KORADO KORLEVIĆ: Astronomi iz Višnjana mogu zarađivati čuvajući Zemlju od svemirskog smeća

Objavljeno u Nacionalu br. 837, 2011-11-29

Istarski istraživač govori o svojih 30 godina proučavanja svemira i potrazi za kometima, podučavanju djece astronomskim tajnama, ekonomskim problemima nove zvjezdarnice i borbi s državnom birokracijom

Kada mediji žele o njemu napisati nešto bombastično, onda obično u prvi plan iskrsne podatak da je Korado Korlević 11. najuspješniji tragač za asteroidima svih vremena. Prema njemu je jedan asteroid i nazvan, a Korlevićevo ime nose i dva kometa. Kultna pojava hrvatske znanosti živi i radi u Višnjanu, poljoprivrednom istarskom gradiću koji je “predaleko od mora da bi živio od turizma, pa se u njemu razvija jedan drugi, manje materijalno orijentiran sustav vrijednosti”, kaže Korlević dok sjedi pomalo rezignirano na suncu, u svojoj “uniformi”, kariranoj košulji i trenirci.

Prvi teleskop konstruirao je svojeručno sa suradnicima sedamdesetih godina, u vrijeme kada je entuzijazam za istraživanje svemira, nakon prvog spuštanja čovjeka na Mjesec, bio na vrhuncu. Teleskop je stajao svega stotinjak današnjih eura, a pomoću njega i njegovih nasljednika došao je do 1748 nebeskih otkrića. Zbog toga je višnjanska zvjezdarnica svrstana u 10 najboljih na svijetu. Zanimljivo je da su dva teleskopa iz Višnjana sudjelovala u ratu: jedan, marke Dobson korišten je u obrani Sarajeva kao izviđački instrument s kojim je bilo moguće na nekoliko kilometara raspoznati čovjeka iza maskirne mreže. Drugi, teleskop Rus korišten je na položajima oko Gospića.

Razgovor s Koradom Korlevićem odvija se u kafiću ispod kupole bivše zvjezdarnice koja je morala prestati s radom zbog prejaka svjetlosnog zagađenja u gradiću i okolici. Nova zgrada, futurističko zdanje nalik romaničkoj crkvi s high-tech kupolom izgrađena je u selu Tićan za nevjerojatnih dva milijuna kuna – cijena jednog stana u Poreču od stotinjak četvornih metara. Nažalost, teleskop koji su zvjezdarnici donirali Talijani nikad nije proradio: za njegov dovršetak nedostaje pedesetak tisuća eura. No Korlević, vjerojatno najbolji hrvatski edukator, više se brine o tome što će se dogoditi s njegovim đacima.

Kroz višnjanski istraživački centar, u proteklih je tridesetak godina prošlo na tisuće talentiranih dječaka i djevojčica, među kojima je, primjerice, Mario Jurić, astronom i astrofizičar, postdoktorant na Institutu za napredna istraživanja sveučilišta Princeton i dobitnik NASA-ine stipendije, Silvija Gradaček, predavačica na prvom tehničkom fakultetu svijeta – Massachusetts Institute of Technology, Marina Rejkuba, astronom European Southern Observatoryja, Marina Brozović, znanstvenica zaposlena u Jet Propulsion Laboratoryju u Pasadeni.

Dok vaši đaci dominiraju svjetskom znanošću, vi se pitate kako ćete djeci koja dolaze na vaše radionice osigurati novac za hranu. Vidite li izlaz?

– Roditelji ne mogu platiti dodatno obrazovanje, hrvatska država je obećala lani platiti pomoć za kotizaciju, ali je nismo dobili. Zajednica ne zna ni prepoznati ni iskoristiti potencijale znanosti. Naravno da je besmisleno iz proračuna financirati nečije školovanje, a onda nam ta osoba ode u Ameriku. Mladim znanstvenicima treba uzor, ali ne nude im ga ni mediji ni okolina. Zašto je Tesla postao Tesla? Zato što je imao učitelja koji se zvao Martin Sekulić. Za njega nikada niste čuli niti je negdje postavljena njegova bista ili spomen-ploča. A Tesla je cijelog života usavršavao eksperimente koje je započeo u učionici u Karlovcu. Ako je dijete bilo tjedan ili dva u Višnjanu, to ne znači da će kasnije izdržati pritisak okoline i nastaviti sa svojim interesima. Roditelji, društvo i vršnjaci tjeraju ga da se vrati na staro. Dakle, ako želiš razvijati svoju darovitost, ostat ćeš sam. Ako odeš na cestu i otvoriš pivo, uklopit ćeš se u uobičajeni sustav vrijedosti. Od države se trenutačno ne može ništa očekivati. Filozofija “kile mozga za dvije marke” još uvijek ubire danak.

No što je sa sponzorima?

– Imamo još nekoliko sponzora, koji su tehnička perjanica zemlje, kao što je tvrtka “Mireo” koja proizvodi sustav upravljanja za električne automobile. Hrvatska lutrija bi, na primjer, trebala izdvajati novac za dobrobit zajednice, ali umjesto toga, financira projekte partije na vlasti ili profesionalni sport koji s dobrobiti društva nema nikakve veze, osim što u njega na televiziji bulji više od pedeset posto birača. Građanima pak nije prioritet školski sustav nego stadioni i rukometne dvorane. Pokrovitelje uspijevaju pronaći samo medijski potencirani, banalni projekti, kao što su natjecanja super odlikaša. Super odlikaši su djeca koja nemaju nikakvu određenu strast nego zdušno obavljaju sve zadatke podjednako. Oni su idealan kadar za totalitarne režime, ali to nisu ljudi koji će mijenjati društvo. Nama nedostaju sve moguće strategije razvoja, uključujući i obrazovnu.

No školstvo je i u nekim naprednijim zemljama dospjelo u slijepu ulicu?

– Kada hoćeš nekoga odgojiti, moraš znati za kakav ga svijet odgajaš. Devedeset posto zemalja, jednako kao i mi, odgajaju djecu za svijet koji ne postoji. Tako su Amerikanici koji odgajaju “sretno dijete” zaštićeno od nasilja, doživjeli da im prva generacija takve djece završi u Vijetnamu. Obrazovni sustav stvara “sretno dijete”, a onda se to isto dijete zaposli na blagajni supermarketa, gdje dobije pelene da ne ide u toalet i osam sati dnevno ne smije se pomaknuti s mjesta. Školski sustav je ogledalo društva.

S obzirom na to da nam je društvo trenutačno u prilično beznadnu stanju, ima li smisla gajiti iluzije da ćemo djeci uspjeti osigurati kvalitetnije obrazovanje i bolju budućnost?

– Izgubili smo dvije generacije i sada treba spasiti što možemo.

Kod nas znanost baš i nije u modi, već dugo vlada slab interes za upis na tehničke fakultete.

– Nećemo imati ljude za izgurati sljedeću tehnološku generaciju. Neće ih imati ni Europa ni Amerika. Koreja, Singapur i Kina su mjesta otkud će se mijenjati svijet. Vidim to po klincima koji ovamo dolaze. Žele postati menadžeri, veterinari za male krznene životinje, ljudi za odnose s javnošću, žele sjediti u toplom, voziti se u službenom autu i petljati po najnovijem modelu mobitela. Nitko ne želi biti inženjer, pa da ne spava po tjedan dana proučavajući “stablo pogrešaka” zbog straha da će mu se srušiti most.

Kako onda stimulirati interes za “teška” zanimanja?

– Došlo je vrijeme kad ga nije ni potrebno stimulirati, jer dalje ovako ne ide. Od deset tisuća dječaka koji pokušavaju postati nogometaši, uspjet će ih pet. Od deset tisuća onih koji pokušaju postati inženjeri, uspjet će ih osam tisuća. Oni će imati solidnu plaću. I ne moraju tražiti posao, pokrenut će ga sami. Osim toga, Brazil, primjerice, trenutačno doslovno “krade” inženjere. Imaju razvijenu aerosvemirsku tehnologiju, tvornice.

Ipak, mnoge su zemlje u posljednje vrijeme smanjile budžete za svemirska istraživanja.

– Svemir se ne istražuje samo zbog znanja o svemiru, već zbog razvijanja tehnologija koje će se moći upotrijebiti u drugim područjima, kao što je avioindustrija i optika. Trenutačno se rade geografska istraživanja cijelog našeg kraka galaksije, astronomi i nuklearni fizičari čeprkaju po trenutku nastanka svemira, mijenja se tehnologija: u SAD-u se postavljaju teleskopi vrijedni više od milijardu dolara na kojima rade naši znanstvenici, Ivezić i Jurić.

Unatoč raznim obećanjima u proteklih nekoliko godina, višnjanski teleskop još uvijek nije dovršen. Kako se bez njega snalazite?

– Učenici za njega izrađuju softver, to je jedino što možemo poduzeti, a da nas ništa ne stoji. Da, nedostaje nam tih nesretnih 50 tisuća eura da ga dovršimo, a kada bi nam netko osigurao plaće za tri profesora fizike, biologije i robotike, što nema nikakve šanse, mogli bismo dobiti cjelogodišnje programe. Tri profesora stoje kao jedan nogometaš Cibalije. S njima bi dvjesto djece godišnje imalo osiguran ulaz u znanstvenu metodu. Da završimo teleskop, mogli bismo se uključiti u svjetski program svemirske straže; mogli bismo se uključiti u programe skupljanja svemirskog smeća za što bismo onda dobili novac. Nedavno se ruska letjelica raspala na dvjesto kilometara iznad Zemlje, tu uvijek ima posla.

Trenutačno se, znači, uopće ne možete baviti astronomijom?

– Možemo. Trenutačno koristimo teleskope u Španjolskoj i Teksasu, ali to znači da klinci rade za druge. Svojedobno, kada smo otkrivali asteroide, imali smo im pravo davati imena: Brač, Hvar, Učka, Mirna. Imenovali smo ih petnaestak, ali onda smo odustali, jer to nikoga nije zanimalo. Na sve strane su se dizali spomenici, a u znanost se nije mogao uložiti iznos za koji se kupuje jedan automobil niže srednje klase. U međuvremenu su Srbi investirali sedam milijadi eura, od čega su pola dobili od EU, u Istraživačku stanicu Petnica kroz koju godišnje prođe 700 učenika, a taj će se broj povećavati. Osim Izraela, to je jedino mjesto takve vrste za djecu.

Talentirana i nadarena djeca s kojom vi radite vjerojatno imaju ozbiljnih problema s rigidnim i loše koncipiranim školskim programima?

– Mislim da nemaju. Taj sustav im pokazuje što ih kasnije čeka, da će morati uvijek raditi u krajnje nepovoljnim uvjetima. Protivnik sam elitističkih teorija, više mi se sviđa izraelski model – gdje su djeca preko tjedna zajedno u školi, a svoje talente razvijaju vikendom – nego singapurski, gdje su podijeljena na dvije populacije koje se ne susreću. Kod nas trenutačno srednjoškolci imaju jednak problem kao i odrasla populacija: apatični bez radoznalosti i strasti. Kad ih treba poslati na tjedan dana negdje u inozemstvo, jedva se nađu oni koji bi željeli ići. Da je meni to netko ponudio u njihovim godinama, od sreće ne bih spavao pet noći.

Koliko vam je vremena potrebno da procijenite ima li neko dijete potencijal za uspješnu znanstvenu karijeru?

– Da bi bili uspješni, oni ne moraju postati astronomi ili fizičari. Velika je stvar ako uspiju znanstvenu metodu primijeniti npr. u biznisu ili u svakodnevnom životu. U društvu s ovakvom moralnom krizom kao što je naše meni je najveći uspjeh ako uspijemo od njih napraviti dobre ljude. Uspješna karijera je vrlo relativna, subjektivna stvar. Mislim da je njezin glavni pokazatelj ako se kad primiš plaću uvijek nađeš u maloj nevjerici, jer se zabavljaš nečim što te zanima, a netko te za to plaća. Dobar posao mora barem djelomično biti zabavan. Mnogi vaši bivši đaci danas su svjetski relevantni znanstvenici.

Vi ste ostali u Višnjanu, mučite se s nedostatnim sredstvima, prisiljeni ste voditi neke vrlo banalne bitke, u lokalnim ste školama, kako ste sami rekli, “predavali sve osim glazbenoga”, svojedobno ste svoje projekte financirali radeći ilustracije za astronomske časopise i božićne čestitke. Je li bilo trenutaka kada ste požalili što se i sami niste otisnuli u znanost?

– Između edukatora i znanstvenika golema je razlika. Znanstveniku su uspjeh njegova istraživanja, meni moja djeca. Ponekad se znamo našaliti da je buduće znanstvenike najlakše prepoznati po veličini ega. To je kao s umjetnicima, mnogi veliki slikari imaju impresivne kolekcije vlastitih autoportreta. Ako me pitate je li mi bilo jednostavno na taj način potisnuti svoj ego, naravno da nije. No donio sam odluku da se posvetim dobrobiti društva, kao što je to nekad učinio Juraj Dobrila ili Oton Kučera.

Po struci ste fizičar? Tako ste došli do astronomije?

– Ne. Završio sam Pedagoški fakultet u Rijeci. Astronomijom i teleskopima sam se počeo baviti još u gimnaziji u Puli kada sam se učlanio u tamošnje astronomsko društvo. Nakon što sam diplomirao, najprije sam predavao politehniku.

U hrvatskim školama i na fakultetima danas prevladavaju žene. Je li to dobro?

– Da, žena ima gotovo 90 posto. Nema pozitivne diskriminacije kod zapošljavanja muških nastavnika. To znači da dječak najprije boravi s mamom, pa tetom u vrtiću, onda učiteljicom, a potom profesoricom na fakultetu. Otac je uglavnom orijentiran na zaradu i nema ga kod kuće. Osim toga, disciplinirano učenje i jake radne navike nešto je u čemu su žene nadmoćne. To nije sustav koji bi odgovarao biološkim predispozicijama dvanaestogodišnjaka koji je još relativno nedavno u toj dobi s muškarcima išao u lov, a sad svu energiju troši da bi mogao mirno sjediti u klupi.

Obje vam kćeri studiraju i bave se vrlo izazovnim područjima. Mlađa se sprema postati lingvisticom, a starija je već sada specijalist za probleme svjetlosnog zagađenja.

– Time se ranije bavila, sada proučava evoluciju žaba. Molekularna biologija je znanost budućnosti.

Jeste li razočarani što se nijedna nije odlučila za astronomiju?

– Ne, naravno da nisam. Sva područja ljudskog stvaralaštva jednako su važna. U gradnji zvjezdarnice pomagalo vam je stanovništvo Višnjana. Mnogi od njih uključili su se besplatno.

Što zvjezdarnica znači za lokalnu zajednicu?

– Stvara specifičnu prepoznatljivost prostora, pretpostavljam da to pridonosi ugostiteljstvu i turizmu. Ali to se ne odnosi samo na lokalnu zajednicu, nego na cijelu županiju, koja nam valjda zbog toga i pokriva troškove hladnog pogona. Ovamo gravitiraju učenici iz cijele regije, Hrvatske, Slovenije i Italije. No nismo mi ništa posebno. Hrvatska je puna malih sredina koje same za sebe pokušavaju preživjeti, gdje pojedinci neprekidno udaraju glavom o zid. Je li to zvjezdarnica Višnjan ili kulturno-umjetničko društvo Korčula, svejedno je.

Sedamdesetih ste krenuli s idejom da ćete jednog dana imati javnu zvjezdarnicu?

– Možda se to nekad i ostvari. U međuvremenu moramo smisliti kako preživjeti ili ćemo za nekoliko godina prestati postojati. Ove godine radit ćemo programe za druge, u koje ću pokušati ugurati 30 posto hrvatskih đaka. U tome nećemo sudjelovati ni kao brend. Da stvar bude gora, naš neprofitni status stavlja pred nas hrpu birokratskih prepreka: plaćamo porez na dobit iako sve što zaradimo moramo reinvestirati, navodno zato što sam ja privatni osnivač. Radman u Splitu nema taj problem: ne vrijede isti zakoni u Poreču i u Splitu. Osim toga, sredina je osvetoljubiva: kad sam svojedobno poslao cirkularnu obavijest da ljudi ne izlaze nezaštićeni na sunce zbog bljeska usred solarnog maksimuma, svi su poludjeli od bijesa da plašim turiste. Nema veze što su u Austriji takve obavijesti rutinska stvar. Smiješna strana priče je što su nakon toga vrtićka djeca kada bi išla u šetnju, zazirala od mene ako nemaju kapu na glavi. Tete u vrtiću su im rekle: “Ako ne stavite kapu, dohvatit će vas Korado!”

Kakav bi trebao biti sljedeći ministar obrazovanja?

– Iz ovoga što sam upravo rekao logično proizlazi da bi onda i na tom mjestu trebala biti ministrica, a ne ministar. No šalu na stranu, taj posao nitko ne bi smio prihvatiti ako ne dobije odriješene ruke u sljedećih 12 godina. Za manje od 12 godina, koliko je potrebno da jedna generacija prođe kroz sustav, ne može se napraviti ništa.

Komentiraj

Source:Sofija Popović