Upravo kao što je povijest Zagreba zabilježila 9. studenoga 1880. kao dan razornog potresa nakon kojeg je Zagreb izgrađen u moderan grad, zabilježit će i 22. ožujka 2020. kao dan kada je Zagreb već načet koronavirusom pogodio i potres magnitude 5,5 po Richteru. O “Velikom potresu” ostali su zapisi, među kojima su najpoznatiji oni velika književnika Augusta Šenoe, a o ovome potresu u Zagrebu svjedoče naši suvremenici, od kojih su mnogi još uvijek pod snažnim dojmom te traume. Ako je nekoga posebno zanimljivo pitati kako je izgledao njegov 22. ožujka, kako se osjećao i što je prvo pomislio u 6 sati i 24 minute, onda je to seizmolog Krešimir Kuk koji u ovom periodu kao stručnjak u Seizmološkoj službi Hrvatske pri Geofizičkom odsjeku PMF-a često istupa u medijima i izjavama smiruje Zagrepčane.

Potres ga je zatekao u krugu obitelji dok su svi spavali. Znao je i prije kako izgleda potres, “tresao” se na platformi “shaking table” koja simulira stvarne potrese pa je tako “doživio” potrese u Italiji, Japanu i Meksiku, a bio je i u talijanskom gradu L’Aquili nakon potresa 2009. U tu je nedjeljnu zagrebačku zoru, kaže, odmah nakon potresa suprugu, dvoje djece i svoje roditelje hitro poslao autom u njihovu vikendicu pored Zagreba zato što žive u Palmotićevoj ulici u centru grada, zgrada u kojoj žive je poprilično stradala, a očekivao je i naknadne potrese.

“Ja sam odjurio u Stožer civilne zaštite, odakle se rukovodi cijelom krizom zbog koronavirusa i potresa. Tamo sam uvidio da je moj dio posla neusporediv i nemjerljiv s golemim teretom koji svi ljudi tamo već tjednima danonoćno podnose rukovodeći cijelom zemljom u ovim teškim trenucima. Najviše nas je ipak sve pogodila vijest da je stradala naša draga mala prijateljica, s kojom su mi djeca odrastala. Od tog se šoka još uvijek nismo oporavili. Potres je izazvao ogromnu paniku pa me sada zovu brojni ljudi, no ja nisam zbog zauzetosti danima mogao odgovarati na takve pozive, pa je to činila moja supruga. Iako se trenutno stanje malo smirilo, to još uvijek traje. Odgovaramo da će slijediti serija naknadnih potresa, različitih jačina i da se treba posebno čuvati dijelova oštećenih zgrada koji će se urušavati i prilikom slabijih potresa. Posebno je potrebno paziti da se ne zaborave provoditi mjere zaštite od koronavirusa, unatoč potresima”, ispričao je naš stručnjak za potrese.

Krešimir Kuk rođen je u Zagrebu 1972. Završio je studij geofizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1998. gdje radi od 2000. Njegov otac Vlado Kuk također je bio istaknuti seizmolog, a danas je u mirovini.

S obzirom na očevo zanimanje, Krešimir Kuk susretao se s temom potresa od najranije mladosti, a njegov je interes prema tom području konstantno rastao. Najzanimljiviji predmeti u školi bili su mu matematika i fizika pa je već od petog razreda osnovne škole znao da se time želi baviti. Kao dijete jako ga je veselilo i zanimalo kada bi ga tijekom praznika otac poveo na teren, gdje je upoznavao praktičnu i dinamičnu stranu tog posla. S obzirom na to da je, ističe, praktična seizmologija blisko povezana s terenskim radom, upoznao je “prekrasne dijelove naše lijepe zemlje koje neki drugi rijetko imaju prilike vidjeti i doživjeti.”

“Bavio sam se dosta i elektronikom, informatikom, računalima i programiranjem pa mi je otac rekao da bi u tome imao veće mogućnosti zaposlenja i pronalaženja boljeg posla, no s obzirom na to da sam dovoljno tvrdoglav i uporan, prevladala je moja želja za seizmologijom. Još sam kao dijete volio kopati po elektromotorima, lemio elektroničke sklopove i razne ‘uradi-sam’ uređaje i brojne slične stvari. S vremenom su me također počeli zanimati automobili i mehanika. Kada sam se susreo sa seizmološkim instrumentima i otkrio da oni objedinjuju veliki dio navedenoga, to je bilo to, postao sam siguran da je seizmologija upravo to što želim raditi. S potresima sam živio i prije nego što sam postao seizmolog. Jedna anegdota to ponajbolje može ilustrirati. Naime, dok sam još bio student, 1996., dogodio se potres u Stonu. Dvojica kolega sa studija i ja uzeli smo šatore i auto i samoinicijativno se uputili u epicentralno područje. Došli smo u Dubrovnik, na Babin Kuk, na parkiralištu hotela postavili šator te smo pronašli moga oca i druge naše seizmologe koji su bili na terenu te im rekli: ‘Došli smo vidjeti seizmologiju u praksi’. Bili su šokirani.”

Kaže da je i u normalnim okolnostima njegov radni dan vrlo raznolik. Na njegovom radnom mjestu u Seizmološkoj službi ima samo sedam seizmologa. Brinu se za područje cijele Hrvatske i često su na terenu. Drugi za to vrijeme analiziraju i prate trenutnu seizmičku aktivnost Hrvatske i okolice. S obzirom na to da ih je malo, dežuraju i rade “24/7”, a nemaju slobodne ni nedjelje niti blagdane. Ponekad je, ističe Kuk, naporno jer “čovjek izgubi noć, a nema dan za odmor”. Međutim, u ovakvim je izvanrednim okolnostima, kaže Kuk, dosta teže jer su uvjeti rada vrlo loši, broj ljudi premalen, a registrira se nekoliko potresa u svakom satu noću i danju.

Odgovara da je njegova obitelj još uvijek u Vukomeričkim goricama, a on uglavnom na relaciji Glavni stožer – Zavod – mediji. Njihov je stan, kaže, u relativno dobru stanju, ali se nalazi u potkrovlju, a porušeni su svi dimnjaci koji su još na krovu te bi se mogli urušiti i tako “prodrijeti” u njihov stan. Nisu još stigli, ističe, ni provjeriti je li krovište otvoreno i hoće li kiša padati u stan. Druga strana zgrade u kojoj živi stradala je i više.

Odgovorio je na pitanje je li pazio na to da živi u sigurnom stanu i jesu li članovi njegove obitelji, s obzirom na to da je seizmolog, bili malo pripremljeniji od drugih na ovu izvanrednu situaciju.

“Naš je stan izgrađen da odoli potresu koliko je god to bilo moguće, s obzirom na to da se nalazi u staroj zidanoj zgradi. Izdržao je dobro, za razliku od, primjerice, susjednog stana koji nije dobro izgrađen te je pretrpio veća oštećenja i uzrokovao još veće štete na stanovima ispod njega. Ne mogu reći da su članovi moje obitelji bili u potpunosti pripremljeni za potres, možda samo nešto više od prosjeka ljudi. Znali su mjesto u stanu koje smo definirali kao najsigurnije za vrijeme potresa, no svi su se ipak dosta prepali, posebice djeca, pored kojih su se rušile police s knjigama i druge stvari. Znali su i kako se jako zgrada trese pri potresu i da ću ja zatvoriti struju i plin, kao i to da svi što prije trebaju napustiti zgradu i ponijeti najvažnije stvari. No one naravno ni nama nisu bile spremne. Može se postaviti pitanje kako to da sam, svjestan opasnosti od potresa i činjenice da stari centar neće dobro izdržati potres koji će se sigurno kad-tad dogoditi, ipak odlučio tamo sagraditi stan. Odgovor je vjerojatno u činjenici da smo rođeni i odrasli u centru, pod tornjevima bazilike u Palmotićevoj ulici i da smo navikli na zvuk zvona naših tornjeva”, odgovorio je Kuk.

Krešimir Kuk objasnio je da su prvi seizmografi konstruirani na prijelazu iz 18. u 19 stoljeće i da od tada seizmologija prestaje biti deskriptivna “podznanost“ geografije koja koristi u istraživanjima samo kvantitativne metode. Postala je matematičko-fizikalna disciplina koja koristi kvantitativne fizikalne metode temeljene na instrumentalnim zapisima gibanja tla za vrijeme potresa. Kako kaže Kuk, nakon što je velikan hrvatske i svjetske znanosti Andrija Mohorovičić 1906., a potom i 1909., instalirao na Griču u Zagrebu tada najmodernije seizmografe, zapisao je: “Time smo se izjednačili s najmodernijim svjetskim geofizičkim institutima”, Puštanje u pogon seizmografa 1909. posebno je značajno, dodaje Kuk, jer se nedugo nakon toga dogodio jak potres magnitude 6,0 kod Pokupskog, a na temelju zapisa tog potresa Mohorovičić je došao do temeljnog otkrića postojanja Zemljine kore. Analizirajući značajke gibanja tla za vrijeme potresa, ističe, Mohorovičić je postavio i temelje protupotresnog inženjerstva.

“Objavio je 1910. rad pod naslovom ‘Ponašanje zgrada kod potresa’ i time upozorio projektante i graditelje na pojavu rezonancije koja je glavni uzrok rušenja i teškog oštećivanja konstrukcija. Seizmologija se od tada do današnjeg dana u Hrvatskoj nažalost razvijala značajno sporije nego u drugim susjednim državama, na što su naši seizmolozi permanentno upozoravali. Razvoj seizmologije i neophodnost seizmoloških istraživanja i primjena rezultata tih istraživanja u preventivnim nastojanjima da se neželjene posljedice potresa svedu na najmanju moguću mjeru, osnova su strategije zaštite od potresa. Pritom valja naglasiti da seizmologija jedino nije u stanju odgovoriti na pitanje kada će se potres dogoditi, ali može egzaktno odgovoriti na pitanja gdje će se potres dogoditi i koje će jakosti biti. Vrijeme kada će se potres dogoditi u seizmologiji ne tretira se determinističkim nego statističko-vjerojatnosnim pristupom, kod kojega se definiraju vjerojatnosti prekoračivanja nekog od parametara jakosti potresa primjerice, intenziteta, ili akceleracije oscilacija tla za vrijeme potresa, u određenom razdoblju. Tako službena seizmološka karta Hrvatske koja je utkana u Zakon o gradnji, prikazuje horizontalne akceleracije koje prikazuju trešnju tla u proteklih 500 godina, što znači da je vjerojatnost da se premaše te vrijednosti u bilo kojem pedesetogodišnjem razdoblju samo 10%.”

Kuk kaže da je prognoza vremena nastanka potresa vrlo složen problem za koji je pitanje hoće li ikada biti riješen. Potres je, dodaje, u osnovi geološka pojava koja se priprema stotinama i tisućama godina i događa se duboko u unutrašnjosti Zemlje, do dubina od 720 kilometara. Uspoređujući seizmologiju i meteorologiju rekao je da su fizikalni modeli koji se rabe kod meteoroloških prognoza temeljeni na tisućama mjerenih podataka u atmosferi i u svakom času, ali da ipak nisu pouzdani za srednjoročnu, a kamoli za dugoročnu prognozu. Kako kaže, kada se govori o fizikalnim i statističko-vjerojatnosnim modelima, dolazi se i do odgovora na pitanje čemu uopće služe guste mreže seizmografa kada ne možemo znati moment nastanka potresa.

“Odgovor je jednostavan: modeli odvijanja seizmičke aktivnosti tim su u budućnosti pouzdaniji što se više temelje na duljim vremenskim nizovima u kojima su jednakovrijedni i najslabiji potresi koje zabilježe samo seizmografi bliži epicentru. Seizmolozi godinama upozoravaju na to da je Zagreb na trusnom području i da će se dogoditi potres razorne snage. Nažalost, to se nije ozbiljno shvaćalo, niti u pogledu seizmološke instrumentalizacije, niti dovoljnog broja i opsega seizmoloških istraživanja, niti po pitanju implementacije modernih seizmoloških sustava koji znatno pridonose smanjivanju i ublažavanju posljedica potresa. Grad Zagreb još nema dovršenu mikrozonaciju grada, tj. određivanje karakteristika tla koje pokazuju koliko će na kojem mjestu u gradu trešnja biti snažnija zbog potresa. Danas je jednostavno mjeriti i neke druge parametre, kao što su vlastita frekvencija tla i građevine koja je na njoj, dakle procijeniti opasnost od rezonancije prilikom potresa. Danas se uspješno prati i promjena dinamičkih svojstava zgrada nakon potresa, no problem je što mi nemamo takve podatke o zgradi ni prije potresa”, upozorio je Kuk.

Odgovorio je na pitanje može li se reći koja je maksimalna jačina potresa koji može pogoditi Zagreb i kako po tom pitanju “stoji” Zagreb u odnosu na druge europske gradove.

“Prema povijesnim podacima najsnažniji potres koji je pogodio Zagreb bio je 1880. Seizmolozi procjenjuju da je bio magnitude 6,3, s dubinom žarišta 13 km, epicentrom oko Kašine, na području gdje se dogodio i sada. Ta magnituda procijenjena je iz raspodjele intenziteta potresa, odnosno učinaka, a ne izračunata iz seizmograma potresa jer tada nije bilo seizmografa. Seizmotektonska istraživanja upućuju na to da je to maksimalna vrijednost magnitude koja se može dogoditi u medvedničkom epicentralnom području. Gledajući Europu, najugroženiji su jugoistočni dijelovi. Sjever Europe najmanje je ugrožen. Njemačka, Švicarska i Austrija manje su ugrožene od Hrvatske, dok su Albanija, Grčka i Turska više ugrožene. Potresi se ondje događaju češće nego kod nas i jači su nego u našim krajevima”, zaključio je Kuk.