Kolinda na ledu

Nacionalna groupie

“Kolindo, ako postaneš predsjednicom, odnosno majkom Hrvatske, ostvarit ćeš mi san! Napokon ću imat mamu kao iz svoje omiljene bajke! Kao klinac zamišljao sam da mi je mama Snježna kraljica!”

Stara je doputovala u Zagreb da osjeti adventski ugođaj na Zrinjevcu. Tako je bar rekla. Poslije sam shvatio da mulja. Zapravo me došla vrbovat za koga da glasam napredsjedničkim izborima.

A, jesu našli kad će raspisat te izbore, pomislio sam. Koliki će blagdanski ručkovi, večere, biti upropašteni svađom oko politike. Ljudi ionako više nemaju jedni drugima šta reći na tim ručkovima. Stariji, zatupljeni moronskim životom, računima, poslom, gledaju samo kako će se nakrkat i poslije zadrijemat pred finalom natjecanja “Tvoje lice zvuči odvratno”. A mlađi pogureno sjede i ispod stola beskrvnim, amebastim prstićima prebiru po ajfonima.

STARIJIMA POLITIKA ODLIČNO POSLUŽI DA JEDNI NA DRUGE ISTRESU kroz godine nakupljenu gorčinu. I uz to im upuhne osjećaj da još uvijek imaju neke ideale. Za koje su spremni žrtvovat čak i onaj dio ručka kad se na stol stavlja kuhano meso, mrkva, raštika, kao podsjetnik na monoton, ali zdrav jelovnik predaka.

Stara me odvela na klizalište na Tomislavcu. Činilo se da je moj pad godine na Filozofskom nepovratno uništio naš odnos. Željela mi je pružiti novu šansu. Krivila je i sebe što sam ispao takav kakav jesam, neodgovoran, nikakav. Kao malog, nikad me nikamo nije vodila za zimske praznike. Stalno je bila okupirana svojim poslom u đakovačkom Domu zdravlja. Usporedo je “gonjala” i političku karijeru, uvijek svjesna da si u provinciji nitko i ništa ako se ne probijaš u nekoj političkoj stranci. I sad mi je najednom željela nadoknaditi sve te u djetinjstvu propuštene zimske radosti, to što nikad nisam stao na klizaljke, skije, nego sam samo za sobom vukao trošne, rasklimane sanjke, one iste na kojima se u Kraljevini Jugoslaviji kao dječak sanjkao moj djed Bajo.

Osjećao sam se kao zadnji kreten dok sam na Tomislavcu navlačio iznajmljene klizaljke. Pristao bih na sve samo da se umilim staroj i da mi ponovo počne redovno slati džeparac. I ona je, na moj užas, navukla klizaljke. Dok smo, držeći se za ruke, napikavali po ledu, stara je rekla: “Ide to tebi. Sad mi je žao što te nikad nisam upisala ni u muzičku školu. Tko zna kakve si sve talente zapostavio”, pokajnički će. “Tvoj dida je imao sluha, svirao je čak dva instrumenta, gusle i harmoniku.”

“JEBEŠ MUZIČKU, BOLJE DA SI ME NA VRIJEME POČELA GURAT U POLITIKU.”

“Pa jedno ne isključuje drugo. Pogledaj našeg predsjednika. Briljantan, virtuozan klavirist, skladatelj i isto toliko uspješan političar! I pravnik! I neka mu još najmanje dva mandata! On nam je jedini svijetli primjer da u ovoj prćiji i umjetnici mogu postat vodeći političari. Drago mi je da si odlučio glasati za njega. Jako je važno da on i dalje bude predsjednik, sad kad nam u zemlji ponovo počinje bujati radikalna desnica! Onaj vrag vražji, odnosno tvoj otac, rekao je da će glasat za Kujundžića samo zato što je ovaj imao muda otići zapalit svijeću na Pavelićev grob.”

“KAD SAM TO REKAO DA ĆU GLASAT ZA JOSIPOVIĆA?”,
SMETENO ĆU.

“Pa nego za koga ćeš? On je tako fin. Uredno podšišan. Uvijek sam sanjala imat takvog sina. Jednom mi je na konvenciji u Makarskoj poljubio ruku”, razdragano će stara. “Nećeš valjda glasat za onog Sinčića? Nemam ja ništa protiv njega, dečko je marljiv, svaka mu čast na njegovom aktivizmu… Ali ne mogu mu vidjet onu kosurinu. Odmah me podsjeti na tebe. Ono kad sam te u gimnaziji molila da se ošišaš. Vječno si nosio tu dugu kosu, a nisi je znao prat kako treba. Pa ti se na kraju upalilo vlasište. Sjećaš li se kako su ti s tjemena otpadali čitavi naperutani komadi. Otad, kad god vidim na nekom muškom dugu kosu, dođe mi slabo. Nije ni čudo da Sinčić pola svojih intervjua mora potrošiti na uvjeravanje da nije klošar. U jednim novinama su mu čak stavili u naslov: “Nisam klošar!”. Ja mislim da…”, nije stigla dovršiti jer je na klizalištu nastao metež.

POPUT BAKLJI BUKNULI SU SNIMATELJSKI REFLEKTORI. Primakli smo se uz rub i čvrsto se uhvatili za ogradu da nas uskomešana masa ne pomete. Pridignuo sam se na klizaljkama da vidim što se događa. Ljudi su se natiskali oko neke plavokose žene. Vrat joj je bio ogrnut bijelim mufom. Tijelima su je štitili kršni muškarci u svijetloplavim jaknama s oznakama HDZ-a. Bolje sam pogledao i shvatio da je to predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović. Osvijetljena na ledu, s tim bijelim mufom oko vrata, podsjetila me na Snježnu kraljicu. Očito je na klizalištu odrađivala predsjedničku kampanju. Okupljenima je dijelila debrecinke u pecivu. Sinulo mi je kako bih se mogao osvetit staroj za ono što je maloprije rekla, da je oduvijek željela imat svestranog sina poput Josipovića. Odgurnuo sam se od ograde i zaklizao prema Kolindi, uzvikujući:

“Kolindo, ako postaneš predsjednicom, odnosno majkom Hrvatske, ostvarit ćeš mi san! Napokon ću imat mamu kao iz svoje omiljene bajke! Kao klinac zamišljao sam da mi je mama Snježna kraljica!”

“SINČIĆU MOJ! OPROSTI MI, VOLIM TE TAKVOG KAKAV JESI, MAKAR BIO I ZADNJI KLOŠAR!”, zavapila je za mnom moja stara.

Uskomešao se stožer oko Kolinde. Očito su se ustrtarili da im je protukandidat Ivan Vilibor Sinčić gerilski upao u teren. Proklizao sam sve do Kolinde, zamalo se zabio u nju. U samoobrani, ispružila je prema meni pecivo i debrecinku. Kao vječno gladni student, instinktivno sam zagrizao. Iz debrecinke je špricnulo. Par kapi frcnulo je i na Kolindin bijeli muf. Možda to, pomislio sam, završi u Dnevniku, na Jutjubu. Možda to ljudi protumače kao hrabar politički čin. Možda steknem hrpu sljedbenika. Pa se onda ja na idućim izborima kandidiram za predsjednika. I staroj ostvarim snove.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.