Objavljeno u Nacionalu br. 704, 2009-05-12

AMERIČKI KOŠARKAŠI i igrači Cibone Calloway i Anderson za dobivanje hrvatske putovnice morat će odigrati još jednu sezonu u klubu za manje novca nego što bi dobili u nekom drugom, ali će im državljanstvo poslije pomoći u potpisivanju unosnih ugovora

Earl Calloway i Alan Anderson, američki košarkaši koji trenutačno igraju za Cibonu, mogli bi uskoro dobiti hrvatsko državljanstvo. Iako su se hrvatski mediji raspisali da bi Anderson tako, s obzirom na to da je bolji košarkaš od Callowaya, gotovo sigurno mogao igrati za hrvatsku reprezentaciju, malo je bilo onih koji su se upitali otkud Andersonu napad hrvatskog domoljublja. Kako je moguće da se samo u četiri mjeseca Anderson zaljubio u Hrvatsku da želi uzeti hrvatsko državljanstvo? Naravno, nije riječ o emocijama, nego o čistom poslu. Jasno je da Cibona nema novca da zadrži Andersona kojem bi u sljedećoj sezoni mogla ponuditi najviše pola milijuna dolara, dok bi u drugim europskim momčadima mogao dobiti milijun. Riječ je o tome da su u brojnim europskim košarkaškim ligama nedavno doneseni propisi po kojima se smanjuje broj neeuropskih, dakle prije svega američkih košarkaša, te će brojni američki košarkaši ili morati napustiti Europu ili će jako teško pronaći klub. Dobivanjem hrvatske putovnice i Anderson i Calloway ulaze u poslovni odnos s Cibonom koji će najvjerojatnije izgledati ovako – mi ćemo vam pomoći da dobijete hrvatsku putovnicu, što će vam poslije olakšati potpisivanje ugovora s nekim jačim europskim klubom, a vi ćete zauzvrat odigrati još jednu sezonu u Ciboni za manji novac nego što biste drugdje dobili. A ako hoćete i ako izbornik Jasmin Repeša bude zainteresiran, možete i igrati za reprezentaciju.

Primjeri Italije i Španjolske najbolje pokazuju stanje u europskim klubovima što se tiče američkih košarkaša. U Italiji je u rujnu 2008. košarkaški savez donio odluku da se smanji broj stranaca u talijanskim klubovima. Tako će od sezone 2009/2010. svaki klub moći imati najviše tri neeuropska igrača umjesto četiri, te tri stranca iz Europe, a od sezone 2011/2012. bit će dopušteno imati dva neeuropska igrača stranca i četiri stranca iz Europe. Ostalih šest igrača moraju biti Talijani. Ta je odluka donesena zato što talijanska reprezentacija igra sve lošije, za što se krivi prevelik broj stranaca u klubovima. U španjolskoj ACB ligi još je teže naći angažman američkim igračima jer je kod njih već doneseno radikalnije pravilo o tome da u klubovima mogu igrati dva neeuropska igrača i četiri stranca iz Europe.
Ako bi i Calloway i Anderson dobili hrvatsko državljanstvo, te sljedeće sezone ostali u Ciboni, to bi Ciboni omogućilo da iduće sezone dodatno kupi još ponekog stranca. Naime, Hrvatski košarkaški savez je u srpnju 2008. donio odluku da se u drugoj fazi hrvatske košarkaške lige, tzv. Ligi za prvaka, u momčadi mogu naći po četiri stranca, ali maksimalno se dvojica mogu istovremeno naći na parketu tijekom jedne utakmice. Takvo pravilo drukčije je od pravila koje vrijedi u regionalnoj NLB ligi, Euroligi ili Eurokupu, gdje su bez ograničenja momčadi igrale s tri, pa čak i četiri stranca u petorci.

Kako američki košarkaši koriste hrvatsku putovnicu najbolje pokazuje primjer Marcusa Norrisa koji je prije deset godina odigrao dvije sezone za Svjetlost-Brod, momčad iz Slavonskog Broda, a pod čudnim je okolnostima bez većih problema 2000. godine, kada je odlučio otići u bogatiju ligu, dobio hrvatsku putovnicu. Poslije se pokazalo kako mu je hrvatska putovnica pomogla da i dalje ima odlično plaćen posao jer u svim državama u kojima je nakon Hrvatske igrao, Portugalu, Izraelu, Ukrajini ili Španjolskoj, vodio se kao europski igrač pokraj čijeg imena piše Croatia. Marcus Norris već treću sezonu uspješno igra za španjolsku Gran Canariju s hrvatskom putovnicom. Iskreno, da 185 cm visoki Norris nije 2000. dobio hrvatsku putovnicu, teško da bi ikada mogao zaigrati u ACB ligi zbog snažne konkurencije. Ovako mu je netko napravio uslugu i darovao oko 2 milijuna dolara koliko je minimalno zaradio od kada je napustio Hrvatsku.
Navodimo da je Norris pod čudnim okolnostima dobio putovnicu jer su pravila sasvim jasna. U regularnoj proceduri, osoba koja traži hrvatsko državljanstvo mora imati barem 18 godina, biti poslovno sposobna, imati prijavljen boravak u Hrvatskoj barem pet godina, i to neprekidno, mora dobiti otpust iz stranog državljanstva ili dokaz da će dobiti otpust, mora poznavati hrvatski jezik i latinično pismo te poštovati pravni poredak i običaje Hrvatske. Norris nije pet godina neprekidno boravio u Hrvatskoj, to je sigurno. Kako bi onda Calloway i Anderson dobili hrvatsku putovnicu? Cibona i košarkaški savez mogu se koristiti zakonskom odredbom po kojoj, ako je to u interesu Hrvatske, strani državljanin mora samo poštovati pravni poredak i hrvatske običaje kako bi dobio hrvatsko državljanstvo. Ne mora govoriti i pisati hrvatski, ne mora se odreći svog državljanstva, mora samo biti nekažnjavan i dobit će hrvatsko državljanstvo. Tada je potrebno dobiti odobrenje Vlade. Kada je riječ o dobivanju državljanstva zbog viših interesa države, tada Ministarstvo unutarnjih poslova traži preporuku od mjerodavnog ministarstva, što je u slučaju košarkaša Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Ako ministarstvo preporuči davanje državljanstva MUP-u, onda MUP u pravilu tu preporuku i usvaja. Svojedobno su nam u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta objasnili proceduru u posebnim slučajevima riječima: “Kad je riječ o primanju u hrvatsko državljanstvo stranaca športaša, trenera i drugih stručnjaka u športu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, u proceduri davanja mišljenja, uzima u obzir mišljenje i preporuku stručnih športskih tijela kao što su Hrvatski olimpijski odbor i odgovarajući nacionalni športski savez koji su najmjerodavniji u procjeni opravdanosti zahtjeva poslodavca odnosno kvalitete osobe kroz njegova postignuća i potencijale. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je u skladu s ovom procedurom postupalo u svim dosadašnjim slučajevima davanja mišljenja pa tako i u spomenutim.”

Dakle, potrebno je objasniti ministarstvu da je iznimno važno da jedan ili oba košarkaša dobiju državljanstvo po ubrzanoj proceduri, a nema veće važnosti od igranja za reprezentaciju, osobito ako se zna da se sljedeće europsko prvenstvo igra početkom rujna u Poljskoj a popis reprezentativaca treba predati do kraja svibnja. Anderson je odmah novinaru Večernjeg lista izjavio kako bi igrao za reprezentaciju. “Igrao bih, zašto ne? Znam da su Marin Rozić, Davor Kus i Nikša Prkačin u reprezentaciji. Znam da s njima mogu igrati, kao i oni sa mnom. Ako su i ostali dečki takvi, ne vidim prepreku. Sjećam se da je vaš izbornik trenirao Lottomaticu iz Rima i da je prilično cool”, rekao je Anderson, a Calloway se nije kategorički izjasnio. Umjesto njega, sportski direktor Cibone Mihovil Nakić izjavio je: “Earlu Callowayu ponudili smo da ostane u Ciboni dulje vrijeme i da to vežemo s državljanstvom. Rekao je da će razmisliti, pa čekamo odgovor.” Da Anderson dobro zna o čemu govori potvrdila je njegova izjava za portal košarka.hr gdje je rekao: “Mislim da bi mi dobivanje hrvatske putovnice dosta olakšalo neke stvari. U tom slučaju ne bih više predstavljao samo američku točku, već onu europsku, a vjerujem da bi se to malo drugačije gledalo. Isto tako mislim da bi to pomoglo i momčadi u kojoj igram. Ne pričam bezveze sve ovo, znam što mislim o tome svemu.”
U cijeloj priči bitno je mišljenje izbornika Jamina Repeše s kojim smo telefonski razgovarali dok se s obitelji ANDERSON je svjestan da bi igranjem za hrvatsku reprezentaciju podigao sebi cijenuodmarao u Rimu i koji nam je otvoreno rekao: “Stranci u reprezentaciji nisu ništa revolucionarno. Reprezentacija Hrvatske ima jasan stav o tome. Ako pojedini strani igrač može pomoći i ako želi igrati, dobro je došao. Ima i onih igrača koji dobiju putovnicu pa ne žele igrati za reprezentaciju. Ako struka procijeni da, primjerice, Anderson treba reprezentaciji, ja sam za to da igra.”

Budući da ga je u vezi s time zvalo nekoliko novinara iz Hrvatske, Repeša se telefonski čuo i s trenerom Cibone Velimirom Perasovićem koji mu je prijateljski rekao kako sumnja da bi Anderson ostao u Hrvatskoj trenirajući cijelo ljeto i pripremajući se za europsko prvenstvo.
“Prije svega Anderson mora imati jasan stav hoće li ili ne igrati za Hrvatsku. Ako su to samo priče, onda možete napisati da bi i Kobe Bryant mogao igrati za Hrvatsku”, rekao je pomalo ljutito Repeša. Odgovor Andersona nije se dugo čekao. Na pitanje novinara koliko je ozbiljno mislio da želi igrati za Hrvatsku i proći ljetne pripreme s ostalim igračima, a ne samo dobiti papire koji mu omogućuju nove angažmane po Europi, Anderson je rekao: “Vrlo jednostavno, pitali su me da li bih igrao za hrvatsku reprezentaciju i ja sam ozbiljno odgovorio da bih. Potpuno sam svjestan da se ljeti trenira i to mi ne smeta.” Nakon što je Anderson jasno rekao kako bi volio zaigrati za Hrvatsku, jer je očito svjestan da bi sebi podigao cijenu i imao priliku igrati košarku na još višoj razini, izbornik Repeša je rekao: “Danas mnoge reprezentacije imaju naturalizirane igrače, a mi u reprezentaciji nemamo takvoga igrača, svestrano krilo tako jako na lopti.” Sve dileme, prema proceduri, moraju razriješiti sami igrači jer smo iz Cibone dobili službeno priopćenje kako taj zahtjev klubu mora podnijeti sam igrač.