KONDŽA: ‘Na sceni trajem toliko dugo jer imam što ponuditi publici, nisam instant-zvijezda’

Splitska pjevačica Zorica Kondža dvama koncertima u Lisinskom obilježit će 35 godina solističke karijere. Svoj prvi koncert održala je samo zato da ispuni obećanje prijatelju, ali zbog straha da nije dovoljno dobra godinama se nije usudila pjevati

Splitska pjevačica Zorica Kondža dvama koncertima u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 12. i 13. veljače obilježit će 35 godina solističke karijere, a uz nju će kao gosti nastupiti klapa Cambi, Azzuro, Jacques Houdek i Davor Radolfi.

Zorica Kondža rođena je 1960. godine, karijeru je počela pjevajući u grupama Pirati, Novi Dan, ST i Stijene potkraj 1970-ih, a kao solistica nastupa od 1985. Zorica Kondža objavila je s grupom Stijene četiri albuma i dva samostalna albuma. U početku karijere bila je jedan od najboljih pratećih vokala domaće estrade, pa je snimala za pjevače poput Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Đorđija Peruzovića i Nede Ukraden. Mnoge njezine pjesme, uglavnom balade mediteranskoga izričaja, skladao je njezin suprug i dugogodišnji suradnik Joško Banov s kojim ima trojicu sinova, od kojih dvojica sviraju u njezinu pratećem bendu. Surađivala je s mnogim uglednim autorima, Zdenkom Runjićem, Nenadom Ninčevićem, Davorom Toljom.

U intervjuu Nacionalu Zorica Kondža prisjetila se svojih glazbenih početaka, rekla što je najviše naučila od svojih uzora s glazbene scene i kako gleda na Split, grad u kojem živi cijeli život i koji ima svoju mračnu stranu.

NACIONAL: Velikim koncertom u Lisinskom obilježavate 35 godina rada, što znače te obljetnice za vas? Što uopće znači 35 godina na sceni?

Znate što, to je veliko zato što kad najavljujete neki važan događaj kao što su ovi koncerti onda su i očekivanja publike i mene, orkestra, svih koji u tome sudjelujemo, puno veća, javlja se napetost. Da je to tek neki koncert bilo bi to možda puno lakše, ali čim se nešto slavi imate osjećaj kao da prvi put u životu nastupate. Javlja se trema, iako ja prije koncerta uvijek imam tremu bez obzira na to koliko sam godina na sceni. To je vjerojatno više osjećaj respekta prema publici i onome što radim, nego što se to može nazvati tremom. U svakom slučaju, jedva čekam koncerte u Lisinskom.

Uvijek se mnogi pitaju što ću napraviti sad kad je riječ o 35 godina samostalnog rada, hoću li šetati po žici ili raditi salto na bini. Neće se dogoditi ništa osim onoga što cijeli život radim, predstaviti pjesme koje pjevam cijeli život i ljude koji su mi u tome pomogli.

NACIONAL: Na koji način ste birali pjesme koje pjevate, imate li pravo birati ih, da to tako kažem?

Dugo sam na sceni i osluškujem publiku, ipak je puno nastupa iza mene i već znam na koji način reagiraju na što. Naravno da znam što mi odgovara. Mnoge moje pjesme nisu na ‘’prvo slušanje’’, ali kad ih publika prepozna onda zaista te pjesme traju zauvijek. Kaže se da je genijalnost u jednostavnosti, tako je u mnogo slučajeva bilo i s mojim pjesmama. Možda je razlog i u mom karakteru, radim na drugačiji način, dosta razmišljam o tekstu, melodiji, harmonijama. Mislim da je ovo bio ispravan način jer se pokazalo da se pjesme stare i više od dva desetljeća rado slušaju. I evo, moja solistička karijera traje već 35 godina. Prije toga sam pjevala po bendovima.

NACIONAL: Prije toga ste kolegama pjevali prateće vokale.

Jesam, imala sam dosta posla. Ljudi su me zvali, a ja sam prihvaćala. Dok nisam započela solističku karijeru, tako sam dobro mogla i zaraditi.

NACIONAL: S mnogima od tih kolega postali ste prijateljica. Mnogi smatraju da nema prijateljstva među kolegama, već da je to isključivo interes ili ‘’držanje neprijatelja blizu’’. Kako na to gledate?

Zaista imam iskrena prijateljstva, ali tako je i kod glumaca i pjevača i novinara i u bilo kojem kolektivu. Postoje ljudi koji su teški i koji nisu za prijateljstva. Ja sam komunikativna i veseli karakter, volim se družiti i poštujem svakoga tko se bavi mojim poslom. Nije taj posao baš tako lak, iako se može činiti tako. Neprestano ste na putu, u autu, glava vam je stalno u torbi, radite noću. Dok ste mladi zanimljivo vam je, ali kad ste stariji to vam sve teže pada.

‘Imala sam 15, 16 godina, svi su mi govorili da super pjevam, ali nisam im vjerovala i mislila sam da me zezaju. Tako sam se ja osjećala u vrijeme dok sam počinjala karijeru’

NACIONAL: Kad pogledate unazad koji su najdraži trenuci, čega se najradije sjetite?

Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. To se tako kaže i zaista je tako, bezbrižni ste, nemate vlastitu djecu ni obitelj, putujete, nije vam važno gdje spavate, ne tražite komociju, idealist ste. Ti moji počeci, tih prvih dvadeset godina moje karijere, to je nešto najljepše što sam iskusila. Nije mi bilo važno hoću li doći kući za dva ili deset dana. Danas kad imam svoju djecu naravno da se sve to promijenilo, oni su mi uvijek bili prioritet i odmah se trči kući nakon koncerta.

NACIONAL: Tko vam je najviše pomogao?

Moja obitelj. Prije nego što sam se udala, pomagale su mi moje sestre i prijateljice. Kad sam krenula u posao ozbiljnije, onda su mi pomagale kolege, a moj suprug je preuzeo njihovo mjesto i do danas mi je velika podrška. Obitelj je ta koja je najvažnija, bez obzira na kvalitetne prijatelje koje sam uvijek imala oko sebe. Imala sam sreću i da sam bila okružena divnim kolegicama i kolegama.

NACIONAL: Kojim?

Sjećam se da su u mojim počecima velike zvijezde bili Oliver, Tereza, Gabi Novak, Ksenija Erker, Radojka Šverko, to su ljudi s kojima sam se često družila. Slušala sam njihove priče, kako su oni počeli, kako su surađivali, s kim su se družili. Od njih sam naučila da pristup glazbi mora biti malo seriozniji, da to ne bude potpuna estrada. Kad se kaže estrada tu se podrazumijeva svašta, a ja bih rekla da u tome svemu ima jako puno klasike. Taj put o kojem sam pričala, put mojih kolegica, ali i moj glazbeni put, pravi je.

NACIONAL: Pružate li vi danas podršku kakvu ste dobivali od starijih kolega?

Nikome se ne namećem. Ako netko želi savjet, dapače. Volim razgovarati s mladima, volim ih pohvaliti. Uglavnom je riječ o anonimnim ljudima koji traže savjet kako početi, da ih usmjerim. Volim im reći da je najbolje početi uz neki bend, ili uz klapu, tu se najbolje stekne iskustvo, način rada. Onda kao solist možeš bolje funkcionirati. Kolegice koje su nakon mene došle u Stijene, Maja Blagdan i Vesna Ivić, rekle su mi da sam im ja bila uzor kad su počinjale. Uvijek ti je drago čuti takvo nešto. Imala sam i ja uzore, već sam ih nabrojala. A moram spomenuti i Arethu Franklin koju sam slušala od mojih početaka. Svi imamo uzore, a nakon toga mi postajemo uzor. Danas sam sretna kad u mojoj publici vidim ljude od 30 godina kako pjevaju moje pjesme koje su nastale kad se oni nisu ni rodili. To je najveća zahvala, stvarati nove generacije. Hvala mojoj publici koja mi je sve ove godine davala snagu i energiju.

NACIONAL: Nevjerojatno je da su vam svi govorili da odlično pjevate, ali da ste se vi svim silama borili da ne pjevate, kako je to moguće? Je li to bilo zbog manjka samopouzdanja?

Upravo je to bio razlog. Imaš 15, 16 godina, svi ti govore da super pjevaš, a ti ne vjeruješ i misliš da te zezaju. Tako sam se ja osjećala u to vrijeme. Zahvalna sam Bogu na svom daru i mislila sam da istu stvar govore svima, nisam bila svjesna sebe. Uvijek sam im govorila da mogu pjevati s njima negdje na plaži uz gitaru, ali popeti se na binu i imati glazbenike ili orkestar uz sebe, nikad.

NACIONAL: Kako je onda došlo do toga da ste se ipak popeli na binu?

To je bilo zbog mog prijatelja Gorana Taraša, s kojim sam odrasla u Kaštel Sućurcu. On je imao bend i svirao je gitaru, a kad im je pjevač otišao u vojsku, zamolio me da odradim s njima nekoliko dogovorenih nastupa. Rekla sam mu da ne dolazi u obzir, ali me podsjetio da sam mu obećala. To je bilo zapravo usputno obećanje, davno prije toga pitao me hoću li pjevati u njegovu bendu pa sam rekla da hoću samo da ga se riješim. Ali, eto, držao me za riječ i morala sam uskočiti.

NACIONAL: Morate paziti što obećavate.

Točno, morala sam ispuniti obećanje. I onda sam, eto, pristala. Da vam ne pričam koji je to ritual bio taj dan kad sam trebala prvi put stati na binu pred publiku. Svježe jaje, med, nisam razgovarala, imala sam osjećaj da ću ja dobiti jaje u glavu jer ću biti loša. Međutim, taj prvi aplauz koji sam dobila ušao mi je pod kožu i dobila sam krila. To je bila potvrda da je ipak to što radim dobro, jer nisam toga bila svjesna. Kad su ljudi počeli pljeskati i tražili još, dobila sam toliko potrebno samopouzdanje. To je bio osjećaj kad si zaljubljen, imala sam leptiriće u trbuhu, cijela koža mi je bridjela, to je osjećaj potvrde. Ta me droga drži do danas.

NACIONAL: Imate li isti osjećaj kad ste na bini kao i kad ste počinjali?

Isti je osjećaj, ali imam puno više samopouzdanja. Nije to kad imaš 16 godina, publiku poznajem, znamo se međusobno. Ali uvijek imam tremu, zabrinuta sam jer se uvijek može nešto dogoditi. Ali kad krene prva pjesma, sve se zaboravi i osjećaj je fantastičan. A kad sve završi onda mi se baterije napune i opustim se s kolegama. Razglabamo o glazbi, tko je kako svirao, kakav je bio, što je bilo dobro, uživamo u tome. Glazba uživo je nešto fantastično, to nije tehnologija već živi čovjek. Nikad nije isto i to je glazbena magija.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste prije solističke karijere pjevali u grupama, kako je to bilo? To je vjerojatno posebna dinamika odnosa koja ima neka svoja pravila.

To je fantastično! Žena ste i stalno ste u društvu muškaraca. Učite o njima, njihovu mentalitetu, kako razmišljaju, kako gledaju na stvari, meni je to bilo sve smiješno pa bih im davala savjete o ženama, razgovarali smo otvoreno o svemu. Kad bi se meni udvarali neki muškarci, uvijek su radili show. Nikad s njima nije bilo dosadno, to su bili predivni dani.

‘Prvi aplauz koji sam dobila ušao mi je pod kožu. To je bila potvrda da dobro radim jer nisam toga bila svjesna. Kad su ljudi tražili još, dobila sam toliko potrebno samopouzdanje’

NACIONAL: Danas je nemjerljivo lakše postati zvijezda jer sve možeš napraviti sam zbog društvenih mreža, interneta. Ali je li danas lakše ostati na sceni, trajati?

To je najteže. To je isto kad imate usisivač koji na reklami savršeno čisti, gledate u savršen proizvod, a kad ga kupite vidite da ništa ne valja. Tako vam je i s tim instant-zvijezdama. Kad uživo čujete nekoga tko je sam sebi napravio spot, fantastično izgleda, garderoba besprijekorna, to je marketing koji nudi više od onoga što dobijete.

NACIONAL: Još je gore to što njima to nije važno.

Da, jer ih nitko nije upozorio da to nije pravi put. Takvo je tržište danas i tako to funkcionira. Svi oni rade naopako, a moja je generacija radila to kako treba. Iz početka morate osjetiti binu, publiku, razglas, žive instrumente. Kad pored svih tih intervjua, fotografiranja, blještavila, shvatite da to nije glazba onda je to prava stvar. Glazba je kad uzmete mikrofon i zapjevate, ljudi to osjete i dobijete pravu ocjenu za ono što radite. Trajanje ovisi o onome što ste ponudili publici.

NACIONAL: Živite u Splitu, kakav je život? Zašto volite Split?

Možda će čudno zvučati, ali čim dođem u Split napijem se splitske vode jer je najbolja, jer mi je izvor života. Paše mi sve, zrak, miris mora, to je nešto što inspirira, to je moje okruženje i tu uspijevam. Ako bananu posadite na balkon neće uspjeti jer zna se gdje banana najbolje raste. Tako je i sa mnom, sve mi je najbolje u Splitu. I naš mentalitet mi je najbolji na svijetu.

NACIONAL: Nedavno smo bili svjedoci mračne strane Splita, trostrukog ubojstva kao posljedice obračuna u narkomanskom miljeu, kako to komentirate? Mnogi Splićani govore da je to moralo eksplodirati.

Ako se krene politički kritizirati, tu politika puno ne može napraviti. Rekla bih nešto i neću ništa novo reći, to je mantra koja se ponavlja – sve ide iz obitelji. Nije to slučajno, to je isto kao kad sjednete u auto, a prije toga popijete litru vina. Znate što se može dogoditi. Naravno, dogodi se i onome koji nije pio, ali je manja vjerojatnost. Postoje znakovi na cesti kojih se morate pridržavati, postoje neka pravila. Tako je i u obitelji. Ako obitelj ima puno promila, onda je vrlo velika mogućnost da će doći do nesreće. Obitelj i moral uvjeti su da se takve stvari što manje događaju.

NACIONAL: Jeste li vi zabrinuti?

Čujte, imam trojicu sinova od kojih je najmlađi tinejdžer. Uvijek je prisutan strah s kim će se družiti, u kakvo društvo će upasti. Split nije mali grad, to je moderan grad, iako je sve toliko globalizirano do te mjere da svako selo može biti New York. Ponovit ću da je obitelj najvažnija. Naravno da sam ja dosadna mama koja stalno upozorava. Roditelji moraju govoriti, najgore je kad ste ravnodušni. Djeca moraju biti svjesna gdje su, u kakvom svijetu žive i kakve opasnosti postoje. Na internetu je sve dostupno, ne može se to spriječiti. To je vražja izmišljotina koja je donijela, naravno, i puno toga dobroga. Zato treba stalno govoriti, za to roditelji služe.

Komentiraj