Kineski let u svemir uvod je u invaziju na Tajvan

Objavljeno u Nacionalu br. 414, 2003-10-21

Let prvog kineskog astronauta u svemir veliki je događaj za tu zemlju: osim doprinosa nacionalnom ponosu i osjećaju zajedništva, ta je misija pokazala i da Kina ima namjeru ojačati svoje vojno prisustvo u svemiru kako bi bila spremna za eventualnu konfrontaciju sa SAD-om oko Tajvana

U četvrtak, 16. listopada, rano ujutro na široku ravnicu kineske pokrajine Unutrašnja Mongolija spustila se kineska svemirska kapsula Shenzhou 5 u kojoj je bio prvi kineski astronaut, 38-godišnji pilot kineskog ratnog zrakoplovstva Yang Liwei, čime je uspješno završen prvi let jednog Kineza u svemir. Kad su spasiteljske ekipe došle do kapsule i otvorile njena vrata Yang je izašao sam, iz bez ičije pomoći. Izjavio je da se osjeća odlično, da nikakvih problema tokom njegovog 21-satnog leta i 14 orbita oko zemlje nije bilo, te dodao: “Ponosan sam na svoju domovinu.” Astronaut je tijekom leta pratio što pokazuju instrumenti, u jednom trenutku pred televizijskom kamerom u kabini razvio zastave Kine i Ujedinjenih naroda, a pojeo je i jedan tradicionalni kineski obrok, te tri sata spavao. Na konferenciji za tisak izjavio da je Zemlja ” izgleda prekrasno”. Novinari su ga pitali da li je vidio i Veliki kineski zid, za kojeg tvrde da je jedina ljudska građevina koja se vidi iz svemira. Izjavio je da ga nije vodio. Na pitanje je li bio nervozan odgovorio je: “Bio sam sasvim miran jer sam znao da sam u rukama znanja vrsnih kineskih znanstvenika.”

Njegov pothvat izazvao je opće oduševljenje u Kini, a Kina je dobila i brojne čestitke iz inozemstva. Došla je čestitka i od šefa NASA-e Seana O’Keefea, koji je izjavio da je riječ o “izvanrednom postignuću”. Generalni sekretar UN Kofi Annan izjavio je da “svemirska istraživanja ne poznaju nacionalne granice, pa je ovo značajan korak za cijelo čovječanstvo”. Svi vodeći svjetski državnici uputili su čestitke kineskom vođi Huu Jintaou na ovom uspjehu kineskih znanstvenika i inženjera. Za Kinu je to bio ogroman događaj koji su njihovi mediji detaljno pratili. Predsjednik Hu Jintao prisustvovao je i lansiranju s poligona Juiquan u kineskoj pokrajini Gansu, dajući oduševljene izjave u vezi cijelog događaja. Kineska televizija objavila je i oduševljenje brojnih stručnjaka i običnih građana ovim događajem. U cijelom medijskom praćenju događaja samo je jedan detalj otkrivao da je ipak postojala blaga bojazan da možda i sve neće ići kako treba. U posljednji trenutak otkazan je izravni televizijski prijenos lansiranja. Umjesto toga je prikazana snimka lansiranja 38 minuta nakon što je ono uspješno obavljeno. To je učinjeno zbog nekih nesreća koje su se ranije događale prilikom lansiranja raketa, na primjer one 1995. godine, kad je raketa eksplodirala na zemlji ubivši šest osoba. Ako bi se eventualno dogodila nesreća, odlučeno je da je kineski građani ne gledaju uživo.

Kinezi su s pravom oduševljeni jer je taj događaj Kinu stavio na sasvim novu svjetsku razinu, kada su istraživanje svemira i tehnološki razvoj u pitanju. Kina je još u tome daleko iza Rusije i Sjedinjenih Država, dvije zemlje koje su svoje ljude u svemir prvi put poslale prije 42 godine. Te činjenice se u kineskom medijima nisu zanemarivale. No, Kina se posljednjih godina u svemirskoj trci borila za treće mjesto s Evropom, Japanom i Indijom, koji svi imaju značajne ambicije u istraživanju svemira. Do sad se Evropa, koja zajedničkim snagama radi na svemirskom programu, i zahvaljujući nizu uspješnih lansiranja raketa s poligona u Francuskoj Gvajani, smatrala trećom svjetskom svemirskom silom. Postojale su ocjene se da bi je u tome ponajprije mogao doseći ambiciozni Japan. Ovim podvigom Kina je definitivno zauzela treće mjesto među zemljama s svemirskim programom, a to će imati raznolike i važne posljedice. Najprije će značajno povećati samosvijest te države i na unutrašnjem i na vanjskom planu. Poznato je da na kineskoj političkoj i društvenoj sferi simboli imaju veliku ulogu, te da kineske vlasti na pozitivnim primjerima mobiliziraju naciju i grade unutrašnje jedinstvo. Yang Liwei sada je postao jedan takav pozitivan primjer na koji će se mnogi Kinezi, u prvom redu mladi, sad ugledati. Do lansiranja Yang Liwei bio je potpuno anoniman jer Kina nije objavila identitet ljudi koji se pripremaju za astronaute. Sad je objavljeno da je Kina pripremala 14 astronauta, i da su u uži izbor došla trojica, Yang Liwei, Zhai Zhigang i Nie Haisheng. Sve do početka lansiranja nije se znalo tko će od njih trojice poletjeti, a izabran je Yang navodno zbog toga što je pokazivao najbolje rezultate na psihološkim testovima.

Yang Liwei rodio se 1965. godine u sjeveroistočnoj kineskoj industrijskoj pokrajini Liaoning. Otac mu je po zanimanju učitelj, majka radi u jednoj poljoprivrednoj tvrtci. Kineski mediji okrivaju da je bio prosječan đak, dobar jedino u tehničkim predmetima. U mladosti se bavio plivanjem i klizanjem, i zahvaljujući tome što je bio odlične fizičke spreme, s 18 godina primljen je u Narodnooslobodilačku armiju u kojoj je završio pilotsku akademiju. Iza sebe ima 1350 sati letenja, i 20 godina vojničkog staža. Oženjen je za časnicu kineske vojske, i ima osmogodišnjeg sina, a mjesečno zarađuje 10.000 yuana, što je oko 1200 eura. Kina je svoj patriotizam uvijek gradila na primjerima svojih heroja, pa je će cijeli ovaj događaj pojačat i osjećaj patriotizma. Riječ je i o velikom uspjehu sadašnje vlasti, što će pojačati autoritet i karizmu Hua Jintaoa samo godinu dana nakon što je preuzeo vlast. Događaj će imati još veće posljedice na međunarodnom planu jer razbija neke predrasude i stereotipe o Kini kao tehnološki zaostaloj zemlji. Desetljećima je vladalo uvjerenje da ta zemlja snagu crpi iz ogromnog stanovništva, nesposobna za tehnološke proboje, zaostale industrije i slabe znanosti. To se dokazivalo i činjenicom da nije bila ni sposobna proizvesti svu vojnu opremu koja joj je bila potrebna, iako je vojska uvijek imala prioritet. Naime, bila je prisiljena godinama nabavljati sofisticiraniju vojnu opremu ? avione i ratne brodove – u inozemstvu, na primjer od SSSR-a, države s kojom je u nekim fazama bila u vrlo napetim odnosima. Slabo stanje kineske tehnologije posljednjih godina dokazivalo se i činjenicom kako je Kina ušla u sadašnju eru visoke tehnologije nabavljajući kompjutersku opremu u inozemstvu ili kopirajući američka i japanska rješenja. No, let prvog Kineza u svemir u mnogočemu će razbiti te predrasude. Odluka o slanju čovjeka u svemir donijeta je 1992. godine i u taj projekt uloženo je milijardu dolara, što je za tu zemlju veliki novac. Iako je Kina pri koncipiranju svojeg ljudskog svemirskog programa primijenila neka inozemna iskustva, pa ima sličnosti između ruskog i kineskog koncepta, čak i u nekim konkretnim konstrukcijskim rješenjima, ipak je riječ o autentičnom kineskom projektu. Gotovo isključivo primijenjena je kineska tehnologija, pa je time dokazano da je ta država sposobna i za najveća znanstveno-tehnološka dostignuća današnjice. Time je na sasvim drugu razinu stavila cjelokupnu svoju tehnologiju i u drugim sferama, koja će se vrednovati sasvim drukčije. Kina se ovim letom nastojala legitimirati kao velika sila visoke tehnologije, ravna u tome i drugim svjetskim silama.

Već su najavljeni i novi svemirski pothvati, razmatra se i slanje čovjeka na Mjesec i Mars. To je možda budućnost, no ovaj uspjeh imati će na kineski svemirski program i konkretnih kratkoročnih efekata zbog toga što je rječiti dokaz tehnoloških sposobnosti. Sigurno je da će taj događaj značajno utjecati na veću konkurentnost kineskog programa lansiranja komercijalnih satelita u svemir. Kina je ponudila svoje rakete za lansiranje satelita drugih zemalja u orbitu, pa ih je do sada uspješno lansirala 23, čak i neke američke. Nakon ovog uspjeha sigurno će mnogo lakše dobivati ovakve poslove, što znači da bi se mogao još i proširiti komercijalni svemirski program u sklopu kojeg radi 270.000 ljudi, pa on predstavlja i značajnog kineskog poslodavca. No, postoji još jedan aspekt cijelog događaja o kojem se ovih dana mnogo manje govorilo. Bill Gertz, vojni komentator američkog dnevnog lista Washington Times vjerojatno je najbolje obaviješteni američki novinar za vojna pitanja. On je prošlog četvrtka, dan nakon događaja, objavio vrlo zanimljiv komentar o vojnoj pozadini cijelog projekta. Gertz tvrdi da su kineski službeni organi i mediji namjerno svu pozornost skrenuli na slavljenički aspekt, na taj način prikrivajući njegov izuzetno važni vojni aspekt. Po njegovim riječima, glavni razlog cijelog poduhvata prvenstveno je vojni jer je slanje prvog čovjeka u svemir dio općeg ubrzanog ostvarenja širokog kineskog vojnog svemirskog programa, koji je za nužan da bi država postigla i svoje ključne nacionalne ciljeve. Na koji način Kinezi prikrivaju vojni aspekt ove prve misije Gertz dokazuje s dva primjera. Sam let Shenzhoua 5 imao je najmanje dva konkretna vojna zadatka. Kao prvo, raketom Dugi marš 2F koja je ponijela Shenzhou 5 u svemir nije lansirana samo ta ljudska letjelica, nego je nekoliko minuta nakon što se Shenzhou 5 našao u orbiti raketa u orbitu oko zemlje postavila i jedan vojni satelit, o čemu se u kineskim medijima šuti. Riječ je o satelitu za prikupljanje obavještajnih podataka.

Kao drugo, i sama kapsula Shenzhou 5 bila je opremljena dodatnom vojnom opremom. Tako je s vanjske strane bila pričvršćena jedna infracrvena kamera za špijuniranje iz svemira. Kamera je imala rezoluciju od 1,6 metara, te je predmete na Zemlji te veličine mogla prepoznavati. Već sama činjenica da je u sklopu projekta slanja čovjeka u svemir ostvaren i vojni segment jasno pokazuje njegovu važnost, a cijelom operacijom upravlja, naravno, vojska.

Samo pojedinačno slanje astronauta u svemir Kini u ovom trenutku neće dati izravnih vojnih koristi, nego bi taj dio projekta mogao ostvariti rezultate u daljnjoj budućnosti kada država, na primjer, bude sposobna izgraditi stalno napučenu orbitalnu stanicu. No, sveukupni razvoj kineskog svemirskog projekta u koji spada i ovaj aktualni bitno pridonosi jačanju kineske vojne moći. Prvenstveni cilj cijelog projekta ukidanje je monopola što su ga u nekim vojnim aspektima do sad imale SAD, iza čega stoji radikalniji dio kineskog vojnog vrha. U Washingtonu se, procjenjuje da je vojska faktor koja bi mogla imati značajnog upliva na razvoj američko-kineskih odnosa. U američkim političkim krugovima se procjenjuje da u kineskom vojnom vrhu postoje generali koji se pripremaju za neku moguću buduću vojnu konfrontaciju sa SAD, pa se s pozornošću prate sva kretanja unutar vojske koja bi ukazivala da bi se vojska mogla radikalizirati u tom smjeru. U kineskom vojnom vrhu ima generala koji nisu zadovoljni sadašnjim razvojem odnosa dvaju država jer smatraju da Kina odviše na strateškom planu popušta američkim stavovima, te da bi mogla mnogo više postići samostalnijom, agresivnijom politikom. Ta je vojna frakcija imala odlučnu ulogu u zaoštravanju odnosa sa SAD nakon poznatog zračnog incidenta 1. travnja 2001. godine kad su se iznad Južnog kineskog mora sudarili jedan američki elektronski špijunski avion i jedan kineski lovac, koji je pao, a američki pilot bio prisiljen sletjeti u Kinu. Radikalna vojna frakcija tražila je tada da se prekinu vojni kontakti, do čega je i došlo. Kontakti su obnovljeni 2002., kad je po prvi put jedan američki razarač uplovio u kinesku luku Tsingtao, a jedna kineska visoka vojna-politička delegacija posjetila Washingtonu.

U međuvremenu je američka strana zapazila da je kineska vojska nastavila značajno razvijati svoje snage i naoružanje, te je u nekim sferama postavila nove izazove američkim strateškim interesima na Dalekom Istoku, posebno kada je obrana Tajvana u pitanju. Kineska je vojska u posljednje vrijeme rasporedila nove rakete kratkog dometa u područjima odakle se može gađati Tajvan. Godine 2002. otkriveno je da je kineska vojska iznad zaljeva Baohai uspješno testirala novu nadzvučnu krstareću raketu Yj-83 za napade na brodove “iznad horizonta”. Ona ima domet od čak 250 kilometara, dvostruko veći nego što su američki vojni stručnjaci procjenjivali, može se ispaljivati iz aviona, a očito je namijenjena kao prijetnja američkim nosačima aviona čija je uloga bitna u zaštiti Tajvana. Kineski vojni planeri zaključili su da u sklopu priprema za moguće sučeljavanje sa SAD to neće biti dovoljno, nego će se Kina morati vojnički razvijati i u nekim sferama gdje je do sada nije bilo, na primjer u svemiru. Kako tvrde američki vojni stručnjaci, ključan trenutak kada su kineski vojni planeri shvatili da moraju pojačati svoje vojne napore u svemiru zbio se u ožujku 1996. godine, kad se dogodio jedan strateški izuzetno važan događaj. Te je godina Kina u pokrajini Fujien, koja je najbliža Tajvanu, probno ispalila prve moderne rakete srednjeg dometa, pokazavši da njima može ugroziti Tajvan. Tada su organizirani i veliki vojni manevri koje su neki svjetski komentatori shvatili i kao najavu za moguću skorašnju invaziju Tajvana. Da bi odgovorio na to ondašnji američki predsjednik Bill Clinton naredio je da dvije moćne američke pomorske eskadre predvođene nosačima aviona “Nimitz” i “Independence” prođu u vrijeme manevara kroz Tajvanski tjesnac, uski morem između Tajvana i Kine, demonstrirajući silu i američku odlučnost da će braniti Tajvan.

Kako je nedavno u jednom predavanju 30. rujna otkrio američki potpukovnik Marko Stokes, načelnik odjela za Tajvan američkog Ministarstva obrane, kineski glavni stožer tada je zaključio da će ? ako će krene u vojno rješavanje tajvanskog pitanja – kao protivnika imati ne samo tajvanske obrambene snage nego i Amerikance, te se stoga moraju pripremiti i za ratovanje. Osnovni problem u sučeljavanju s Amerikancima jeste američka tehnološka superiornost u raznim sferama ratovanja. U prvom redu riječ je obavještajnom aspektu, komunikacijama, i navođenju raketa i aviona. Za Kinu je od ključnog prioriteta bilo da smanji tu američku tehnološku prednost. Kineske analize posljednjih ratova u kojima su sudjelovale američke snage – Zaljevski rat, operacije na prostoru bivše Jugoslavije, i posljednje američke akcije u Afganistanu i Iraku ? pokazale su da se američke snage mnogo oslanjaju na svemirsku tehnologiju: kad je riječ o skupljanju špijunskih informacija, komunikacijama, i navođenju raketa na ciljeve. Zbog toga je stvoren dvojaki kineski vojni program da bi se postigla ravnoteža. S jedne strane, tvrdi Stokes u spomenutom predavanju, kineska je strana počela intenzivno razvijati vlastite vojne i svemirske kapacitete, pa šalje satelite raznih vrsta u orbizu kako bi ih koristila za vojne potrebe, te se tako u toj sferi što prije približila Amerikancima. S druge strane, tvrdi Stokes, istodobno se razvija program za rat u svemiru, to jest proizvodnja satelita-ubojica koji bi uništavali američke vojne satelite snažnim laserima ili drugim sredstvima.

Kineski svemirski program ne bi bio moguć da se posljednjih godina nije snažno unaprijedilo kapacitete i u sferi raketne tehnologije. Zbog toga Kina ima i dovoljno snažne rakete ne samo da pošalje čovjeka u svemir, nego i da služe kao interkontinentalne balističke rakete za gađanje udaljenih ciljeva. Kina već ima oko 450 raketa srednjeg dometa usmjerenih na Tajvan, a sad u kombinaciji sa novim vojnim satelitima razvija sisteme koji bi trebali omogućiti da te interkontinentalne balističke rakete pogađaju ciljeve na drugim kontinentima s preciznošću od 50 metara. Iako su SAD uvjereni da će još dugo vremena zadržati nadmoć u svemirskoj tehnologiji, vojni aspekt kineskog svemirskog napora izaziva u SAD zabrinutost. Neki su američki listovi podsjetili na činjenicu da su svojedobno iz kineske vojske stigla Washingtonu upozorenja da ? ako se SAD umiješaju u eventualni kineski pokušaj da vojskom zauzme Tajvan – “ni Los Angeles neće biti siguran”. S ovom novom svemirskom tehnologijom ta kineska prijetnja postaje sve realnijom.

Komentiraj