‘Krađa kave 1683. godine bila je pljačka stoljeća, avantura puna intriga’

Intervju: Tom Hillenbrand, autor knjige ‘Kradljivac kave’

Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta droga zove se kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na kavu u rukama je Osmanskog carstva. Dugo su Europljani prezirali taj napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni, kava je osvojila svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljali su se u kavanama kako bi uživali u tom prosvjetiteljskom napitku. Ali kava je bila skupa, a onoga koji bi je želio prokrijumčariti iz jemenske Moke, očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi, jasno im je da su se upustili u skoro neizvodiv pothvat…

Radnja je to romana Toma Hillenbranda, njemačkog novinara i pisca rođenog 1972. godine. Studirao je europsku politiku i volontirao u novinarskoj školi Holtzbrinck. Njegovi kulinarski kriminalistički romani prodani su u stotinama tisuća primjeraka i prevedeni na mnoge jezike. Za „Zemlju dronova“ dobio je, između ostaloga, nagradu Friedrich Glauser za najbolji kriminalistički roman godine.

NACIONAL: Napisali ste roman “Kradljivac kave”, smješten u 17. stoljeće, što vas je inspiriralo? Otkud ideja za knjigu o kavi?

Na priču sam naletio čistom slučajnošću. U knjizi o povijesti hrane koju je netko usput spomenuo, o Nizozemcu koji je ukrao kavu i Otomanskom carstvu time oduzeo monopol na kavu. Pomislio sam: to mora da je bila pljačka stoljeća, pustolovina puna intriga i hrabrosti.

NACIONAL: Roman je pun kolorističkih opisa, čitatelji putuju kroz cijeli stari svijet, upoznaju običaje, jezik, odnose, stare države i carstva koja više ne postoje. Koliko dugo ste pisali knjigu i što vam je bio najveći izazov kao piscu?

Gotovo pa se knjiga napisala sama, ali je istraživanje koje je prethodilo pisanju bilo puno složenije nego što sam mogao zamisliti. Društva prosvjetiteljstva i baroka bila su vrlo komplicirana. Osim toga, morao sam istražiti Otomansko carstvo i navike ispijanja kave i kako su funkcionirale kavane, naravno. Činilo se kao da pišem doktorsku disertaciju i pisao sam skoro godinu dana.

NACIONAL: Što ste naučili tijekom pisanja? Što je za vas bilo najveće iznenađenje?

Najveće iznenađenje za mene bilo je koliko su komunikacijske mreže 17. stoljeća zapravo bile komplicirane i odlično organizirane. Komuniciralo se u takozvanoj „republici slova“, nečemu poput analognog interneta. Rane kavane bile su poput današnjih, a u njima se trgovalo velikom količinom nepouzdanih tračeva. To su bile rane verzije obavještajne agencije – crne komore Luja XIV. u kojima se pratila sumnjiva komunikacija.

NACIONAL: Što vama kava znači? Je li dio vašeg svakodnevnog rituala?

Zapravo, ja sam više za čaj. Engleski doručak ujutro, kineski čaj u uredu. Ali ako pijem kavu, to je uvijek espresso u pravoj šalici. Bez mlijeka i bez javorova sirupa, molim.

NACIONAL: Zašto vam je bilo važno ispričati ovu priču?

Glavni razlog je taj što je još nitko nije ispričao, što mi je nerazumljivo. Imate najveću pljačku u povijesti zapada, odgovornu za širenje kave po cijelom svijetu, jer otomanska kava uzgajana je samo u Jemenu. Nizozemci su pomogli da se kava proširi po svijetu. To se spominje u nekoliko povijesnih knjiga, ali dokazi su oskudni. Stoga sam imao istinitu priču ali ostatak sam mogao izmisliti – ne postoji ništa bolje ako ste pisac.

Drugi je razlog taj što je prosvjetiteljstvo u mnogočemu slično današnjem vremenu. Postojalo je mnogo trgovine i razmjene dobara i usluga, ali su se u isto vrijeme ljudi bojali gubitka identiteta. Mediji i informacije danas više ne dolaze iz rijetkih izvora, već svi objavljuju mnoge stvari i nitko ne zna što je prava istina. Upravo to događalo se i u vrijeme prosvjetiteljstva.

NACIONAL: Razmišljaju li Europljani, zapadnjaci, o takvim zanimljivostima – recimo, odakle dolazi kava – ili su izgubili interes za sve?

Toliko je toga što se nudi da sve uzimamo zdravo za gotovo. Većina ljudi nije svjesna toga da je postojalo nešto što se zvalo „kolumbijska razmjena“. Prije putovanja Kristofora Kolumba nije bilo kave u Brazilu, krumpira u Njemačkoj, čokolade u Gani ili konja u Kentuckyju. Čovjekovo je poduzetništvo sve to proširilo po cijelom svijetu, a povijest takvih razmjena često je puna priča o krvi i pohlepi.

NACIONAL: Kako ste osmislili imena likova i saznali kako komuniciraju, kako se odnose jedan prema drugome? Naravno, u knjizi postoji i ljubavna priča pa se može saznati kakav je bio položaj žene, odnosno da ženama gotovo ništa nije bilo dozvoljeno.

Pokušao sam odabrati imena odgovarajuća za to razdoblje. Glavni lik zove se Obadiah, a to je ime bilo vrlo uobičajeno za Englesku 17. stoljeća. Svi su članovi bande kradljivaca kave izmišljeni, osim generala Marsiglia i grofa De Vermandoisa, koji su temeljeni na povijesnim osobama.

NACIONAL: Nije se puno toga promijenilo od tada, zar ne? Položaj žene u društvu, zapadnjački pogled na ostatak svijeta?

Male stvari se mijenjaju, velike baš i ne. Patrijarhat je još uvijek prisutan, ali više ne nosi visoke potpetice. Koliko god čudno zvuči, u 17. stoljeću muškarci su nosili visoke potpetice. Svi muškarci sa stilom, ali ne i dame. A zapadnjaci i dalje demoniziraju muslimane, baš kao i u 17. stoljeću. U isto vrijeme, uvijek je postojala ekonomska i kulturna razmjena. Čovjek koji je popularizirao kavu u Francuskoj bio je ambasador turskog sultana.

NACIONAL: Sviđa mi se to što ste uspjeli opisati sve u vezi kave, gdje se mogla naći, za koju cijenu, kamo je sve putovala i kako, pišete i o anegdotama o kavi, mjestima, prvim kavanama i kafićima. Možete li otkriti neke intrigantne činjenice?

Iznenadilo me što su prvi narodi koji su prihvatili kavu bili Nizozemci i Englezi – ne Talijani ili Austrijanci kao što bismo prvo pomislili. Prva je kava sigurno bila užasna okusa. Bila je kuhana bez filtera, čuvana u sanducima danima i onda ponovno grijana. Neobično, ali nitko se nije dosjetio dodati šećer ili mlijeko u kavu da bi joj poboljšao okus.

Još jedna neobična činjenica u vezi kave bio je kulturni rat. Engleskinje su mrzile to što se njihovi muževi neprestano okupljaju po kafićima. Sothey je objavio pamflete insinuirajući da će muškarci zbog previše kave ostati impotentni. Neki drugi govorili su da je kava, zato što dolazi iz Turske, neka vrsta Trojanskog konja. Postojala je pjesmica koja je išla otprilike ovako: „Jednom kad bi se kava tu prodala, i Kuran bi se brzo pojavio.“

NACIONAL: Čak i u vrijeme kad je tek otkrivena, kava je značila sastanke, druženja, zabavu s prijateljima. Danas ona znači gotovo istu stvar, što to govori o ljudima?

Mislim da ne samo kava, već sam koncept kafića, znači da buku, probleme i cijeli svijet ostavljate iza sebe barem na pola sata. Odlazak u kafić znači odlazak na mjesto izvan doma, izvan vremena i prostora. To je ono što zapravo plaćate. Starbucks ne bi postao tako popularan kad bi samo prodavao tople napitke.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postati pisac? Je li ta ideja sazrela u vama s vremenom ili vas je nešto inspiriralo?

Prije nego što sam postao književnik, bio sam novinar, tako da sam zapravo uvijek nešto pisao. Ali sam isto tako volio izmišljati priče, a to kao novinar nisam mogao. U jednom trenutku potreba za pisanjem romana postala je tako snažna da sam dao otkaz u Der Spiegelu. To je bilo prije deset godina i još uvijek nisam požalio zbog te odluke.

NACIONAL: Je li bilo kakvih reakcija hrvatskih čitatelja na roman?

Bio sam na sajmu knjiga u Splitu i razgovarao s nekolicinom čitatelja. To je bilo predivno iskustvo. Trenutačno pišem suvremeni triler. A nakon toga volio bih napisati još jedan povijesni roman, možda ponovno neki s radnjom smještenom u barok. Ali nisam još do kraja osmislio temu.

Komentiraj