naše su najveće odlike kao žrtava zemljopisa, a to smo Rona i ja kao autorski tim te naši glumački veterani i prijatelji Sven i Cigo, iskrenost i izražena autoironija. Bitno je poznavati se i poznavati svoje mane, slabosti i ograničenja. Izlažući sebe kritici i poruzi, mi zrcalimo svoju publiku. Naš zadatak je publici u zrcalu prikazati njenu pravu sliku.

‘Fašizam se hrani osjećajima i strastima, nudi iskrivljenu sliku nas samih koju podsvjesno želimo vidjeti – pogotovo kod iskompleksiranih naroda, a mi to svakako jesmo’

NACIONAL: Kakva je to slika?

Mi znamo kome se obraćamo, bavimo se zdravim tkivom našeg društva, onim koje se još uvijek da spasiti, nismo u dijalogu s ostatkom. Za njih je ionako otpočetka bilo prekasno i ne treba trošiti dragocjenu energiju. Baviš se zdravima i kroz kritiku im pokušavaš pomoći da budu bolji i uspješniji, da prežive. Jer ako si već tepamo da smo bolji, normalniji, sposobniji, onda je vrijeme da prihvatimo svu svoju odgovornost za počinjenu štetu, jer oni drugi ni ne znaju niti su ikada znali bolje i suludo je to uopće od njih i očekivati. Usudio bih se reći da je lajtmotiv ove predstave upravo to naše povlačenje u raznim segmentima pred glupošću. Propuštanje i popuštanje, trpanje stvari pod tepih koje rezultira taloženjem malignih tumora koji su već odavno metastazirali u našem društvu. Ne treba podcijeniti ljudsku glupost. To je najmoćnija sila koja oblikuje našu povijest i naše živote.

NACIONAL: Ono što se odmah primijeti, osim da ste stariji deset godina, jest nova lokacija na kojoj će se predstava igrati. Zašto MSU? Što je s Teatrom &TD u kojem su igrale “Žrtve zemljopisa”?

I Teatar &TD je, kao i mnoge druge dobre stvari u nas, progutala ta glupost, a upravo taj “normalniji”, “sposobniji” i “bolji” dio nas to je šutke odgledao, dopustio i po tko zna koji put se – povukao. S ljudima poput Nore Krstulović iz Teatra.hr i Duje Bonaccija iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, poduzeo sam apsolutno sve što smo mogli i čitavu stvar i netransparentnost tih događaja učinili smo maksimalno medijski vidljivima, no avaj, impotentna, komotna i pasivna kulturnjačka scena nije to smatrala bitnim i vrijednim šire i konkretne akcije. O državnim tijelima da i ne pričamo. Skrenusmo pozornost na nepravilnosti smjene Nataše Rajković, bivše zamjenice ravnatelja za kulturu SC-a, nepostojanje sanacijskog plana kao ni izglednost završetka istog, malverzacije vezane uz trošenje državnih sredstava za sanaciju teške 130 milijuna kuna… Rezultat? Nastavak sanacijskog postupka kojem se ne znaju ni rezultati, ni trošenja, ni istek, degradacija kulture kao nekoć jedne od glavnih djelatnosti SC-a na razinu obične službe, uništena Kultura promjene koja je preko desetljeća bila okosnica i generirala snagu nezavisne scene u Zagrebu i Hrvatskoj, propast nekoć slavnog i produktivnog Teatra &TD, koji je prošle godine sveden na jednu premijeru nove uprave. Popapala maca. Meni su zbog mojih istupa u javnosti preko noći skinute tri predstave s repertoara i to apsolutno nikome, osim valjda meni, nije uopće problematično, štoviše, dobio sam komentare tipa: “Pa što si očekivao? Mogao si lijepo šutjeti pa bi ti barem nešto igralo.” U svakom slučaju, to me ponukalo da sa svojom dugogodišnjom prijateljicom i bliskom suradnicom Ronom Žulj osnujem Rebel Theatre, s kojim smo početkom ove godine imali vatreno krštenje produkcijom predstave “Fury Revolution Revival Tour” u Tvornici kulture, koja je sjajno prošla. Nove “Žrtve” nastavak su našeg rada i s nestrpljenjem iščekujemo istrčati pred razdragano mnoštvo u MSU. Branko Kostelnik iz MSU-a ljubazno nam se odazvao na upit te prepoznavši izvjesnu kvalitetu u nama, odlučio je ugostiti našu produkciju i tako poduprijeti nezavisnu scenu, za razliku od mnogih drugih. Ljudi ne shvaćaju da je baš takva nezavisna kazališna scena, koja najčešće egzistira na marginama, inkubator najzanimljivijih, najpotentnijih i najinovativnijih predstava, lokomotiva koja vuče kazalište prema naprijed jer se usudi riskirati s temama i poetikom, biti drugačija te ne robovati imperativu tržišta. Kazalište se ne bi trebalo prilagođavati zahtjevima publike, već bi tu istu publiku trebalo senzibilizirati za umjetnost i kulturu jer, kao i sve drugo, i publiku treba odgajati.

NACIONAL: Naslov “Žrtve za život” podsjetio me na pokret Hod za život, ima li bilo kakve relacije s tim pokretom i što vi o tome mislite?

Taj naslov je neka vrsta semantičke doskočice na “Victims4life”, tj. doslovni Google Translate na hrvatski, koji nije slučajan i, naravno, referira se na sve te bizarne djelatnosti “za život”, “za obitelj”, “za brak” i slično. Nakon godina rada iz sjene putem takvih udruga ili građanskih inicijativa, Crkva se dovoljno okuražila da sad djeluje posve javno u političkome ringu, s propovjedaonica te iz saborskih klupa, šireći svoje zloslutne pipke na sve segmente društva, ponajviše na naše obrazovanje i intimu. A zašto i ne bi? Ima moć, novac, nekretnine, umreženost i ono što je u današnjem svijetu možda i najvrjednije – informacije. Ako se pitate tko se, poput fašizma, hrani nesigurnošću i strahom od drugog i drugačijih, submisivnošću, tko potiče nacionalistički tzv. suverenistički narativ, ograničenost, tko se opire znanosti i kritičnom promišljanju, ne trebate tražiti dalje od Crkve u Hrvata. Nije ni čudo što su kroz povijest tako blisko i uspješno surađivali. Uostalom, u vremenu “fake newsa”, kad je provjera informacija postala posve irelevantna, kao i povjerenje u znanstvene činjenice, Biblija se kao možda pra-majka svih lažnih vijesti, savršeno uklapa u taj dominantni diskurs današnjice. U našem slučaju relativizacije i povijesnog revizionizma. I premda mi homo sapiensi ne možemo bez mitova i priča, nadam se da su ovo posljednji trzaji tog malicioznog dinosaura koji koči razvoj i potiče ono najgore u nama već nekoliko tisuća godina i da je vrijeme za neke nove bajke kojima ćemo napojiti svoje strasti. A onda opet kad promislim, glupost je neuništiva pa nam ostaje samo tinjajuća nada da će prilikom iduće tehnološke revolucije iščeznuti i religije. S druge strane, dopustili smo da se Crkva čvrsto i neraskidivo vezuje s pojmom nacije, prepuštajući joj ulogu arbitra po tom pitanju, otprilike kao što smo prepustili i pojmove poput “Hrvat”, “domoljub”, “branitelj” odlučnijima da ih preuzmu za povlastice, mirovine, zabrane, strah. Ti pojmovi postali su njihovo “vlasništvo” i kapital kojim preventivno okončavaju svaku kritičku raspravu, a nama ostalima, umjesto da u njih upisujemo pozitivno značenje, počinju zvučati posve profano i odbojno, iz čega se logično derivira jaz. Nekolicina tih “odlučnijih” branitelja prije nekoliko godina izvela je eklatantni primjer državnog udara s plinskim bocama na Savskoj, a bivši premijer Milanović nije imao muda išta poduzeti u vezi toga. Nuspojava je došla na naplatu: kao društvo taoci smo tih odabranih “povlaštenih”, čiji broj proporcionalno raste s godinama koje prolaze od “domovinskog rata”, prkoseći ponekad čak i godinama rođenja. Stratokracija kao stanje uma.

NACIONAL: Taj i slične pro-life pokrete financiraju ruske i američke fondacije, riječ je o globalnoj pojavi koja je zahvatila Hrvatsku. Vi, koji i režirate, uz dvojicu glumaca zapravo predstavljate publici svoj projekt koji bi trebao postati predstava i molite ih da vas sponzoriraju. Postoje li danas mecene?

Postoje, ali uglavnom za one koji ne talasaju, ne propituju ili pak potiču novu nacionalnu paradigmu. I tzv. kršćanske vrijednosti, sama afirmacija, ništa protiv nikoga, naravno, ako je ispravne konfesije, u tom slučaju možemo kazati da je i Crkva mecena. Za takve se uvijek nađu sredstva, prostor, logistika i medijska pažnja. Postoje i neke mecene za nezavisnu scenu, no može ih se nabrojati na prste jedne ruke, a i njima se sustavno otežava i postavljaju klipovi s intencijom da odustanu u tom svom naivno-altruističnom naumu.

‘Ako se pitate tko se, poput fašizma, hrani nesigurnošću i strahom, tko potiče nacionalizam, tko se opire kritičnom promišljanju, ne trebate tražiti dalje od Crkve u Hrvata’

NACIONAL: Vidim da je predstava napravljena uz pomoć Ministarstva kulture i Grada Zagreba, jesu li te mecene dovoljne?

Moraju biti jer osim ako ste se povezali s nekom od udruga ili europskih fondacija, osim vlastitog, privatnog kapitala, drugih sredstava nema. I da se poslužim parafrazom poznatog citata koji je rezultat krivog prijevoda izvornika: “Prije će deva proći kroz ušicu igle, nego sponzor financirati kulturu.” Mi, naravno, svim svojim mecenama poimence, preobilno i krajnje servilno zahvaljujemo u samoj predstavi.

NACIONAL: Glumac Dean Krivačić radio je ovih proteklih deset godina “u režimu Olivera Frljića”, inače vašeg kolege s Akademije, u Rijeci, a vi ste u međuvremenu pokrenuli svoj Rebel jer vam u ITD-u nisu dali raditi. Kako ste to doživjeli?

Proskribiranost je nešto o čemu se kod nas u javnim, ali i kulturnjačkim krugovima ne priča naglas, možda eventualno šapuće, ali je nešto što se svakako prakticira i egzistira na našoj sceni. U jednome trenutku ljudi koji su vas do tada tražili suradnju, jednostavno više ne komuniciraju s vama, vrata kazališta koja su vas zvala odjednom bivaju zaključana. I to savršeno nema veze s time kako i koliko kvalitetno radite, jednostavno postajete – nepoželjni. Kad ga već spominjete, moj prijatelj i kolega Frljić, koji je svakako talentom, znanjem, ali i opusom te međunarodnim uspjehom naš vrhunski kazališni redatelj, trenutačno je ovdje persona non grata. Na svoju sreću, a našu nesreću, tražena je roba u Europi pa ne vidim da će, nažalost, tako skoro ovdje opet režirati.

NACIONAL: U predstavi se bavite političkim, geopolitičkim i socijalnim pitanjima, što vam je fokus? Ima li rješenja problema ili samo postavljate pitanja?

Mi se u predstavi želimo svidjeti našoj interpretaciji, možda čak i predrasudi Hrvata koji “odlučuju”, koju upisujemo u publiku, stoga udovoljavamo i podilazimo njihovim najizraženijim strastima pa je predstava tako domoljubno-sakralno-nogometna. Nije na kazalištu da rješava probleme, već političarima i znanstvenicima. Naša je uloga postavljati prava pitanja koja će kod ljudi stimulirati misaone procese koji će onda u konačnici proizvesti i odgovore. Ako se smijem pretenciozno smatrati umjetnikom, moj je zadatak da kroz svoj poziv i rad propitujem, ukazujem, pritišćem neuralgične točke ovoga društva, da se uhvatim ukoštac i s bolnim temama koje preveniraju da krenemo dalje. To je onda pitanje potencijala katarze, jer kazalište je neposredno, organsko, udara u trbuh, zato ga i volim i živim i kao takvo je moj dio odgovornosti. Kod nas ima puno i previše lošeg kazališta, koje se ne usudi, koje se ne tiče nikoga, koje se skriva iza velikih dramskih ili lektirnih naslova, a ne nudi ništa jer je mrtvo i bljutavo. “Žrtve zemljopisa” svakako nisu jedna od tih predstava, a Rebel nije takvo kazalište. Mi se smijemo sebi, ali i vama u lice.

NACIONAL: Koje biste vi pitanje postavili ljudima na vlasti, premijeru, predsjednici?

Pozvao bih ih da dođu na predstavu, da se prepoznaju, ali iskreno se bojim da bi naša predsjednica, sklona novim državničkim protokolima kakva već jest, izašla na pozornicu i krenula se klanjati i preuzimati laureate i zasluge nas glumaca, što bi moj ego, a vjerujem i dječaka, teško podnio. Za premijera nešto manje strepim, on je ipak više puta bio u kazalištu bez da je oteo cvijeće. Ali mi smo Hrvati čudo, žrtve zemljopisa, mi smo sami sebi uspjeli oteti državu.

Komentiraj