KREŠIMIR DOLENČIĆ: ‘Masovni turizam isključuje i izbacuje kulturu, što je doista jadno i žalosno’

Redatelj Krešimir Dolenčić otvara Splitsko ljeto režijom opere ‘Simon Boccanegra’ 14. srpnja na Peristilu, a zadužen je i za svečano otvaranje Pelješkog mosta. U Splitu je u tijeku predizborna kampanja, a koliko god se, kaže Dolenčić, politika u kulturi želi izbjeći, u stvarnosti je to gotovo nemoguće

Premijerom opere Giuseppea Verdija „Simon Boccanegra“, u režiji Krešimira Dolenčića i pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, 14. srpnja na Peristilu se tradicionalno otvara 68. splitsko ljeto. Pored zbora i orkestra splitskog HNK-a, glavne uloge tumače Elia Fabbian i Daniela Schillaci, kostime potpisuje Tea Bašić, a scenografiju Andrej Stražišar i Ivan Lušičić Lik. Pod motom „Nima lita do Splita“ ovogodišnje Splitsko ljeto, međunarodna glazbeno-scenska ambijentalna manifestacija, trajat će do 14. kolovoza, a dramski, operni, baletni i koncertni programi odvijat će se na različitim lokacijama – od Peristila, preko Sustipana do Galerije Meštrović i Postira na Braču. U dramskom programu predviđena je premijera drame „LizistRATa“ u režiji Paola Magellija, po motivima Aristofana, Homera, Lucića i Matišića, dok Balet sprema premijeru „Velikog Gatsbyja“ koreografa Lea Mujića.

Manje od dva tjedna kasnije, 26. srpnja, svečano će biti otvoren i Pelješki most, također u režiji Kreše Dolenčića, kazališnog redatelja i profesora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji se podjednako dobro snalazi u režiji drama, opera, kao i velikih društvenih i sportskih evenata.

Tijekom gotovo 35 godina karijere postavio je gotovo 120 dramskih tekstova i preko trideset opera na scenama Hrvatske, Slovenije, SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Kine. Radio je i kao predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te Rice Universityju u Houstonu i na Trinity College of Music u Londonu. U njegovoj režiji otvorene su 2010. i Azijske igre na pijesku u Omanu. Jedanaest godina bio je ravnatelj Dramskog kazališta Gavella, bio je intendant Dubrovačkih ljetnih igara, a u Hrvatskoj je režirao u svim većim kazališnim kućama i na svim značajnijim kazališnim festivalima. Godine 2000. na međunarodnom festivalu u Šangaju režirao je Verdijevu „Aidu“, operu s 2300 sudionika, a 2003. godine to isto je ponovio u Pekingu, kao najveću opernu predstavu svih vremena. Režirao je otvorenje Univerzijade 2016. u Zagrebu i Rijeci. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, a prošle godine njegova predstava “Matijaš Grabancijaš Dijak” Tituša Brezovačkog, u produkciji Varaždinskog HNK, dobila je Nagradu hrvatskog glumišta kao najbolja predstava u cjelini. Dolenčić kaže da je rad na Akademiji danas njegova najveća ljubav, a i dalje surađuje s Muzičkom akademijom s kojom je ove godine producirao „Životinjsku farmu“, dok sljedeće godine planira Papandopulova „Amfitriona“.

Često režira u Splitu i kaže da mu je tu drugi dom. Prije dvije godine u splitskom HNK-u je s Nenom Belanom postavio hit-mjuzikl „Bambina“, prema tekstu Ane Tonković Dolenčić, čije je prikazivanje zaustavila pandemija koronavirusa. U pauzi između proba dva puta dnevno, putovanja na relaciji Pelješac- Split i rada na dva programa paralelno, tjednik Nacional razgovarao je s Krešimirom Dolenčićem o novoj opernoj premijeri i pripremama za Splitsko ljeto usred predizborne kampanje, otvorenju Pelješkog mosta i stanju kulture u Zagrebu.

NACIONAL: Režirate Verdijevu operu kojom će na Peristilu biti otvoreno Splitsko ljeto. Iako ste puno radili u Splitu, je li to novo iskustvo?

Moram reći da doista prvi put radim na Peristilu, što me baš veseli. To je valjda jedini prostor u Splitu u kojem do sada još nisam režirao, s obzirom na to da sam u Splitu, nakon Zagreba, napravio najviše predstava, velikih i značajnih, koje su mi jako važne. Radio sam i sportske priredbe i otvaranje Arene, pa čak i stotu obljetnicu Hajduka, s velikim užitkom! Čini mi se kao da je to moje zaokruživanje svih splitskih prostora. Ova sama opera manje je poznato Verdijevo djelo i moram priznati da o njoj nisam ništa znao, ali glazba je prekrasna. Verdi ju je prekomponirao, radio je deset godina na njoj i imala je dvije praizvedbe. Radnja je smještena u Genovu u 14. stoljeću, a glavni lik je bivši gusar Simon Boccanegra, snažan i pošten čovjek strašne i tragične prošlosti koji je želio u životu pronaći neki mir i težio zajedništvu i ujedinjenju. Ne može se baš reći da se u to doba može već govoriti o ujedinjenju Italije iako je Verdiju on poslužio kao simbol risorgimenta. Uglavnom, priča je prilično komplicirana pa zato prije svakog čina imamo projekcije na jedro, sa sažetkom onoga što se događa, da publika lakše shvati. Kostime, koji su stilizirani u skladu s epohom, radi Tea Bašić, s kojom radio puno predstava, a scenografiju Andrej Stražišar i Ivan Lušičić Lik, koji će projekcijama mapirati cijeli Peristil.

‘Iako ravnatelji tvrde da ih nije dovela politika, u stvarnosti je upravo tako. Bio sam na čelu Gavelle, uspio sam se politici othrvati koliko sam mogao. Sada su neke stvari još i opakije’

NACIONAL: Često režirate opere i na tom planu imate golemo iskustvo. Radite sa zborom i orkestrom Splitskog HNK-a. Kako izgleda suradnja s dirigentom?

Ovo je moja dvanaesta glazbena predstava u Splitu, a dirigent je Ivo Lipanović, koji je stari macan, verdijanac je. Glavne uloge pjevaju Ella Fabbian, Daniela Schillaci, Max Jota, Ozren Bilušić, Antonija Teskera, Marko Lasić, a tu je i Ivica Čikeš, bas svjetskog kalibra. Što se tiče Zbora i orkestra HNK-a Split, oni su stvarno sjajni i ja se s njima dobro snalazim. Prije dvije godine radili smo „Bambinu“, mjuzikl s Nenom Belanom, u kojem i plešu i glume, govore na raznim dijalektima i njima je sve to potpuno prirodno. Kad smo već kod „Bambine“, koju je grubo zaustavila korona, jedva čekamo da ponovo počne igrati, u njoj sudjeluje 70 ljudi, već je pozvana na gostovanja i u Zagrebu i Beogradu, to je jedan ozbiljan hit koji, nažalost, neće biti na Splitskom ljetu.

NACIONAL: Zašto?

Ne znam.

NACIONAL: Program Splitskog ljeta odvija se na nekoliko različitih lokacija. Je li u doba masovnog turizma uopće moguće govoriti o ambijentalnom kazalištu?

Apsolutno ne. Kako u Splitu tako, naravno, ni u Dubrovniku. Najbolje mjesto za pučko kazalište u Splitu bila je Carrarina poljana, koja zbog pustih kafića, birtija i restorana više ne funkcionira. Isto je i s Prokurativama, gdje bi bila prirodna lokacija za izvođenje „Bambine“. I na Peristilu je problem jer i tamo ima kafića kojima u ugovor o najmu prostora nije uključeno da moraju dopustiti neometano odvijanje kulturnih programa. Isto kao i u Dubrovniku, Gundulićeva poljana i većina gradskih lokacija potpuno su neupotrebljive. Jedino što Split ima tu sreću da ima Sustipan, Meštrovićevu galeriju i Kaštelet, koji su ponešto izmaknuti iz gužve. Masovni turizam isključuje i izbacuje kulturu, što je doista jadno i žalosno.

‘Predajem na Akademiji i želio bih pomoći mladima. ali Oni si pomognu sami tako što odu u inozemstvo’. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Pripremate premijeru u vrlo zanimljivom trenutku, dok traju izbori za novu gradsku vlast. Ravnatelj Splitskog ljeta je Srećko Šestan, kojeg je Kazališno vijeće željelo smijeniti zbog aneksa ugovora s ravnateljem glazbenog programa Jurom Bučevićem kojem je nakon isteka mandata garantiran ostanak na mjestu šefa dirigenta. Koliko se ta situacija odražava na Splitsko ljeto?

Iako uvijek volimo govoriti da se politika ne bi trebala miješati u kulturu i ne bi trebala birati ravnatelje kulturnih ustanova te iako svi ravnatelji tvrde da ih nije dovela politika, u stvarnosti je to upravo tako. I onda se ispostavi da su ti izbori koji se događaju u ovom trenutku u Splitu zapravo užasno važni za buduće vođenje HNK-a Split i da svi imaju neke svoje kalkulacije. U to se ja ne petljam jer mi se to baš ozbiljno gadi. Bio sam na čelu jedne kulturne ustanove, Dramskog kazališta Gavella, punih 11 godina, uspio sam se politici othrvati koliko god sam mogao, ali baš zato znam koliko je to teško. Sada vidim da su stvari u nekim segmentima još i opakije nego što su bile u to vrijeme. No da se razumijemo, ja imam sve što trebam za svoju premijeru, probe se održavaju, Splitsko ljeto ide i ta izborna situacija na nas ne utječe ni na koji način. Znam sve ljude, sve pjevače, soliste, članove orkestra, imam scenografiju i Peristil i znam voziti taj slalom. Više puta u životu mi se dogodilo da sam radio predstavu u kazalištu baš u vrijeme kada su smjenjivali intendanta tako da meni ovo nije ništa novo. Ravnatelj HNK-a Split i Splitskog ljeta i dalje je Srećko Šestan, on je ozbiljan čovjek i suradnja je korektna. Siguran sam da će on do kraja svoga mandata odraditi sve što se od njega očekuje. No da su svi u nekom iščekivanju i napetosti, to je isto tako istina. Ne znam ima li gradska vlast na čelu s Ivicom Puljkom – koji će, čini se, opet dobiti izbore – svog kandidata za intendanta. Ako ga i ima, to je jako skriveno.

NACIONAL: Kad smo već kod intendanata kazališta, jedno vrijeme se pisalo da imate ambicija postati intendant HNK-a u Zagrebu. Koliko je u tome bilo istine?

To su stravične laži jer sa mnom o tome nitko nikada nije ozbiljno razgovarao. A i da je, ja bih to odbio. Ja tu ambiciju nemam, ne želim biti intendant ni HNK ni ijednog drugog kazališta i svi to znaju. No to se plasiralo na jedan prilično perfidan način – to su birtaški razgovori koje ja ne volim ni komentirati. Meni je Gavella puno značila u životu, mislim da sam tamo napravio lijepi posao. Pomislio sam da nešto slično mogu napraviti i u Dubrovniku 2012-2014, no pokazalo se da ne mogu puno učiniti. Nisam bio ni sretan ni uspješan pa sam se zahvalio na mandatu. I zato više ne bih.

NACIONAL: Možda ne biste i zato što ste u vrlo kreativnoj fazi i puno radite po cijeloj Hrvatskoj, pa i u Sloveniji. Radili ste i režiju za predstavu „Sjetite me se 2022.“ koja otvara Festival Miroslava Krleže u Zagrebu. Radi se o monodrami u izvođenju Gorana Matovića. Kako gledate na Krležu iz današnje perspektive?

Goran Matović je zapravo sve to sam osmislio, to je jedna silno intimna priča njega i Krleže, a ja sam mu pomogao nekim sugestijama i savjetima. Čak se nisam ni želio potpisivati kao režiser, već kao prvi (o)gledatelj. Budući da je Matović često dolazio Krleži, puno su razgovarali i ta rečenica „Sjetite me se 2022.“ tada je zvučala potpuno suludo i nadrealno. Međutim, došla je ta 2022. i Matović je napravio fantastičnu kompilaciju tih Krležinih tekstova, koji zvuče kao da su napisani jučer. Kada govori o Hrvatskoj, to je istovremeno beskrajno duhovito i zabavno, ali i žalosno, jer se ništa promijenilo nije. Povijest se bolno ponavlja. Doveli smo i Stanka Kovačića, koji svira u predstavi violončelo i mislim da će to biti prava mala poslastica.

‘Za svečanost ulaska u EU bio je zadužen Tomislav Saucha, koji nije imao pojma o organizaciji. Kada smo na sastanak došli Hribar, Vinko Brešan i ja, shvatili smo da on ne zna tko smo’

NACIONAL: Nakon masovki, sprovoda, vojnih parada, radite i na programu otvaranja Pelješkog mosta. Kako će biti koncipiran? Koliko se Vladin Protokol uplitao u sadržaj?

Meni je jako drago raditi svečanost otvaranja Pelješkog mosta zato što sam dubrovački zet, tamo sam svake godine i taj kraj mi je jako prirastao srcu. Znam koliko će taj most ljudima i na Pelješcu i u Dubrovniku značiti. Prošle godine bio sam na Stradunu kada se most spajao i nastao je spontani tulum, toliko su Dubrovčani bili sretni. Spajanje hrvatskog teritorija nakon 304 godine doista je veliki događaj. Odlučio sam zato da u svečanosti sudjeluju samo izvođači iz tog kraja – Pelješca, Dubrovnika, Korčule. Bit će tamo klape, folklorne skupine, zborovi, orkestri… I na strani kopna i na strani Pelješca bit će pozornice na kojima će se cijeloga dana nešto događati. Naime, most ipak nije predviđen za fešte, već je to jedna ozbiljna konstrukcija za automobile i mislim da će policija i zaštitari imati pune ruke posla. Nadam se da će i publika moći pješke doći na most i uživati i u programu, i u vatrometu, i u pogledu. A Protokol se nije miješao u koncept – oni su samo predvidjeli govore i to je sve.

NACIONAL: Zašto uvijek vas zovu za masovke – kakve vještine su potrebne za takva događanja?

Ne znam. Valjda imam neki prirodni talent, a to i volim. Možda postoji neki nerv zbog kojeg imam taj neki autoritet nad velikim brojem ljudi kojima koordiniram. Nakon toliko godina rada na takvim događajima – od Hrvatske, preko Kine do Omana – čovjek, naime, shvati da se svugdje suočava s istim problemima. U lipnju smo imali sastanak na kojem su bili predstavnici nekoliko ministarstava, županija, gradova, Hrvatske autoceste, policija… Iz svog golemog iskustva mogu odrediti točno gdje treba biti pozornica, što se vidi, što se ne vidi, znam razgovarati s HRT-om oko prijenosa, s ozvučenjem, sa sigurnjacima, protokolima, redarskom službom. Tijekom pustih godina sve sam to nekako potrpao u sebe i takav zadatak mogu odraditi s lakoćom, bez neke nervoze. Nije mi teško. Isto kao da režiram operu.

NACIONAL: Neki režiseri posprdno gledaju na režiranje takvih događaja – što biste im rekli?

Rekao bih im – dođite i probajte. Neki to možda ne znaju raditi, a neke to ne veseli. Znam da je mnogima u sjećanju ostala ona vojna parada na Jarunu 1995., no to je možda bilo najmanje i najjednostavnije od velikih manifestacija koje sam radio. A otada sam ih napravio gotovo 150. Mene to stvarno veseli. Drago mi je kad mogu napraviti neku radost tisućama ljudi, volim sudjelovati u nekim lijepim događajima za Hrvatsku – a spajanje Pelješkog mosta to doista i jest. Zapravo, to je povijesni događaj, vrlo emotivan i veseli me sudjelovati u njegovoj organizaciji.

‘Gdje god da dođem, zavidan sam, jer mi ništa za kulturu nemamo ni u planovima. Strašno je da je u Zagrebu posljednje mjesto građeno da bude kazalište zgrada HNK iz 1895. Nema strategije’

NACIONAL: Niste režirali svečanost ulaska Hrvatske u EU, koji je vlada Zorana Milanovića organizirala 2013. Zašto?

Nisam režirao, jer je to bilo vrlo kaotično. No moram reći da Zoran Milanović, kao premijer, nije imao s time ništa jer je za cijelu svečanost bio zadužen Tomislav Saucha, koji nije imao pojma o tome kako se organiziraju veliki događaji. Kada smo na sastanak s njim došli Hrvoje Hribar, Vinko Brešan i ja, on nas je gledao u čudu i mi smo shvatili da on ni ne zna tko smo mi. Osim toga, bila je riječ o nekakvoj ogromnoj svoti, bez troškovnika i scenarija. Vidio sam da se tu ne zna tko pije, tko plaća, pa sam odustao. Dora Ruždjak Podolski, koju su angažirali u zadnji čas, na kraju je to, u datim okolnostima, odlično odradila. Naime, moja prvotna ideja bila je da se svečanost odigrava na Tomislavovom trgu. Tada to nije prihvaćeno, ali su iz te ideje nastali svi ovi zagrebački ljetni koncerti koji se događaju na pozornici iza Umjetničkog paviljona. A devet godina nakon ulaska u EU jedino što smo dobili, to je mogućnost školovanja mladih ljudi u inozemstvu. Drugo ništa nismo dobili, nego smo sve dali. Banke, telekomunikacije, ceste, hotele, zemlju… Mi jako volimo davati i biti uslužna djelatnost, iznajmljivati apartmane i imati veliki broj noćenja. Kulen, pršut, lijepe cure, klape i tamburaše. Mi smo mala zemlja za veliki odmor od bilo čega. Što je uopće ostalo?

NACIONAL: Nova gradska vlast na čelu s Tomislavom Tomaševićem već godinu dana vodi Zagreb. Kako gledate na odnos prema kulturi, s obzirom na to da u zeleno-lijevoj platformi Možemo! ima puno kulturnjaka?

Ja to ne razumijem. Bilo bi sjajno da netko nekada možda ode malo preko granice, u bilo koju državu. Pa da pogleda da, na primjer, Brno ovoga trena radi četvrtu novu kulturnu dvoranu, a u Ljubljani su, naprimjer, upravo otvorili novi kulturni centar. Zapravo ne postoji grad u Europi koji u posljednjih 20 godina nije izgradio jednu novu kulturnu ustanovu ili dvoranu. Gdje god da dođem, ja sam zavidan. Jer mi ništa od toga nemamo ni u planovima. Strašno je da je u Zagrebu posljednje mjesto koje je građeno da bude kazalište zgrada HNK iz 1895. Sve ostale dvorane originalno su bile nešto drugo. Gradu je dugo trebalo da imenuje novu pročelnicu Ureda za kulturu Eminu Višnić, koju ja ne poznam i za sada ne mogu ništa reći. Prema informacijama koje imam, većina kazališta nije dobila svoje dotacije za puno mjeseci unatrag i dišu na škrge. No do sada nisam vidio nešto što bi se moglo nazvati kulturnom strategijom, nešto što bi trebalo postati nukleus jednog živog organizma kao što je gradska kultura. Volio bih čuti da je netko, na primjer, napravio projekt obnove HNK i to prijavio na europske fondove kako bi izvukao 30, 40 milijuna eura, a da Zagreb sudjeluje s 10. Nisam čuo da je netko rekao da će na mjestu Gredelja biti, recimo, novo kazalište do 1200 ljudi, moderno i funkcionalno opremljeno, ili kulturni centar za nezavisnu umjetnost, za mlade kulturnjake, ili možda nova dvorana filharmonije… Predajem na Akademiji i želio bih pomoći tim mladim ljudima. Ali – nemam im što reći. Moj zadatak je nalaziti im angažmane koliko mogu, no teško je. Oni si pomognu sami tako da odu van.

Komentiraj