Uoči još jednog 1. svibnja, Međunarodnog praznika rada koji se u Hrvatskoj proslavlja od 1890., obespravljeni radnici, a osobito vojska nezaposlenih, nemaju se baš čemu nadati. Osim prvomajskom grahu, koji će se dijeliti po hrvatskim gradovima, pa i u Zagrebu, gdje će gradonačelnik Bandić i ove godine grabeći porcije iz velikog kazana dokazivati svoju solidarnost s radničkom klasom. Nema sumnje da će i svi kandidati za euroizbore iskoristiti 1. svibnja za svoju kampanju, kako bi se prošetali među narodom i obećali mu sve i svašta, a i sindikati, trenutačno zaokupljeni potpisima za referendum protiv odlaska u mirovinu sa 67 godina, organizirat će prigodna okupljanja. Budući da su radnici u Hrvatskoj odavno razočarani SDP-om, kao strankom koja bi trebala štititi njihova prava, ali je već odavno krenula nekim”trećim putem”, na ljevici je nastao veliki broj manjih stranaka koje nastoje preuzeti tu ulogu. Jedna od njih je i Radnička fronta, osnovana 2014., koja je u koaliciji s političkom platformom Zagreb je naš!, Novom ljevicom i strankama ORaH i Za grad na izborima 2017. osvojila četiri zastupnička mjesta u Gradskoj skupštini.

Radnička fronta već je istaknula svoju kandidatkinju za predsjedničke izbore. Riječ je o Katarini Peović, profesorici književnosti i kroatistike i doktorici znanosti na polju kulturalnih studija. Od 2004. do 2005. bila je asistentica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Od 2005. godine zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci (2005. asistentica, 2012. docentica, 2019. izvanredna profesorica), gdje predaje kolegije iz područja kulturalne teorije. Uređivala je književno-teorijski časopis Libra Libera (1999. – 2018.) te emisiju”Elektrosfera” Trećeg programa Hrvatskog radija (2008. – 2009.) Autorica je dviju knjiga “Mediji i kultura” (2012.) i”Marx u digitalnom dobu” (2016.), a uredila je i zbornik tekstova”Privremene autonomne zone” (2003.) Pisala je za Zarez i H-Alter. Od ožujka 2017. godine članica je Radničke fronte, antisistemske i antikapitalističke lijeve političke stranke. Obnašala je funkciju rotacijske zastupnice Radničke fronte u Skupštini Grada Zagreba od siječnja do rujna 2018. U razgovoru za Nacional govorila je o programu svoje stranke te aktualnim problemima države i društva.

NACIONAL: Čini se da se radnicima u ovoj zemlji više ne bavi nijedna etablirana stranka. Vi u svom nazivu imate – radnička, zašto vas nisu masovnije prepoznali upravo rijetki preostali radnici u Hrvatskoj?

To je klasično pitanje – zašto radnici ne glasaju za one koji se za njih zalažu – iako moram dodati da su radnici većina društva, svi koji moraju raditi da bi živjeli. Moramo prvenstveno imati u vidu da su upravo oni koji su bili puno veći i puno stariji kao stranka od nas – pritom mislim prvenstveno na SDP, a trebali su se zalagati za radnička prava i socijalnu državu – izdali te radnike. Socijaldemokracija je napravila puno više štete radnicima upravo zato što se deklarativno na njih pozivala, a onda su ispali najveći prevaranti. To počinje još od Račana, kada se SDP odrekao marksizma u svom programu. Zaključili su da je to dogmatska teorija i da treba raditi programe koji predstavljaju oksimoronske pokušaje spajanja kapitala i rada, u kojima nema sukoba između radništva i poduzetništva. Tvrdili su da su za tržišnu privredu, ali ne i za tržišno društvo i takva su se proturječja gomilala desetljećima. A kad su došli na vlast i dobili priliku pokazati kako to izgleda društveno osjetljivo tržište i socijalno osviještena ekonomska politika, vidjeli smo kako je to izgledalo. U svojim mandatima jasno su pokazali kako se socijaldemokracija opredjeljuje za kapital, a ne za radništvo. Radnici su zato logično razočarani i okreću se desnim opcijama.

NACIONAL: I Most i Živi zid nominalno se obraćaju obespravljenima, radnicima, težacima, siromašnima, ali s desna. Oni imaju više uspjeha i veći rejting od vas – zašto?

Slično je svuda u Europi – Italija je dobar primjer. Tamo se dogodilo ono što smo mi napisali i na jednom svom transparentu – kad trune kapitalizam, smrdi na fašizam. Desne politike su manipulativna interpretacija onoga što se zbiva na terenu – njima je važno proizvoditi jake antagonističke osjećaje. Upravo zato što je socijaldemokracija taj antagonizam između radništva i kapitala negirala, došlo je do kanaliziranja rastućeg antagonizma u pogrešnom smjeru – kao što se to zbiva sa strankama Lega nord ili Pokret pet zvjezdica u Italiji.

NACIONAL: Niste li vi malo”preintelektualni” i”preelitistični” za radnike? Razumiju li oni vas kad im se obraćate ili su im ipak razumljivije narodnjačke, desničarske stranke koje govore njihovim jezikom?  

Ne bih rekla da Radničku frontu ne razumiju hrvatski radnici, ali pitanje je opravdano. Naš zadatak izuzetno je težak jer je kontraintuitivan. Mi se moramo boriti protiv floskula koje ponavljaju mediji, na primjer u slučaju Uljanik Grupe, da je Uljanik rupa bez dna. I onda ljudi intuitivno zaključuju da će nam svima biti bolje ako se riješimo brodogradilišta, tog bolesnog dijela društva. To, naravno, nije istina, a mi moramo iz ekonomističke perspektive objasniti zašto. Nama nije cilj obraćati se lijevim intelektualnim elitama i srednjem sloju, koji je sigurno pogođen ekonomskom krizom i izgubio određene privilegije,  već upravo radnicima koje su svi zaboravili.

NACIONAL: Posljednjih mjeseci svjedočimo agoniji škverana u Uljaniku i Trećem maju. Zašto mislite da bi brodogradilišta trebalo spašavati, kad su u njih ubačene milijarde javnog novca, bez rezultata?

Zato što je to proizvodnja koja na sebe vuče niz popratnih industrija. Privreda jedne zemlje ne može ići naprijed tako da zatvara industrijsku proizvodnju. Brodogradnja na sebe veže niz industrija kao što su metalna, drvna industrija i taj takozvani IT sektor na koji se svi vole pozivati. Ako stvarno dođe do zatvaranja, možemo samo zamisliti kakve će biti posljedice gašenja jedne od rijetkih izvoznih industrija u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kolika je odgovornost radnika, kao suvlasnika, za neodgovorno ponašanje Uprave koju godinama nisu kontrolirali?

Postoji nekoliko neistina koje su se uvriježile kao činjenice. Kao prvo, laže se da su radnici većinski vlasnici Uljanika. To nije točno, ni u jednom trenutku radnici nisu bili vlasnici Uljanika; 46 posto dionica bilo je u vlasništvu privatnih osoba, od kojih su dio radnici, neki su bivši radnici, a neki su privatne osobe. Mora se znati da svi dioničari nemaju nužno poriv da zaštite radni kolektiv ili tvrtku. Mi miješamo dioničarstvo sa samoupravljanjem. U kapitalističkom načinu proizvodnje ne postoji intrinzična motivacija radnika da očuvaju poduzeće, čak i ako su oni sami dioničari. Njihov je cilj oploditi svoje dionice, a to ne znači nužno da su zainteresirani za dobrobit poduzeća. Njima isto tako cilj može biti prodati svoje dionice, što su mnogi i napravili. Samo radnici koji sami upravljaju svojim poduzećem, koji vode proizvodnju i demokratski odlučuju o upravljanju i načinu podjele dobiti, mogu biti povezani s dobrobiti poduzeća.

NACIONAL: Zašto nisu bolje iskoristili svog predstavnika u Nadzornom odboru?

Točno, imali su neke ljude u Nadzornom odboru koji nisu štitili njihove interese. To je posljedica političko-ekonomskog okvira u kojem se brodogradnja našla u procesu privatizacije, koji se nikada nije trebao ni dogoditi. Bio je to pogrešan potez koji je, po receptu Ive Sanadera, provela Vlada Zorana Milanovića, u kojoj je sjedio i lokalni IDS koji sada s figom u džepu nariče nad Uljanikom. Ne postoji nijedna brodograđevna velesila koja ne subvencionira ili ne pomaže aktivno brodogradnju. Dobar primjer je Italija, jedna od zemalja osnivačica EU-a, koja je 2011. imala velikih problema sa svojim brodograđevnim gigantom Fincantierijem. Država je tada ušla sa svojim kapitalom i pomogla da Fincantieri, koji je skoro 90 posto u vlasništvu države, prebrodi krizu. Nitko nije rekao da brodogradilišta nisu smjela ostati u državnom vlasništvu, ona samo, prema odluci Europske komisije, nisu smjela primati vertikalne državne subvencije. To je propisano člankom 107. Ugovora s Europskom unijom. Bez državnih subvencija brodogradnja ne može opstati.

NACIONAL: No građani su bijesni jer su milijarde javnog novca ionako ubačene u brodogradilišta, za plaćanje jamstava.

Malverzacija je izgledno i bilo, ali rješenje nije gašenje. To da se država odrekla vlasništva i samo davala novac bez ikakvog nadzora, dio je problema. No plasira se ideja da nijedna državna subvencija ne može pasti na plodno tlo jer su brodogradilišta”rupe bez dna”. To nije točno, jer su brodogradilišta svake godine uplatila više poreza nego što su primila subvencija. Imala su prihod od 10 milijardi kuna godišnje, što nitko ne spominje. Još smo lani imali listu narudžbi od preko 40 brodova. Sve je moglo biti drugačije. Ova vlada odlučila je biti grobar hrvatske brodogradnje i po tome će ostati zapamćena. Ne vjerujem u obećanja s kineskim investitorima. To je zapravo skaredno, jer je i njima jasno, dok to izgovaraju, da od te priče neće biti ništa.

NACIONAL: Zašto su u europskim zemljama koje su nam navodno uzori i na koje se volimo pozivati – poput Njemačke, Francuske, pa i Italije – radnički sindikati tako jaki i boji ih se politika, a u Hrvatskoj zapravo nemaju neki veći značaj?

Da, hrvatski sindikati su slabi. Ima boljih i lošijih – mogu sigurno reći da su sindikalisti u 3. maju izuzetno loši, a da je njihova politika bila uglavnom konformistička, u odnosu na vlast. Slažem se da su neki sindikalni vođe vječni i da zapravo služe pacificiranju radnika i naroda. Ne samo što ih anesteziraju, već neki sindikalni vođe proizvode negativnu solidarnost i međusobne sukobe radnika, što bih čak nazvala socijalnim darvinizmom. No ima pojedinaca koji se ipak bore koliko mogu. U Uljaniku su se radnici sami organizirali u Stožer za obranu Uljanika. Međutim, postalo je popularno optuživati sindikate za neefikasnost. Moramo ipak uzeti u obzir hrvatsku ekonomsku stvarnost, koja nije usporediva s njemačkom, francuskom, švedskom. Postoji velika asimetrija između kapitala zemalja europskog centra i periferije. Hrvatska je u neusporedivo lošijoj poziciji u odnosu na razvijene europske ekonomije. Plaće naših radnika iznose 37 posto plaće radnika u tim zemljama.

NACIONAL: Problem je i u tome što se zaposleni u privatnom sektoru ni ne usuđuju sindikalno organizirati, zbog straha od otkaza.

Točno. Moramo uzeti u obzir i da se u Hrvatskoj 90 posto radnika prošle godine zaposlilo preko ugovora na određeno vrijeme. Prekarijat je postao dominantan, mi smo praktički ukinuli zapošljavanje za stalno, na neodređeno vrijeme. Iz Hrvatske se iselilo 14 posto radno sposobnog stanovništva. U Hrvatskoj je svaki sedmi čovjek blokiran, a svaki četvrti radno aktivni iseljen. Navodim sve to kako bih ilustrirala u kojem se kontekstu hrvatski sindikati bore. To je borba nakon 30 godina ponovo restauriranog kapitalizma, tijekom kojih su tvrdili da će EU riješiti sve naše probleme. Kao što vidimo, naprotiv, svi trendovi, pa i standard, znatno su se pogoršali. Za to treba prvenstveno optuživati krupni kapital i sustav koji mu je sve to dopustio, a ne sindikate. Naši aparatčici, a treba ih nazvati i pravim imenom – kvislinzi, pritom mislim na Vladu Republike Hrvatske, rade na tome da postanemo jeftina radna snaga za zapadnu Europu, koja, pak, kod nas plasira svoje proizvode.

NACIONAL: Sindikati će 1. maja organizirati povorke i grah. Ima li onda smisla njihovo djelovanje, koje se zapravo svodi na folklor?

Bit će sigurno tog folklora, no radnici su sve bjesniji, a klasni antagonizam sve žešći. Iz povijesti je poznato da se u trenucima krize potlačena klasa diže. Ono što se od studenog prošle godine događa u Francuskoj – a to su praktički ulične borbe žutih prsluka – nešto je što se može preliti i u Hrvatsku. Dovoljna je jedna šibica da zapali masu.

NACIONAL: Teško da će se tako mase dići u Hrvatskoj, poznatoj po čuvenoj hrvatskoj šutnji.

Ja ne bih naš narod podcjenjivala. Uostalom, on je vodio Narodnooslobodilačku borbu i da nije bilo Komunističke partije, koja je organizirala radništvo i seljake protiv fašizma, Europe kakva je danas ne bi ni bilo. Naši ljudi, pa i oni u regiji, itekako su sposobni provesti revolucije.

NACIONAL: Ali treba im vođa. Je li ih Radnička fronta sposobna organizirati? Jer u posljednjih trideset godina nitko se nije pojavio i nije bilo ozbiljnijih radničkih prosvjeda…

U 1990-ima je bilo radničkog otpora, iako se to danas uglavnom zaboravilo. No slažem se da stanje nije dobro, a razlog je u ljevici koja je u mnogočemu griješila i još uvijek griješi. Koncentrirali su se na ideološka pitanja, koja jesu bitna, no zbog njih potpuno ignoriraju političko-ekonomsku situaciju u kojoj se radnici i obespravljena većina nalaze. Nije dovoljno govoriti samo o građanskom antifašizmu, upozoravati na tekovine civilizacije i svoditi politiku na pristojnost. Netko je jednom lijepo rekao da politika nije zgražanje. Ljudski je zgražati se nad Kolindom ili Bandićem, ali nije dovoljno. Radnicima je jasno da takva politika ljevice, koja se isključivo bavi svjetonazorskim raspravama, ne odgovara na njihove probleme. Ljevica mora svuda djelovati sa svojim narodom, a ako se ljevica gnuša svoga naroda, što se kod nas događa, rezultati su takvi kakvi jesu – dominacija desnih populističkih politika. Vjerujem da Radnička fronta ima političku platformu za radnike, jer se obraća njima i njihovim problemima.

NACIONAL: Koliko su za sustav u kojem su izgubljena neka prava stečena u”mračnom socijalizmu” – poput sigurne plaće, zaštite na radu, radničkih i dječjih odmarališta – krivi Franjo Tuđman i teorija o stališima i 200 bogatih obitelji? Je li taj neofeudalizam zapravo zaživio 20 godina poslije njegove smrti?

Simbolički, skulptura Franje Tuđmana gleda prema Sljemenu – dakle, prema rezidencijalnim vilama i društvenim elitama. Veco Holjevac okrenut mu je leđima i gleda prema Novom Zagrebu, prema progresu, prema stanovanju stvorenom za narodnu većinu, koje je u socijalizmu bilo dostupno svima. Nemojmo zaboraviti da je trećina ljudi tada živjela u društvenim stanovima. To dovoljno pokazuje koliko je Franjo Tuđman bio anomalija u našoj povijesti. Ja se nadam. Nažalost, on nas je vratio u pozicije iz doba imperijalističke Austrougarske, kada je veliki dio naroda bio obespravljen i potlačen. Danas petina bogataša u Hrvatskoj ostvaruje 40 posto zarade, prihoda, a 150 tisuća”odabranih” ima preko milijun kuna na svojim računima. S druge strane, trećina Hrvatske živi na granici siromaštva. Slažem se s vama, Franjo Tuđman snosi ogromnu odgovornost za sadašnje stanje. On se bavio nacionalističkim folklorom kako bi ekonomski obespravio većinu ljudi i privatizirao ono što je socijalizam stvorio.

NACIONAL: U zagrebačkoj Skupštini zalagali ste se da Grad pomogne bivšim radnicama Kamenskog i Diokija tako da otkupi dio radničkih potraživanja u iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju platile Gradu komunalnu naknadu. Gradonačelnik Bandić uz pomoć Neovisnih za Hrvatsku taj je prijedlog odbacio na izvanrednoj sjednici. Zašto, ako je tako socijalno osjetljiv?

Bandić u imenu svoje stranke ima rad i solidarnost, što je običan cinizam. Neovisni za Hrvatsku, s druge strane, klasična su nacionalistička, rekla bih čak neofašistička stranka. No da budem do kraja korektna – oni su prvo glasali za naš prijedlog, a onda su ga, pod pritiskom gradonačelnika Bandića, odbacili. Radi se o tri milijuna kuna, što je doista sitan novac za Grad Zagreb i Bandića, koji je samo za fontane ili podizanje spomenika Franji Tuđmanu potrošio višestruko veće svote. Tim činom obje su stranke, a osobito ta famozna Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića, pokazale sve svoje licemjerje. Najgore je što je Bandić radnicama Kamenskog svečano poklonio šivaće strojeve, za koje su mu one bile zahvalne jer im je u tom trenutku to doista značilo život, a istovremeno naplaćivao komunalnu naknadu tvrtkama u stečaju, dok one nisu dobile svoje teško zarađene plaće.

NACIONAL: Zašto niste izašli na europske izbore sa strankama lijeve platforme – Možemo!, Novom ljevicom, ORaH-om?

To me svi pitaju. Teško mi je reći jer Radnička fronta bila je otvorena za suradnju. Slali smo i pozive, no Nova ljevica nije ni odgovorila, a iz političke platforme Možemo! objasnili su da nisu dobili naš mail. Ne bih ulazila u razloge, iako su u javnost puštene informacije da im je zasmetala moja kandidatura na predsjedničkim izborima. I tu su tvrdili da ih nismo informirali, što jednostavno nije točno, jer smo ih službenim dopisom pozvali da nas prije objavljene kandidature podrže. Žao mi je što je do toga došlo, a jedino što mogu primijetiti je da su i jedni i drugi djelomično zakoračili prema centru, odnosno, prema socijaldemokraciji. Željela bih svakako napomenuti da s koalicijom imamo dobru suradnju na lokalnoj razini u Skupštini Grada Zagreba. Smatram da bi bilo puno bolje da je ljevica ujedinjena, ali isto tako se slažem s primjedbama da ujedinjenje ne treba biti pod svaku cijenu. Mi želimo ostati dosljedni prvenstveno borbi za prava radnika.

NACIONAL: Kao što ste rekli, bit ćete kandidatkinja Radničke fronte za predsjednicu Republike. S kakvim programom izlazite, što ćete najviše kritizirati kod aktualne predsjednice, zašto mislite da imate šansu i je li vam prednost što ste žena, jer će vas teško moći optužiti za seksizam?

Teoretski, može se i žene optužiti za seksizam jer to nije uvjetovano rodom ili spolom, ali mislim da se aktualnu predsjednicu treba napadati isključivo zbog njene političko-ekonomske orijentacije. Ona zapravo utjelovljuje sve najgore u našoj politici u područjima u kojima je nadležna. Potiče taj sluganski odnos prema velikim silama i međunarodnim organizacijama, zalaže se za još okrutnije mjere štednje i stoji na braniku neoliberalnih politika. Što se tiče pomilovanja i odlikovanja, pomilovala je svoje donatore, a odlikovala Tanju Belobrajdić, ženu koja je pod optužbom da je sudjelovala u zlostavljanju 24 zatvorenika u Lori. Odbila je povući odlikovanja osuđenima za ratne zločine, uključujući i Darija Kordića zbog kojeg je RF nedavno prosvjedovao. Tu treba dodati i njeno ideološko vrludanje i nacionalističku agendu. Tek prigodničarski od nje čujemo i neke socijalno osviještene poruke – poput one za spas brodogradilišta, što ne zvuči ni najmanje uvjerljivo.

NACIONAL: Ako se s njom nađete u debati – koje ćete oružje koristiti? Jer, predsjednica je vrlo dobro istrenirana za javne nastupe, u smisli PR-a?

Naši političari sve su bolje istrenirani. Ali što su im bolji medijski nastup i retoričke vještine, to im je politički sadržaj bjedniji. Ja se nisam uključila u politiku zato da budem Barbika, a to od mene ni ne očekuju birači ljevice. Čini mi se da je već dosta ljudi zasićeno tim Barbie stilom i žele čuti poruke koje nešto znače, osobito u borbi za obespravljene.