KARIKATURE POZNATIH ANTE STRINIĆA: Tko je naručio portret Carle Del Ponte

Ante Strinić jedini je hrvatski akademski kipar koji na poseban način portretira hrvatske političare. I ne samo njih, nego sve osobe iz javnog i društvenog života, čije izražajne osobine Ante predimenzionira s blagim okusom karikaturalnosti. I publika, i kritika, i naručitelji njegovih portreta jako vole taj osobiti izraz 37-godišnjeg splitskog kipara. Zato njegov Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Gojko Šušak, Napoleon, Miljenko Smoje i Ivo Sanader plijene pažnju privatnih kolekcionara i publike na izložbama koje je Strinić imao uglavnom u Zagrebu i u Splitu. Otkako je kiparstvo diplomirao 1996. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Stipe Sikirice, Strinić nije prestao istraživati dosege portreta. Tragajući za osobnošću svakog lika, Strinićevi junaci nose u sebi ekspresivnost, psihološki pristup ili dozu dobronamjerne karikaturalnosti.

“Upravo sam završio portret velikog češkog književnika i bivšeg predsjednika Vaclava Havela, koji će mu u Splitu uskoro predati Hrvatska akademska udruga i njezin predsjednik don Ivan Grubišić, u sklopu nagrade Osoba godine-osoba dijaloga. Ali to nije jedini državnik kojeg sam portretirao. Upravo sam započeo rad na kipu Carle Del Ponte, po posebnoj narudžbi. Osim Tita, Tuđmana i Mesića, izradio sam portret tibetanskog vođe Dalaj Lame. Skulptura mu je dana za vrijeme njegova posjeta Splitu. Dalaj Lami se svidjela i odmah ju je poljubio”, kaže mladi splitski kipar, koji je postdiplomski studij završio na Akademiji figurativnih umjetnosti u New Yorku. Strinić je na poticaj Hrvatske matice iseljenika i počasnog čileanskog konzula u RH Juroslava Buljubašića izradio skulpturu velikog hrvatskog književnika Marka Marulića, koja je kao dar grada Splita svoje mjesto našla u čileanskom gradu Punta Arenasu, u kojem živi puno hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Ali najizazovniji lik za portretiranje, najbolja faca, kako kaže, njemu je Miljenko Smoje. Tik do njega Franjo Tuđman.
Ipak za Stinićevu sklonost simpatičnom i duhovitom portretu bilo je presudno jedno slobodno popodne 1993. Tada student treće godine Akademije, poželio je portretirati predsjednika Tuđmana. Bio je to njegov prvi portret. “Napravio sam ga od gline, potpuno po sjećanju. Svidio mi se rezultat, svidjela mi se ideja da tako portretiram poznate političare i poznate osobe iz kulturnog i javnog života.

U mojoj su zbirci i muzičari, akademici, književnici”, ističe Strinić, koji je oduvijek iskazivao sklonost crtanju i modeliranju. Kao dječak skrivao se ispod stola i crtao na njegovoj poleđini. Roditelji su pronalazili njegove crteže iza ormara, tek kad su ih pomicali. Završio je srednju umjetničku školu u Splitu i nakon vojske upisao se na Pedagoški fakultet u Splitu. “Tu sam shvatio da više volim praktični rad, da želim upisati kiparstvo na Akademiji u Zagrebu. Profesori su mi dopustili da imam radionicu na fakultetu, gdje sam pripremao prijemni “, veli Strinić. Radio je boga Hermesa u nebrojenim varijantama, portrete svojih kolega, nakon dvije godine svladao portret savršeno i prijemni položio kao prvi.
“Shvatio sam da mi portret jako dobro leži.” Do kraja 1993. prema fotografijama je izradio 15 portreta poznatih uglednika i shvatio da se tom poslu mora posvetiti još studioznije. Pred njegovim očima u Hrvatskoj su se događale velike promjene i on ih je na svoj način morao ovjekovječiti. “Prvu skromnu izložbu imao sam u Studenskom domu ‘Stjepan Radić’ na Savi. Izložio sam samo nekoliko radova, dovoljno za prvu pozitivnu kritiku u Vjesniku. Novinar je upozorio na to da naši političari ipak imaju cijenu, jer su se moje skulpture mogle relativno jeftino kupiti”, šali se Strinić. Potom su novine počele pohvalno pisati o Antinu umijeću, prvo Večernji list, potom Nedjeljna Dalmacija. “Bolje u glini, nego u Glini”, kazivao je naslov iz kojega je lako razabrati da se odnosi na političare, koji su nekoć bili u zatvoru u Glini.

Nedugo potom imao je veliku izložbu u zagrebačkom Studentskom centru, gdje je izložio oko 60 radova. “Neki od njih bili su i u bronci, koja je skupa, pa su mi kao studentu pomogli sponzori. Ljudi su pozorno gledali portrete Tuđamana, Šuška i drugih. Napravio sam portret i Slobodana Miloševića, ali organizator ga se nije usudio izložiti. Ostavili smo ga u ormaru. Napravio sam i portret Alije Izetbegovića. Nisam se plašio raditi i političare koje u Hrvatskoj nismo voljeli. U mom poslu nema politike. Isključivo gledam je li neka skulptura umjetnički uspjela ili nije. Izetbegovićev portret je doista bio odličan. S Tuđamnom sam započeo svoj portretistički ciklus, jer je on u sebi imao nešto markantno. Tuđman je bio izazov za portretiste”, ističe Strinić, koji je te godine za portrete dobio nagradu rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Dok je Branko Mikša bio gradonačelnik, Grad Zagreb otkupio je devet njegovih portreta. “Osam HDZ-ovih političara, među njima Franjo Tuđaman, Franjo Gregorić, Nikica Valentić, i jedan oporbeni političar, Zdravko Tomac”, smije se. Dilemu ostati u Zagrebu ili se vratiti kući u Split potkraj školovanja presjekao je na originalan način: “Odlučio sam otići na postdiplomski studij u New York. Poslao sam radove i bio primljen na Akademiji figurativne umjetnosti. Tražio sam stipendiju od Ministarstva znanosti, ali je nisam dobio. Umjesto toga, od Ministarstva obrane 1995. sam dobio narudžbu da izradim portret američkog ministra obrane Williama Perryja. Službene fotografije stigle su iz američke ambasade u Zagrebu. Rekli su mi da je Perry bio jako zadovoljan svojim portretom koji su mu predali u Washingtonu. Potom sam napravio portrete ministra vanjskih poslova Mate Granića i kardinala Franje Kuharića, kojemu sam portret darovao s osobitim poštovanjem i zadovoljstvom”, kaže Strinić.

Od 1997. do 2000. Strinić je imao tri zapažene izložbe u Splitu, u Multimedijalnom centru, u Podrumima Dioklecijanove palače i Galeriji “Kula”. “Stekao sam prepoznatljiv kiparski rukopis. Postao sam kipar portretist znamenitih i javnih osoba. Neke sam portrete ponavljao nekoliko puta. Počeo sam raditi i po narudžbama. Zajednički prijatelj me upoznao s poduzetnikom i brodarom Juroslavom Buljubašićem. Shvatio sam da on voli umjetnost, a kad je vidio moj katalog, počelo je naše višegodišnje druženje. Svidjeli su mu se moji prepoznatljivi radovi političara s dozom karikature i odlučio je naručiti tri predsjednika – Josipa Broza Tita, Franju Tuđmana i Stjepana Mesića. Za Buljubašića sam napravio novu varijantu Tuđmanova portreta”, ističe Strinić. Iako mu je predsjednik Mesić prijatelj, nije tajna da se Buljubašiću najviše svidjela skulptura Tita, jer se i Buljubašić često oglašava kao J.B.T., Juroslav Buljubašić Tomin.
“I prije sam htio portretirati Tita. Radio sam ga u crtežu. Kad ga je Buljubašić naručio, nabavio sam knjigu ‘Tito i partija’ u kojoj su bile dobre Titove fotografije”, napominje Strinić. Kojega je od trojice predsjednika bilo najteže portretirati?
“Svaki od njih zahtjevan je na svoj način. Ali prepoznatljive crte lica sve trojice još i sada nosim u glavi. Tito nema ništa previše naglašeno, osim naočala i zanimljive valovite frizure. Zato ga je bilo teže napraviti. Tito je imao upečatljive oči, malen nos, ali i karakteristične jagodične kosti. Kao stariji, imao je podbradak. Ali Tito ništa nije bilo predimenzionirano. Za razliku od Mesića i Tuđmana. Tuđman je imao karakterističan nos i strog pogled. Mesić ima karakterističan izraz lica kad podigne obrve. Mesić je zanimljiv lik gustih obrva, zbog brade i kratke ježaste frizure. Ne radim portret s mišlju da portretiram povijesne osobe ili političke veličine, nego tražim njihove ljudske osobine.”
Za Buljubašića je Strinić napravio još dva portreta – splitskog novinara, književnika i humorista Miljenka Smoju i premijera Sanadera. “Mučio sam se napraviti Sanadera, jer nisam imao njegov čisti profil. A profil određuje puno toga. Neki govore da sam Sanadera napravio malo mršavijim nego što jest. Sanader ima karakterističan pogled i pravilan nos. Ima zanimljiv oblik glave i blag smiješak. Smoju sam radio prema odličnim fotografijama Feđe Klarića. Smoje je faca. Čuo sam da će mu se na Matejuški radit spomenik. Smoje mi je, uz Tuđmana, jedan od najizazovnijih likova za portretiranje”, ističe Strinić, koji je Smojinu polubistu i Titov portret odlučio napraviti za sebe.

“Moji portreti nisu posve realističke skulpture, oni imaju i nešto karikaturalnosti. To su psihološki i ekspresivni portreti. Dok radim, ravnam se prema osjećaju. Sada po narudžbi radim Carlu Del Ponte. Ona je jako zanimljiv lik za karikaturalnu skulpturu. Ima karakteristična usta i oštar pogled. Tek je modeliram u glini”, veli Strinić tajeći identitet naručitelja. Ipak, jasno da će to biti ili dar državnom odvjetniku Mladenu Bajiću ili Bajićev dar Carli Del Ponte. “Mislim da ću uskoro napraviti i portret Mladena Bajića”, dodaje Strinić. “Imam neke planove i ideje. Prvo ću napraviti svoj autoportret. To još nisam stigao.” Napravio je i portret Napoleona, za crtani film Tahira Mujičića i Jadran filma. Impresivan kip ministra obrane Gojka Šuška još je u Strinićevu atelieru i čeka vlasnika. Uskoro će Strinić portretirati ministra Božu Biškupića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. A potom se posvetiti izradi slika Pariza i Splita, tehnikom japanskog tuša. “Te će slike biti nešto između grafizma i plana grada. Potom ću pripremiti izložbu ženskih aktova i izložbu ‘Tko smo mi u ovom svijetu'”, veli Strinić. Ako se u planove ne umiješa netko od hrvatskih političara!

Komentiraj

Source:Željko Rogošić