KATARINA PEOVIĆ: ‘Pod agendom reguliranja rada od kuće Vlada želi ukinuti sva radnička prava’

Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović objavila je novu knjigu, a u razgovoru za Nacional tvrdi da Vlada novim Zakonom o radu zaposlenima želi oduzeti i postojeću, vrlo nisku razinu radnih prava

Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović upravo je objavila knjigu “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim…” u kojoj razmatra postavku da se, osobito nakon globalne ekonomske krize 2008., budi interes za novim ekonomskim i društvenim modelima koji bi mogli postati alternativa sveprisutnom diktatu tržišta i profita. U razgovoru za Nacional Peović je naglasila kako konkretan politički rad u Hrvatskoj zahtijeva da se, prije svega, sačuvaju postojeća radna prava zaposlenih, što i jest bio razlog da njezina stranka sudjeluje u osnivanju Inicijative za radnički Zakon o radu (ZOR).

NACIONAL: U posljednje vrijeme Radnička fronta sve više govori o najavljenim izmjenama Zakona o radu. Pokrenuli ste i Inicijativu za radnički ZOR. Vlada tvrdi da će novim zakonom poboljšati radno zakonodavstvo. Vjerujete li Vladi i zašto novi ZOR smatrate naročito važnim?

Vlada ne govori istinu. Upravo je obrnuto: novim Zakonom o radu Vlada želi još više smanjiti radnička prava. Zato je borba za Zakon o radu prioritet. Mnogi bi rekli da se Zakonom o radu ne može potaknuti gospodarski razvoj i tu su djelomično u pravu, no to je prvi korak prema zaustavljanju „utrke prema dnu” kojom se konkurentnost postiže jedino snižavanjem cijene rada, nametanjem težih uvjeta rada i „dresiranjem” radnika da pristanu na lošija radna mjesta. Koncentracija na Zakon o radu jest gašenje požara, no ono je u ovom trenutku uistinu nužno. Problem je u tome što taj zakon opozicija uopće ne spominje. Činjenica je da cijelu opoziciju radno pravo uopće ne zanima, a oni koji se hvale time da ih zanima, promatraju ga isključivo iz neoliberalnog očišta i spremni su gušiti radnička prava. Zakon o radu posljednja je linija obrane ne samo postojeće razine radničkih prava, već i svih koji žele živjeti od svojeg rada – radnika i nezaposlenih, kao i onih koji su živjeli od svojeg rada – umirovljenika. Ovakav Zakon, kakav smo vidjeli u nacrtu, štiti samo one koji žele živjeti od tuđeg rada. Ako se sada popusti, radnici će biti u velikim problemima i zato mislim da bismo svi trebali na ulici braniti svoja prava. U Francuskoj tisuće ljudi izlazi na ulice zbog jednog proturadničkog članka zakona o radu, a u nas za sada šutnja.

‘Vlada je prije dvije godine donijela uredbu na koju je, srećom, reagirala Europska konfederacija sindikata, koja je Plenkoviću poslala vrlo oštro pismo’, kaže Katarina Peović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kada je počela ta “utrka prema dnu”?

Dopustite da podsjetim: 2014. SDP je donio izuzetno antiradnički Zakon o radu. Premijer je bio Zoran Milanović, a ministar rada Mirando Mrsić. Od tada se vodi agresivna politika „utrke prema dnu”, zbog čega smo i došli na prvo mjesto prekarnih radnih ugovora o radu u Europi – i to nepopularno mjesto držimo već 10 godina. Postali smo šampioni takve vrste rada u Europi: naši radnici su cijelo vrijeme na nesigurnim ugovorima o radu i sve više idemo prema fleksibilizaciji i deregulaciji, prema nesigurnom radom mjestu. U toj neoliberalnoj reformi 2014. omogućeno je lakše otpuštanje radnika, obnavljanje ugovora na određeno unedogled, a mnogi prekršaji radnog prava prebačeni su u takozvane upravne mjere, što u praksi znači da poslodavac neće biti kažnjen ni za što. U javnosti je dobro poznato da se radnička prava krše, a da nitko za to ne odgovara. To je djelomice i zbog postojećeg Zakona o radu, koji to omogućuje. Dakle, ono što je učinjeno 2014. sada bi se, pod agendom rješavanja rada od kuće i platformskog rada, moglo pretvoriti u još veću eroziju radničkih prava.

NACIONAL: Kako?

U tom je kontekstu posebno važno objasniti pojam rada od kuće. Rad od kuće je zakonodavcu poslužio kao opravdanje kako bi krenuo u suspenziju radničkih prava. Vlada je prije dvije godine donijela uredbu na koju je, srećom, reagirala Europska konfederacija sindikata, koja je Plenkoviću poslala vrlo oštro pismo. Tom uredbom Vlada je, na samom početku pandemije, pokušala suspendirati mnoga radnička prava i pogodovati poslodavcima. Kako im to, zbog oštre reakcije Europske konfederacije sindikata, nije uspjelo, krenuli su u reformu radnog zakonodavstva. Kada čitate taj nacrt, vidite da je zakonodavac prije svega išao prema tome da se radno vrijeme radnika potpuno fleksibilizira, da se više ne zna radno vrijeme radnika, da radnik bude uvijek dostupan, 24 sata. Istodobno, kada radnik ne radi, poslodavac prema njemu nema nikakve obveze niti ga mora platiti. Uz to, valja reći da naši radnici rade više radnih sati od prosjeka EU-a. Radnici su se stoljećima borili za pravo na odmor, na osmosatno radno vrijeme, na dostojnu plaću, na liječenje… Ta se situacija svodi na izjavu jednog francuskog prosvjednika u sklopu prosvjeda Žutih prsluka prije koju godinu: „Ne želim živjeti da bih radio, nego raditi da bih mogao ugodno živjeti.“ To je željela postići stoljetna radnička borba za prava. S ovim zakonom o radu sve će se fleksibilizirati. Upravo je skaredno čitati nacrt novog Zakona o radu, koji se nadamo srušiti, i zato se i jesmo organizirali u Inicijativu za radnički ZOR, u kojoj su mnogi sindikati, razne udruge i stranke.

NACIONAL: Koje još probleme prepoznajete?

Sada je popularno govoriti o „platformskom radu“, suvremenom radu novog doba. Ali kao i s radom od kuće i s agencijskim radom, riječ je o tome da takvi radnici trebaju imati sva prava iz radnog zakonodavstva koja uživaju i drugi radnici. Ne bi trebao biti cilj da se radnika koji radi putem platformi stavi u nekakav poseban status – a zapravo mu se oduzmu prava – nego da ga se tretira kao radnika koji ima sva radnička prava.

 

‘Ako se sada popusti, radnici će biti u velikim problemima i zato mislim da bismo svi trebali na ulici braniti svoja prava. U Francuskoj tisuće ljudi izlazi na ulice zbog jednog članka zakona o radu, a u nas za sada šutnja’

 

A to je ono što platforme nisu htjele – one su radnika htjele tretirati kao “podugovarača”, kao firme s kojima “podugovaraju” posao, tako da radnik sam preuzima svu odgovornost te da mu se plati isključivo ono što je napravio, a i manje od toga. Poslodavac, prema tom konceptu, prema tom radniku nema nikakve obaveze. To je klasično prikriveno zapošljavanje. Uglavnom, umjesto da se riješe rad od kuće i platformski rad, sadašnjim nacrtom novog ZOR-a Vlada sve radnike hoće svesti na nekadašnji status “radnika u pripravnosti” ili Uberova radnika. Umjesto da se platformske radnike u pravima izjednači s ostalim radnicima, svi će radnici koji su na standardnom ugovoru o radu postati platformski radnici. Što se tiče samih platformskih radnika, ako imaju prihode manje od 60 posto minimalne plaće, ovim zakonom bi se omogućilo da poslodavac s njima ne mora potpisati ugovor. Znači, najmanje plaćene će se još penalizirati, a poslodavca osloboditi svake odgovornosti prema dijelu radnika.

Povrh svega toga, novi nacrt Zakona o radu degradira i mnoga druga standardna prava, primjerice, dodatno se oslabljuje zaštita sindikalnog povjerenika premda svjedočimo tome da su oni i sada loše zaštićeni, a da je štrajk već prebačen u sivu zonu, praktički kriminaliziran. Sindikati praktički moraju dokazivati da je svaki štrajk opravdan. Pa zar smo zaboravili da je štrajk legitimni način borbe za radnička prava? S druge strane, ako poslodavac na sve moguće načine krši i zaobilazi radničko pravo na štrajk, ništa mu se neće dogoditi. Imali smo nekoliko štrajkova koji su proglašeni protuzakonitima, počevši od štrajka u Croatia Airlinesu 2018. godine, štrajka u SDF Žetelicama iz Županje pa nadalje – štrajkovi se kriminaliziraju, radnike se isključuje iz štrajka, a sindikalne povjerenike ne štiti. Preinake Zakona o radu, dakle, pokazuju da Vlada ne želi zaštititi radnike, nego upravo obrnuto.

NACIONAL: Mislite li da ćete uspjeti okupiti dovoljno istomišljenika za otpor takvom zakonu?

Nadam se da hoćemo i da će otpor biti dovoljan da promijenimo postojeći nacrt. Činjenica je da opozicija za sada uopće ne reagira na taj zakon. Inicijativu za radnički ZOR pokrenuo je Novi sindikat, jedan od najborbenijih u Hrvatskoj, koji, za razliku od nekih velikih sindikata, predvodi radničku borbu. U suradnji s Novim sindikatom, Nezavisnim sindikatom radnika Hrvatske, Regionalnim industrijskim sindikatom i drugim sindikatima i udrugama radili smo na preinakama postojećeg Zakona o radu. Radnička fronta i Inicijativa za radnički ZOR napravili su nacrt preinaka postojećeg Zakona i uputit ćemo ga u saborsku proceduru u narednih par tjedana.

U njemu ćemo predložiti, primjerice, da se radni tjedan skrati s 40 na 35 sati, kao što je učinjeno u Francuskoj. Tako bismo potaknuli zapošljavanje, a danas je i tehnološki logično da se radi kraće nego prije. Predlažemo, također, da se rad na određeno vrijeme sa sadašnje tri godine skrati na maksimalno jednu godinu; da se snažnije zaštiti sindikalni povjerenik i da se „upravne mjere“, o kojima sam govorila, vrate u prekršaje, kako bi se poslodavce koji krše Zakon o radu moglo novčano kažnjavati. Tražimo, također, da se jasnije definira što je to plaća, radno vrijeme i tako dalje. Dakle, da ne bi rekli kako nismo afirmativni i da samo kritiziramo, podnijet ćemo svoje prijedloge, prijedloge koji idu u korist radnika. To je ono što bi trebalo mijenjati.

Nažalost, ti naši prijedlozi dijametralno su suprotni onima koje vidimo u Vladinom nacrtu prijedloga novog Zakona o radu, koji isto tako analiziramo i čitamo. Ovoga tjedna, u četvrtak, imat ćemo tribinu u Pučkom učilištu na kojoj ćemo detaljno objasniti probleme s Vladinim nacrtom, ali i svoje afirmativne prijedloge. Prva i osnovna stvar jest, u ovome trenutku, koncentrirati se na Zakon o radu kako radnici ne bi bili dovedeni u situaciju da ih Vlada degradira još više nego što već jest. To je preduvjet za perspektivu neke moguće progresivne, lijeve vlade, što je također preduvjet za stvaran privredni razvoj i rast, usmjeren na dobrobit društvene većine. Uvijek se kaže da je to nerealno, utopijski i neostvarivo, a zapravo je vrlo jednostavno: odnose treba postaviti tako da društvena većina odlučuje o svojoj budućnosti – u svoju korist. To je temeljna razlika u odnosu na sve vlade u posljednjih trideset godina: dosadašnju usmjerenost prema koristi elite koja živi od tuđeg rada, treba preokrenuti na usmjerenost prema koristi radne većine, nezaposlenih, umirovljenika.

‘Navodni sukob radnika u javnom i privatnom sektoru lažan je i izmišljen. Postoji narativ o uhljebima, a on se više-manje odnosi na sve radnike’, kaže saborska zastupnica Katarina Peović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U javnosti se često tvrdi obrnuto, da je u Hrvatskoj mnogo takozvanih uhljeba.

Jako je opasno poticati takav narativ. Najčešće se tvrdi da je riječ o radnicima u javnom sektoru. Oni su, navodno, jako zaštićeni, dobro plaćeni i ništa ne rade. Navodni sukob radnika u javnom i privatnom sektoru lažan je i izmišljen. Postoji narativ o uhljebima, a on se više-manje odnosi na sve radnike koji su zaposleni na standardnom ugovoru u radu i zaštićeni kolektivnim ugovorima. Takav narativ pogoduje onima koji žele poništiti i postojeću razinu zaštite radnika. Kako bi se stvorio prostor za još veće izrabljivanje radnika, trebalo je stvoriti taj narativ da postoje, navodno, nekakvi “uhljebi”, koji su jako dobro plaćeni i ništa ne rade.

A kad malo zagrebete, ispod površine ćete naći upravo sociopatsku tezu da su svi koji imaju stalno radno mjesto – problem, i to u zemlji koja ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi, u kojoj se radi više radnih stati od prosjeka Europe, i to za 37 % plaće zapadnoeuropskog radnika. Prema priči o uhljebima, nitko nije zaslužio čak ni srednje dobro plaćeno, stalno i sigurno radno mjesto. To ne smije biti tako. A to nacrt novog ZOR-a eksplicitno poručuje: da nitko više neće biti zaštićen. Hrvatska je, ponavljam, u Europi prva po broju nesigurnih ugovora o radu. A naš ministar Aladrović, umjesto da to mijenja, i standardna radna mjesta sa stalnim ugovorima o radu želi učiniti prekarnima i nesigurnima – da svi, u svakom trenutku, mogu biti otpušteni, da poslodavac može pozvati radnika na rad kad god mu odgovara te da mu mora platiti samo određeno vrijeme, bez ikakvih stanki i godišnjeg odmora.

Štoviše, nacrt zakona predviđa čak i da se poslodavcima omogući ne platiti dio vremena u kojem radnik radi – primjerice, u trgovini, radnike koji „pripremaju” dućan prije otvaranja – pa se onda kao njihovo radno vrijeme uzima i plaća samo vrijeme rada trgovine. Za našeg radnika, jednom riječju, odmora više nema. Tim smjerom idemo. No jasno je da takva podjela i poticanje konkurencije među radništvom pogoduju onima koji profitiraju od tog sukoba i koji žele uvesti praktički „rad na normu” te spustiti cijenu rada – potaknuti negativnu konkurenciju između radnika kako bi svima snizili radnička prava. Umjesto konkurencije, radnici trebaju razvijati solidarnost i plansku suradnju kako bi se othrvali pritiscima.

 

‘Cilj ne bi trebao biti da se radnika koji radi putem platformi stavi u nekakav poseban status – a zapravo mu se oduzmu prava – nego da ga se tretira kao radnika koji ima sva radnička prava’

 

NACIONAL: Ministar Aladrović je u javnosti tvrdio da će novi ZOR osnažiti stalne ugovore o radu.

Treba naglasiti da se taj zakon piše, u tajnosti, već dvije godine. Javnost ne zna što u njemu piše jer osim prethodne ocjene učinaka propisa, ništa nije transparentno objavljeno. Mi smo uspjeli dobiti nacrt premda ne službenim putem. U procjeni učinaka propisa mogli ste tek razabrati smjer. Tamo je to Vlada lijepo formulirala u tvrdnju da ide na ruku “dobrim poslodavcima” i “dobrim radnicima”, a ne “lošim poslodavcima” i “lošim radnicima”. No iza te na prvi pogled pomirljive retorike krije se privilegiranje poslodavaca. A zakoni o radu i postoje zato da zaštite slabiju i nezaštićeniju stranu u tom odnosu, a to je radnik.

Ovdje je, međutim, obrnuto: pogoduje se poslodavcu, jačoj strani. Daje se za pravo sociopatskoj tezi da ima mnogo radnika koji ništa ne rade, pa ih treba “stisnuti” da rade više. Iza te teze stoji puno opasnija pretpostavka: da nijedan radnik ne radi dobro i da sve treba pritiskati kako bi radili još više. Aladrović ovim zakonom neće osnažiti stalne ugovore o radu, već će sve radne odnose učiniti nesigurnijima i nestalnijima.

NACIONAL: Za razliku od ostalih saborskih zastupnika, mnogo radite s radnicima i sindikatima; odlazite među njih. Kako žive hrvatski radnici, oni kojih je u proteklih deset godina iz Hrvatske otišlo gotovo 400.000?

Radnik u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švedskoj može živjeti od svoje plaće. U Hrvatskoj, mnogi radnici žive u siromaštvu. Rade, a siromašni su. Njihova plaća nije dovoljna za dostojanstveni život. To je hrvatski problem. Kada ste nekoga osudili na niži koeficijent plaće, osudili ste ga da radi, a živi u siromaštvu. U nas su mnogi radnici praktički socijalni slučajevi. Radnici s minimalnom plaćom u Hrvatskoj siromašni su radnici, a imamo mnogo radnika koji rade za manje od minimalne plaće: agencijski radnici, na primjer. Naša minimalna plaća zadovoljava samo 25 posto temeljnih mjesečnih potreba. Pa vi sad vidite kako netko, uz takvu plaću, može sebe uopće nazvati radnikom, jer po Ustavu RH svaki radnik ima ustavno pravo na dostojanstveni život od vlastite plaće. To kod nas, naprosto, nije tako. Radnik u Hrvatskoj ne živi dostojanstveno.

NACIONAL: Na djelu je višestruka globalna kriza: klimatska i ekološka kriza; pandemija i globalna ekonomska kriza na pomolu, uzrokovana posljedicama pandemije; energetska kriza… Vaša nova knjiga nosi katastrofični naslov “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim”. Odražava li taj naslov svijest o toj multipliciranoj krizi?

Djelomično da. Naslov knjige je citat iz Marx-Engelsova „Komunističkog manifesta“. Istina je, svi dosad postojeći odnosi u ovoj pandemiji, kao i u postpandemijskoj krizi, mijenjaju se. No taj citat – odnosno, ta rečenica – u originalu ima i nastavak, koji je dosta važan, a upućuje na to da će ljudi zbog toga biti prisiljeni trezveno i racionalno pogledati na svoj životni položaj i društvene odnose. U ovoj krizi mnogima je postalo jasno ono na što ljevica upozorava već desetljećima: da je kapitalistička proizvodnja neracionalna jer ne proizvodi za potrebe. Ako imamo proizvodnju kojoj je primarni cilj stvaranje profita, nikako ne možemo govoriti o zaustavljanju, primjerice, klimatskih promjena. Ekološku krizu ne možemo spriječiti ako ne promijenimo način proizvodnje. Svi koji se krase zelenim politikama, a istovremeno ne misle da je promjena načina proizvodnje prvi i osnovni lijek za ekološku krizu, nisu spremni na promjene. Odmicanje od konzumerizma, hiperprodukcije, proizvodnje za profit prema proizvodnji za zadovoljavanje temeljnih potreba, ključni je uvjet zaustavljanja globalne ekološke krize. Proizvodnju za profit moramo zamijeniti proizvodnjom za zadovoljavanje temeljnih potreba – to su potrebe za stanom, zdravom prehranom, zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem – ukratko, osiguravanjem dostojanstvenih uvjeta života za sve. Ne učinimo li tako, nećemo okončati ekološku krizu, pandemiju, siromaštvo… štoviše. Također, treba znati da će se sve krize drastičnije odraziti na periferiji, kao što vidimo da ekološka kriza najviše ugrožava one koji su za nju najmanje krivi, kao što ekonomska kriza u Europi najviše pogađa rubne europske zemlje. Kada je o Hrvatskoj riječ, to je zato što smo odustali od vlastite temeljne industrijske proizvodnje. Kada je izbila pandemija, čak je i ministar Marić počeo davati, za ministra desne vlade, začudne izjave, poput one da se moramo okrenuti proizvodnji hrane, lijekova i medicinske opreme. Nažalost, na takve je izjave Marić vrlo brzo zaboravio.

Komentiraj