KULTURNA BAŠTINA PLAVE KRVI: Srbija – jedina republika koja plaća kralja

Objavljeno u Nacionalu br. 736, 2009-12-22

SRBIJA JE u protekle četiri godine financirala kraljevsku obitelj Aleksandra Karađorđevića s gotovo 4 milijuna eura a revizija je pokazala da se novac poreznih obveznika nesavjesno troši bez ikakvog plana i provjere

Srbija je republika na čijem državnom grbu dominira kruna. Da nema Crne Gore, Srbija bi bila jedina republika na svijetu koja ima krunu na zastavi. Srbija nema prijestolje, ali ima prijestolonasljednika – Aleksandra Karađorđevića, kojeg su porezni obveznici u protekle četiri godine financirali s gotovo 4 milijuna eura, iako samo oko 15 posto građana priželjkuje povratak monarhije, ukinute prije šest i pol desetljeća.

Nedavno objavljeni izvještaj Državne revizorske institucije pokazao je da se novac srbijanskih poreznih obveznika nevjerojatno nesavjesno troši i da ministarstva, dodijelivši novac, gotovo nikad ne provjeravaju je li plaćena cijena realna, niti jesu li sredstva potrošena u skladu s planom. U zemlji, u kojoj prosječna plaća iznosi oko 330 eura, država je lani za Karađorđevića izdvojila 320.000 eura. Dvije trećine te svote potrošene su na troškove reprezentacije i posluge, za vrtnu opremu otišlo je 5500 eura, na održavanje voznog parka 5000, kupovanje i održavanje računalne opreme 4500, na uredsku opremu 3600, poštanske usluge 1500 eura.

Ministarstvo kulture Srbije je, pod stavkom “zaštita kulturne baštine“, dodijelilo Karađorđeviću i 600 eura za kupnju novina. Taj podatak gromoglasno je odjeknuo u javnosti, jer Karađorđević, gotovo dva desetljeća od prvog dolaska u Srbiju i nakon devet godina života u Beogradu, ima ozbiljnih problema sa srpskim jezikom, pa zvuči nevjerojatno da je kadar čitati srpske novine, posebno listove tiskane na ćirilici. Aleksandar Karađorđević rođen je u Londonu 17. srpnja 1945. i sin je posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II. koji je, kad je nacistička Njemačka sa svojim saveznicama u travnju 1941. napala Kraljevinu Jugoslaviju, pobjegao u Englesku. Nakon što je jugoslavenska komunistička vlast 1947. članovima obitelji Karađorđević oduzela državljanstvo i imovinu, Aleksandar Karađorđević u britanskoj je vojsci dogurao do čina satnika, prije nego što je skinuo uniformu i krenuo u poslovne vode. Njegov otac Petar II. umro je 1970. godine u SAD-u nakon transplantacije jetre (bio je alkoholičar), a sinu je oporukom ostavio samo 5000 dolara. Aleksandar Karađorđević nije iskazivao nikakve pretenzije na jugoslavensko prijestolje, sve dok 1991. njegov dolazak u Beograd nije organizirao tadašnji lider srpske opozicije Vuk Drašković, pokušavajući oslabiti režim Slobodana Miloševića.

Karađorđevića su dočekale stotine tisuća ljudi, kojima se pretendent na nepostojeće prijestolje obratio riječima: “Ja sam vaša krlj.” Problem u komunikaciji između “krlja” i njegova naroda odmah je postao očit i s godinama se produbljivao. U Karađorđevićevu okruženju tvrde da on govori nekoliko jezika, ali to se nipošto ne može reći i za srpski. Gotovo svaki Karađorđevićev javni nastup urnebesno je zabavan: na pogrebu strica Tomislava rekao je da je pokojnik “voleo ljude i mirise svoje postojebine”, a na proslavi godišnjice I. srpskog ustnaka poručio okupljenima da ne smiju razočarati svoje “preke… prete… prekete” (mislio je na pretke). Nakon zračnih udara NATO-a na Srbiju 1999. Karađorđević je organizirao tri okupljanja predstavnika srpske opozicije – u Budimpešti, Banjaluci i Ateni. Cilj je bio zajednički izlazak opozicije na izbore, što je djelomice i ostvareno i Milošević je svrgnut 5. listopada 2000. U srpnju sljedeće godine vlada Savezne Republike Jugoslavije (uskoro Srbije i Crne Gore), čiji je premijer bio Crnogorac Zoran Žižić, premda u ostavci, dopustila je obitelji Karađorđević da se služi nekadašnjom imovinom dinastije. Bila je to posljednja odluka te vlade i Karađorđević se uselio u kompleks zgrada na beogradskom Dedinju.

Najpoznatije su palače Stari dvor i Beli dvor, čiju je izgradnju financirao kralj Aleksandar Karađorđević, a njihovi stanari bili su i Josip Broz Tito i Milošević. Članovima obitelji Karađorđević imovina nije vraćena, ali im je omogućeno da se koriste kompleksom zgrada na Dedinju. To pravo, međutim, iskorištava isključivo Aleksandar, koji je široj rodbini zabranio dolazak. Prije četiri godine tadašnji premijer Vojislav Koštunica odlučio je teret održavanja Starog i Belog dvora svaliti na porezne obveznike. Tako je 2005. za potrebe Karađorđevića izdvojeno 1,25 milijuna eura, sljedeće godine čak 1,4 milijuna, 2007. godine 950.000 eura, a lani 320.000. Karađorđević nikad nije dostavio izvještaj o načinu trošenja proračunskog novca. Tvrdi se da je 2007. za zalijevanje 40 hektara trave potrošeno 53.000 eura. Račun za telefon je iznosio 37.000 eura, odnosno 3000 eura mjesečno, a za struju gotovo 27.000 eura ili 2200 eura mjesečno. Internet je stajao 7500 eura (više od 600 mjesečno), dok je za prikupljanje novinskih članaka izdvojeno 4200 eura.

Očito je da prihodi padaju, ali moglo bi se reći da Karađorđević i dalje ima jedan od najboljih poslova na svijetu, s tim što nije jasno što on zaista radi, kakve su mu dužnosti. Nije kralj, ali na dvoru često upriličuje prijeme za poslovne ljude, umjetnike, predstavnike Srpske pravoslavne crkve. Stanar Belog i Starog dvora predstavlja se kao “prestolonaslednik Aleksandar II. Karađorđević”, premda ne postoji prijestolje koje bi mogao naslijediti. Poznavaoce rojalističkih pravila zbunjuje i rimska brojka “II.”, jer se, u pravilu, dodaje imenu kralja ili kraljice, a Aleksandar Karađorđević nikada nije okrunjen. Tvrdi se da on nema pravo ni na titulu prijestolonasljednika, jer je njegov otac 1945. abdicirao, ali na Dedinju navode da se Petar II. nikada nije odrekao prijestolja.

Aleksandrova prava osporavaju se i tvrdnjama da je njegov djed Aleksandar bio kralj Jugoslavije, čime je srpska monarhija ukinuta. Karađorđeviću se prigovara i što je, kao pravoslavni vjernik, član Reda malteških vitezova, za koji se u Beogradu ističe da je međunarodna katolička organizacija. Tvrdi se i da ga je 1984. papa odlikovao Ordenom Svetog Jurja, za koji je morao izjaviti lojalnost poglavaru Rimokatoličke crkve. Dobronamjerniji protivnici ideje o Kraljevini Srbiji svojedobno su iznosili dojam da Karađorđević nije toliko zainteresiran za monarhiju, iako mu se sviđa živjeti na Dedinju, nego da je motor te ideje njegova ambiciozna supruga Katarina. Karađorđevićevi poštovaoci tvrde da su razni humanitarni programi Aleksandra i Katarine Karađorđević donijeli u Srbiju nekoliko milijuna eura pomoći. Novinarima, uglavnom stranima, Karađorđević i dalje priča da bi uvođenje monarhije u Srbiji stabiliziralo političke prilike, jer kralj nikada ne bi bio ni uz jednu stranku.

Svi vladari u Srbiji u 19. i 20. stoljeću su se, međutim, miješali u politiku, a kralj Aleksandar je 1926. u Jugoslaviji uveo osobnu diktaturu. Kakve god bile ambicije Karađorđevića, sigurno je da izvještaj državnih revizora nije ojačao šanse za povratak monarhije u Srbiju. Možda bi popularnost Karađorđevića porasla da je među troškovima koje plaćaju građani Srbije navedena stavka – “angažiranje profesora srpskog jezika.”

Komentiraj