Desetak godina prije skorog dovršetka Pelješkog mosta počeo sam maštati o povezivanju Pelješca i Istre, dvaju najvećih hrvatskih poluotoka. Medijski projekt simbolično nazvan „Gradimo most Pelješac – Istra“ temeljio sam na dobrom poznavanju vinskih, maslinarskih, gastronomskih, turističkih i – općenito – gospodarskih potencijala naših dviju regija na sjeverozapadnom i južnom dijelu Jadrana. Metaforičkim nazivom projekta htio sam ukazati na potrebu i mogućnosti povezivanja poluotoka gotovo istovrsnih potencijala i vrlo sličnih razvojnih ciljeva, a poveznica je trebala otkrivati što bi se tim poluotočkim zajedništvom moglo ostvariti na dobrobit svih koji mu se pridružuju.

Za projekt „Most Pelješac – Istra“ nisu bili potrebni ni europski fondovi ni kineski mostograditelji, nego samo dobra volja marljivih i sposobnih Istrana i Pelješčana, uz potporu institucija u kojima sjede ljudi koji su plaćeni za takvu vrstu promocije svojih regija, a glavna bi ima zadaća trebala biti osnaživanje hrvatskog turizma i gospodarstva općenito. Neki su ambiciozniji pojedinci iz Istre i s Pelješca oduševljeno prihvatili ideju čvršćeg povezivanja dvaju poluotoka i prepoznali boljitak koji bi se mogao ostvariti zajedničkim naporima, ali suočeni s inertnošću gospodarskih komora i turističkih zajednica, a potom i pandemijskom krizom, bili su prisiljeni – u nikad težim okolnostima – usredotočiti se na borbu za vlastito preživljavanje. I dok je izgradnja Pelješkog mosta tekla nesmetano, projekt „Most Pelješac – Istra“ zastao je na početnoj ideji i dobroj volji nekoliko pojedinaca. Institucije su, pogađate, imale važnijeg posla: boriti se s vlastitom inertnošću i nezainteresiranošću.

Ideja nije bila svemirsko otkriće, ali ni puko otkrivanje „tople vode“. Temeljila se na uvjerenju da je razvojna kompatibilnost dvaju poluotoka nedovoljno iskorištena i da bi se zajedničkim naporima, razmjenom iskustava i prijenosom znanja, mogli postići izvrsni rezultati. Istra je najrazvijenija hrvatska regija, a Pelješac je neotkriveno blago na jugu zemlje, do izgradnje Pelješkog mosta infrastrukturno zapostavljen i neopravdano zanemaren. Analizirajmo, za početak, komparativne i kompatibilne prednosti Istre i Pelješca, sadržajno bliske, a u praksi praktički nedodirljive.

Dalekosežna predviđanja

Istra je brendirana kao „Zemlja vina, maslina i tartufa“. Po istom modelu Pelješac bi mogao biti brendiran kao „Zemlja vina, maslina i školjaka“. Istra već danas ima najmanje desetak vinara koji se svojim vinskim postignućima mogu mjeriti s vrhunskim dometima talijanskih, španjolskih i francuskih vinara, ravnopravno se noseći s vinskim etiketama zemalja davno ucrtanih na vinskoj karti svijeta.

Od nekad obezvrijeđenih sorata malvazije i terana – za čiji su se „loš glas“ pobrinule nekadašnje socijalističke zadruge – poduzetni privatni vinari kreirali su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća vrhunska vina široke prepoznatljivosti, cijenjena ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Posljednjih je godina u Istri zasađeno na stotine novih hektara pažljivo odabranih i uzorno njegovanih vinograda, a usporedno su sagrađene i najsuvremenije vinarije i kušaonice kojima bi se mogle ponositi i regije kao što su bordoška ili toskanska. Malvazija i teran doživjeli su pravi preporod.

Istra ima više od 130 vinskih podruma koje je prije pandemije posjećivalo gotovo 200.000 ljudi na godinu. Uoči pandemijske krize ostvarivala je 22 milijuna noćenja na godinu, od čega u središnjem dijelu, tzv. Zelenoj Istri, gotovo milijun, pet puta više nego desetak godina prije toga. Mnoge su ruševne kuće pretvorene u luksuzne vile s uređenim vrtovima i bazenima, što je privuklo turiste više platežne kategorije.

Za projekt ‘Most Pelješac – Istra’ nisu bili potrebni ni europski fondovi ni kineski mostograditelji, nego samo dobra volja marljivih i sposobnih Istrana i Pelješčana

U Poreču je 1994. otvorena Vinistra, najbolja i najveća smotru vina u Hrvatskoj, na kojoj su osim istarskih i ostalih hrvatskih proizvođača sudjelovali i slovenski, talijanski i mađarski. Najzaslužniji za taj povijesni projekt bili su danas vrhunski istarski vinari Ivica Matošević, Gianfranco Kozlović i Moreno Degrassi. Vinistra je otpočetka pokazivala da Istra svoju budućnost vidi u razvoju vinogradarstva, vinarstva i maslinarstva u funkciji cjelovite turističke ponude. Unutrašnjost poluotoka doživljavala je preporod pa su se početna predviđanja začetnika Vinistre poslije dvadesetak godina potvrdila kao dalekosežno vizionarstvo.

Kao sestra i brat

Ono što je za Istru malvazija, to je za Pelješac plavac mali. Autohtona sorta čiji je kvalitativni vrhunac dingač, a u posljednje vrijeme i zinfandel, revitalizirana stara sorta otprije poznata kao kaštelanski crljenak ili tribidrag, golemim naporima iz Kalifornije vraćena u domovinu. Zahvaljujući ponajprije Mariji Mrgudić, ženi iznimne energije i stručnosti koja je na Pelješcu prepoznala potencijale kojima su u Istri utrli svoj razvojni put. Plavac mali vinski je zaštitni znak Pelješca.

Slično kao i malvaziji u Istri, plavcu malome trebalo je obnoviti tradicijski vinski dignitet, narušen proizvodnjom u seljačkim radnim zadrugama, tom „biseru“ socijalističkog gospodarstva. Za to su se pobrinuli školovani privatni vinari na obje strane Pelješca, od Ponikava do Potomja, zaljubljenici u pelješko podneblje i svjesni izvrsnog terroira koji omogućuje proizvodnju vrhunskih vina. Proizveli su neka od najprestižnijih hrvatskih crnih vina i pokazali da bogomdano podneblje pruža neslućene mogućnosti. Po uzoru na Istru, i na Pelješcu su otvorene vinske ceste kojima ljubitelji vina nalaze put do vinarija i kušaju ono najbolje što poluotok može ponuditi.

Vinski potencijal Pelješca najbolje je opisao Frano Miloš iz Ponikava, začetnik vinskog preporoda na Pelješcu. Strastveni vinogradar i vinar, maslinar i pjesnik, 1992. na tržište je lansirao glasovito vino Stagnum, plavac mali nazvan po latinskom nazivu Stona.

„Pelješac je vrlo posebno podneblje bioloških i klimatskih raznolikosti. To je priroda koja funkcionira na uzajamnom darivanju, što se najbolje očituje u vinogradima po kojima je Pelješac bio poznat nekoliko tisuća godina prije Krista. Nigdje nije teže podizati i njegovati vinograde nego na strmim padinama Pelješca, i nigdje vinogradi neće svoje vlasnike darivati tako kvalitetnim plodom kao na Pelješcu. Na toj se uzajamnosti temelji filozofija rada i stvaranja na cijelom poluotoku. Mi imamo snage i potencijala mjeriti se s vrhunskim bordoškim vinima, a naše članstvo u EU-u potencira potrebu za ponudom različitih vina vrlo posebnog terroira”, ističe Frano Miloš.

Možda i po uzoru na Vinistru, u Donjoj Bandi na Pelješcu, otvoren je Wine – Shop & Bar Peninsula, prvi vinski bar na poluotoku u kojem su izložena vina južnog podneblja, a izložbeni i ujedno prodajni prostor iz godine u godinu sve je veći, što govori o sve većem zanimanju Pelješčana za vinogradarstvo i vinarstvo. Za otvorenje prvog vinskog bara na Pelješcu zaslužni su Baldo Kangjera i Boris Mrgudić, sin ugledne vinarke Marije Mrgudić i nećak glasovitog vinara Nikole Bure, kreatora najboljeg pelješkog Dingača.

„Željeli smo stvoriti mjesto za druženje i razvijanje kulture vina. Potječemo iz vinarskih obitelji, vino je dio pelješkog identiteta i htjeli smo na jednom mjestu, u moderno uređenom prostoru, prije toga zapuštenom, predstaviti pelješku, konavosku i korčulansku vinsku ponudu. Turisti i gosti Pelješca rado posjećuju vinarije na Pelješcu, ali u njima se kuša samo vino domaćina, dok u našem baru mogu kušati sva pelješka i korčulanska vina. Vinski bar osobito su dobro prihvatili stranci koji imaju razvijenu kulturu kušanja i pijenja vina. U Peninsuli se kušaju vina, razgovara o vinu i kupuju vina za uspomenu na posjet tom kraju. Osim već afirmiranih vinara i brendova, nastojimo predstaviti i mlade vinare koji se tek probijaju na vinsku scenu“, kaže Boris Mrgudić koji je u Dubrovniku diplomirao menadžment u turizmu.

Tartufima do trijumfa

Istra se u europskim razmjerima proslavila i kao zemlja tartufa. Tuber magnatum pico (bijeli tartuf) najcjenjenija je gljiva na svijetu, a Giancarlo Zigante pronašao je 2. studenog 1999., nedaleko od Buja, jedinstven primjerak bijelog tartufa, težak 1,31 kilogram, uvršten u Guinnessovu knjigu rekorda. Tartufi, bijeli i crni, danas su neizostavni dio razvijene istarske gastronomije i touch of class mnogih jela u vrhunskim restoranima. Istarska gastronomija važan je adut turističke ponude, a osobito je popularna u susjednim zemljama.

Manje je pak poznato da tartufa ima i na Pelješcu. Nedaleko od svetišta franjevačkog samostana Vele Gospe iznad Orebića, sagrađenog 1470. godine, jednog od najljepših spomenika gotičkog graditeljstva na južnom Jadranu, obiteljsko je gospodarstvo Jurković.

Marija Jurković, zaljubljenica u prirodu i sakupljačica začinskog bilja, nabavila je dvotomno izdanje gljivarske enciklopedije koju je napisao naš najveći stručnjak za gljive, nedavno preminuli akademik dr. Romano Božac. Pomno je proučila profesorova objašnjenja i krenula u šumu, u ciljanu potragu za pelješkim crnim tartufom, uvjerena kako istarsko tlo nije jedino na kojem ga se može pronaći.

Pronašla je tri vrste crnog tartufa, od kojih samo jedna kvalitetom zadovoljava visoke kriterije. Marijino traganje za tartufima specifično je po tome što joj u tome ne pomaže pas tragač. Pouzdaje se jedino u svoju intuiciju. Pretražuje crnogoričnu šumu i nalazi oveće primjerke crnog tartufa (Tuber Aestivum) koje koristi samo u svom restoranu okruženom vinogradima i maslinicima. Prof. Romano Božac oduševio se njezinim otkrićem kojim je potvrđena njegova teza da su tartufi u nas rasprostranjeni na mnogo širem području nego što se pretpostavlja.

Istovrsni potencijali

Ulažući mnogo medijskog napora u ostvarenje projekta „Gradimo most Pelješac – Istra“ često sam ukazivao na istovrsnost potencijala dvaju poluotoka: vinarstvo, maslinarstvo, školjkarstvo, agroturizam i obalni turizam, kulturno-povijesna baština i velike mogućnosti rekreativne kulture (pješačke i biciklističke staze, planinarenje itd.). Vjerovao sam da Istra može biti uzor, poticaj i „lokomotiva“ koja bi čvršćom suradnjom s Pelješčanima mogla pridonijeti razvoju obaju poluotoka i boljitku šire zajednice. Istra je mnogo razvijenija, u znatnoj mjeri kapitalizirala je svoje potencijale, ali Pelješac je neotkrivena ljepota i nedovoljno iskorišteno blago koje tek čeka priliku snažnijeg izlaska na hrvatsku gospodarsku i turističku scenu. Otvorenje Pelješkog mosta nedvojbeno će pridonijeti novom razvojnom zamahu premalo poznata poluotoka.

Školjkarstvo je jedan od važnih aduta pelješke gastronomije i turizma općenito, a uzgajalište školjaka u Malostonskom zaljevu prostire se na golemoj površini. Ostrea edulis, koja je izumrla na drugim područjima i preživjela još samo u Malostonskom zaljevu, smatra se jedinstvenom kamenicom u svijetu, kvalitetom neusporedivom, primjerice, s atlantskom ili japanskom. Veličanstvena stonska kamenica, kao svjetski raritet, mogla bi u pelješkoj gastronomskoj i turističkoj ponudi imati ono mjesto koje u istarskoj ima tartuf i postati jedan od najvažnijih elemenata brendiranja cijelog poluotoka.

Malostonski zaljev, zbog biodinamičkih karakteristika proglašen zonom A ili morem najviše čistoće, izložen je utjecaju rijeke Neretve, miješanju slatke i morske vode, snažnim strujama, plimama i osekama, što sve zajedno iznimno pogoduje uzgoju školjaka.

Pelješac je neotkrivena ljepota i nedovoljno iskorišteno blago koje tek čeka priliku snažnijeg izlaska na hrvatsku gospodarsku i turističku scenu. Most će pridonijeti novom razvojnom zamahu

Da bi dosegnula optimalnu zrelost kamenici treba oko dvije i pol godine, tijekom kojih se čisti od nametnika, a svaki je mjesec podvrgnuta kontroli Razvojno-istraživačkog centra za marikulturu iz Bistrine, Instituta za oceanografiju iz Splita i Instituta za veterinarstvo iz Zagreba.

Ono što je za brendiranje Pelješca školjkama premrežen Malostonski zaljev, to je za Istru Limski kanal, također poznat po uzgoju kamenica i dagnja, snažno zastupljenih u istarskoj gastronomiji.

Svjetska velesila

Istra je, po kvaliteti maslinova ulja, jedna od svjetskih velesila. Iako se po količinama proizvedena maslinova ulja ne može mjeriti sa Španjolskom i Italijom, najugledniji svjetski vodič maslinovih ulja, talijanski Flos Olei, istarskim uljima iz godine u godinu dodjeljuje najviše ocjene. U protekla tri desetljeća istarski su maslinari ostvarili golem napredak u proizvodnji ekstra djevičanskih maslinovih ulja, čemu su pridonijele i najsuvremenije opremljene uljare i posebni istarski know-how u preradi maslina, sveden na najkraće moguće vrijeme od berbe do prerade. Neprestano se sade nova stabla maslina i revitaliziraju stari maslinici, a mnogi su vinari – poučeni iskustvom nerodnih godina – proizvodnu ravnotežu ostvarili sadnjom maslinika, kako bi osigurali urod barem jedne od dviju najvažnijih kultura.

Kao i vinari, mnogi se maslinari odlučuju za gradnju kušaonica/prodavaonica maslinova ulja, što turisti prihvaćaju kao još jednu od atrakcija istarske turističke ponude.

Vodeći istarski maslinari, Chiavalon, Belić, Ipša, Meneghetti, Vekić i mnogi drugi zaljubljenici u maslinike i maslinovo ulje postali su svjetski poznata imena u proizvodnji ekstra djevičanskog maslinova ulja.

I Pelješčani, svjesni iznimnih klimatskih osobina svoga podneblja i duge maslinarske tradicije, sve se masovnije posvećuju maslinarstvu. Proizvode drukčiji tip maslinova ulja od Istrana, što pridonosi raznovrsnosti tržišne ponude, a osobito ohrabruje što se maslinarstvu posvećuje sve više mladih i obrazovanih ljudi. Neka su pelješka ekstra djevičanska maslinova ulja dobila visoka međunarodna priznanja. Na smotri International Olive Oil Competition u New Yorku, najvećem natjecanju te vrste na svijetu, u konkurenciji 655 ekstra djevičanskih ulja iz 22 zemlje, maslinovo ulje Frane Miloša, blend sorata oblice i paštrice, nagrađeno je 2013. godine zlatnim odličjem.

Razvojni ciljevi obaju naših najvećih poluotoka gotovo su istovjetni: turizam koji uključuje vinarstvo, maslinarstvo, školjkarstvo, agroturizam, vrhunsku gastronomsku ponudu pripremljenu od zdrave hrane, ali i kulturnu i rekreativnu ponudu u ekološkim uvjetima na kojima bi nam mogla pozavidjeti većina prenaseljenih europskih zemalja.

Povijesne znamenitosti

Skori dovršetak Pelješkog mosta cijelom će južnom primorju podariti posve novu dimenziju, ne samo na relaciji kopno – Pelješac, nego i u povezivanju s Mljetom, Korčulom, Elafitima itd. U turističku ponudu obaju poluotoka trebaju biti uključene i kulturne i povijesne znamenitosti, bez kojih je suvremeni turizam nepotpun i teško zamisliv.

Kulturna i povijesna baština Pelješca iznimno je vrijedna i široj publici, osobito strancima, relativno nepoznata. Obnovljene Stonske zidine, Franjevački samostan Gospe od anđela, Orebić, vile glasovitih orebićkih moreplovaca, Napoleonov put hrptom Pelješca i drugi povijesni i kulturni spomenici za strance bi mogli biti senzacionalno otkriće.

Obnovljeni istarski ljetnikovci, Eufrazijeva bazilika u Poreču, Motovun, Grožnjan, Rovinj, stari grad Buzet, Hum, Oprtalj i druge istarske znamenitosti mnogo su bolje poznate turistima nego pelješke, ali otkrića istarskih ljepota neiscrpna su tema i za domaće i za strane turiste.

Biciklističke i pješačke staze, mogućnost planinarenja i kupanja u čistom moru neodoljive su privlačnosti obaju poluotoka. Jesu li to dovoljni razlozi da se komplementarnost Pelješca i Istre osnaži čvršćim poveznicama, da se razmjenjuju iskustva i da jedni uče od drugih? Na tim sam postulatima temeljio tezu o potrebi gradnje metaforičkog mosta između Pelješca i Istre.

Izgradnjom mosta Pelješac će biti znatno bliži ostatku zemlje, a dosadašnja prometna izoliranost više neće moći biti jedan od razloga presporog razvoja južnog poluotoka. FOTO: MMPI

Izgradnjom Pelješkog mosta Pelješac će biti znatno bliži ostatku zemlje, a dosadašnja prometna izoliranost više neće moći biti jedan od razloga presporog razvoja južnog poluotoka.

Predlagao sam susrete vodećih istarskih i peljeških vinara, kreatora izvrsnih vina temeljenih na autohtonim sortama: malvazije i terana (Istra) i plavca malog (Pelješac) s dingačem i zinfandelom kao vrhunskim dometima te sorte. Predlagao sam da se dizajniraju poklon-paketi s jednim vrhunskim istarskim i jednim vrhunskim pelješkim vinom, s mini-knjižicama o specifičnostima tih sorata i terroira, koji bi se mogli nuditi turistima kao suveniri zemlje koju su posjetili, a koja pretendira postati vinska regija prepoznata u širim europskim i svjetskim razmjerima. Zamišljao sam prodaju takvih vinskih poklon-paketa u turističkim središtima kao što su Dubrovnik, Cavtat, Orebić, Ponikve, Potomje, Rovinj, Motovun, Poreč, Grožnjan, Novigrad, Umag itd., dakle u mjestima većih turističkih posjeta, osobito u ljetnoj sezoni.

Uvjeren sam da poluotoci Istra i Pelješac svojim komplementarnim potencijalima mogu pridonijeti povezivanju južnog i zapadnog dijela Jadrana u jedinstven turistički projekt i okrenuti posve novu stranicu u razvoju cjelokupnog hrvatskog turizma. Siguran sam da bi pelješki vinari i maslinari rado udružili svoje snage s promicateljima istarskog vinarsko-maslinarskog booma. A možda bi glas o tome tada dopro i do nadležnih državnih institucija koje se već više od dva desetljeća zaklinju u nužnost osnaživanja malog obiteljskog poduzetništva i razmeću davanjem državnih potpora onima koji se ohrabre krenuti u tu pustolovinu. Možda će, nakon otvaranja Pelješkog mosta, otkriti da na jugu zemlje postoji poluotok Pelješac?

Znamo li kako u nas djeluju institucije, oslonac bi kao i uvijek trebao biti na istaknutim pojedincima koji svojom energijom ostvaruju i ubrzavaju svaki zamišljeni projekt.

U Istri poznajem ljude koji ne samo što su se dokazali svojim predanim radom i vrhunskim proizvodima, nego su dosegnuli status perjanica hrvatskog poduzetništva. Vinari Coronica, Kozlović, Clai, Matošević, Meneghetti, Degrassi, Benvenuti, Markežić, Marijan i Franz Arman, Radovan, Rožanić, Poletti, Pilato, Trapan, Geržinić, Damjanić, Ipša, Brečević, Cosetto, Cattunar, Dešković, Tomaz, Rossi, Fakin i mnogi drugi predstavnici vinske scene nositelji su istarskog vinskog preporoda. Maslinari Chiavalon, Belić, Ipša, Vekić i mnogi drugi nositelji su maslinarskog preporoda.

Zigante je ostao zaštitni znak istarskog tartufarstva, iako su mu se pridružili mnogi tragači za dragocjenim i vrlo cijenjenim gomoljem u Motovunskoj šumi.

To je prava reprezentacija vrijednih i uspješnih Istrana koju mogu biti primjer cijeloj Hrvatskoj i za koje vjerujem da bi povezivanjem s Pelješčanima donijeli boljitak i jednom i drugom poluotoku.

Na Pelješcu je također mnogo izvrsnih vinara, možda manje poznatih široj javnosti zato što dijele sudbinu relativno slabo poznata i zanemarena poluotoka. Ali na Pelješcu žive i predano rade Frano Miloš i njegovi obrazovani sinovi, prva dama hrvatskog vinarstva Marija Mrgudić i njezina obitelj te njezin samozatajni brat Nikola Bura s nedostižnom kvalitetom najboljeg pelješkog dingača. Tom su se elitnom društvu pridružili i Kangjera, Kiridžija, Bogoević Marušić, Madirazza, Grgić, Miličić, Matković, Grgurević, Bezek, Čurlin, Andrović, Ledinić, Vicelić, Putniković, Antunović, Skaramuča, Tolj, Vukas, Matuško, Violići, Radovići i drugi pelješki vinari koji postupno osvajaju vinsku scenu južnog primorja, a svojim su plavcima sve poznatiji i traženiji u kontinentalnim krajevima.

Ljudi s imenom i prezimenom umjesto institucija, relikta nekih bivših vremena. To mi se čini temeljnim kamenom za izgradnju mosta Pelješac – Istra. Siguran sam da bi bilo mnogo onih koji bi rado kupili poklon-paket u kojem su, primjerice, pakirana vina Bura i Coronica (dingač i malvazija), Mrgudić i Kozlović (zinfandel i malvazija) ili Matošević i Miloš (Grimalda i Stagnum). Tada bih bio siguran da smo nakon Pelješkog mosta izgradili i most Pelješac – Istra. Most izgrađen od komparativnosti, kompatibilnosti i komplementarnosti, koji je turističko-gospodarska poveznica južnog i sjevernog Jadrana.