Kina i EU u Ratu grudnjaka

Objavljeno u Nacionalu br. 511, 2005-08-29

Europska Unija pokrenula je trgovinski rat s Kinom uvođenjem ograničenja na uvoz jeftinog kineskog tekstila: sada europskim kupcima prijeti nestašica i rast cijena na tržištu odjeće, dok se europskim kompanijama uvođenjem kvota nimalo nije pomoglo

Novi trgovinski rat između Europske unije i Kine zbog velikog izvoza kineskog tekstila u Europu dobio je naziv “rat grudnjaka”. EU je prije nekoliko mjeseci uvela restrikcije na uvoz jeftinih tekstilnih proizvoda iz Kine: kako bi se zaštitila proizvodnja europske modne konfekcije, u lipnju su uvedene precizne kvote za uvoz hlača, grudnjaka, pulovera i majica iz Kine i izazvale znatne poremećaje u odnosima EU i Kine te na samom europskom tržištu. Član Europskog povjerenstva zadužen za trgovinu, Britanac Peter Mandelson, koji je donio tu odluku, nije se obazirao na to da su već naručene goleme količine odjeće iz Kine za jesen i zimu, a najveći dio te robe već je bio na putu.

Zbog Mandelsonove odluke u ovom trenutku u zapadnoeuropskim lukama u kontejnerima iz Kine blokirano je 48 milijuna pulovera, 17 milijuna muških hlača, 3 milijuna grudnjaka i 4 milijuna majica, ukupno 72 milijuna odjevnih predmeta. Veliki europski trgovački lanci, robne kuće i manji prodavači odjeće upozoravaju: ako se ta odluka hitno ne promijeni, ove jeseni i zime u Europi će biti velika nestašica odjeće, jer nema vremena da se sve tolike količine nabave iz drugih izvora. Može se stoga očekivati skok cijena na europskom tržištu odjeće.

Zbog te situacije posvađale su se sjeverne i južne članice EU. Tvrdi se da su kvote uvedene na pritisak Italije, Francuske, Španjolske i Portugala koji imaju snažnu tekstilnu industriju pa su obznanili da je ona zbog jeftine kineske odjeće ugrožena. Europska udruga tekstilnih proizvođača Euratex objavila je da zbog kineskog uvoza svakog tjedna u Europi propadne 200 tvrtki vezanih uz tekstil te da će Europa ove godine izgubiti 250.000 radnih mjesta u tekstilnom sektoru. U Euratexu tvrde da je to zbog dumpinških cijena pa spominju prodaju pulovera za pola eura, što je manje od cijene sirovine i boje, i košulja za pet eura. Kineski je cilj, kažu u toj udruzi, niskim cijenama uništiti europske, u prvom redu talijanske proizvođače, a potom podići cijene. Samo u Italiji, procjenjuje se, u tekstilnoj će se industriji ove godine ugasiti 30.000 radnih mjesta. Opći pad talijanske industrijske proizvodnje posebno je velik u tekstilnoj industriji. Slično je i u Francuskoj, gdje su mnogi zbog liberalne ekonomske politike EU ovog proljeća na referendumu glasovali protiv europskog ustava, tvrdeći da bi još liberalnija politika još više ugrozila francuska radna mjesta.

Sjeverne članice EU, koje nemaju razvijenu tekstilnu industriju, bunile su se protiv kvota, upozoravajući da će se njima destabilizirati prodaja odjeće na europskom tržištu, što će donijeti nestašice i poskupljenja, da će od kvota biti više štete nego koristi jer će biti pogođena privredna grana koja je u EU mnogo jača od tekstilne industrije, maloprodaja u kojoj radi 7 milijuna ljudi, pa bi zbog smanjenog prometa bilo pogođeno čak 26 milijuna ljudi. Zbog zabrane uvoza jeftine kineske robe trgovci će sada morati hitno nabaviti dodatne količine odjeće, a pri tome – tvrde trgovci – neće moći pomoći proizvođačima iz EU.

Kako je ovih dana izjavio jedan švedski trgovački stručnjak, kvotama se uopće ne pomaže talijanskim proizvođačima tekstila. Trgovci, ako im se zabrani uvoz iz Kine, neće zamjenske količine nabavljati u Italiji, jer su ondje cijene previsoke, nego u zemljama izvan EU gdje se proizvodi jeftini tekstil, u Rumunjskoj, Turskoj, Šri Lanki i drugim azijskim zemljama koje imaju velike tekstilne kapacitete. Od te Mandelsonove odluke korist će imati azijske zemlje, a Europljani će imati samo štete.

Već i dosadašnji potezi trgovačkih lanaca pokazuju da će se dodatne nabavke od proizvođača unutar EU zbog zabrane uvoza iz Kine samo minimalno povećati. A cjelokupna privreda EU bit će oštećena, jer će se najveći dio ipak morati uvesti izvan EU po cijenama višim od kineskih.

Podsjeća se na nedavni “rat čelika” koji je počeo u ožujku 2002., kad je SAD uveo carine na uvoz europskog čelika, i završio loše za SAD, jer su američki kupci morali kupovati skuplji američki čelik, pa su poskupjeli razni američki proizvodi, pa i američki automobil, te je njihova prodaja pala upravo na europskom tržištu.

Sve je veći pritisak na Mandelsona da promijeni odluku. On je hitno otputovao u Kinu kako bi pregovarao s kineskom vladom o kvotama koje bi se prilagodile europskim potrebama. U Kini Mandelsonov dolazak smatraju dokazom da je pala sposobnost EU da se štiti od kineskog izvoza. Kineski dnevnik na engleskom Beijing News objavio je karikaturu s četvoricom polugolih Europljana koji na lučkom gatu drže transparente s dobrodošlicom brodu s kineskom robom.

Mandelson je stigao u Kinu da nađe rješenje kako da se ipak uvezu goleme količine kineske odjeće, koje čekaju na iskrcaj u europskim lukama jer je EU postavila granicu od 12 posto godišnjeg rasta uvoza. Kina u pregovorima traži da se EU pridržava vlastitih deklaracija o slobodnoj trgovini, umjesto da Kini postavlja ograničenja.

Kina se godinama borila da postane članicom Svjetske trgovinske organizacije (WTO), u čemu su je sprječavali – posebno iz Washingtona – političkim razlozima. Ulazak u WTO za Kinu je bio ključan jer bez toga nije mogla planirati svoj dinamičan razvoj. Početkom 80-ih Deng Xiaoping pokrenuo je veliku liberalizaciju pod kontrolom Komunističke partije. Odmah je bilo jasno da prave ekonomske reforme neće biti ako kineska privreda ne nađe novi izvore financija – intenzivni izvoz.

Kina je stvorila izvoznu privredu i prije nego što je ušla u WTO. Intenzivno je izvozila u nepovoljnim okolnostima, probijajući se na svjetsko tržište iznimno niskim cijenama proizvoda niske tehnološke obrade, jeftinom potrošnom elektronikom, tekstilom i sličnom robom.

Niske cijene Kina je postizala na tri načina. Reformom sela i ukidanjem komuna golem broj ljudi ostao je bez posla pa su u velegradovima postali vrlo jeftina radna snaga. Svake godine 20 milijuna Kineza sa sela traži posao u industriji. Kina je u inozemstvu počela nabavljati modernu industrijsku tehnologiju koja omogućava jeftinu proizvodnju. A kineska država pomagala je izvoznicima tajnim subvencijama, da se kineska roba probije na svjetskom tržištu, ako treba, i dampinškim cijenama.

Tako je 90-ih kineska roba u većim količinama stigla na svjetsko tržište, posebno u SAD i EU. Kina je napokon 2001. primljena u WTO, ali nije dobila status MES – zemlje s potpuno slobodnom privredom, nego status NME – zemlje s netržišnom privredom, što omogućava drugim zemljama da Kini ipak mogu postavljati kvote i druge restrikcije. Nakon 30 godina 2004. je istekao sporazum MFA, kojim su bile propisane tekstilne kvote za sve izvoznike, pa je i Kina mogla slobodno izvoziti tekstil.

Kina posljednjih godina održava godišnji ekonomski rast od najmanje 9 posto. Ekonomski stručnjaci predviđaju da će do 2010. postati druga najveća ekonomska sila svijeta iza SAD-a. Ona je već sada najznačajniji američki ekonomski partner, a raste i suradnja s EU. Tako je trgovina Kine i EU 2004. iznosila 174 milijarde dolara. Stalno raste kineski izvoz tekstila, a poseban poticaj dobio je ukidanjem sporazuma MFE. Prema službenim kineskim brojkama, u prvih sedam mjeseci ove godine kineski izvoz tekstila dosegnuo je 61,5 milijarde dolara, što je porast od oko 20 posto prema prošloj godini. U lipnju je izvoz tekstila povećan za 28, a u srpnju za 23 posto.

Golem udjel tekstila u kineskom izvozu osnova je za druge kineske ekonomske planove jer Kina želi u sljedećoj fazi izvoziti i robe više tehnologije, u što se sada snažno investira. Zato je Kina vrlo loše prihvatila odluku EU da uvede kvote na kineski tekstil, makar i samo do 2007. Kina će izgubiti znatan prihod i traži da se kvote ukinu. Ne pristaje ni na polovično rješenje, koje nudi Mandelson, da se roba koja čeka na brodovima u europskim lukama uveze sada, ali da to uđe u kvotu za sljedeću godinu, “da ručak pojede za doručak”. Kinezi podsjećaju EU da bi bilo dobro da se prema Kini ponaša u skladu s vlastitim proklamiranim načelima slobodne trgovine, i to radi svoga dobra. Masovna prisutnost kineske robe na europskom tržištu zaslužna je što cijene u Europi unatoč poskupljenju nafte nisu skočile, a to pomaže europskim zemljama da održavaju svoj ekonomski rast i socijalni mir. Bez kineske robe u Europi odjeća bi, tvrde ekonomisti, bila 42 posto skuplja, cipela 32 posto, a potrošna elektronika čak 63 posto.

Ima ekonomista koji tvrde da je kineski izvoz zbog niskih cijena vrlo koristan za zapadne zemlje jer drži niskima maloprodajne cijene u europskim dućanima, što je korisno za cijelu europsku privredu. Time Kina kompenzira visoke svjetske cijene nafte, za koje je odgovorna, jer je svojom velikom potrošnjom, koja godišnje raste za 25 posto, povećala potražnju za naftom, a to je rezultiralo sadašnjim visokim cijenama.

Kina je od europskih proizvođača preuzela proizvodnju mnogih roba, nužnih za zadovoljavanje potreba stanovnika najrazvijenijih zemalja, ali čija proizvodnja ne može radnicima donijeti velike plaće. To je omogućilo razvijenim zemljama da visoki standard svojih građana osiguravaju preorijentacijom na proizvodnju skupih roba i usluga, kakve zemlje u razvoju, pa i Kina, još ne mogu ponuditi, što im donosi mnogo veće profite. Europski ekonomisti smatraju da je preseljenje tog ekonomskog sektora u Treći svijet bilo dobra za europske privrede, posebno one koje su se okrenule visokoj tehnologiji, poput britanske, a dobro je i da se kineska privreda razvija, jer EU može svoju visoku tehnologiju plasirati u Kinu.

Tako je barem dok razvijeni svijet u toj sferi ima monopol. Ali ima naznaka da će ga uskoro izgubiti, jer je Kina posljednjih godina akumulirala golem novac i sad ga plasira u nove sfere, kao potencijalni kupac velikih zapadnih kompanija. Kineski proizvođač automobila iz Nanjinga kupio je propali britanski “Rover”. Kina želi kupiti velike informatičke tvrtke u SAD-u, američku naftnu kompaniju Unocal, što sve pokazuje da Kina više ne želi biti samo veliki proizvođač jeftinih masovnih roba, nego želi postati konkurent Zapadu. Uostalom, i kinesko visoko školstvo svake godine obrazuje najmanje 2 milijuna stručnjaka za visoku tehnologiju. Prema najnovijim podacima o izvozu kineske elektronike, već 20 posto čine kompjuteri i uredska oprema.

To, više od tekstila, zabrinjava zapadne ekonomiste i političare. Snažan ulazak Kine u toj sferi ugrozit će ono na čemu Zapad temelji svoj ekonomski prosperitet. Ako Kina u tom segmentu svjetske privrede stekne veći udjel i zadobije strateško značenje, svaki poremećaj – namjeran ili slučajan – u kineskim isporukama mogao bi u budućnosti imati mnogo teže posljedice od sadašnjeg nedostatak grudnjaka.

Dinamična ekonomija politički je osnažila Kinu i omogućila dosad neviđeni razvoj kineske oružane sile, što su pokazali i nedavno završeni kinesko-ruski manevri.

Komentiraj