‘Kći Camorre’ – Priča o hladnokrvnoj ubojici napuljske mafije na ZGDoxu

Siniša Gačić, autor dokumentarca ‘Kći Camorre’ koji se premijerno prikazuje na ZGDoxu

Cristina Pinto nekada je radila kao plaćeni ubojica za kriminalni sindikat Camorru u Napulju, a nakon izlaska iz talijanskog zatvora suočava se s izazovima svakodnevnog života. Nedugo nakon što je puštena na slobodu, njezinu dvadeset godina starijem partneru Raffaeleu dijagnosticiran je rak pluća. Cristina utjehu traži kod svoje 28-godišnje kćeri Ellene, trudeći se premostiti 24 godine izbivanja iz njezina života. U dobi od 46 godina Cristina se pokušava pronaći u ulogama partnerice, majke i bake. Sadržaj je to dokumentarnog filma „Kći Camorre“, redatelja Siniše Gačića, koji je sniman od 2014. do 2019. u slovensko-talijanskoj koprodukciji. Hrvatsku premijeru film će imati u sklopu ZgDoxa koji se od 4. do 11. listopada održava u Studentskom centru. Autor filma, 40-godišnji slovenski redatelj i scenarist Siniša Gačić, dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Kći Camorre“ bit će prikazana na ZgDoxu, otkud ideja za film?

Kolegica sa slovenske nacionalne televizije Anka Pirš, koja je i scenaristica filma, neko vrijeme je živjela u gradiću Puzzuoli u predgrađu Napulja. U to vrijeme Cristina Pinto bila je u poluotvorenom zatvorskom režimu, što je značilo da je tijekom dana bila na slobodi, a u zatvor se vraćala samo noću. Anka i Cristina upoznale su se i započele prijateljstvo. Kasnije je Anka došla do mene s idejom da napravimo film o Cristini.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš susret s Cristinom, koliko ste dugo razgovarali?

Cristinu sam upoznao dva dana prije završetka njene 24-godišnje zatvorske kazne. Zajedno smo proveli veći dio dana, više manje smo se dogovarali o načinu snimanja. Predstavio sam joj opservacijski pristup i želju da je snimamo u svim životnim situacijama. Dogovorili smo se da je možemo snimati stalno i da ćemo tek u fazi montaže odlučivati o scenama koje možda ne želi u filmu. Cristini sam dao „pravo veta“ na koji god snimak. Na sve je odmah pristala i snimanje je moglo početi.

NACIONAL: Tko je Cristina Pinto? Kakav ste dojam o njoj stekli?

Cristina je, kao i svi mi, produkt svoje obitelji i prostora u kojem je odrasla. A odrasla je u Napulju, gradu za koji kažu da svaki stanovnik ima barem jednog rođaka u zatvoru. Cristina je sa 16 godina već ispod sebe imala trojicu dilera koji su za nju prodavali hašiš u naselju u kojem je živjela. Kako je odlično radila posao, postala je zanimljiva šefu lokalnog klana Perrella, koji je često dolazio kod prijatelja u zgradu u kojoj je živjela Cristina. Dali su joj prvi zadatak i tako je počela njena kratka karijera u Camorri. Cristinu sam doživio kao energičnu ženu koja je svoju životnu borbu vodila u kriminalnom svijetu muškaraca. U tom svijetu je preživjela zbog hladnokrvnosti i odlučnosti, nikad joj nije bilo teško kazniti nekoga pucnjem u koljeno ako bi prekršio zakon ulice. Cristina zna reći da nikad nije naudila nedužnom čovjeku. Igrala je poštenu igru u nepoštenom svijetu.

NACIONAL: Ona je poznata kao Nikita, prva žena u povijesti koja je postala ubojica u kriminalnoj organizaciji, u ovom slučaju napuljskoj mafiji. U filmu ona o tome ne govori baš detaljno, ali u razgovoru s kćeri gledatelj može shvatiti o čemu se radi, u razgovoru s obitelji sazna se da nije željela biti pokajnica već je priznala i odslužila svoju kaznu te time dobila poštovanje obitelji i okoline. Kakav je bio njezin život, što o njoj znate?

Cristina ima dva brata i sestru. Živa joj je samo mama. Stariji brat je prije puno godina umro od predoziranja heroinom, u vrijeme snimanja mlađi brat bio je u kućnom pritvoru, mama je provela nekoliko godina u zatvoru. Samo mlađa sestra nije imala problema sa zakonom. Recimo da je odrastala o okolini jako povoljnoj za oblikovanje kriminalne karijere.

NACIONAL: Koliko je važno govoriti o mafiji, koliko je ona još uvijek snažna u životu Italije?

Mislim da je bitno da o mafijskim pričama Napulja pričaju ljudi koji tamo žive i detaljno poznaju situaciju. Zato ja u filmu nisam želio toliko pričati o mafiji jer nemam tog iskustva, želio sam napraviti intimni film o univerzalnim osjećajima, koji se na primjeru Cristine pokazuju u toj njezinoj borbi da postane mama, žena i baka nakon 24 godine zatvora.

NACIONAL: U filmu saznajemo da ima kćer Elenu i unuka Vincenza, a odnos s partnerom Raffaeleom je turbulentan, nestabilan. Ona se želi udati, ali on je nije zaprosio iako ju je čekao pune 24 godine. Sad, kako sam kaže, nema novca ni za cigarete. Od čega Cristina živi, od ribarenja, kako je u filmu?

Manja zarada dolazi im od ribarenja, ali je to za njihov stil života puno premalo. U južnoj Italiji puno puta nije na prvi pogled jasno tko od čega živi. Život teče ležerno. Raffaele i Cristina skoro nikad ne plaćaju račun u kafiću, kad odu na ručak često konobar ne želi uzeti novac. Zašto? To znaju samo oni, ali logično je da je iza svega trgovina uslugama.

NACIONAL: Koja je osnovna poruka filma, što ste željeli staviti u fokus?

Osnovno pitanje koje sam si postavljao u procesu snimanja filma bilo je: Je li osoba koja je ljudima pucala u koljena i bila osuđivana za pokušaj ubojstva, sposobna uspostaviti bliske emocionalne odnose na razini ljubavnog i obiteljskog odnosa?

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o talijanskoj, prvenstveno napuljskoj mafiji? Iz filma se dobiva dojam da se nisu baš previše za nju pobrinuli.

Ne da se nisu za nju pobrinuli, oni su je izdali. Njeni nekadašnji šefovi odlučili su se za suradnju s policijom, uzeli su nove identitete i sad žive na nepoznatim lokacijama. Cristinu su odbacili samo da bi sebe zaštitili. Tako nekako i vidim mafiju, izdaleka izgleda fascinantno, a izbliza je bijedna i pokvarena.

NACIONAL: Zašto ste odlučili raditi dokumentarni film i kako gledate na dokumentarni film danas, kad je jači nego ikad?

Fascinira me snimanje života jer nikad ne znaš što će ti život donijeti.

Komentiraj