Za dugom kolonom svojih mrtvih ideala ode Valentić preko – preko svog Velebita. Smrt jedinog zaista reformskog premijera kojeg je u više od tri desetljeća državne samostalnosti Hrvatska imala podsjeća na groblje propuštenih šansi.

Nikica je Valentić kao ratni premijer pokazao da nije važno koliko mandat traje, nego što u njemu napraviš. A on je napravio mnogo. U manje od tri godine, koliko je vodio vladu, u nemogućim je uvjetima poluokupirane i morem izbjeglica pritisnute zemlje započeo ekonomsku reformu, brzo je zaustavio stravičnu inflaciju, kojoj ova današnja nije ni do koljena, istodobno osiguravajući sredstva za naoružavanje države, nužan uvjet za pokretanje Oluje, oslobađanje Hrvatske i završetak rata. Mogao je i više da je predsjednik Tuđman imao razumijevanja za njegovu razvojnu strategiju zemlje. Za upozorenja da su „ekonomska stabilnost i standard, te socijalna prava, najznačajniji kriterij za ocjenu uspješnosti državne politike“. Nakon Valentićeve ostavke, njegova je ekonomska reforma zaustavljena, da se nikad više ne nastavi.

Respekt-premijer bio je čovjek dijaloga, okupljanja i konsenzusa. Cijeli život. I nakon izlaska iz politike stalno je zagovarao stvaranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Političkom scenom Hrvatske danas vladaju ljudi svađe i sukoba. Ljudi koji odbijaju razgovarati. Valentić je bio čovjek principa, hrabar i jako ponosan. Nije bio svetac, ali kada je vidio da ne može nastaviti ono što je započeo, a Hrvatskoj je bilo nužno potrebno, vratio je mandat. Politiku je smatrao sredstvom za ostvarenje općeg dobra, a ne lansirnom rampom za vlastiti karijerni uzlet. Bio je veliki premijer, državničkih dimenzija. Ali je prekratko trajao.