KULTURNA BAŠTINA: Nijednu vladu nije zanimala zaštita hrvatskog filma

Objavljeno u Nacionalu br. 978, 29. siječanj 2017.

Hrvatska će ostati zadnja postsocijalistička država koja nije zaštitila domaće filmove i uvrstila ih u kulturnu baštinu. Nacional istražuje kako susjedna Srbija pokušava filmsku proizvodnju pretvoriti u javno dobro te zašto u Hrvatskoj još nije riješeno vlasničko pravo nad više od 300 filmova

Vijest da je krajem prošle godine Srbija odlučila uvrstiti 100 filmskih klasika nastalih do 1990. na popis kulturnih dobara i tako ih ne samo zaštititi, već i učiniti javno dostupnima za nekomercijalno prikazivanje u kinotekama, neprofitnim kinima i na predstavljanjima u inozemstvu, otvorila je pitanje zašto to odavno nije učinjeno u Hrvatskoj.

U većini zemalja bivšeg socijalističkog bloka postojali su veliki filmski studiji koji su proizvodili “socijalističku” kinematografiju, uz potporu države. Nakon pada Berlinskog zida i prije privatizacije filmske industrije koja je uslijedila, u tim zemljama doneseni su zakoni o prijenosu vlasništva ranije snimljenih filmova na Državu (Arhiv, Filmski centar, Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo). Tek nakon što su prava na filmove isključena iz vlasništva pojedinih studija – te studije se privatiziralo.

Tako se postupilo u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Albaniji, Bugarskoj, Estoniji, Latviji, Litvi i Sloveniji. U bivšoj istočnoj Njemačkoj (DDR) filmovi su ostali u vlasništvu studija, prešavši u imovinski list novih vlasnika, no transfer vlasništva odvijao se na sljedeći način: kao prvo – u popisu imovine filmskih studija (uoči postupka prodaje) jasno su zavedeni naslovi filmova i njihova procijenjena vrijednost, a kao drugo – u ugovoru o kupoprodaji novi vlasnici su preuzeli, u posebnom dijelu ugovora, set obveza vezanih uz obnovu, čuvanje, javnu dostupnost i opće uvjete eksploatacije. Čak je i Bosna i Hercegovina regulirala to pitanje, osnovavši Filmski centar Sarajevo na koji su prenesena vlasnička prava nad filmovima proizvedenima do 1990., dok je u Srbiji, na samom kraju prošle godine, direktor Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić predstavio novinarima popis od stotinu filmskih naslova za koje će zatražiti od srpskog parlamenta da ih proglasi kulturnim dobrom od posebnog značaja.

To je prvi korak unutar projekta sistematske restauracije i prezentacije najznačajnijih filmova u srpskoj produkciji ili koprodukciji tijekom povijesti.

“Kada sam prije godinu dana došao na čelo Jugoslovenske kinoteke, privatizacija vodećih srpskih filmskih producentskih kuća već je bila završena. Svi njima raspoloživi negativi slike i tona, uz neke izuzetke, bili su deponirani u našem Arhivu te su uvođenjem u registar stekli status kulturnog dobra, što podrazumijeva određene načine čuvanja, korištenja i održavanja, koji se primenjuju u ustanovi na čijem sam čelu”, kaže Jugoslav Pantelić, direktor Jugoslovenske kinoteke, i nastavlja: “Kada govorimo o filmskoj građi, način rangiranja na osnovi Zakona o kulturnim dobrima podrazumijeva još dva stupnja – kulturno dobro od velikog značaja, što je nadležnost Kinoteke, i kulturno dobro od izuzetnog značaja, u nadležnosti Skupštine Srbije, posredstvom Kinoteke i Ministarstva za kulturu. Jugoslovenska kinoteka je 1980. i 1991., posredstvom tadašnjih ministarstava za kulturu, predložila, a Skupština Srbije prihvatila, da se dio filmskog fonda proglasi kulturnim dobrom od izuzetnog značaja. Od privatizacije prvog velikog srpskog filmskog poduzeća i njegova filmskog fonda do promjene vlasničke strukture u Avala filmu prošlo je više od 20 godina. U tom dugom periodu, od 1992. do 2016., Kinoteka nije iskoristila zakonom predviđeno pravo da filmove proglasi kulturnim dobrom od velikog značaja. Prošle godine počeli smo pripreme za izvođenje tog postupka te odlučili da se o listi prvih 100 filmova koji će promijeniti svoj status u viši rang kulturnog dobra, konzultiramo sa stručnom javnošću. Donijeli smo pravilnik izbora, u lipnju o toj namjeri obavijestili javnost, formirali listu svih filmova koji po zakonu mogu ući u naš izbor te je proslijedili glasačima, s jasnim uputstvima o načinu na koji će to biti provedeno. Tako smo došli do liste 100 filmova koji su ponijeli status kulturnog dobra od velikog značaja. Na tome se nećemo zadržati. Izbor i odluka o proglašenju imaju višeslojan značaj koji proizlazi iz Zakona o kulturnim dobrima, a bit će donesena i lista prioriteta za neophodnu restauraciju domaćih filmova.”

 

Noć prije smrti redatelj Krsto Papić napisao je otvoreno pismo javnosti u kojem je upozorio na tragično stanje hrvatske nacionalne baštine i ponižavajući status filmskih autora

 

Pantelić kaže da će se Jugoslovenska kinoteka uključiti ako vlasnici filmova nemaju mogućnost restaurirati ta pokretna kulturna dobra. To je na neki način kreditiranje vlasnika filmskih prava koji bi u dogledno vrijeme Kinoteci vratili uloženi novac.

“Vlasnik prava raspolaže naknadama za komercijalno prikazivanje filmova i to nikada ne može biti sporno”, kaže Pantelić o autorskim pravima i dodaje da prikazivanje filmova u kinotekama ne podliježe takvoj vrsti naknade, a na pitanje kako su se na top ljestvici sto najboljih srpskih filmova našli i neki hrvatski filmovi, odgovara: “Sedam filmova mogu se tretirati i kao hrvatski i kao srpski jer su nastali u koprodukciji srpskih i hrvatskih filmskih poduzeća. Situacija je vrlo jednostavna ako je gledamo iz kuta naših današnjih kinematografija. Jedan od najuspješnijih filmova prošle godine, ‘S one strane’ Zrinka Ogreste, također je koprodukcija, hrvatska s manjinskom srpskom, te može biti tretiran i kao srpski film. Većinsko slovenski film ‘Houston, We Have A Problem’ Žige Virca zbog manjinskog hrvatskog ulaganja može biti tretiran i kao hrvatski film. Dakle, formalno gledano, što bi rekao Đorđe Balašević, princip je isti, sve su ostalo nijanse.”

Popis filmova nastao je u suradnji sa srpskim filmskim kritičarima i teoretičarima, kao i prema kriterijima Media / Creative Europe programa koji neki film kvalificiraju kao nacionalnu filmsku baštinu. Sedam filmova na popisu o kojima govori i Pantelić djela su hrvatskih autora. To su “Prekobrojna” (1962), “Zimovanje u Jakobsfeldu” (1975) i “Salaš u Malom Ritu” (1976) Branka Bauera, “Bitka na Neretvi” (1969) Veljka Bulajića, “Banović Strahinja” (1981) Vatroslava Mimice, “Ritam zločina” (1981) Zorana Tadića, “Pad Italije” (1981) Lordana Zafranovića te “U raljama života” Rajka Grlića.

Ako i kada srpski parlament izglasa taj prijedlog, hrvatski filmski autori bit će u apsurdnoj situaciji, jer će njihova djela u susjednoj državi biti dostupna i priznata kao javno dobro, dok u vlastitoj zemlji njihov pravni status ostaje godinama neriješen. Naime, prema Nacionalnom audiovizualnom programu, odnosno strategiji za razdoblje od 2011. do 2017. koju je usvojila Vlada Republike Hrvatske, jedini cilj koji ostaje cjelovito neostvaren jest osiguranje adekvatne dostupnosti, zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine. Time će Hrvatska ostati jedna od posljednjih zemalja bivšeg socijalističkog bloka koja nije riješila pitanja vlasništva nad filmskom baštinom nastalom do 1990. Za razliku od Mađarske, Češke, Poljske, Bugarske, Albanije ili Slovenije koje su to učinile na vrijeme, u Hrvatskoj je gotovo neprocjenjiva zajednička filmska baština u procesu privatizacije dospjela u privatni, nedovoljno transparentni posjed, uz neutvrđeno vlasništvo.

Iako se izrijekom ne spominje, u ovom dokumentu misli se prije svega na Jadran Film, najveću filmsku kuću u Hrvatskoj, koja je od 1946. do 1990. snimila oko 136 filmova, koliko ih ima u katalogu. U tom kontekstu, pravni status tih filmova već je godinama predmet prijepora ne samo između Hrvatskog audiovizualnog centra i privatnih tvrtki Jadran Film i Croatia Film, nego i između autora i njihovih nasljednika koji nemaju nikakva autorska prava na ta filmska djela. Dakle, kada se jedan od filmova javno prikazuje na HTV-u, u Kinoteci ili negdje drugdje, tantijeme od njegova prikazivanja isplaćuju se Jadran Filmu ili Croatia Filmu, a ne živućim redateljima ili njihovim nasljednicima. Poznata je činjenica da je Jadran Film 1993. privatiziran na krajnje netransparentan način, unutar afere Grupo, o kojoj je Nacional prvi pisao još krajem devedesetih.

“Boreći se protiv privatizacije Jadran Filma, osjećao sam se kao Don Quijote”, prisjeća se Antun Vrdoljak burnih događaja prije 24 godine. Iako je bio politički vrlo moćan i utjecajan, unutar HDZ-a koji je tada bio na vlasti postojale su jače i moćnije struje od redatelja čijih je sedam filmova “Deps”, “Kad čuješ zvona”, “Kiklop”, “Poslije predstave” (treći dio omnibusa “Ključ”), “Mećava”, “Povratak” i “U gori raste zelen bor” producirao upravo Jadran Film.

“Čuo sam za tu inicijativu filmaša u Srbiji”, kaže nadalje hrvatski redateljski veteran Antun Vrdoljak. “U Hrvatskoj nema nikakve inicijative da se zaštiti kulturna baština. Kod nas ništa ne postoji, nemam nikakvih tantijema od prikazivanja svojih filmova, a prava filmskih autora kod nas jednostavno ne postoje. Apsurdno je da Jadran Film nikada nije postao niti može postati vlasnikom tih 136 hrvatskih filmova, ali njima raspolaže kako hoće. To objašnjava i stanje duha u hrvatskoj filmografiji, ali i u našem društvu. Na lupeštinu smo nažalost navikli, a privatizacija Jadran Filma jedan je od eklatantnih primjera krađe. Znao sam kuda to vodi, ali sam znao da vodim unaprijed izgubljeni rat protiv takve privatizacije. Miroslav Kutle, Nino Pavić i mnogi drugi na položaju bili su jači. Tražili smo tadašnji ministar kulture Božo Biškupić i ja sastanak s predsjednikom Sabora Vlatkom Pavletićem, pokušavali su spriječiti privatizaciju Jadran Filma i pokojni Krsto Papić i Zvonimir Berković, ali privatizacija je provedena i tu smo gdje jesmo. Bivša država, kakva god bila, imala je više sluha za filmsku industriju, a po svemu ovome oko Jadran Filma, vidite gdje smo sada. Znam da kopije nekih mojih filmova stoje po veleposlanstvima u zemljama zapadne Europe, nikakvih prava nemam na svoje filmove, a kako stvari stoje, neću ih nikada ni imati, kao ni moji nasljednici”, ogorčen je Vrdoljak.

Poznati filmski redatelj Veljko Bulajić, čiji je film “Bitka na Neretvi” uvršten među sto klasika u Srbiji, za tjednik Nacional pomalo ljutito je prokomentirao taj potez: “Ne znam zašto su to učinili jer ni po čemu ‘Bitka na Neretvi’ ne pripada srpskoj kinematografiji. Ta priča oko mog filma već dugo traje, a pravnim putem raspetljat ćemo tu situaciju jer se radi o prisvajanju mojeg filma bez ikakvih temelja. Inače, Jadran Film je producent mojih sedam filmova ‘Vlak bez voznog reda’, ‘Rat’, ‘Čovjek kojeg treba ubiti’, ‘Atentat u Sarajevu’, ‘Obećana zemlja’, ‘Pogled u zjenicu sunca’ i ‘Donator’. Od prikazivanja tih filmova godinama ne dobivam novac, a to bi trebalo urediti. Što da vam kažem, to je samo preslika situacije u cijeloj državi u kojoj mnoge stvari nisu pravno regulirane.”

 

‘Nema razloga da se bilo tko ljuti što je neki film hrvatskog redatelja na popisu srpskih klasika jer se radilo u koprodukciji tadašnjih republika i od toga ne možemo pobjeći’, kaže Pantelić

 

Odvjetnik Zoran Bauer, sin redatelja Branka Bauera, autora niza filmskih uspješnica pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji se borbom za autorska prava nad filmovima svoga oca bavi već dugo, smatra da je logično što je Srbija stavila filmove njegova oca poput “Salaša u Malom Ritu” i “Zimovanja u Jakobsfeldu” na listu zaštićenih klasika, jer osim što su nastali u koprodukciji, oni su uglavnom snimani u Vojvodini i Srbiji.

“To je sjajno za nasljednike koji će vjerojatno dobivati neke tantijeme, ali je porazno za Hrvatsku da se ne bori za svoju filmsku građu. Uz sve rečeno, ostaje činjenica da se katalog filmova snimljenih u Jadran Filmu do 1998. izuzeo iz privatizacije, što znači da filmovi nisu popisani u vlasništvo nad imovinom. Problem je, naime, što se na jednako netransparentan način kao što je izvršena privatizacija, upravljanje nad filmovima prepustilo novim vlasnicima Jadran Filma, bez da su kupili i filmove.

To je navedeno i u dopisu Državnog ureda za upravljanje imovinom od 21. prosinca 2012.: ‘Uvidom u spise pretvorbe društvenih poduzeća JADRAN FILM i CROATIA FILM s p.o. Zagreb, utvrđeno je da audiovizualni autorski radovi nisu u tim postupcima procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala ni kao materijalna imovina, odnosno audiovizualna građa, ni kao nematerijalna imovina, odnosno, kao pravo komercijalne ekspoloatacije filmskog fonda, odnosno autorskog djela.’

Nakon toliko godina, uprave Jadran Filma i Croatia Filma i njihovi vlasnici eksploatiraju te filmove jer država, koja te filmove nije prodala, nije ni potraživala. To bi se moglo opisati kao “dosjelost” u imovinsko-pravnim pitanjima. To je izvan uma, ta privatizacija”, smatra Zoran Bauer.

“To je kao da prodajete Muzej suvremene umjetnosti pa onaj koji kupi zgradu i zemljište, usput dobije i sve umjetnine u njemu. Zar je ikome normalnom logično da se ne radi popis filmova u privatizaciji? Pa oni su sadržaj Jadran Filma. Meni je jasno da su tada najinteresantniji bili zemljište, zgrade i studiji. Imam sve ugovore o kupoprodaji. Iako je sve precizno popisano, do fena za kosu, popisa filmova i njihove procijenjene vrijednosti nema. Dakle, oni nisu bili predmet te privatizacije. Osim Vinka Grubišića, koji je postao većinski vlasnik, tada su u ugovoru kao kupci bile navedene i neke offshore kompanije. Očito je da, kad im je propao plan o velikim investicijama sa zemljištem, uzimaju mrvice kroz tantijeme od emitiranja i eksploatacije filmova”, zaključuje Bauer.

Autorica teksta imala je priliku svjedočiti jednom tužnom sastanku, samo nekoliko mjeseci prije smrti velikog redatelja Krste Papića koji se obratio najvišoj instituciji, tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, s molbom da mu pomogne u zaštiti autorskih prava nad njegovim filmovima, prije svega radi njegove djece koja su nakon njegove smrti ostala bez ičega. Noć prije smrti Krsto Papić napisao je oporuku, odnosno, otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u kojem je upozorio na tragično stanje hrvatske nacionalne baštine i osjećaj poniženja, nepravde i zakinutosti, ne samo njega, već i svih klasičnih hrvatskih autora koji ne dobivaju ikakvu naknadu za korištenje svojih filmova. Naravno da se ti filmovi posljednjih godina ne prikazuju dovoljno, a naročito ne u dovoljno dobroj kvaliteti. Pedesete i šezdesete godine bile su plodonosno razdoblje za mnoge najveće hrvatske filmske autore koji su mahom radili za Jadran Film, osobito u razdoblju hrvatskog kulturnog zenita, od 1966. do 1972., politički od pada Rankovića do pada Savke Dabčević-Kučar, kada se ekonomska situacija znatno popravila. Ekonomski oporavak donio je sredstva, a političke promjene slobodu; ostvareni su bili temeljni uvjeti za umjetničko filmsko stvaralaštvo.

Neki autori dodatno su frustrirani s obzirom na to da su filmove nerijetko ugovorno sufinancirali redatelj i filmska ekipa, koji bi pristali tek na polovicu honorara kako bi ostatak, kao “koproducenti”, dobili u obliku naknade za prikazivanja. Drugim riječima, na temelju takvog dogovora imali su povlaštene uvjete eksploatacije. Logično je da autori i njihovi nasljednici i danas očekuju određenu korist od prikazivanja svojih filmova. Zanimljivo je da autori i njihovi nasljednici redovito godišnje primaju tzv. mala autorska prava za emitiranje u kablovskoj retransmisiji i na temelju privatnog kopiranja na prazne nosače, što regulira Hrvatsko društvo filmskih redatelja u suradnji sa ZAMP-om kao operativnom službom. “Radi se o malim svotama, ali one idu upravo nositeljima autorskih prava, a ne Jadran Filmu”, objašnjava Zoran Bauer.

U spomenutom Nacionalnom audiovizualnom programu koji partnerski provode Hrvatski audiovizualni centar, Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo kulture, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Državni ured za razvoj digitalnog društva, piše: “Samovolja i partikularni interesi novih / starih vlasnika hrvatske filmske i audiovizualne baštine predstavljaju prepreku u omogućavanju jednakopravnog pristupa svima našem neprocjenjivom audiovizualnom nasljeđu. Tek rješenjem problema titulara, moglo bi biti moguće pokrenuti nužno potrebne nacionalne inicijative po modelu javno-privatnog partnerstva koje su neke europske zemlje iskoristile da bi digitalizirale barem dio svoje audiovizualne građe i učinile je dostupnom javnosti, kao i osigurati preduvjete za povlačenje sredstava iz europskih strukturnih fondova za posebne projekte digitalizacije AV baštine, kao što su to učinile baltičke zemlje.”

Vinko Grubišić o privatizaciji Jadran Filma kaže: “Ako je sporna privatizacija Jadran Filma, prvi sam koji je za reviziju cijelog procesa privatizacije u Hrvatskoj. Želim samo ispraviti neke netočnosti koje se uporno ponavljaju već dvadesetak godina. Zakon o privatizaciji nisam pisao niti sudjelovao u njegovoj izradi pa ako nešto nije dobro napravljeno na državnoj razini, ne mogu snositi odgovornost. Jadran Film je privatiziran 1993., a ja sam tamo došao pet godina kasnije i nisam vlasnik tvrtke, kako me se uglavnom predstavlja, već sam predsjednik Uprave, a vlasnici Jadran Filma su dioničari.”

Nacional posjeduje dokument koji je bio zadnji uvjet za odobrenje pretvorbe Jadran Filma, a kojim je potvrđeno producentsko pravo u procesu pretvorbe. Tek kada je taj dokument iz Arhiva Hrvatske stigao u Hrvatski fond za privatizaciju, Fond je potpisao Odluka o pretvorbi Jadran Filma. U članku 4. spomenutog dokumenta od 5. srpnja 1993. piše: “U skladu s međunarodnim sporazumom, Zakonom o autorskom pravu, Jadran Film ima pravo eksploatirati navedeni filmski fond, zadržava sva autorska prava, kao i autori filmskih djela. Kinoteka Hrvatske koja djeluje pri Arhivu Hrvatske dužna je brinuti se, poduzimati adekvatne mjere zaštite i čuvati originalne izvorne materijale.”

“Nije točno da Jadran Film ne plaća tantijeme. Dijelu filmskih autora s kojima smo uskladili dogovor na temelju pravovaljanih dokumenata, isplatili smo tantijeme, a s ostalima smo u postupku nagodbe. Treba razlučiti vlasništvo nad distribucijom i komercijalnom eksploatacijom od zaštite filmova kao kulturne baštine. Naravno da podržavam inicijativu kojom bi se zaštitili hrvatski filmovi i predlažem da, kao što sada pokušavaju u Srbiji, članovi hrvatskog Društva filmskih kritičara i izabrani filmofili naprave izbor od stotinu najboljih hrvatskih filmova te da ih se zaštiti kao državno kulturno dobro. A što se tiče brige o postojećem filmskom fundusu, naravno da se u Jadran Filmu brinemo o filmovima i želja nam je digitalizirati i restaurirati svih 136 filmova. Dio digitalizacije već smo napravili i uložili smo ogromna sredstva u kupnju stroja za digitalizaciju “Telekino Spirit 4K” koji ćemo ovih dana javno predstaviti. Znači, nismo čekali državni novac ili novac Europske unije jer smo svjesni da su naše obaveze kao producenta digitalizacija i restauriranje filmova. Već smo godinama u ratu s interesnim krugovima oko Hrvoja Hribara i HAVC-a, a kada se Jadran Film već proziva da ne plaća tantijeme za starije filmove, moram reći da je, najblaže rečeno, čudna situacija i oko novijih hrvatskih filmova. Problemi hrvatskog filma su puno dublji, očito je da postoje i razni interesni klanovi i grupacije, a na državi je da se stvari urade na najbolji mogući način”, izjavio je Vinko Grubišić.

 

Hrvatska kinematografija gubi milijune eura iz europskih fondova za restauraciju i digitalizaciju filmske baštine jer nije jasno tko je zapravo stvarni vlasnik filmova

 

Odvjetnik Zoran Bauer smatra da je sporno i to što Jadran Film povremeno izdaje DVD-e s nekim djelima filmske baštine kojima nije vlasnik. Vinko Grubišić svojedobno ga je pozvao da mu uruči DVD s filmom “Ne okreći se, sine”, u koji su ubačeni dijelovi intervjua s njegovim ocem, redateljem Brankom Bauerom. Bauer ističe da nije u svađi s Grubišićem, da komuniciraju, ali nisu uspjeli postići nikakav dogovor. Prije svega zato što, po njegovu mišljenju, to nije problem pojedinačnih autora i njihovih nasljednika, već pitanje vlasništva države i njezina kulturna dobra. Slična je situacija i s Croatia Filmom, koji je od 1946. do 1970. bio jedini distributer i uvoznik filmova u Hrvatskoj, da bi krajem šezdesetih pokrenuo i vlastitu filmsku proizvodnju. Croatia Film, doduše, upravlja, odnosno smatra svojim vlasništvom daleko manji broj filmova, ali se prema autorima i njihovim nasljednicima odnosi jednako kao Jadran Film. To su filmovi “Družba Pere Kvržice” redatelja Vladimira Tadeja, “Živa istina” Tomislava Radića, “Ljubav i poneka psovka” Antuna Vrdoljaka te “Pucanj” i “Živjeti od ljubavi” Kreše Golika, kao i njegov “Tko pjeva zlo ne misli”, možda najgledaniji hrvatski film svih vremena, za čija prava se bori njegova udovica Leandra Golik.

Vlasnici Croatia Filma su Željko i Vesna Zima, dok je Branka Mihalić navedena kao predsjednica Uprave. Leandra Golik kaže da je prije gotovo dvadeset godina pokušala riješiti pitanje autorskih prava, ali su se vlasnici Croatia Filma, kao i Jadran Filma, pozivali na tipizirane ugovore koje su autori filmova svojedobno potpisivali, prema kojima nakon isplate honorara oni više nemaju nikakvih prava. No ti ugovori bili su potpisivani s poduzećima čiji je vlasnik bila država. Naravno, i dalje ostaje problem što novi privatni vlasnici nisu ujedno i vlasnici filmova, što bitno mijenja status samih autora. Ni u Autorskoj agenciji kojoj se obratila nisu nudili rješenje. Ona kaže da sama nema ni snage, ni hrabrosti, ni prodornosti boriti se dalje te da je gotovo odustala od svega. Svojedobno je predlagala da se autori i nasljednici udruže u toj borbi pa je tako okupila i udovice Tanhofer, Berković i Vukotić te su zamolile upravo odvjetnika Zorana Bauera da ih zastupa, ali nisu puno postigli. Leandra Golik koja je samo jednom pokušala intervenirati u Croatia Filmu zbog snimanja DVD-a i videokaseta s filmovima svog muža, otpraćena je uz primjedbu da je se to ne tiče i da nema pravo ni na jednu kopiju filma. Iako je spremna podržati svaku javnu akciju oko zaštite hrvatske filmske baštine, prilično je rezignirana jer smatra da ako ni Bulajić i Vrdoljak nisu uspjeli u zaštiti svojih filmova, onda neće nitko.

Filmovi nastali u produkciji Zagreb filma, koji je javna ustanova, izuzeti su od navedenih problema. U javnom su vlasništvu, što omogućuje Zagreb filmu da u određenom ritmu restaurira i digitalizira svoje filmove, javno ih eksploatira, nakon toga uzima prema određenom modelu svoj dio i uplaćuje autorima i nasljednicima njihove tantijeme. Ravnatelj Zagreb filma, redatelj Vinko Brešan, naglašava da Zagreb film kao ustanova ima obvezu čuvanja nacionalne baštine nastale u njegovoj produkciji i u tom smislu je u tijeku proces digitalne restauracije animiranih i dokumentarnih filmova koji će završiti do 2020. U slučaju nekomercijalnog prikazivanja, Zagreb film ne naplaćuje prikazivanje jer film smatra kulturnim dobrom. No prilikom komercijalnog prikazivanja, što uključuje i televizije, Zagreb film to naplaćuje po svom cjeniku i početkom godine isplaćuje autorske tantijeme autorima po zakonu o autorskim pravima, odnosno prema ugovorima koje su potpisali.

U Nacionalnom programu razvoja audiovizualne djelatnosti, obvezujućem dokumentu hrvatske vlade, posebno se ističe vrijednost europske filmske baštine za europsku kulturu: “Europske institucije za očuvanje audiovizualne baštine raspolažu i čuvaju zbirke koje potiču od najranijih dana pojave pokretnih slika do danas i u njima je pohranjena većina naših osobnih i kolektivnih sjećanja kroz medij pokretnih slika. Te kolekcije predstavljaju neprocjenjivo blago za nacije, za Europu, njenu kulturu, povijest, identitet i njenu audiovizualnu industriju. Digitalizacija tih zbirki, njihova digitalna distribucija i povećanje njihove javne dostupnosti predstavljaju jednu od glavnih komponenta svake učinkovite buduće europske i nacionalne digitalne strategije.” Dakle, ono što je osobito važno za tu filmsku građu jest upravo potreba restauracije i digitalizacije, dok bi negativi i materijali trebali biti trajno zaštićeni u Hrvatskom filmskom arhivu. Osim toga, u navedenom dokumentu navodi se i sljedeće: “Hrvatska javnost trajno trpi osjetan manjak ponude domaćeg i u nekoj mjeri i svjetskog kinotečnog repertoara, osobito kada je riječ o prikazivanju u kinima. Kao zornu ilustraciju naveli bismo činjenicu da je, samo kad se radi o domaćem dugometražnog igranom filmu, u Hrvatskom filmskom arhivu pohranjeno ukupno 300 naslova hrvatskih dugometražnih igranih filmskih djela, a od te brojke za samo njih 25 postoji arhivski digitalno restaurirani primjerak. No i kod tih 25 naslova riječ je o arhivskom primjerku koji nije dostupan za prikazivanje, već tek može poslužiti kao osnova za izradu digitalnih distribucijskih kopija na profesionalnom prikazivačkom formatu 2K u slučaju kinoprikazivanja.”

Svega toga bila je svjesna svaka vlada, no političke volje da se pitanje hrvatske filmske baštine riješi nije bilo. Ni jedan ministrar kulture, od Bože Biškupića, Antuna Vujića, Jasena Mesića, Andree Zlatar Violić do Zlatana Hasanbegovića, nije pokrenuo pravnu proceduru. Nina Obuljen Koržinek, koja je i sama bila članica Upravnog odbora HAVC-a, vrlo dobro zna za tu problematiku, koju dvadeset godina nakon privatizacije Jadran Filma nije jednostavno riješiti. Na pitanje ima li Ministarstvo kulture plan za rješavanje pitanja zaštite filmske baštine, dobili smo sljedeći odgovor: “Taj problem, kako sami navodite, složen je i postoje dva moguća puta: da ga se riješi arbitražom nadležnih tijela ili, najbolje, dogovorom svih dionika problema, koji će dovesti do izrade potrebnih normativnih akata pa ako je potrebno i zakonskog rješenja.”

Zoran Bauer, jedan od nasljednika, kaže da nikada nije imao priliku razgovarati ni s jedim ministrom kulture, iako bi to volio. “U pravosudnim tijelima nema ni jednog traga o tome da je Ministarstvo ikada pokrenulo ijedan pravni postupak prema Jadran Filmu ili Croatia Filmu. Antun Vujić bio je prvi ministar kulture iz SDP-a koji je sigurno bio svjestan te problematike, a nevjerojatno je koliko je i posljednja SDP-ova vlada bila nezainteresirana”, razočaran je Bauer.

U cijeloj priči, po mišljenju naših sugovornika, radi se o sinergiji snažnih medijskih lobija, izvanredne spretnosti i političke umreženosti vlasnika Jadran Filma te velike inertnosti filmske zajednice, pa i nezainteresirane javnosti. HAVC je pokušao djelovati tako da tu temu istakne i analizira u središnjem nacionalnom dokumentu, Nacionalnom audiovizualnom programu, iz čega su proizišle i obveze cijelog državnog aparata. Međutim, iako je za vrijeme vlade SDP-a Ministarstvo kulture na čijem je čelu bila Andrea Zlatar Violić, bilo više puta upozoravano na tu činjenicu, kao instrumenti djelovanja prepoznati su u prvom redu DUUDI (bivši Državni ured za upravljanje državnom imovinom, a od studenog prošle godine Ministarstvo državne imovine) jer se radi o državnoj imovini – i eventualno DORH kao instanca koja bi mogla arbitrirati u cijeloj situaciji. No, kažu naši sugovornici, ta tema kao da zatvara sva vrata. Nitko se njome nije želio baviti, a svi sastanci u navedenim institucijama koji su bili zakazani, misteriozno su otkazani dan prije ili toga jutra. To se uvijek nekako uspjevalo spriječiti na nižim razinama, uz puno umreženosti i suptilnih sugestija kako postupak blokirati, kažu upućeni. Odvjetnik Zoran Bauer već godinama vodi prepisku od DUUDI-ja preko DORH-a sve do predsjednika Republike, ali uglavnom bez uspjeha.

“Da bi uopće došlo do bilo kakve reakcije, trebalo je dugo urgirati, a imam osjećaj da je odgovor DUUDI-ja iz 2012. poslan krajnje nevoljko, a i nije neki odgovor. Rješenje se odgađa, a iz dopisa koji je poslan ne može se gotovo ništa razabrati. U DUUDI-ju očito nitko nije imao volje to rješavati. Problem se vuče od početka devedesetih jer su neki autori koji su radili u Jugoslaviji očito bili vrlo upitni za hrvatsku državu. Zato me je i zanimalo želi li Hrvatska imati povijest svoje kinematografije ili će to prepustiti nekoj drugoj državi. Ako Jadran Film ili Croatia Film, koji su trgovačka društva, kupe npr. Kinezi, znači li to da će oni postati vlasnici velikog dijela hrvatske filmske baštine?” pita se Bauer.

Hrvatska kinematografija zbog svega navedenog gubi milijune eura iz Europskih fondova namijenjenih upravo restauraciji i digitalizaciji filmske baštine, koji se ne mogu povući ako nije jasno naznačen vlasnik, odnosno titular. Ono što bi trebalo zabrinuti jest činjenica da laboratoriji koji su opremljeni za takvu obradu filmova nestaju, budući da su u većini europskih zemalja velike akcije digitalizacije filmova završile od devedesetih naovamo, što znači da će te usluge postati sve ekskluzivnije i skuplje, a realno je pretpostaviti da uskoro i neće biti novca iz EU fondova za tu namjenu. Hrvatskoj se može dogoditi da će jednom, ako će željeti spasiti svoju filmsku baštinu, morati to plaćati sama. Srbija je napravila prvi korak kako bi povukla europski novac i taj potez Jugoslovenske kinoteke zapravo je otvaranje puta prema EU fondovima. Možemo očekivati da ćemo brzo vidjeti filmove hrvatskih autora, u odličnom stanju, restaurirane, digitalizirane i dostupne javnosti, ali u Srbiji. O svojim očekivanjima od današnjeg Ministarstva kulture, Bauer kaže: “Ne znam jesam li naivan, ali očekujem da ova država konačno počne funkcionirati kao država i pokaže interes za svoju imovinu ili kulturnu baštinu ako filmove ne smatraju imovinom. Nadam se da je državi u interesu dokazati i da hrvatska kinematografija ima svoju povijest. Očekujem da će nadležna tijela pokrenuti postupak, koji nije teško pokrenuti. To je samo stvar političke volje i odluke da se zaštiti javni interes, koji postoji. A politici bi trebalo biti bitno zaštititi javni interes. Ili smo naivni?”

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš, Senad Pašić i Davor Pašalić