KRISTINA I ROBERT KOLAR: ‘Zajedno pjevati i živjeti privilegija je rijetkih opernih pjevača’

Operni pjevači Kristina i Robert Kolar ne samo da su u braku već 22 godine, već su zajedno nastupili u operi ‘Cavalleria rusticana’ koja je 27. siječnja premijerno izvedena u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Svoj posao nose kući jer bez opere ne mogu zamisliti život

Opera “Cavalleria rusticana” Pietra Mascagnija premijerno je izvedena 27. siječnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ta jednočinka svjetsku premijeru imala je u rimskom Teatru Costanzi 1890. i bio je to već tada jedan od najvećih trijumfa u povijesti opere, a mladi se skladatelj vraćao 60 puta pred publiku. “Cavalleriu rusticanu” na scenu donosi riječka Opera u režiji Dražena Siriščevića, a dirigent je Paolo Bressan. U ovoj produkciji “Cavallerie rusticane” pjevaju Kristina i Robert Kolar, ne samo kolege na sceni već i – što je neobično i rijetko – supružnici koji su u braku 22 godine i imaju dvije kćeri. Kristina Kolar pjeva Santuzzu, a Robert Kolar je Alfio.

Opera počinje povratkom mladog Turiddua iz rata, kad on shvati da mu se u međuvremenu njegova zaručnica i prva ljubav Lola, udala za rivala, u svemu uspješnog Alfia. Turiddu iz osvete zavodi lijepu i mladu seosku djevojku Santuzzu. To izazove ljubomoru kod nevjerne Lole na Santuzzu, i ona joj se osvećuje tako da ponovno zavede Turiddua. Santuzza saznaje da ju je Turiddu prevario s Lolom, ali ga ipak pokušava spasiti od nesreće koja slijedi kada se Alfio vrati u selo i saznaje za odnos između Turiddua i Lole. Alfio izaziva Turiddua na dvoboj na seoskom trgu prepunom ljudi. Slijedeći sicilijanski običaj, dva suparnika se zagrle i Turiddu u znak prihvaćanja poziva na dvoboj ugrize Alfia za uho, a krv koja poteče znači borbu do smrti. Na kraju opere se negdje iz daljine čuju glasovi i plač žena, iz čega se može shvatiti da je Turiddu poginuo u dvoboju.

Kristina Kolar eminentna je predstavnica mlađe generacije hrvatskih opernih pjevača, rođena je 1976. na Kosovu i prvakinja je riječke Opere. Studirala je solo pjevanje u Zagrebu u klasi prof. Ljiljane Molnar-Talajić, a diplomirala u klasi Zdenke Žabčić Hesky te je zbog odličnog uspjeha predložena za Rektorovu nagradu. Usavršavala se u Milanu na Accademia Lirica del Rotary International, u klasi maestra Giuseppea Montanarija, umjetničkog direktora Teatra alla Scala. Kao solistica ostvarila je niz uloga, a ulogu Aide otpjevala je više od dvadeset puta i to na turneji 2014. u Japanu (Tokyo-Orchard Hall, Nerima, Fukuoka, Maebashi, Hachioji), zatim u Mariboru, Zagrebu, Splitu i Rijeci. Redovita je gošća svih hrvatskih opernih kuća i redovito nastupa u Sloveniji i Njemačkoj. Osim opernog ima veliki koncertni repertoar i bavi se izvođenjem duhovne glazbe. Dobitnica je najviše strukovne nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Milka Trnina, za ambijentalnu izvedbu opere “Cavalleria rusticana”, za ulogu Santuzza za 2010. godinu te Nagradu hrvatskog glumišta 2012. za ulogu Mettele u Offenbachovoj opereti “Pariški život”.

Robert Kolar rođen je 1969. u Rijeci, završio je 1992. godine srednjoškolsko glazbeno obrazovanje – solo pjevanje – u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u klasi prof. Margarete Togunjac. Iste godine upisao je studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žabčić-Hesky, gdje je diplomirao 1996. Debitirao je 1993. godine u Gradskom kazalištu Komedija, pjevajući Eneja u operi “Didona i Enej”. Usavršavao se kod primadone Dunje Vejzović. Od 1997. do 2012. solist je opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci te je dobitnik Specijalnog priznanja Milan Pihler koje najuspješnijim opernim pjevačima dodjeljuje HNK Ivana pl. Zajca. Nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Michoneta u operi “Adriana Lecouvreur”.

Kristina Kolar s ulogom Santuzze, koju pjeva i u ovoj produkciji “Cavallerie rusticane”, ima puno iskustva. Kaže da je ova opera biser operne literature: “Predstava je samo za života skladatelja Mascagnija u Italiji izvedena gotovo 14 tisuća puta i to govori o njenoj popularnosti. Prvi susret s operom ‘Cavalleria rusticana’ imala sam u ranoj mladosti. Oduševila me glazba uz koju sam mogla zatvoriti oči i zamišljati brežuljke Sicilije u rano uskrsno jutro, metež djece pred crkvom, miris mora i procvalih naranči…Ulogu Santuzze sam prvi put pjevala 2010. u ambijentalnoj izvedbi predstave, na Trgu Grivica u Rijeci, pred katedralom Sv. Vida u režiji Ozrena Prohića i dirigentskim vodstvom Nade Matošević, na Riječkim ljetnim noćima. Predstave su izvođene na istome mjestu tri godine zaredom tijekom kojih su mi se partneri u predstavi izmjenjivali, a među njima je bio i moj suprug Robert u ulozi Alfia. Za ulogu Santuzze sam dobila najvažniju strukovnu nagradu Milka Trnina na koju sam posebno ponosna. Prije nekoliko godina sam imala priliku ponovno nastupiti u istoj ulozi u produkciji HNK Split, pod dirigentskim vodstvom Lorisa Voltolinija i u režiji Gorana Golovka. Uloga Santuzze je rasla i gradila se postupno također i s mojim godinama sazrijevanja, pa joj se u izvedbama potpuno prepuštam.”

 

‘Već kao dvogodišnjak bio sam na probi moje majke koja je bila operna pjevačica. Ona mi je usadila ljubav prema operi, kao dijete sam pjevao po kući’, kaže Robert Kolar

 

Robert Kolar pojasnio je kakav je osjećaj pjevati zajedno sa suprugom, što se unatoč njihovim karijerama koje traju dugo, ne događa često. Kaže da su u listopadu 2020. pjevali zajedno u operi “Nikola Šubić Zrinjski”: “Kristina je pjevala ulogu Eve, ženu Nikole Zrinjskog, a ja Zrinjskog. Ove sezone ćemo zajedno otpjevati, osim Zrinjskog i Cavallerie, i praizvedbu “Opere po Kamovu”, čije skladanje za naše glasove je upravo zgotovio maestro Zoran Juranić. Zajedno pjevati i zajedno živjeti, kao bračni par, privilegija je malog broja naših kolega pjevača, samim time što smo već 22 godine u braku i dobro se poznajemo i već nam je to jedna od prednosti koju koristimo na sceni. Naime, oboje smo se zaposlili s devetnaest godina i iskustvo koje imamo, a tu mislim na glumačko, pjevačko i životno, uvelike nam pomaže u našemu poslu. Kada pjevam s Kristinom to sve stvara sinergiju pjevanja i glume koju publika osjeća, pa nam često kažu: ‘Vi kao da dišete zajedno!’”.

Kristina Kolar opisala je gdje su se i kada njih dvoje upoznali. Kaže da je to bilo prije 30-ak godina: “Upoznali smo se u muzičkoj školi u Rijeci. Nakon upisa u školu, naša profesorica je imala običaj pozvati učenike starijih razreda da pokažu svoje vještine tek upisanima, pa nam je tako Robert sa svojim kolegama uprizorio mali koncert dobrodošlice. Kasnije smo se sreli u Zagrebu prilikom mojeg upisa na Muzičku akademiju, a s vremenom je naše prijateljstvo preraslo u ljubav, koja traje i danas. Kada je posao u pitanju zaista volim slušati Robertov glas dok pjeva. Topao je i baršunast poput tople čokolade. Kada smo zajedno na pozornici uvijek primjećujem kako je pažljiv i ljubazan prema kolegama, a s obzirom na to da privatno ima odličan smisao za humor, u komičnim operama se ne mora puno truditi da me nasmije.”

Robert je dodao da posao, naravno, nose doma. Kaže da, koliko god se trudili, ne mogu isključiti glazbu u sebi, jer je to njihov poziv i dio njihova života te da su jedno drugome najveća podrška, učitelji i najžešći kritičari.

Opera “Cavalleria rusticana” je snažna, uloge Alfia i Santuzze su strastvene, a sve je prepuno jakih osjećaja – ljubavi, ljubomore, mržnje, osvete. Kristina Kolar pojasnila je kako će portretirati svoje uloge i na što su posebno imali u fokusu pri pripremi uloge: “Opera je veristička, dakle prepuna elementarnih strasti, mračnih nagona, ljubavi, očaja, sreće, sukoba, iskrene tuge. Harmonije i orkestracija glazbe podcrtavaju naglašeni realizam likova u predstavi, a oni su punokrvni, direktni i neposredni. Radnja se brzo odvija i u sat i petnaest minuta pratimo likove u jedno uskrsno jutro, a predivna glazba očarava svakim taktom i ne dopušta izvođačima opuštanje ni u jednom trenutku. Santuzza je cijelo vrijeme na pozornici i uloga zahtijeva potpunu koncentraciju, a fizička forma i psihička ravnoteža se tu podrazumijevaju. S takvom pripremom lakše se uživjeti i prepustiti liku koji postaje neposredan i dio vlastite osobnosti, makar u tih sat i petnaest, a to publika, vjerujte, osjeća i cijeni.”

Robert i Kristina Kolar s kćerima Sarom i Dorom i Joseom Curom koji je u Pragu 2018. režirao ‘Nabucco’ u kojem je Kristina pjevala Abigail (na fotografiji je i kostimografkinja predstave Silvia Collazuol i Kristinina agentica Sandra Milankov). PHOTO: Dražen Šokčević, privatna arhiva obitelji Kolar

 

Robert Kolar opisao je ovu novu produkciju u riječkom HNK-u te objasnio po čemu se razlikuje od nekih prethodnih. Osnovna je razlika ta, ističe, to što se orkestar i dirigent nalaze na pozornici, pjevačima iza leđa:

“Zbor pjeva iz druge prostorije – iz orkestralne dvorane, a na pozornici imamo vrlo malo pomoći u obliku scenografije i rekvizite, što dodatno otežava naš rad. U takvoj situaciji dolazi do izražaja majstorstvo glume i tehnička sprema pjevača, ali i talent svakog pojedinog izvođača koji se mora nametnuti, i recimo to našim rječnikom, ‘ispuniti prostor’. U svakom slučaju, predstavu smo prilagodili novim uvjetima i na taj način će se izvoditi dok ne bude moguće drugačije. Sama opera, kazalište te kultura općenito su prve koje su osjetile učinke pandemije, zbog smanjenog ili nikakvog broja posjećenosti, pa je normalno da je to ostavilo trag. Reproduktivne grane umjetnosti kao što su kazalište, glazbeni nastupi, izložbe i sve vrste umjetničkih evenata su stale ili rade smanjenim kapacitetom, ali svaki umjetnik i dalje može raditi na sebi i stvarati umjetnost u svoja četiri zida, pa kad se stvore uvjeti nastaviti uljepšavati svijet svojim glasom, sviranjem, crtežom, slikom, fotografijom, skulpturom.”

Kristini Kolar nimalo nije drago nastupati pod ovako teškim pandemijskim uvjetima. Kaže da joj je u posljednjih deset mjeseci otkazano puno projekata izvan Hrvatske:

“Neke operne kuće su u velikim gubicima i pitanje je na koji način će se izvući. Najsretnija sam, naravno, kad pjevam pred dupkom punim gledalištem i ne mogu dočekati dan da se orkestar smjesti u orkestralnu rupu i da napokon nastavimo s normalnim radom. Moram još istaknuti da se smatram jako sretnom što mogu raditi, makar i na ovakav način, jer znam puno kolega u Hrvatskoj i vani koji nisu nigdje u angažmanu i već mjesecima ne mogu zarađivati za sebe i svoje obitelji, a pitanje je koliko će još ovakvo stanje trajati. Kako bilo, ‘novo normalno’ je izraz koji me jako iritira, jer izričito odbijam ovakav rad i život nazvati normalnim.”

Budući da su opere uvijek prepune jakih osjećaja, Kolar je opisao kako operni umjetnici prenose te jake emocije. Kaže da je svako operno djelo skladano prema nekom libretu koji priča određenu priču:

“Kod skladanja opere skladatelj pokušava kroz glazbu dočarati priču i osjećaje. Velika je stvar kad u glazbi pjevač može prepoznati neke od osjećaja koji su utkani u glazbu te ih pokuša izraziti kroz svoj glas. Pravu emociju se ne može, po mojemu mišljenju, ni naučiti niti lažirati. Ako je pjevač na visokoj profesionalnoj razini i tehničkoj spremnosti tek tada može dati i emociju.”

 

‘Ne usmjeravamo pažnju mladih na bitno, pa time i na razumijevanje opere i drugih umjetnosti. Možda bi i nastavni plan i program mogao pomoći u tome’, kaže Kristina Kolar

 

Robert Kolar prisjetio se toga kako se zaljubio u operu i tko ga je usmjerio baš u operu. Njegova je majka bila operna pjevačica:

“Prvi put sam bio na njenoj probi u kazalištu kao dvogodišnji dječak. Poslije sam s roditeljima često posjećivao operne predstave dok s 15 godina nisam upisao solo pjevanje u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci kod profesorice Margarete Togunjac. Mama mi je usadila ljubav za operu, ali sjećam se da sam kao dijete uvijek pjevao po kući, tako da je sve to došlo prirodno.”

Kolar se dotaknuo i komentara o tome kako je danas opera prihvaćena kod hrvatske publike i ima li mladih koji se zaljubljuju u operu. Kaže da opera u Hrvatskoj ima dugačku tradiciju pjevača, skladatelja, dirigenata i glazbenika:

“Svi su oni dali pečat svojim djelovanjem u opernoj literaturi i glazbi. Opera je, po mojemu mišljenju, vrlo dobro prihvaćena u Hrvatskoj, postoji stara generacija publike koja se sjeća onog ‘zlatnog doba opere’ od 1960. do 1990., ali nažalost ta generacija je već u poznim godinama. Mladi dolaze na operne predstave, ali ako ih želimo zadržati repertoar i kvaliteta izvedbe u glazbenom i u vizualnom dijelu moraju biti na visokom nivou. To vidim po svojoj djeci, kćeri mi imaju 14 i 16 godina – ako svi parametri nisu zadovoljeni njima se predstava jednostavno ne sviđa. Kako radim u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci naša funkcija je i ta da odgajamo mlađu publiku i stvaramo novu, da stvaramo zaljubljenike u opernu umjetnost.”

Kristina Kolar smatra da se opera može popularizirati samo kvalitetnim izvedbama i odgajanjem djece i mladih. Smatra da su mladi danas prepušteni sebi, novim tehnologijama i ogromnoj količini nepotrebnih informacija:

“Malo ulažemo vremena u usmjeravanje njihove pažnje na bitno, pa samim tim i na razumijevanje opere i drugih lijepih umjetnosti. Možda bi i nastavni plan i program mogao pomoći u tome. Mislim da bi bilo lijepo kada bi djeca imala u školi organizirane posjete predstavama, izložbama, koncertima, muzejima, pa čak i sportskim događanjima. Neke škole rade na tome, gotovo uvijek, ili je barem to čest slučaj na inicijativu profesora pojedinaca, kojima se divim i zahvaljujem na trudu. To sve bi, vjerujem, utjecalo na stvaranje generacija širokog obrazovanja s boljim nivoom opće kulture, a samim time i na nivo društvenog razumijevanja važnosti te opće kulture.”

Komentiraj