KREŠIMIR BUTKOVIĆ: ‘Od hrabre i vesele djece puno se nauči’

Roman za djecu ‘Modri zvjezdani vlak’ prije tiska objavljen kao zvučna knjiga

Roman za djecu „Modri zvjezdani vlak“ upravo je na YouTubeu objavljen kao zvučna knjiga, a iako je trebao biti i tiskan u Nakladi Uliks, s tim će se pričekati završetak pandemije koronavirusa. Radnja romana smještena je na dječjem onkološkom odjelu, s kojeg vlak Ida vodi djecu u pustolovine po svijetu. Na kraju, naravno, pobijedi dobro. Autor Krešimir Butković pojasnio je otkud mu ideja za „Modri zvjezdani vlak“: „Prijateljica Melanija radila mi je hipnoterapiju i u tom stanju sam ‘ugledao’ modri vlak nalik onim božićnim, turističkim vlakićima. Taj vlakić je posjećivao djecu na onkološkom odjelu neke bolnice. Tu je bio početak. U snu mi se, potom, razvila cijela priča. Kako već tri godine kuburim sa zdravljem, nekako iz tog osjećaja vlastite krhkosti i prolaznosti napisah u dahu roman.“

Zašto bolnica i bolesna djeca? „Od djece treba uvijek učiti. Tamo gdje odrasli vide zid, djeca vide milijun mogućnosti, boja i svjetova. Svako mjesto je tužno dok mu ne podarimo osmijeh i nadu. Dugo sam dvojio o mjestu, no za razliku od nas, djeca su hrabrija, veselija i lakše prihvaćaju kušnje života. Namjera mi je bila da kroz logoterapijsko-logopedagoški pristup pomognem djeci i roditeljima da se što lakše nosimo s izazovima života. Stoga sam bolnicu i to, zapravo, teško okružje pretvorio u polaznu stanicu s koje svi odlazimo u svjetove u kojima dobro uvijek na kraju pobijedi.“

Butković je već godinama prikovan za kolica jer je nakon nesreće na moru postao tetraplegičar. Kad se pitao kako to sve izdržati, na HRT-u je bio prilog o majci njegovateljici i dječaku koji će cijeli život provesti u krevetu, lišen artikulirane komunikacije, no obasut ljubavlju i pažnjom na koju uzvraća zahvalnim pogledom. Nakon toga shvatio je da je samosažaljenje dio razmaženog ega i u njemu se probudila prkosna moć duha koju svakodnevno iskazuju djeca boreći se za svaki novi dan, novi udah, novi osmijeh kojim nam ukazuju na činjenicu da koliko god je život težak, on je neponovljiv, jedinstven i svet. U ovoj priči vlak Ida je metafora za bolje sutra, koje djeci – posebno Lei koja je vlakovođa – uljepšava dane u bolnici. Butković je pojasnio da je u logoterapijskom smislu Ida oličenje ‘’prapovjerenja’’. Ovisno o doživljaju Ide, čitatelj će je prihvatiti kao toplog, nježnog frenda prepunog suosjećanja, utjehe, nade, ali i bića koje uči odgovornosti, važnosti učenja, razumijevanja, praštanja, poštovanja i humanosti te ekološke osviještenosti.

Djeca s Idom u snovima putuju po mnogim državama i regijama – Amazoni, Tihom oceanu, Bahreinu, uče o raznim kulturama. Isto tako, osim Lee, puno je djece: tu su Maja, Jan, Lara, Tea… Kako je rekao Butković, sva ta mjesta bila su nužna da se svi podsjetimo važnosti ovog malog, modrog zrnca na kojem živimo u suživotu:

„Hedonizam i rasipnost uništavaju prirodu. Pandemija nas je stavila na pravo mjesto. Na nama je odlučiti hoćemo li biti zmija koja guta samu sebe ili ćemo raditi na dobrobiti svih nas. Već sama izolacija ljudi u svijetu i povratak prirode u naša staništa, ukazuju na to koliko smo joj oduzeli. Dovoljno je pogledati Medvednicu i upitati se dokle više?“

Kako je rekao autor, od djece možemo mnogo naučiti. Sve više gledamo u mobitele, kompjutore, ekrane, gubeći doticaj s djetetom u sebi. Djeca se smiju, šale i igraju: „Danas ako se našalite na društvenim mrežama, ljudi vas napadnu jer još, usprkos svemu, imate volju za humorom. Djeca, bilo u karanteni, podrumu zbog bombardiranja ili u bolnici, uvijek će naći razlog za smijeh, igru, iskazivanje emocija, iskrenu pohvalu, kritiku ili savjet. Ta nesebičnost, iskrenost i neskrivena emocija lišena prijetvornosti u odraslih, ‘lekcije’ su koje bismo trebali ponoviti djeci, jer pogledajte čemu ih sve učimo. Što smo im veliko to dali u naslijeđe? Izgubili smo doticaj s djecom. Ne razumijemo njihove potrebe. Pa ni pravog dječjeg programa nemamo u kojem bi se djeca očitovala kroz kontakt sa stručnjacima, književnicima, odraslima o problemima koji ih muče, a pritom educiravši i nas same da ih bolje razumijemo.“

S obzirom na svoju životnu situaciju, Butković je osjetio tužne i beznadne trenutke: „Nijedan život nije lišen tužnih i beznadnih trenutaka. Teško se postaviti prema tom beznađu i boli. U mom životu važnu ulogu imaju moji roditelji koji čitav život skrbe o meni. Tu je i brat Dean s obitelji, pokojni brat blizanac Tomislav, rodbina, prijatelji, neizostavni i vazda hvaljeni medicinski radnici, duhovnici, ljudi dobre volje. Tu je moj prijatelj Rako, a u to ime mogu pretopiti sve divne ljude od Raba do Zagreba koji se bore da ne posustanem. Spasila su me moja tvrdoglavost i vjera i potpora bližnjih, a kao diplomirani logoterapeut u životu vidim viši smisao, ne samo svom, već svakoga od nas. Moj duh je vezan uz religioznost, no nemam mesijanski poremećaj da bih tu vertikalu nametao drugima. Važno je da ljubimo jedni druge i nastojimo činiti dobro. Nema savršenog čovjeka i bez grijeha. U tim trenucima imam svoju ‘Idu’. Ponekad je to mama, ponekad prijatelji, svećenici, ponekad savjest, ponekad i sam Bog kojemu se obraćam u molitvi.“

Knjiga se može poslušati na YouTubeu. Pojasnio je zašto se za to odlučio i kakve su reakcije: „Već prije korone namjera je bila da dio prihoda od prodaje romana u tiskanom izdanju ide u humanitarne svrhe za dječje onkološke odjele u Zagrebu. Knjižare su bile zatvorene, knjižnice također, a djeca su se našla u posebno teškoj i zahtjevnoj situaciji. Kako roman obiluje logoterapeutskim alatima, ali i nudi neka rješenja uz koja se i djeca i odrasli mogu lakše nositi sa stresom, panikom i strahom od nevidljive ugroze, zvučna knjiga pokazala se kao brzo, besplatno i djelotvorno rješenje. Ideja o zvučnoj knjizi potekla je od Ivane Bašić koja joj je podarila glas, emocije i živopisnu ekspresiju, zbog čega sam joj neizmjerno zahvalan. Naklada Uliks zaokružila je to izdanje podnapisima, pa je osim osobama oštećena vida, prilagođena i osobama oštećena sluha. Zahvalio bih svima koji su roman smatrali vrijednim izdavanja, a i vama jer ste prepoznali trenutak i dobronamjernost tog logoterapeutskog romana za djecu.“

Komentiraj