KRAJ RESTRIKTIVNE POLITIKE PREMA STRANCIMA: Kako se Hrvatska pripremala za azilante

Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

U Hrvatskoj do sada nijedan stranac nije dobio status azilanta, ali će se u slijedećih nekoliko tjedana to morati promijeniti zbog čestih kritika međunarodnih institucija i zapadnih država

U slijedećih nekoliko tjedana Hrvatska će, po svemu sudeći, dobiti svog prvog azilanta. Kako je nedavno Vlada RH u Kutini uspjela naći i alternativnu lokaciju za prihvatni centar za tražitelje azila, sve je očitije da je hrvatska vlada nedavno odlučila posve promijeniti svoju dugogodišnju restriktivnu politiku prema strancima, zbog čega su hrvatske vlasti godinama bile meta kritika međunarodnih institucija i zapadnih država.

Premda su tijekom devedesetih tisuće Hrvata izbjegli u zapadne zemlje poput Švedske, Velike Britanije ili Njemačke, i ondje našli svoje privremeno utočište, Hrvatska je, prema mišljenju drugih zemalja, posljednjih desetak godina iskazivala nerazumijevanje za ljude koji su se, ne svojom voljom, našli u sličnoj situaciji: tako u Hrvatskoj do danas niti jedan stranac nije dobio status azilanta, a već nekoliko godina traje potraga za lokacijom prihvatnog centra za tražitelje azila. Ipak, Nacionalovi izvori potvrđuju da će u slijedećih nekoliko tjedana to biti promijenjeno. Zbog sigurnosnih pravila, koja su definirana kako bi se zaštitila rodbina i prijatelji stranca-azilanta koji još uvijek žive u zemlji iz koje je azilant prebjegao, i čiji su životi još uvijek ugroženi, svi podaci o identitetu budućeg azilanta stroga su tajna, poznata samo nekolicini osoba u Odjelu za strance i azil Ministarstva unutarnjih poslova. Dok se ne okonča postupak prosudbe o azilu, navedena osoba, a riječ je o mlađem muškarcu koji je u Hrvatsku prebjegao iz jedne sjevernoafričke zemlje prije nekoliko mjeseci, nalazi se u privatnom smještaju na tajnoj lokaciji negdje na teritoriju Hrvatske. U prilog njegovu zahtjevu za azilom u Hrvatskoj ide i podatak da je njegova majka Hrvatica. U trenutku kad toj osobi azil bude odobren, hrvatska vlada prvih šest mjeseci pružat će mu besplatan smještaj, zdravstvenu skrb, pravo na rad i novčanu pomoć, a po isteku tog perioda azilant poprima sva prava i obveze kao i svaki drugi hrvatski građanin.

Sukladno Ženevskoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, izbjeglica je osoba koja je napustila svoju matičnu zemlju zbog osnovanog straha od proganjana zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju, te u nekoj drugoj zemlji traži utočište. U tom smislu, međunarodna pravna praksa razlikuje izbjeglice, čiji je bijeg iz vlastite zemlje najčešće uzrokovan ratnim sukobima i netrpeljivostima, od ekonomskih imigranata koji svoju zemlju napuštaju zbog siromaštva i nemogućnosti privređivanja za vlastiti život. O problemu tražitelja azila u Hrvatskoj, pravnica iz Hrvatskog pravnog centra Goranka Lalić kaže: “Premda u Hrvatskoj već godinama traju učestale rasprave o azilantima, u javnosti se o toj skupini i njihovim specifičnim problemima zna vrlo malo ili gotovo ništa, iz čega onda i proizlaze problemi i nerazumijevanje hrvatskih građana, što je bilo najočitije u slučaju traženja lokacije za prihvatni centar, što je nakon nekoliko godina riješeno tek nedavno, ali i to, na žalost, tek privremeno”.

U skladu s međunarodnim konvencijama Ujedinjenih naroda, kao i postojeće legislative Europske unije, svaka je zemlja dužna osnovati prihvatni centar za tražitelje azila, gdje takve osobe borave tijekom postupka u kojem se odlučuje hoće li im ta zemlja pružiti utočište. “U Hrvatskoj se o problemu azilanata jako malo zna, pa mnogi, primjerice, brkaju prihvatni centar za strance u Ježevu, prihvatni centar za tražitelje azila te mjesto smještaja azilanata, što su tri različite stvari: u prihvatnom centru za strance u Ježevu, koje je zatvorenog tipa, smještaju se stranci koje se zateknu u ilegalnom ulasku u Republiku Hrvatsku ili nezakonito borave na njenom teritoriju. Takvih je osoba u prošloj godini bilo oko pet tisuća. U prihvatnom centru za tražitelje azila, koji se trenutno nalazi u Šašnoj Gredi kod Popovače i koji je otvorenog tipa, što znači da se u njemu osobe mogu neograničeno kretati, smještaju se oni stranci koji od Hrvatske zatraže zaštitu i utočište. Takvih je osoba u 2005. godini bilo 186. Budući da od 1997. do danas nijednom strancu nije odobren zahtjev za azilom, u Hrvatskoj ne postoji centar za smještaj azilanata, odnosno postoji veliko nerazumijevanje razlike između pojmova tražitelja azila i azilanta”, objašnjava Goranka Lalić iz Hrvatskog pravnog centra.

Sustavno rješavanje problema tražitelja azila u Hrvatskoj započelo je u lipnju 2003. godine, kad je Hrvatski sabor izglasao Zakon o azilu. Ubrzo potom, nadležna su tijela počela tražiti lokaciju na kojoj bi se otvorio prihvatni centar za tražitelje azila. Prvotna lokacija bilo je mjesto Rugvica kod Ivanje Reke, no tamošnje je lokalno stanovništvo, saznavši za tu ideju, počelo izražavati veliko protivljenje, koje je graničilo sa ksenofobičnim ispadima pojedinih mještana koji su naglas govorili da u svom neposrednom susjedstvu ne žele “opasne strane kriminalce”, što je bilo plod potpunog nerazumijevanja i neznanja o izbjeglicama koje u Hrvatskoj traže utočište. Kako je otpor lokalnog stanovništva bio prejak, Ministarstvo unutarnjih poslova, koje je resorno zaduženo za rješavanje tog problema, odlučilo je potražiti drugu lokaciju.

Ona je tijekom 2004. godine pronađena u Stubičkoj Slatini. Premda se isprva činilo da će se ondje uspjeti izgraditi prihvatni centar za tražitelje azila, a 940 tisuća eura za izgradnju osigurano je iz CARDS programa Europske komisije, tamošnje se lokalno stanovništvo također podiglo na noge, odbijajući da se taj centar izgradi u njihovu susjedstvu. Situacija u Slatini kulminirala je u jesen 2004. godine, kad je bivši ministar unutarnjih poslova, Marijan Mlinarić, na adrese dvjestotinjak stanovnika Stubičke Slatine poslao osobno pismo u kojem im je pokušao objasniti da prihvatni centar za tražitelje azila ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost za mještane. Međutim, nakon nekoliko dana postalo je očito da je u cijeli slučaj, osim upitnog straha i ksenofobije mještana, umiješana i lokalna politika – neki lokalni političari dali su si truda obići sve mještane i nagovoriti ih na suprotstavljanje izgradnji prihvatnog centra, pa je ministar Mlinarić samo tjedan dana nakon slanja svojih pisama primio paket u kojem se nalazilo svih njegovih dvjestotinjak pisama odaslanih mještanima Slatine. To je bio simbolični pokazatelj otpora kojeg Slatinjani pružaju ideji izgradnje prihvatnog centra u njihovoj blizini.

Tako je prošle godine MUP počeo razmatrati alternativne lokacije, pa je sredinom godine, kao pokušaj “treće sreće”, pronađen prostor u Kutini. Naime, ta je zgrada prometne policije, smještena u predgrađu, nedaleko od silaska s autoceste, tijekom Domovinskog rata bila korištena za potrebe čitave policijske uprave, a kako je krajem devedesetih formirana nova uprava za cijelu Sisačko-moslavačku županiju, prostor poveće zgrade ostao je neiskorišten, koristili su ga samo kutinski prometni policajci. Premda su poneki građani Kutine reagirali slično kao i mještani Rugvice i Stubičke Slatine, većina je građana ipak pokazala dozu razumijevanja za probleme izbjeglih osoba, Tako su razgovori ministra Ivice Kirina i gradonačelnika Kutine Davora Žmegača, vođeni proteklih nekoliko mjeseci, na posljetku ipak urodili plodom, te je postignut dogovor da se u zgradi donedavne prometne policije 1. travnja otvori prihvatni centar za tražitelje azila, odnosno da se centar iz dosadašnjeg neadekvatnog prostora u Šašnoj Gredi kraj Popovače preseli u Kutinu.

A tko su uopće tražitelji azila u Hrvatskoj? Kako bi dobili neposredan odgovor na to pitanje, Nacionalovi su novinari prošli tjedan posjetili trenutačni prihvatni centar u Šašnoj Gredi kraj Popovače. Prilikom ulaska u centar, koji je zapravo nekadašnje izbjegličko naselje sastavljeno od dvadesetak montažnih kućica, na prvi pogled može se ustanoviti da je riječ o neograđenom prostoru u kojem je kretanje neograničeno, odnosno nema ni ograde ni čuvara. Nacionalove novinare dočekao je upravitelj centra Miroslav Horvat, koji im je ukratko opisao ovo mjesto: “Osim dvadeset stambenih objekata, centar ima kuhinju, TV dvoranu, sportsku dvoranu, igraonicu za djecu, knjižnicu, radionicu i dva ureda.” Smještajni kapacitet centra je 50 osoba, a u vrijeme najveće popunjenosti, u jednom periodu prošle godine, u centru je boravilo tridesetak osoba. Pritom treba napomenuti da tražitelji azila u prihvatnom centru mogu provesti najviše 90 dana, no u prosjeku se ne zadržavaju dulje od tri tjedna jer se u tom periodu rješava se njihov zahtjev za azilom.

S obzirom da su ta rješenja dosad uvijek bila negativna, tražitelji azila su nakon tog perioda napuštali teritorij Hrvatske. “Tražitelji azila mogu zatražiti zaštitu hrvatske države u bilo kojem trenutku. Većina tih osoba to učini na graničnom prijelazu, ili kad budu uhvaćeni u ilegalnom prelasku granice, no stranac može i ušetati u bilo koju policijsku postaju u Hrvatskoj i zatražiti azil. Nakon toga tražitelj biva prebačen u Šašnu Gredu, gdje slijedi standardan postupak koji se sastoji od prihvata, liječničkog pregleda, daktiloskopije i fotografiranja te razgovora. Svaki tražitelj azila kod dolaska u prihvatilište dobije i osnovni higijenski paket, a po potrebi i odjeću. MUP je uspostavio suradnju s Crvenim križem koji tražiteljima azila osigurava hranu i socijalni program, te s Hrvatskim pravnim centrom i drugim nevladinim organizacijama koje im pružaju besplatnu pravnu pomoć. Tijekom njihova boravka u prihvatilištu traje postupak rješavanja njihovog zahtjeva koji se u prvom redu sastoji od razgovora u kojem tražitelj treba dati podatke o sebi i navesti razloge zbog kojih smatra da mu je u njegovoj matičnoj zemlji ugrožen život ili osnovna ljudska prava.

“Važno je spomenuti da neki od tražitelja uđu u Hrvatsku s urednim putovnicama, no ima i slučajeva da osoba nema nikakav osobni dokument, pa prosudba komisije ovisi o onome što osoba sama kaže o sebi”, objašnjava Miroslav Horvat. Ono što bi slučajnog posjetitelja vjerojatno jako iznenadilo, činjenica je da u cijelom prihvatilištu, osim jednog zaštitara u uredu, nema nijednog drugog čuvara ili policajca, o čemu upravitelj centra kaže: “Otkako postoji ovaj centar, nikad nije bilo niti jedne kaznene ili prekršajne prijave protiv nekog našeg štićenika. Oni se tu i tamo prošeću po mjestu, ali morate shvatiti da su oni većinom samo prestrašeni ljudi koji nisu u Hrvatsku došli raditi probleme. Uostalom, centar ima svoj kućni red, između ostalog i pravilo da se svi moraju vratiti u centar do 22 sata uvečer, tako da bi se odmah uočilo da netko od njih ne poštuje pravila”.

Razmišljajući o strahu koji su dosad prema tražiteljima azila iskazivali mještani Rugvice, Slatine i Kutine, Nacionalovi novinari postavili su pitanje o trenutnom broju tražitelja azila u centru. “Trenutačno ih je ukupno šest. Imamo jednu četveročlanu obitelj – oca, majku i dvije djevojčice te dva Iračana”, odgovara upravitelj centra Miroslav Horvat i dodaje: “Slobodno možete pokušati razgovarati s njima ako oni pristanu, jedino je iz sigurnosnih razloga zabranjeno fotografiranje”. Budući da dvojica Iračana govore samo arapski, Nacionalova ekipa uspjela je razgovarati samo s četveročlanom obitelji iz Srbije i Crne Gore. Otac i majka pristali su na razgovor pod uvjetom da im ne objavljujemo imena, pa tako sredovječni muškarac otkriva svoju priču: “Moja žena je već prije našeg braka imala četverogodišnju curicu, a prošle godine i meni je rodila kćer. Njezin muž iz prvog braka nije mogao podnijeti što sam ja musliman, pa me htio ubiti, a prijetio je da će ubiti i moju kćer jer neće dopustiti da njegova kćer ima sestru muslimanku.

Zato smo prije tri mjeseca pobjegli u Bosnu. Par dana prije Božića ušli smo s normalnim putovnicama u Hrvatsku, a cilj nam je bila Slovenija, odnosno Europska unija. Jedne noći smo kroz šumu htjeli ući u Sloveniju, ali su nas uhvatili slovenski policajci i odveli u zatvor gdje su nas držali cijelu noć. Htjeli smo od Slovenije zatražiti azil, ali su nam Slovenci rekli da ne možemo zatražiti azil i drugo jutro su nas odveli na slovensko-hrvatsku granicu i predali hrvatskim graničarima. Oni su nas odveli u policijsku stanicu u Buje i bili su korektni prema nama, ali su nam objasnili da moramo napustiti Hrvatsku. Onda smo odlučili zatražiti azil i tako smo dospjeli ovdje. Da ti budem iskren, ne znam što ćemo kad nas otjeraju odavde. Kad smo kroz šumu pokušavali dospjeti do Slovenije, putem smo izgubili sve svoje dokumente, tako da stvarno ne znamo što ćemo. Mi bi samo htjeli živjeti negdje gdje se nećemo morati bojati za svoj život.”

Komentiraj

Source:Plamenko Cvitić