Krsti Papiću za filmski kadar bilo je dovoljno da vidi brdo, puteljke i masline

Filmski redatelj Krsto Papić imao je 15 godina kada je pročitao romane “Zločin i kazna” te “Rat i mir”. Romani su ostavili velik dojam na njega, ali tek nakon što je odgledao filmove Johna Forda, shvatio je kako će filmovi biti ono što će činiti dio njegove profesionalne karijere.

– Na mene je više utjecala Aristotelova “Poetika” nego cijeli filmski jezik. Živeći u podneblju gdje smo se miješali sa Grcima, Rimljanima, Turcima,Tatarima… valjda smo nasljedili neki gen i od starih Grka čija smo bili kolonija. I inače više volim južnjačko podneblje od salona i zatvorenih prostora u kojima sam zbog jeftinoće često morao da snimam. Samu Peckinpahu je bila potrebna boca viskija, a meni samo da vidim brdo, puteljke i masline i shvatim kako ću postaviti kadar. Tek naknadno smještam glumce.

Za “Lisice” sam sa Mirkom Kovačem tražio što surovije i siromašnije predjele (ne u socijalnom smislu), gdje su život i smrt sveden ina elementarne forme, a sloboda i nesloboda strašno su blizu i stalno variraju. U urbanim prostorima, po kafanama, kabareima i zabavama, surovost i represija se mogu mnogo lakše sakriti. U kršu se apsurdnost pojačava do krajnosti i tamošnji ljudi mada nemaju nikakve veze sa Kremljem ili Kominternom, plaćaju lekciju koju je Staljin odlučio da da nešto manjem vođi.

Čim sam pročitao Kovačevo “Gubilište” prepoznao sam u njemu ogroman filmski talenat. Za razliku od Mirka, Brešan i Aralica nisu imali nikakva prethodna iskustava sa filmom. Kovačeva i Araličina ideološka dimenzija, inače, je bliska mom pogledu na svijet. Volio bih snimiti film po romanu “Dušu robova” Ivana Aralice, ali ne znam tko bi mi za to dao milione dolara.

Krsto Papić je umro 7. veljače 2013. godine u 80. godini života.

[fbcomments width="100%" count="off" num="9" countmsg=""]