Objavljeno u Nacionalu br. 487, 2005-03-15

Nacional je u posjedu ekspertize Ekonomskog instituta koja otkriva kako su financijskim inženjeringom Hrvatske narodne banke stvoreni uvjeti za prijevaru dioničara Istarske banke, čime je otvoren put Charlemagne Capitalu da preuzme četiri jake regionalne banke

Prošli tjedan Nacional je došao u posjed ekspertize zagrebačkog Ekonomskog instituta, koja otkriva da je Hrvatska narodna banka tijekom 2000. protuzakonito proizvela krizu u Istarskoj banci, što je omogućilo Regent fondu da po sramno niskoj cijeni preuzme tu banku i poslije višestruko zaradi njenom preprodajom. Ekspertiza Ekonomskog instituta napravljena je krajem rujna 2003. za potrebe sudskog spora koji pred Trgovačkim sudom u Rijeci protiv Dalmatinske banke vode varaždinska tvrtka Fima i PIF Pleter, kao mali dioničari Istarske banke koju je nakon nezakonito stvorene krize u režiji HNB-a preuzela Dalmatinska banka, čiji je većinski vlasnik bio Regent fond, koji je 1. lipnja 2001. promijenio ime u Charlemagne Capital.

ODGOVORNOST ŠKREBA I HNB-a Istarska banka posljednja je karika krize koja je okončana jeftinom prodajom banaka strancima LAŽNO PRIKAZIVANJE GUBITAKA Ekspertiza otkriva da je Istarska banka 1999. trebala iskazati dobitak, a ne gubitak OŠTENEI MALI DIONIČARI Zbog krive procjene HNB-a vrijednost dionica Istarske banke smanjena je peterostruko VICEGUVERNER HNB-a ČEDO MALETIĆ Dosljedno je provodio skandalozne naloge tzv. financijske elite koja je hrvatsko bankarsko tržište izručila strancimaVaraždinci od Dalmatinske banke žele naknadu štete, jer smatraju da su oštećeni nezakonitim smanjenjem vrijednosti dionica Istarske banke. Nacional je u više navrata prenosio upozorenja stručnjaka koji su sumnjali da se iza Charlemagne Capitala zapravo krio kapital koji je za vrijeme bivše vlasti HDZ-a nezakonito izvučen iz Hrvatske, te da se kroz taj fond zapravo vraća u Hrvatsku kako bi zavladao dijelom domaćeg financijskog tržišta ili dodatno oplodio pljačkašku stečevinu naknadnom prodajom preuzetih banaka.

Autori ekspertize, Stjepan Tadijančević i Slavko Kulić, zapravo su napravili dosad najozbiljniju službenu analizu dramatičnog kolapsa domaćeg financijskog tržišta u prošlom desetljeću i otkrili tko je za to odgovoran: dio kadrova HNB-a i eksponenti MMF-a. Tadijančević i Kulić tvrde da su istražujući slučaj Istarske banke došli do znanstvenih i stručnih saznanja da je nezakonito poslovno izvješće Istarske banke za 1999. posljedica primjene šireg scenarija.

Opisali su ga ovako: “Scenarij ciljanog uklanjanja tzv. malih banaka s rizičnim plasmanima i potencijalnim gubicima utemeljen je na (ras)prodaji najvećih hrvatskih banaka (Privredne banke Zagreb, Splitske banke, Riječke banke, Slavonske banke, Dubrovačke banke itd.), ali nakon sanacije njihove aktive po modelu zamjene nenaplativih plasmana za obveznice RH, čija je glavnica i kamata neupitna regulativa na teret državnog proračuna, točnije na teret svih građana ove zemlje koji plaćaju porez. To ni u kojem slučaju nije jednako zbirnoj imenici ‘porezni obveznici’, jer je to više od toga. Radi se o tome da su ugroženi interesi hrvatskoga bankarstva i hrvatskog gospodarstva, ugroženi su nacionalni interesi Hrvatske. Posljedice su dugoročne, jer su hrvatsko gospodarstvo i država lišeni mogućnosti da upravljaju vlastitom akumulacijom. Hrvatsko sudstvo mora utvrditi one koji su razvlastili hrvatsko gospodarstvo i bankarstvo raspoložive akumulacije pomoću tzv. zakonske pljačke. Hrvatsko sudstvo mora sankcionirati pljačku u ime sanacije banaka u RH. Zašto? Zato što je s činom (ras)prodaje poslovnih banaka (95%) izvršena realokacija štednje hrvatskih građana. To znači da je s tim činom realokacije štednje hrvatskih građana i financijska akumulacija hrvatskog društva i gospodarstvo predana na upravljanje stranim bankama, stranom kapitalu, za ostvarenje većeg profita za sebe, a ne za hrvatske štediše i komitente jer HNB, Vlada RH i Hrvatski sabor, to ne zna ili ne može. Za sanaciju prodanih poslovnih banaka državama Italiji, Austriji, Njemačkoj, SAD itd. (podržavljenje, a ne privatizacija poslovnih banaka u RH) prema podacima Hrvatske agencije za sanaciju banaka u RH utrošeno je preko 20 milijardi kuna, a prodane su za 5 milijardi kuna.

Primjera radi, sanacija Dubrovačke banke koštala je 3,6 milijardi kuna, a prodana je fondu nepoznatih za hrvatsku javnost i stvarnost, za 240 milijuna kuna. Tim činom poništeni su svi napori i sve žrtve stvaratelja samostalnosti i suverenosti države RH. Tim činom prodaje hrvatskih poslovnih banaka, HNB je prestala biti središnja i hrvatska banka, jer ona ne upravlja s predanom akumulacijom Hrvatske (15 milijardi eura), već strani kapital i strane države, a ne poslovne privatne banke. To se dogodilo i s kapitalom Istarske banke. Istim činom HNB i RH nemaju utjecaj na odlučivanje o tom financijskom potencijalu za potrebe hrvatskog gospodarstva i društva. Hrvatska je država izgubila samostalnost donošenja odluka za potrebe svoga razvoja, jer nema monetarne vlasti nad tom akumulacijom, a niti sustava korištenja te akumulacije. Strani kapital putem uvjetovane monetarno financijske i kreditne politike HNB-a diktira monetarnu vlast i monetarni sustav u RH. To se radilo usprkos osnovnim saznanjima da država nije država ako nema svoju monetarnu vlast i monetarni sustav iz čega proizlazi monetarno financijska i kreditna politika. Sudska praksa u RH to mora znati kako bi došli do saznanja o potrebi zadobivanja i ustrojavanja monetarne vlasti u jedinstvu vlasti RH. Zašto? Zato što je razvlašćivanje dioničara tih banaka dovelo do poništenja kapitala bez naknade temeljem procjene, ne stvarnih, već potencijalnih gubitaka. To je i slučaj s Istarskom bankom.”

Kriza Istarske banke otvorena je u ožujku 2000., samo nekoliko mjeseci nakon pada HDZ-a s vlasti. Ona je istodobno bila uvod u smjenu Marka Škreba, koji danas unosno zarađuje kao zagovornik politike MMF-a u regiji, ali i posljednja u nizu smišljenih bankarskih afera koje su ionako ratom izmučeno domaće gospodarstvo krajem 90-ih doslovce bacile na koljena. U trenutku početka krize Istarska banka je za Račanovu vladu bila tek jedna od banaka s ozbiljnim problemima u poslovanju. Za IDS, tada člana vladajuće koalicije, banka je bila važna poluga političke moći u regiji, ali i čvrst temelj istarskoga gospodarstva. Kao takva, Istarska banka bila je i primamljiva meta financijskim mešetarima.

Zbog općeg uvjerenja da domaći menadžment ne zna upravljati hrvatskim bankama, te zbog kaosa koji su prije te krize na domaćem financijskom tržištu proizvele druge bankarske afere, isprva je pozornost javnosti bila usmjerena na to tko bi mogao preuzeti naoko posrnulu banku. Malo je tko dovodio u pitanje tvrdnje HNB-a, koji je privremenog upravitelja u Istarsku banku poslao zato što je, po njegovu sudu, ustanovio da su potencijalni gubici veći od jamstvenog kapitala. Na temelju tih zaključaka upravljanje bankom preuzeo je Boris Bušac. Većeslav Rački, stečajni upravitelj Gradske banke, u Nacionalu je detaljno opisao zašto je protiv Bušca odlučio podnijeti kaznenu prijavu zbog zloporabe položaja i ovlasti u vrijeme dok je istu funkciju obnašao i u toj banci, koja je otjerana u stečaj po sličnom obrascu. Rački tvrdi da je Bušac nezakonito Gradsku banku oštetio za više od milijardu kuna. Prema poslu koji je odradio u Gradskoj banci, nadređeni eksperti u HNB-u Bušcu su ubrzo povjerili još jednu osjetljivu misiju. Tri sata nakon njegova imenovanja štediše su iz banke podigli 10 milijuna maraka.

Ekspertiza Ekonomskog instituta koja otkriva da je sve to bio unaprijed isplaniran nezakonit obrazac, o Buščevim aktivnostima sudi ovako: “Pogubnost djelovanja privremenih upravitelja na imovinu i ugled banke najočitija je iz činjenice da su sve banke gdje su imenovani privremeni upravitelji nestale s bankarskog tržišta i da je institut privremenog upravitelja ukinut. Njihovu pravu ulogu u danom vremenu, najjasnije je iskazao upravo Bušac po dolasku u Pulu izjavom za medije da je on samo terenski radnik.”

Tehničko provođenje obrasca koji je oštetio dioničare Istarske banke počelo je krajem 2000. Istarska banka je 27. prosinca 2000. na skupštini dioničara smanjila svoj temeljni kapital za 181.149.600 kuna. Dioničari su to učinili na temelju tada legitimnog izvješća o financijskom poslovanju banke, koje je upućivalo da banka ima gubitak od oko 105 milijuna kuna, te negativne rezerve od 62,4 milijuna kuna. Temeljni kapital banke nakon te skupštine iznosio je samo 31,9 milijuna kuna.

Na istoj skupštini istodobno je donesena odluka o povećanju temeljnog kapitala s 31,9 milijuna kuna na 215,7 milijuna kuna izdavanjem 612.500 dionica nominalne vrijednosti od 300 kuna po dionici u korist Dalmatinske banke iz Zadra, čiji je većinski vlasnik u tom trenutku bio Charlemagne Capital sa sjedištem na Kajmanskim otocima.

Varaždinske tvrtke koje su tužile Dalmatinsku banku tvrde da je odlukom o povećanju temeljnog kapitala u cijelosti isključeno pravo sudjelovanja u povećanju temeljnog kapitala svim ostalim dioničarima, te da je to pravo dano isključivo Dalmatinskoj banci. Varaždinski dioničari Istarske banke tvrde da je Charlemagne Capital, koji se tada još zvao Regent fund, istim novcem najprije dokapitalizirao Dalmatinsku banku, te da je tada Dalmatinska banka tim istim novcem dokapitalizirala Istarsku banku. U isto vrijeme, na istoj skupštini dioničara donesena je i odluka kojom se Dalmatinska banka izuzima od obveze preuzimanja Istarske banke u smislu tadašnjeg zakona o postupku preuzimanja dioničkih društava, što znači da nije morala niti otkupiti dionice dosadašnjih dioničara.

Varaždinski dioničari Istarske banke tvrde da se nakon donošenja spornih odluka skupštine od 27. 12. 2000. broj dionica dotadašnjih dioničara prepolovio, i još k tome smanjio na samo 30 posto dotadašnje nominalne vrijednosti. Oni tvrde i da su odluke skupštine donesene isključivo zato što su dioničari bili u zabludi u koju ih je dovelo nezakonito formirano financijsko izviješće Istarske banke za 1999.

Ekspertiza Ekonomskog instituta otkriva da je račun dobiti i gubitka Istarske banke za 1999. trebao iskazati dobitak od 14.279.000 kuna, a ne gubitak od 104.506.000 kuna, koji je iskazan u nezakonitim financijskim izvješćima. Ona otkriva i da je bilanca Istarske banke trebala iskazati zadržane zarade u iznosu od 70.535.000 kuna, a ne negativne zadržane zarade u istom iznosu. Osim toga, da su stručnjaci HNB-a nerealno visoko i subjektivno procijenili iznose posebnih rezervi, koji su bili jedan od glavnih faktora iskazanoga gubitka. To je izravno oštetilo dioničare, jer je vrijednost njihovih dionica umjetno smanjena na samo 150 kuna po dionici, iako su se one na tržištu prodavale za 790 kuna po dionici.

Upravo su lažirana financijska izvješća usvojena na skupštini dioničara stvorila formalno pravne pretpostavke za istodobno pojednostavljeno smanjenje i naknadno povećanje temeljnog kapitala, što je Charlemagne Capitalu, odnosno Dalmatinskoj banci omogućilo da se okoristi na račun ostalih dioničara Istarske banke. Varaždinski dioničari Istarske banke tvrde da je jedini cilj te transakcije bilo povećavanje temeljnog kapitala izdavanjem dionica za neprimjereno nizak iznos. Kažu da nije bilo nezakonitog smanjenja temeljnog kapitala, da se ne bi mogla niti donijeti odluka o dokapitalizaciji, a čak i da se donijela, ta bi uplata u skladu s prethodnom visinom temeljnog kapitala bila dovoljna tek za stjecanje 46,3, a ne 85,1 posto Istarske banke. To ujedno znači da Dalmatinska banka ne bi postala većinski vlasnik koji ima apsolutnu većinu u skupštini Istarske banke, s mogućnošću samostalnog donošenja svih odluka kvalificiranom većinom. Takav status novim je vlasnicima omogućio strateško povezivanje svih banaka u njihovu vlasništvu u Novu banku, koju su poslije preprodali i višestruko zaradili.

Ekonomski institut detaljno je opisao zašto su financijska izvješća Istarske banke krivotvorena. Nezakonitosti se uglavnom svode na neusklađenost financijskog izvješća s međunarodnim računovodstvenim standardima. Autori ekspertize u svojim zaključcima, među ostalim, navode da su kriteriji, način i visina formiranja posebnih rezervi regulirani podzakonskim aktima NHB-a koji se nisu dosljedno primjenjivali.

“Financijski inženjering HNB je neprimjereno autonoman i neutemeljeno arbitraran u prosuđivanju rizičnosti plasmana poslovnih banaka, posebno u slučaju Istarske banke. Visina rashoda s naslova posebnih rezervi u Istarskoj banci od 1998. do 1999. povećala se 3,6 puta, s time da je visina plasmana i aktiva gotovo ostala ista, što u odnosu na rezerviranja prema drugim poslovnim bankama čini neutemeljeno povećanje. Istovremeno visina posebnih rezervi u svim bankama u Hrvatskoj pada 2,7 puta, što upućuje na sumnjivo arbitriranje spram Istarske banke u 1999. godini. Simptomatično je da su rashodi s naslova posebnih rezervi najveći upravo 1999., koja čini temelj nove emisije i promjene vlasnika. Naime, rashodi od posebnih rezervi u 2000., dakle poslije ulaska ‘strateškog partnera’, smanjeni su u odnosu na 1999. 7,5 puta. I ovaj dokaz ukazuje da je izvješće Istarske banke namješteno u korist tzv. strateškog partnera na štetu dioničara”, stoji u ekspertizi Ekonomskog instituta.

Većina nezakonitosti formalno se “pokrivala” nekim podzakonskim aktima HNB-a, koji su također bili nezakoniti. U ekspertizi Ekonomskog instituta stoji: “HNB je svojom Odlukom od 26 studenog 2001. neizravno priznala neusklađenost podzakonskih akata HNB-a i Međunarodnih računovodstvenih standarda. Guverner HNB tada je donio Odluku o načinu rješavanja neusklađenosti podzakonskih akata HNB i Međunarodnih računovodstvenih standarda tako da odredbe podzakonskih akata HNB koje nisu u skladu s pojedinim međunarodnim računovodstvenim standardima prestaju važiti. Pod aktima se podrazumijevaju sljedeći akti HNB:
1. Odluka o raspoređivanju plasmana i izvanbilančnih rizičnih stavki i utvrđivanje izloženosti banke
2. Uputa za jedinstvenu primjenu Odluke o raspoređivanju plasmana i izvanbilančnih rizičnih stavki i utvrđivanja izloženosti banke
3. Uputa za primjenu kontnog plana za banke.
Dakle, ovom Odlukom stavljeni su van snage podzakonski akti HNB koji su se primjenjivali i u spornom slučaju, kako bi se napravilo nezakonito izvješće o poslovanju za 1999. Ovom odlukom banke su dužne primjenjivati izravne Međunarodne računovodstvene standarde, ali tek za financijska izvješća za 2001. i kasnije godine.”
Po istom obrascu prije Istarske banke uništene su i mnoge druge banke. Sve je naoko rađeno po zakonu, ali taj je prvorazredni kriminal omogućio neki skriveni autoritet unutar HNB-a. Ako bi netko unutar mjerodavnih državnih tijela odlučio istražiti tko je zapravo u pozadini svega, trebao bi za početak pokušati rasvijetliti tko je i pod kakvim okolnostima donio sporne akte HNB-a.

HNB oprostila Charlemagne Capitalu pranje novca

U kontroverznom pohodu Charlemagne Capitala na hrvatske banke HNB mu je oprostila pranje novca od 17,4 milijuna kuna, koliko je taj fond nezakonito izvukao iz Nove banke, o čemu je Nacional u listopadu 2003. objavio ekskluzivne dokumente. To pranje novca otkrila je Direkcija za izravni nadzor banaka i štedionica pri Sektoru nadzora i kontrole u HNB-u, ali to otkriće nikada nitko nije sankcionirao. Pranje novca koje je otkriveno u kontroli Nove banke kažnjivo je po članku 33. Zakona o računovodstvu koji određuje da banka mora platiti 50 posto od iznosa za koji nema pokriće u dokumentaciji. U ovom slučaju riječ je o 8,7 milijuna kuna. Tom iznosu još treba dodati i 22 posto PDV-a, što ukupno iznosi gotovo 12 milijuna kuna.
U praksi se radilo o konzultantskim uslugama koje je Charlemagne Capital radio za Novu banku, ali nije bilo nikakvog traga da su one napravljene. Za te usluge na off-shore račun CC-a mjesečno je odlazilo 40 tisuća dolara. Viceguverner Čedo Maletić tada je za Nacional odbio komentirati te podatke, navodeći da se radi o poslovnoj tajni.
Charlemagne Capital sve donedavna bio je većinski vlasnik Nove banke koju je 28. lipnja 2002. formirao od Istarske, Dalmatinske i Sisačke banke. Sjedište joj je formalno bilo u Zagrebu, ali sve su upravljačke funkcije banke bile u Zadru, gdje je nekoć bilo sjedište Dalmatinske banke. U ožujku 2002. Nova banka je kupila i Dubrovačku banku. Tako je Charlemagne Capital stvorio Jadransku banku koju je u veljači 2005. prodao mađarskoj banci OTP i višestruko zaradio. Charlemagne Capital je do većinskog vlasništva nad bankama koje je povezao u Novu banku došao na diskutabilan način, vještim manevriranjem na rubu hrvatskih zakona i na štetu malih dioničara. Financijski stručnjaci sumnjaju da je Charlemagne Capital zapravo sve tri banke kupio istim novcem, na što je upozoravao i Novi list 22. srpnja 2002.