Kornél Mundruczó, 42-godišnji mađarski redatelj, jedan je od najznačajnijih predstavnika novog vala mađarskih filmaša koji posljednjih godina osvajaju nagrade na festivalima diljem svijeta. Mundruczó je postao miljenik festivala u Cannesu, njegovih posljednjih pet od ukupno sedam filmova prikazano je u canneskoj selekciji, a napravio je iskorak prije tri godine kada je njegov film “Bijeli Bog” pobijedio u canneskoj sekciji “Izvjestan pogled”. Nakon tog uspjeha, njegov novi film “Jupiterov mjesec” ove godine prikazan je u konkurenciji za Zlatnu palmu, a hrvatsku premijeru će imati na filmskom festivalu u Vukovaru koji se održava od 21. do 26. kolovoza. Tim povodom, Mundruczó je dao ekskluzivni intervju za Nacional.

“Jupiterov mjesec” na neobičan način bavi se temom izbjegličke krize u Mađarskoj i to uz primjesu znanstvene fantastike. Glavni lik je Sirijac Aryan (Zsombor Jéger) koji sa svojim ocem i drugim izbjeglicama u tajnosti prelazi iz Srbije u Mađarsku. Policija ih otkriva, pri čemu u kaosu skrivanja i bježanja nasilni granični policajac László (György Cserhalmi) trima metcima pogađa Aryana koji nekako preživljava i završava u izbjegličkom kampu. Tamo ga preuzima doktor Stern (Merab Ninidze) koji za mito prebacuje ranjene izbjeglice u bolnice. Međutim, Stern otkriva da Aryan, nakon što je dobio tri metka u tijelo, može – letjeti. Odluči ga iskoristiti tako što njegovu supermoć pokazuje bogatim starijim ljudima, tvrdeći da ih tako liječi i zauzvrat im uzima novac. Međutim, Aryan samo želi pronaći svog oca dok je policija u potrazi za Aryanom.

Lako je moguće da će “Jupiterov mjesec” jedno vrijeme postati posljednji europski film Kornéla Mundrucza jer je nedavno objavljeno kako se seli u Hollywood, gdje će režirati triler “Deeper”, u kojem će glavnu ulogu imati velika zvijezda Bradley Cooper.

NACIONAL: Film “Jupiterov mjesec” inspiriran je izbjeglicama i ponašanjem Mađarske u izbjegličkoj krizi. Što mislite o politici vlade Viktora Orbana prema izbjeglicama?

Ne znam ni sam odakle da počnem. Vratimo se u vrijeme ekonomske krize nakon koje je u Mađarskoj zavladao strah. To je za nas bio nepoznat strah, na neki način bio je to egzistencijalni strah. Tada, bilo je to 2010. godine, na scenu je stupila Orbanova vlada koja je počela stvarati neprijatelje. Ponekad je taj neprijatelj bio Bruxelles, ponekad su neprijatelji bili izbjeglice, ponekad je neprijatelj bio George Soros. Svi ti neprijatelji služili su za jačanje njegove moći. Ne vidim ni jedan drugi razlog za stvaranje neprijatelja osim jačanja Orbanove moći. Znate, ako u medijima objavite fotografiju neprijatelja, onda se u narodu stvara paranoja protiv njega. Mi Mađari smo se pogubili u toj paranoji. I zato jako puno ljudi u Mađarskoj protestira protiv izbjeglica, iako većina njih u svom životu nikada nije susrela nijednog izbjeglicu. Cijela ta situacija je jako čudna. Taj problem je vrlo kompleksan i nemam odgovora na njega. Moj najiskreniji odgovor, čak i ako ga gledamo kroz ovaj film, bio bi – ne znam. Znam da je situacija kaotična, znam da moj film ponekad izgleda kao pakao koji je naslikao Hieronymus Bosch, čak mislim da ga je na trenutke teško gledati. Međutim, smatram da će vas ovaj film potaknuti na razmišljanje o tome što znači biti Europljanin, što znači biti ljudsko biće i moći voljeti.

NACIONAL: Kada ste odlučili snimiti ovaj film, koja bila vaša namjera?

Namjeravao sam osloboditi svoje emocije u okviru filma. Uvijek namjeravam napraviti nešto što nikada nisam vidio na filmu. Ne govorim samo o dijelu ovog filma u kojem izbjeglica može letjeti, želio sam pronaći i novo područje filma u kojem se može shvatiti naša stvarnost. Uživao sam tako tražiti umjetnički postupak. Za usporedbu, vrlo dobro se sjećam dana kada sam prvi put u životu gledao film Rainera Wernera Fassbindera. Imao sam 16 godina i pomislio sam “što je ovo?”. Tako nešto još nisam vidio, pa to nije film, teško sam pratio priču, ali sam se predao filmu, ušao sam u njega. Želio sam biti dio filma. A u tom filmu vladaju neka druga pravila, njegove filmove ne možete postaviti u određene kućice s pravilima igre. Zato danas i ja za sebe mislim kako snimam filmove koji su potpuno izvan bilo kakvih pravila igre, izvan bilo kakvih zadatih kućica.

NACIONAL: Je li to razlog zbog kojeg ste miješali žanrove u filmu “Jupiterov mjesec”? Film počinje kao drama, a završava kao akcijski triler s pucnjavom u hotelu.

U pravu ste, na početku je film miran, staložen, poput socijalne drame, a onda sam dodao malo znanstvene fantastike, malo distopije i tako dalje. Iako se radi o mješavini žanrova, mislim da film ima svoj identitet. Ako netko traži čisti arthouse film, neće ga naći u mom filmu, ako traži žanrovski film, opet ga neće naći, to nije takva vrsta filma. Prije tri godine snimio sam film “Bijeli bog” i s njime sam otvorio vrata ovakvim filmovima. Možda čak i ranije, s filmom “Johanna” iz 2005. jer to je bila kombinacija opere i filma. To nisu čisti žanrovski filmovi.

NACIONAL: I filmom “Jupiterov mjesec” i filmom “Bijeli Bog” pokazujete ugroženost društva i društvenih struktura, s time da u filmu “Bijeli Bog” psi ugrožavaju društvo, a u filmu “Jupiterov mjesec” to čine izbjeglice.

Upravo tako, ali morate dodati i iracionalne elemente. Psi ne mogu biti ljudska bića, kao što ni izbjeglice ne mogu letjeti. Zato sam u oba filma, otprilike u sredini, ubacio scenu s ogledalom kako bi se moglo reagirati na to iracionalno, s čime se trebamo nositi. U “Bijelom Bogu” to sam pokazao prilično naivno i nevino, dok sam u filmu “Jupiterov mjesec” to napravio na mračniji i opasniji način. Napravio sam to na gotovo cinično, nimalo naivno, i to kroz lik doktora Sterna. Prikazao sam kaos, u mom filmu nema nevinih ljudi, kamera je neprestano u pokretu, nema odmora, stalno se nešto događa. Mislim da je u nekim trenucima to teško gledati, ali tako filmskim jezikom prenosim ono što vidim u realnosti. Živimo u vremenima kada nema odmora, neprestano smo pod pritiskom vlasti i ostalih stvari, a izlaza nema. Zato je ovo film o čovjeku koja nastoji pronaći izlaz uz pomoć čuda, a to je mogućnost letenja. To je vrlo jednostavna priča unutar velike polifonije.

NACIONAL: Nazvali ste ovaj film modernom znanstveno-fantastičnom pričom. Zašto niste napravili realističnu priču o izbjeglicama?

Ja, jednostavno, ne mogu napraviti takav film. Kada gledam takve filmove o izbjeglicama, pomislim “to je tako stvarno i istinito prikazano, mora da tu nešto nije istinito”, kao da netko namjerno eksploatira tu temu. Daleko više vjerujem u poeziju, a ne u socijalni realizam. Kada gledam takve filmove, čini mi se da se udaljavam od problema umjesto da mu se približavam. Socijalni realizam je različit od onog što ja želim stvoriti i prikazati.

NACIONAL: Tako vam vaši filmovi, pretpostavljam, izgledaju osobnije.

Definitivno. Ja na film prenosim ono što osjećam, a ne ono što se doista dogodilo. Želim kroz svoje filmove najiskrenije prenijeti svoje emocije na platno i tako pokazati ono što osjećam. Razina filmskog znanja i vještina jako mi je važna. Mislim da danas imamo puno filmova, ali malo filmskih djela. Kada govorim o filmskim djelima, govorim, primjerice, o djelima Akire Kurosawe ili nekih drugih autora koju su snimali filmove na poseban način, gdje se vidjela njihova osobnost, njihova vizualna snaga filmskog izričaja. Obožavam takve autore i njihove filmove.

NACIONAL: Može li vaš film spriječiti to da se društvu prestane bojati izbjeglica? Je li ovo vaša poruka europskoj publici da ne trebaju strahovati od izbjeglica?

Ovaj film može poslati i takvu poruku. Nadam se da će publika tako reagirati, da će promijeniti mišljenje o izbjeglicama. Na kraju, moj film postaje film koji govori o publici koja ga gleda. Možda je izbjeglička kriza znak, možda je taj izbjeglica iz mog filma znak na koji moramo obratiti pažnju, znak da moramo riješiti izbjegličku krizu. Meni je to znak za novi početak. Znate, ni sam vam ne mogu jasno reći koja je poruka mog filma. Nekako bih se osjećao glupo ako bih vam sada govorio o tome kako morate shvatiti moj film. Zato vam iskreno kažem – ne znam koja bi bila poruka mog filma. Mogu vam pokazati kako se osjećam, u što vjerujem i kroz likove iz svog filma mogu pokazati za što se ljudi trebaju žrtvovati. Velik sam ljubitelj filmova pokojnog ruskog redatelja Alekseja Germana. U njegovim filmovima gotovo i da nema priče, ali ima snažnih impresija. Više sam o staljinizmu i njegovu značenju naučio kroz takve njegove filmove, nego iz filmova koju su otvoreno kritizirali Staljina. Mađarska također ima dugu povijest socrealističkih filmova, ali i autora koji su drugačije prikazivali komunistička vremena, kao što je bio Miklós Jancsó. Ja sam daleko bliži takvim autorima. Danas se postavlja pitanje što je umjetnost. Ako odem u muzej, vidjet ću skulpturu o kojoj ću razmišljati. To je umjetnost. Za razliku od televizije koja šalje poruke, a zapravo politički manipulira gledateljem. Televizija će vam reći da je nešto dobro zato što tako tvrdi ljevica ili desnica, a gledatelj će se svrstati lijevo ili desno kako bi se osjećao sigurno. Ja ne želim svojim filmovima nuditi publici sigurnost, želim im ponuditi slobodu.

NACIONAL: Prikaz života izbjeglica u izbjegličkim kampovima prikazali ste iznimno vjerno. Kako ste istraživali taj život?

Prije četiri godine, prije nego što je izbjeglička kriza buknula, proveo sam gotovo mjesec dana u jednom izbjegličkom kampu. U to vrijeme pripremao sam umjetničku instalaciju koju sam trebao izložiti u jednom belgijskom muzeju. Situacija u tom kampu jako me pogodila. Zato sam odlučio napraviti jako puno fotografija i filmskih snimaka pa su neke scene iz izbjegličkog kampa u filmu “Jupiterov mjesec” inspirirane tim snimkama. Posljednja rečenica u filmu ima za mene iznimno značenje, kada glavni lik kaže “Bili vi spremni ili ne, ja dolazim”. Kada govorimo o krizi, uopće nije važno jesi li spreman za nju ili ne, ta je odluka donesena negdje drugdje. U to vjerujem.

NACIONAL: Mađarski filmovi u posljednjih šest godina, otkako je osnovan Mađarski filmski fond, osvajaju brojne nagrade diljem svijeta, od Oscara i Zlatnog globusa do berlinskog Zlatnog medvjeda. Možete li objasniti razloge uspjeha?

Postoji nekoliko razloga tog uspjeha. Jedan je taj što ne smijemo gledati samo posljednjih šest godina, treba pogledati posljednjih 20 godina. Naša generacija konačno je razbila razmišljanje da Mađarska još uvijek živi iza željezne zavjese. Naša generacija počela je stvarati suvremene priče jer mi više ne živimo u komunizmu, kada su se pričale melankolične, spore i bezvremenske priče, nego u divljem kapitalizmu kada se snimaju sasvim drugačiji filmovi. Mislim i da je promjena u tome što snimamo drugačije filmove od onih koji su se očekivali od nas. Stvorili smo novi filmski jezik. Vrlo je važno i to što je Budimpešta postala filmski grad pa imamo nevjerojatne filmske radnike, a naša filmska industrija postala je jako živahna. Jako puno američkih koprodukcija snima se u Mađarskoj pa novac ulazi u naš filmski fond. Više novca se uplaćuje u naš filmski sustav. Cenzure uopće nema tako da nitko ne želi “ubiti” filmsku industriju, nego se svi žele ponositi njome.

NACIONAL: Redateljica Ildikó Enyedi, čiji je film “Tijelo i duša” pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu, izjavila je da je Mađarski filmski fond zapravo neovisna institucija.

Upravo tako. Tako nešto, na primjer, ne možete reći za mađarsko kazalište, u kojem su intendanti i redatelji pod velikim utjecajem politike. S nekoliko političkih odluka to bi se moglo dogoditi i filmu, ali zasad sve ide u dobrom smjeru. Eto, pa moj film “Bijeli Bog” bio je kritičan prema mojoj domovini, a “Jupiterov mjesec” još je kritičniji.