KNJIGA O DINAMU TOMISLAVA ŽIDAKA: ‘Canjuga, Mamić i Blažević najveće su žrtve moje knjige’

Objavljeno u Nacionalu br. 474, 2004-12-14

Tomislav Židak, koji već 25 godina prati Dinamo, govori o svojim sukobima s brojnim maksimirskim moćnicima, od Vrhovca i Canjuge do Blaževića i Mamića

Tomislav Židak jedan je od rijetkih novinara koji je svojom subotnjom kolumnom “Iz maksimirske šume” u Jutarnjem listu, koje objavljuje već tri godine, uspio parirati mnogim političkim kolumnistima. Njegove zgode i nezgode o Dinamu, klubu koji prati već dulje od 25 godina, postale su toliko čitane da će ovih dana biti objavljene u knjizi “Kronike iz maksimirske šume”.

Tomislav Židak rođen je 1. siječnja 1953. u Kašini kraj Zagreba. Novinarstvom se počeo baviti dok je 1975. bio u Skoplju u vojsci. Po povratku je radio u Studentskom listu, nakon čega je prešao u Sportske novosti, kamo ga je doveo nogometni trener Josip Feldbauer koji ga je poznavao jer je Židak kratko trenirao nogomet. Feldbauer ga je upoznao s Miroslavom Redeom koji ga je, zajedno s Milivojem Nikolićem, uveo u novinarstvo. “Nisam se namjeravao dugo zadržati u novinarstvu jer sam se želio baviti kazalištem, i to kao redatelj”, prisjeća se Židak koji napominje da su njegovi prijatelji i danas škvadra iz “Gavelle”. Studirao je pravo, dva puta je pao pokušavajući upisati studij režije, a na kraju je postao novinar. Godine 1999. Židak je iz Sportskih novina prešao u Jutarnji list, gdje prati nogomet, a dobio je i kolumnu.

NACIONAL: Kako ste se odlučili izdati kolumne? – Došao mi je Kristijan Vujčić iz Naklade Ljevak i rekao da su zainteresirani za to. Odbio sam ih jer nemam osobito mišljenje o svojim kolumnama. Mislim da to nije neka posebna literatura i da su ljudi to već pročitali. No bio je uporan pa sam zamolio prijatelja da mi ih izvuče iz arhive. Jedne sam ih noći počeo čitati i rekao sebi da to možda nije tako nezanimljivo. Dodao sam u knjigu i žrtve tih kolumni pa tako imam komentare Canjuge, Mamića, Bobana, Šukera, moga glavnog urednika i tako dalje.

NACIONAL: Može li se Zdravko Mamić, dopredsjednik Dinama, s kojim ste se nedavno posvađali i pomirili, izvući kao posebna osoba u nizu Dinamovih čelnika? – Mamić je sigurno poseban tip. On nije nogometno ime, nije došao iz nogometnog miljea, nego s ulice. On je sigurno velik Dinamov fan i voli taj klub, ali u svojoj ljubavi katkad pretjeruje jer ne voli drukčija mišljenja od svojega. Dok je on na vlasti, nitko u Maksimiru ne smije misliti drukčije, a to je prvi uvjet za zaposlenje i primanje plaće u Dinamu. Zadnji “silenzio”, koji je trajao dosta dugo, sve nas u redakciji činio je nervoznima, jer doista nismo mogli doći ni do osnovnih informacija. Čak se nismo mogli ukrcati u avion za Lisabon za utakmicu Dinama s Benficom iako smo namjeravali platiti taj let. Dobili smo poruku “s vama ne surađujemo”. No na Mamićevu inicijativu, baš u Lisabonu smo se pomirili.

NACIONAL: Čini se da ste u svojim komentarima uvijek na strani slabijeg, primjerice, u odnosu između Mamića i Balabana stali ste na Balabanovu stranu onog trenutka kada ste shvatili koliko Mamić zarađuje od Balabana i koliko će još zaraditi. – Tu se radilo o transferu od 5,5 milijuna funti, i bojim se da se takav transfer neće ponoviti tako brzo. Inozemni klubovi su postali mnogo oprezniji pri kupnji igrača pa je tako, primjerice, Manchester United prošle godine pratio 195 igrača a nije kupio ni jednoga. Od prodaje Balabana najviše je inkasirao Mamić, najmanje Dinamo, a Balaban je zaradio dovoljno da bude miran cijeli život. No Balaban se osjetio prevarenim, od transfera teškog 20 milijuna njemačkih maraka on je dobio otprilike šest. U takvim situacijama, kada vidim da bi netko mogao biti prevaren, uvijek stanem na stranu slabijega. Balaban od svake svoje mjesečne plaće mora dati postotak Mamiću. I danas mnogi Dinamovi igrači koji su u Mamićevoj agenciji moraju mu dati dio novca na račun njegovih ulaganja u njih.

NACIONAL: Jedna od važnijih osoba u Dinamu prije nekoliko je godina bio Mirko Novosel. Kakav ste s njim imali odnos s obzirom na aferu s njegovim sinom oko kupnje stolaca za Dinamov stadion? – Bili smo u relativno pristojnim odnosima, iako me Novosel uvjeravao u jednu stvar. Volio je govoriti o Crvenoj zvezdi jer je ona bila njegov ideal odnosa između kluba i novinara. Rekao je kako iz Zvezde nikada ništa nije izišlo, novinari su sve znali, ali u interesu kluba nikada ništa nisu napisali. Na to sam mu rekao kako ja ovdje nisam u interesu kluba nego novina i uvijek ću napisati sve što znam. Tada je u Dinamu bilo puno novca, gradio se stadion, milijuni od tog stadiona išli su za premije igračima, za kupnju novih igrača. Tada je Prosinečki kupljen za šest milijuna DEM, trener Osvaldo Ardilles imao je plaću od 43 tisuća dolara. Novosel se jako naljutio kad sam napisao da je Dinamo klub svih poreznih obveznika, što je zapravo bilo istina jer je klub jedino tako mogao funkcionirati. Samo su u stadion utukli više od 100 milijuna DEM, da ne govorimo da je sva zarada iz Lige prvaka otišla na premije igračima, igrači su tada živjeli najbolje od kada je Dinama. Naravno da se Novosel naljutio kad smo napisali da stalno mijenja stolce jer je to biznis njegova sina u koji se on uključio. U Sloveniji je kupovao namještaj za predsjedničku ložu. Nikome nije drago kada mu otkrijete slabu stranu.

NACIONAL: U to vrijeme, 1999., izbila je najveća afera kada je u posljednjem kolu Dinamo, a ne Rijeka, postao prvak i kada se otkrilo da su Dinamu pomagale čak i tajne državne službe. – Ja se s tim ne slažem iako nisam bio na toj utakmici nego na finalu Lige prvaka, na utakmici između Bayerna i Manchestera. Rijeka je kod kuće igrala protiv Osijeka, imala je sve na dlanu, bez obzira na špijunažu i kontrašpijunažu. Dinamo, odnosno financijski direktor Laljak, uplatio je milijun kuna kao stimulaciju igračima Osijeka, a Rijeka je bila sigurna da će dobiti utakmicu bez logistike sa strane. Dinamo je imao logistiku, utjecaj kod sudaca, ali da je Rijeka bila prava, ona bi zgazila Osijek i sve bi bilo u redu. Naravno, i Rijeka je tražila alibi, nije to bila baš jeftina momčad, trebali su se nekako opravdati.

NACIONAL: Gdje je završio novac od prodaje najbolje generacije Dinamovih igrača prije četiri, pet godina? – Pričalo se o svoti od oko 60 milijuna maraka. Kada dođu u Maksimir, sve garniture rade isto što i novi treneri kada dođu u klub. Optuže one bivše da su napravili goleme dugove koje oni moraju vratiti kao što treneri uvijek kažu da su zatekli nepripremljenu momčad koju moraju fizički pripremiti, što je najveća uvreda za bivšeg trenera. Svi su oni govorili da su dugovi bili veliki i da moraju vratiti 50, 60 milijuna nečega. Problem je što su to zaista skupi projekti. Danas Mamić tvrdi da mjesečno mora naći 600 tisuća eura da bi platio sve igrače i službenike, a prihod s posljednje prvenstvene utakmice protiv Varteksa bio je 12 tisuća kuna. To je nesrazmjer, a kada ga pitate odakle onda Dinamu novac, Mamić odgovara “snalazimo se, otimamo”. Kada ga pitate je li im glavni sponzor Siemens platio, onda kaže da u posljednjih godinu dana nisu uplatili ništa. Upitate se odakle onda novac i saznate da zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić gura novac Dinamu. Naravno da su u Dinamu nervozni kada izgube jer nisu više zanimljivi Europi, ne mogu prodati ni jednog igrača. Niko Kranjčar nema ni jednu ponudu, ne mogu ga prodati ni Crvenom križu, a Dinamo bi na njemu trebao zaraditi najmanje tri milijuna eura.

NACIONAL: Poznati ste po tome da barem jednom godišnje u svojim tekstovima forsirate promociju nekog nepoznatog mladog igrača koji bi trebao postati zvijezda, to ste napravili i s Nikom Kranjčarom. – Dinamo je klub koji mora imati zvijezdu. Niko Kranjčar je po talentu bio predodređen da bude zvijezda, ali on ima mali problem. Ne voli trenirati, malo je tvrdoglav, voli podcijeniti sve oko sebe. On igra samo u reprezentaciji, u Dinamu je rezerva i kod Nenada Gračana i kod Ilije Lončarevića, jedini trener koji ga je trpio bio je Nikola Jurčević, ali mu to Kranjčar nije vratio na korektan način. U jednom intervjuu rekao je da je trener Jurčević kriv što igraju katastrofalno. Onda su došli novi treneri, igrao se jednako loš nogomet, ali Kranjčar više nije igrao, odnosno igrao je vrlo malo. Mislim da on propada i njegov jedini spas je odlazak u inozemstvo. Međutim, prije nekoliko sam dana razgovarao s njegovim menadžerom Davorom Šukerom koji mi je rekao da ga nemaju kome prodati.

NACIONAL: Ima i onih koje ste forsirali u svojim tekstovima, ali nisu uspjeli, poput Domagoja Abramovića. – Nikada nisam vidio mladog igrača s boljom statistikom od Abramovića. Kada se pogleda koliko je on golova zabio u svim kategorijama, vidite da je bio izvanredan. No ti se klinci lome između 17. i 18. godine. Ili propadnu ili isplivaju. Abramović je perfektan profesionalac, ali nešto se događa, treneri kažu da je plašljiv.

NACIONAL: Miroslav Blažević je najživopisniji lik u povijesti Dinama, s kojim ste se također sukobljavali, pa vas je optužio da na Šukerov račun ljetujete u Španjolskoj. Asocirao je da primate novac od pojedinih igrača. – Nisam se previše obazirao na te tvrdnje jer moje sunčanje u inozemstvu uvijek plaća moja redakcija. Uvijek sam volio velike igrače, jednom sam 19 dana bio u Sevilli gdje sam čekao intervju s Maradonom. O Blaževiću sam napisao svakojakih članaka, ljepših nego što bi mu njegova žena napisala, ali i onih drugih. Takve sam pisao kada bi zabrazdio, a znao je često zabrazditi, o čemu svjedoči i sudski spor vašeg predsjednika uprave s njim. Blažević je osebujna osoba koja je, kao i svi, imala loših i dobrih trenutaka. Normalno je da svi ti trenuci podliježu kritici, a on je jedan od onih koji su osjetljivi na svaki zarez u rečenici. On me je optuživao da sam ga otjerao u Iran, no to je samo traženje alibija. On se tada s hrvatskom reprezentacijom nije uspio plasirati na europsko prvenstvo 2000., igrao je neriješeno s Jugoslavijom i normalno je da gledatelji i novinari nisu bili zadovoljni. A onda su dolazile svađe i pomirbe, začarani krug od kojeg sam također umoran.

NACIONAL: Svi znamo kako dolazi do svađa trenera ili igrača s novinarima, ali kako dolazi do pomirbi? – Uvijek se nađe neki posrednik, on nazove glavnog urednika i pita ga bismo li mi otišli u restoran “Okrugljak” na večeru kako bismo izgladili neke stvari. Onda se sastanemo, priča se o desetim stvarima, i to na kraju ispadne dosta simpatično, ali nedavno sam, primjerice, Mamiću rekao da ne želim s njim otići na večeru. Na kraju smo se pomirili bez večere i whiskyja.

NACIONAL: Pisali ste i o Dinamovim navijačima i čini se da ste često bili preblagi prema njima čak i kada su radili najveće ispade. – Možda ste u pravu. Jedino još Bad Blue Boysi dolaze na stadion. Možda su oni krivi što drugi ljudi ne dolaze na utakmice. Njihov način navijanja katkad je grub i sirov, ali to su dečki koji su toliko odani klubu da me to fascinira. Međutim, dolazi do nasilja. Jedan od razloga slabih Dinamovih ovosezonskih igara je i to što su navijači pokušali “napraviti reda” na treninzima kada su dolazili s bejzbolskim palicama, što je izvan svake pameti. To treba osuditi na svaki način. Prije nekoliko dana jedan od vođa BBB-a rekao mi je kako će po završetku prvenstva zvati Mamića i Barišića u udrugu da im podnesu račune. Oni smatraju da su oni iznad predsjednika i izvršnog odbora, iznad svih. Možda sam ipak bio nedovoljno kritičan prema njima.

NACIONAL: Koja vas je generacija Dinama, gledajući i upravu i momčad, najviše fascinirala u 25 godina koliko kao novinar pratite klub? – Najviše me se dojmila generacija 1982., to je bio najzdraviji Dinamo od kada ga ja pratim. Tada još nije bilo velikog novca. Bilo je taštine, ali i velikih igrača. Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Zajec, Edi Krnčević, Hadžić, Bošnjak, Bogdan, Ivković, Vlak, to su bili sjajni igrači. Oni su bili ideal onoga što svi klubovi žele imati, kao što piše u povelji Manchester Uniteda, a to je da momčad uvijek mora imati sedam igrača odraslih u vlastitoj školi. Tada je tako bilo u Dinamu. Možda je generacija od 1997. do 2000. bila igrački jača, iako ne i talentiranija. Dva puta su igrali u Ligi prvaka, postigli su najveće rezultate poslije 1967., kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova.

NACIONAL: Uspoređujući uprave, kakve su bile one iz komunističkih godina i one iz devedesetih? – Bile su dosta slične. Nekada su u Dinamo dolazili ljudi koji su politički nešto zgriješili. Vladimir Bakarić je znao reći kako je u Maksimiru idealno kada je Dinamo peti i ima sedam tisuća navijača na stadionu te nema nacionalizma. Zato su se grozili kada su 1982. stadioni bili puni i kada to nije bilo samo nogometno proljeće. U devedesetima su uprave bile još opasnije. Gojko Šušak je kontrolirao mnoge stvari u Dinamu. Sjećam se da se jednom našao s navijačima na jednom privatnom imanju. Tuđman je svoj radni tjedan započinjao ponedjeljkom u osam sati razgovorom o Dinamu. Njemu je bilo vrlo stalo do Dinama. Tako su Canjuga i Ladić, možda i neki trener ili direktor, dolazili na brifing. S Canjugom sam najviše ratovao. On je bio predsjednik koji je volio čvrsto držati Dinamo u rukama i nije volio suprotna mišljenja. Kada je prvog dana došao u klub, upoznao se s novinarima. Došao je do mene i rekao: “Vi, napolje.” Istjerao me bez razloga, i to čim sam rekao svoje ime i prezime. Međutim, poslije smo se pomirili na jednoj od tih tradicionalnih večera. Bili smo dva dana dobri, a onda dva mjeseca u lošim odnosima i tako naizmjence.

NACIONAL: Da je vaša kolumna mogla egzistirati u Sportskim novostima do 1990., bi li bila jednako zanimljiva? – Bilo bi materijala, Dinamo je uvijek materijal od kojeg možete napraviti atraktivnu stranicu. Međutim, ne znam bih li tada mogao doći do takvih informacija. Kontrola je bila takva da sam 1987. bio devet mjeseci na ledu. Pratio sam sve i svašta, ali ne i Dinamo. Uzrok je bio jedan članak koji se nije svidio tadašnjem predsjedniku Dinama Vrhovcu. No sve je tada, naravno, dirigirao Ćiro Blažević. Unatoč svemu, on mi je ipak najdraži lik. On je jedinstven, bistar, duhovi

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić