Pixabay

Komunistički zmaj, kapitalistički slon

Objavljeno u Nacionalu br. 773, 2010-09-07

KINA I INDIJA razvijaju se po dva oprečna modela, ali je sasvim sigurno da će do 2020. u njima dvije trećine svjetske populacije proizvoditi trećinu svjetskog BND-a

Kad je indijski političar i ekonomist Jairam Ramesh 2005. objavio knjigu svojih razmišljanja o budućem razvoju Kine i Indije, teško da je mogao predvidjeti kako će Kindija, izraz koji je smislio da bi zajednički obuhvatio te dvije goleme azijske države, već za nekoliko godina postati ključan pojam u desecima raznih analiza i knjiga koje se bave predviđanjem ključnih svjetskih događanja tijekom 21. stoljeća. Te dvije države, sudeći prema nedavno objavljenom istraživanju velike konzultantske kompanije Euromonitor, već 2020. ostvarivat će 27 posto ukupnog svjetskog bruto nacionalnog dohotka, imati više od trećine ukupne svjetske populacije i na godišnjoj razini ostvarivati dvostruko veće stope rasta od većine razvijenih europskih država i SAD-a.

Dapače, prema Euromonitoru, u tom razdoblju kinesko bi gospodarstvo, koje je u srpnju ove godine preraslo Japan i zauzelo drugo mjesto u svijetu iza SAD-a, trebalo rasti po prosječnoj stopi od 9,5 posto, pa bi Kina, nastavi li se ovakav trend, mogla od SAD-a preuzeti titulu najveće svjetske ekonomije već 2017. godine. S druge strane, rast Indije u istom razdoblju mogao bi biti čak i veći od kineskog, a već za dvije godine ta države mogla bi preteći Japan i zazuzeti treće mjesto na svjetskoj ljestvici najvećih svjetskih ekonomija.

TE BROJKE VRLO SU RAZUMLJIV uzrok zabrinutosti za mnoge zapadnoeuropske vlade i geopolitičke analitičare koji strahuju kako bi razvojem Kine i Indije, ali i njihovim eventualnim zajednički djelovanjem, novi ciklus ekonomskog rasta u Europi i Sjevernoj Americi mogao biti trajno usporen, odnosno kako bi ti kontinenti mogli dugoročno nepovratno izgubiti svoj globalni ekonomski, politički i društveni primat koji drže već stoljećima. Uostalom, Kina i Indija, barem u ekonomskom smislu, vrlo su komplementarne države. Kinesko gospodarstvo temelji se na fizičkoj proizvodnji i razvoju infrastrukture, dok Indija svoj rast bazira na uslugama i informacijskim tehnologijama. Kina je svjetski lider u proizvodnji kompjuterkih komponenata, dok Indija prednjači u programerskim poslovima, a dok Kina ima razvijenija fizička tržišta roba i usluga, indijski financijski sektor neusporedivo je aktivniji od kineskog. Dodaju li se i neke povijesne veze, neosporno je kako postoje znatni temelji na kojima bi se mogli graditi bliži odnosi tih dviju država.

IPAK, UPRAVO ZBOG tih svojih sličnosti, Kina i Indija teško da će ikada biti saveznice. U posljednjih petnaestak godina postalo je jasno da je jak gospodarski rast ključan preduvjet za stabilnost i društveni razvoj u tim državama, a kako bi ga dugoročno zadržale, i Kina i Indija sljedećih će desetljeća morati težiti jačanju svog utjecaja, i u Aziji i u ostatku svijeta. Ukratko, Azija danas ima dvije nove sile, obje s golemim stanovništvom, rastućim ekonomijama i sličnim potrebama, ali i nuklearnim oružjem, poviješću sukoba i neriješenim graničnim sporovima koji traju već gotovo 50 godina. Utoliko je jasno da će buduće nadmetanje Kine i Indije za prevlast u regiji, a potom i na svijetu, uvelike odrediti ključne buduće globalne ekonomske trendove.

S DRUGE STRANE, to natjecanje bit će i sukob dvaju potpuno različitih društvenih uređenja, kineskog jednostranačkog politićkog sistema s elementima državno kontroliranog kapitalizma i Indije, najveće svjetske demokracije, s iznimno razvijenom liberalnom ekonomijom. U usporedbi tih dvaju sustava Kina se zasad pokazala nedvojbeno uspješnijom. Još 1960. indijski BDP bio je veći od kineskoga, sljedećih desetljeća ta je prednost nestala, a 2008. kineski BDP u apsolutnom je iznosu bio tri puta veći od indijskog. Ta statistička razlika očituje se u cijelom nizu društvenih pokazatelja. Kinesko se gospodarstvo u proteklih trideset godina udvostručivalo svakih osam godina, uglavnom na temelju golemog rasta proizvodnje. Primjerice, ta je zemlja 1978. ukupno proizvela 200 klima-uređaja, a 2005. oko 48 milijuna, pa ispada da danas Kina u jednom danu izveze više robe nego u cijeloj 1978. godini. Nadalje, Kina danas gradi najveće svjetske brane, ceste i ostale infrastrukturne projekte, ima najmoderniju želejezničku mrežu na svijetu, svih 20 najbrže rastućih gradova svijeta nalazi se u Kini, a i životni standard kineskih građana znatno se poboljšao, pa je danas ta država najveće svjetsko tržište za niz modernih potrošačkih roba i usluga, kao što su telekomunikacije. S obzirom na te podatke, vrlo je teško Kinu uspoređivati s Indijom.

ZA RAZLIKU OD NOVIH kineskih gradova, indijska urbana središta danas i dalje uvelike izgledaju kao gradovi Trećeg svijeta, osnovna životna infrastruktura vrlo je slabo razvijena, 300 milijuna ljudi živi s manje od jednog dolara dnevno, 40 posto ukupne svjetske populacije siromašnih živi u Indiji, a ta zemlja ima i drugu najveću svjetsku populaciju oboljelih od AIDS-a. Ipak, uza sve te probleme Indija ima godišnji gospodarski rast od 9 posto i ubrzano postaje svjetski lider u segmentu usluga, posebno onih u vezi s informatikom i novim tehnologijama. Prema sadašnjim predviđanjima, današnju kinesku razinu BDP-a Indija bi trebala dostići oko 2022. godine, što znači da za Kinom zaostaje oko 12 godina. Ta razlika poklapa se s početkom jakog ekonomskog ciklusa tih dviju država. Kineski je počeo 1978. nakon reformi koje je proveo njihov tadašnji čelnik Deng Xiaoping, dok je Indija slične reforme provela tek 1991. Iz toga se može zaključiti da je današnja razlika u ekonomskom razvoju između Kine i Indije tek pitanje vremena, a ne sposobnosti jedne od tih država da ostvaruje gospodarski rast.

IPAK, MEĐU SVJETSKIM ekonomistima već je godinama dominantno stajalište da je kineski društveni sustav operativno puno povoljniji za ključne razvojne projekte. Taj se zaključak uvelike temelji na činjenici da kineske vlasti imaju mogućnost da u vrlo kratkom vremenu stvore uvjete za realizaciju važnih projekata, bez obzira na javno mnijenje. Indijske vladajuće elite, ovisne o četverogodišnjim izbornim ciklusima, u većini slučajeva to ne mogu. Upravo zato u Indiji je praktički nemoguće raseliti nekoliko milijuna ljudi radi izgradnje nove brane ili prometnice, što se često događa u Kini.

NA TEMELJU TAKVOG planskog pristupa ekonomiji Kina je u kratkom vremenu izgradila goleme proizvodne kapacitete, pa je ta do prije dvadeset godina industrijski zaostala zemlja najveći svjetski proizvođač ugljena, čelika i cementa, proizvodi dvije trećine robe široke potrošnje na svijetu, od tehničkih proizvoda kao što su mikrovalne pećnice do manje sofisticiranih roba, kao što su odjeća i cipele. Taj razvoj uvelike se temeljio na suverenoj vlasti Komunističke partije u Kini, koja je mogla u kratkom vremenu razviti sve potrebne uvjete kako bi se potreban kapital i znanja privukli u Kinu. U Indiji je taj proces bitno sporiji, pa se često i indijski državni dužnosnici žale da teško mogu konkurirati Kini, jer im je razvoj usporen procedurom odlučivanja koju propisuje demokratski sustav. To je uvelike točno, a primjer takve neravnopravne borbe Kine i Indije stalno je vidljiv u osiguranju izvora energije. Primjerice, obje države svojim su strateškim ciljem proglasile osiguranje što većih količina prirodnog plina u budućnosti. Ipak, usprkos trudu indijske vlade, zasad je pobjednik u tom nadmetanju Kina, i to isključivo zato što je uspjela u kratkom vremenu započeti gradnju nekoliko plinovoda prema Rusiji, što indijska vlada iz proceduralnih razloga nije mogla učiniti u tako kratkom razdoblju. Slabija aktivnost Indije u infrastrukturnim ulaganjima vidljiva je i iz statistike. Od 1995. do 2007. Kina je trošila prosječno 8,5 posto svog BDP-a na takva ulaganja, dok je Indija ulagala tek 4,2 posto. Indijska vlada u međuvremenu je taj iznos povećala, pa se može očekivati kako će između tih dviju država postojati oštra konkurencija u realizaciji regionalnih projekata.

IPAK, KINESKI kontrolirani društveni sustav, koliko je god dobar za plansko razvijanje državne privrede i razvoj infrastrukturnih projekata, pokazao se vrlo nepovoljnim za razvoj privatnog ekonomskog sektora. Dapače, 34 od 35 najvećih kineskih kompnija na šangajskoj burzi je u većinskom vlasništvu države, a bez obzira na visok stupanj ekonomske svijesti koja se tijekom posljednjih petnaest godina izgradila u Komunističkoj partiji Kine, većina zapadnih analitičara predviđa da će državno vlasništvo u budućnosti postati značajna prepreka njihovu razvoju. Ipak, za razliku od Kine, temelj indijskog gospodarskog razvoja upravo je privatno poduzetništvo i potrošnja. Dapače, unatoč svom nižem stupnju razvoja, Indija je danas višestruko razvijenije tržište od Kine. Tako čak 67 posto indijskog BDP-a otpada na osobnu potrošnju, dok u Kini ta brojka iznosi tek 42 posto. I tržište kreditnih kartica u Indiji raste po stopi od 35 posto godišnje, a kompanije pokretači nacionalnog gospodarstva kao što su Tata Group, Reliance Industries, Mittal Steel ili Infosys sve su u privatnom vlasništvu i nastale na temelju privatne poduzetničke inicijative. Taj segment indijske ekonomije puno je aktivniji od kineskog, a tamošnje velike kompanije već godinama se akvizicijama i ulaganjima šire na zapadnim tržištima u razmjerima koji su donedavno bili nezamislivi, pa su tako 2006. i 2007. indijske investicije u Britaniji bile veće od britanskih investicija u Indiji. Utoliko je jasno da se buduće gospodarsko nadmetanje Kine i Indije uvelike može svesti na pitanje može li indijski privatni sektor nadmašiti rast velikih kineskih državno kontroliranih holdinga.

ZAKLJUČAK DA SE RADI o dva potpuno različita ekonomska modela proizlazi iz načina na koji te države pokušavaju osigurati u budućnosti potrebne količine energenata i osnovnih sirovina za proizvodnju. Upravo radi toga Kina već duže od desetljeća investira goleme količine novca u afričkim državama, a zauzvrat kontrolira značajan dio afričkih energetskih i rudnih resursa. Primjerice, 2006. kineski predsjenik Hu Jintao održao je summit o kinesko-afričkim odnosima, na kojem su sudjelovali čelnici 48 afričkih država, i obvezao se da će u dvije godine tamošnjim zemljama osigurati zajmove od 5 milijardi dolara, jednako bogat investicijski fond, otpisati sve postojeće dugove i pokrenuti opsežan program gradnje novih bolnica i škola na cijelom kontinentu. Kineska logika je jednostavna, novac od jakog izvoza roba i usluga danas iskoristi za osiguranje ključnih resursa sutra.

INDIJSKI PRISTUP BITNO je drukčiji. Budući da tamošnja vlada ne može u većoj mjeri, poput kineskog državnog vrha, izravnim donacijama kupovati naklonost stranih država, sve je prepušteno privatnom sektoru. Tako velike indijske privatne kompanije već godinama grade važnu energetsku infrastrukturu, računajući na značajan profit od ogromnog indijskog tržišta. Primjerice, tvrtka Reliance prije nekoliko godina izgradila je najmoderniju svjetsku rafineriju u Indiji, gdje je cijena obrade nafte najniža na svijetu. Dok god je to tako, može se očekivati da će sve strane tvrtke radi isplativosti svoju naftu prerađivati ondje, a onda i vršiti opskrbu indijskog tržišta. Drugi ključni faktor budućeg razvoja Kine i Indije svakako će biti dostupnost jeftine i obrazovane radne snage. Obje države svoj su gospodarski procvat temeljile upravo na toj osnovi, no situacija bi se uskoro mogla značajno promijeniti. U sljedećih 12 godina broj Kineza u dobi od 15 do 24 godine smanjit će se za trećinu, a2026. Indija bi trebala zamijeniti Kinu na mjestu najmnogoljudnije svjetske države. To je posljedica uspješne kineske antinatalitetne politike koju ta država vodi već gotovo tri desetljeća, a zbog koje mnogi analitačri predviđaju kako bi se Kina u bliskoj budućnosti mogla suočiti i s nedostatkom radne snage u određenim segmentima. S druge strane, sličnu politiku je pokušala voditi i Indija, ali nije uspjela zbog nedostatka autoriteta i neefikasnosti državne vlasti, a taj bi se neuspjeh sada mogao pretvoriti u ključan uvjet budućeg ekonomskog razvoja te države.

TAKO SE PREDVIĐA da bi do 2050. ta zemlja mogla imati oko 1,5 milijardi stanovnika i potpuno preuzeti primat od Kine u jeftinoj radnoj snazi. S druge strane, pretpostavlja se da će se Kina protiv takvih kretanja boriti znatnim povećanjem ulaganja u obrazovanje, koje bi trebalo rezultirati smanjenjem broja nisko produktivnih neobrazovanih radnika u ruralnim područjima i povećanjem zaposlenih u visokotehnološkim i radnointenzivnim djelatnostima u gradovima. Neki efekti tog trenda već su vidljivi, najjača kineska izvozna provincija Guangdong u ožujku je povećala iznos minimalnu plaće za 20 posto. Kineska vlada još 2008. udeseterostručila je iznos državnih stipendija i potpora u obrazovanju na 2,7 milijardi dolara, a na troškove za obrazovanje danas se izdvaja 4 posto kineskog BDPa, nasuprot nekadašnjih 2,8 posto. Iz toga je vidljivo kako kineske vlasti kroz golema ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje namjeravaju pokrenuti značajnu preobrazbu strukture kineskog gospodarstva iz nisko profitabilne proizvodnje u usluge i robe veće dodane vrijednosti. Svjetski lider u dijelu tog segmenta dosad je bila Indija, pa se može očekivati kako bi takav scenarij mogao biti još jedan izvor napetosti između tih dviju država. Iako se općenito vjeruje da je indijski obrazovni sustav nadmoćan kineskom, to baš i nije točno. Iako je Indija u posljedja dva desetljeća razvila golem sustav vrhunskih elitnih sveučilišta i visokih škola, osnovno obrazovanje i dalje je na vrlo niskoj razini. U Indiji je pismeno samo 61 posto odraslih osoba i tek nešto više od 40 posto žena, dok u Kini, Brazilu i Indoneziji ukupna pismenost iznosi više od 90 posto. Utoliko je realna mogućnost da za dvadesetak godina Kina i Indija zamijene mjesta, pa većina niže plaćenih proizvodnih poslova bude premještena u Indiju, a dio indijskih uslužnih djelatnosti u Kinu.

VAŽAN FAKTOR U TIM kretanjima mogao biti i međunarodni položaj država, odnosno njihova mogućnost da privuku zapadne partnere i osiguraju nesmetan transfer znanja i tehnologija. Odnos Zapada i Kindije u budućnosti će uvelike biti određen financijama, odnosno spremnošću tih država s jakim razvojem da financiraju dugove SAD-a i država Europske unije. Taj odnos već je iznimno razvijen, a u medijima se često apostrofira odnos Kine i SAD-a. Kina je najveći posjednik američkih državnih obveznica, u ukupnom iznosu od tisuću milijardi dolara. Mnogi smatraju dana taj način Kina ima jak adut u odnosima s SAD-om, no to je samo djelomice točno. Iako SAD već dugo svoj deficit financira kineskim novcem, činjenica je i da Kina taj novac praktički ne može nigdje drugdje investirati. Obveznička tržišta Europe i Japana premala su za takva ulaganja, fizička dobra poput naftnih nalazišta, rudnika ili nekretnina nemoguće je kupiti u takvoj vrijednosti, a Kina novac ne može ulagati na vlastitom tržištu jer bi odmah izazvala golem inflacijski ciklus. Prema tome, riječ je o odnosu međuovisnosti, u kojem nitko nije dominantan, ali on Kini omogućava da ispunjava niz svojih manjih ekonomskih ciljeva.

S DRUGE STRANE, u takav ulagački ciklus uskoro će se uključiti i Indija, a obje države na taj će način pokušati osigurati stratešku suradnju sa Zapadom, ulazak svojih kompanija na tržišta EU i SAD-a, prenošenje ključnih znanja i tehnologija iz tih država k sebi. Takvo nadmetanje za ostatak svijeta moglo bi biti vrlo korisno, omogućiti jeftini kapital i novi konjunkturni gospodarski ciklus, no brojni svjetski geopolitički analitičari strahuju hoće li konkurencija Kine i Indije ostati u okvirima ekonomskog nadmetanja.

UNATOČ NJIHOVIM SLUŽBENIM prisnim odnosima i golemom poboljšanju ekonomskih odnosa, nemoguće je zanemariti već očiti sukob njihovih utjecaja, osobito u jugositočnoj Aziji. Kina je već godinama najvažniji saveznik i veliki financijer Pakistana, dok Indija otvoreno podržava protukineske političare u Vijetnamu, te sklapa strateške ugovore o suradnji s Japanom i SAD-om, unatoč protivljenju Kine. Stalni izvor napetosti između dviju država je pokrajina Arunchal Pradesh, koju Kina potražuje na temelju svoje vlasti na Tibetom, dok Indija tvrdi kako Kina nelegalno okupira dijelove pokrajine Kašmir, koje im je dijelom prepustio i Pakistan. Himalajska granica između dviju država bila je i razlog što je 1962. kineska vojska privremeno zauzela indijsku dolinu Tawang i pritom pobila oko 3000 indijskih vojnika. Kinezi su se poslije iz Tawanga povukli, a danas Indija na tom području ima stalno oko 100 tisuća vojnika, dvostruko više od donedavnog broja američkih trupa u Iraku. Proteklih godina obje su države ozbiljno pojačavale svoje vojne snage. Kina je ulagala golema sredstva u gradnju infrastrukture koja bi joj omogućila da u što kraćem vremenu dopremi veću količinu ljudi i vojne tehnike u to nepristupačno brdsko područje, dok je Indija najavila povećanje svog vojnog kontingenta za daljnjih 60 tisuća ljudi i počela preuređivati sve obližnje aerodrome na kojima su novokupljeni ruski vojni zrakoplovi Suhoj.

IAKO ANALITIČARI PROCJENJUJU da su vojni manevri na kinesko-indijskoj granici uvelike marketinške prirode, te da politički čelnici njima u domaćoj javnosti podižu svoju popularnost, rastom i razvojem tih država njihovo će suparništvo rasti. Oružani sukob zasad je teško očekivati. Trgovačka razmjena između Kine i Indije danas iznosi 60 milijardi dolara, a to ipak previše vrijedi da bi se ratovalo. No bez obzira na to nedvojbeno će suparništvo dviju država oblikovati temeljne ekonomske i političke odnose u svijetu. U tom svjetlu čini se da je mirni rat Indije i Kine već počeo, bojište je cijeli svijet, a njegov ishod vjerojatno će utjecati na sve njegove stanovnike.

Komentiraj

Source:Marko Biočina