KAOS U ŠKOLSTVU: Osmaši u ožujku pišu nacionalne ispite, a još se ne zna hoće li se oni ocjenjivati, sindikat spreman na akciju

Gotovo 40.000 učenika osmih razreda u ožujku piše nacionalne ispite iz čak osam predmeta. Zbog nedovoljne pripreme, količine gradiva i neznanja o tome hoće li se ispiti ocjenjivati, učitelji planiraju sindikalne akcije, a dječji psiholozi tvrde da će to proizvesti mentalne probleme

Školska godina započela je učenicima osmog razreda velikom neizvjesnošću. Njih ukupno 39.500 u ožujku će pisati nacionalne ispite iz čak osam predmeta, ali u provođenju tih ispita moglo bi doći do poteškoća. Postoji nekoliko problema koji su se pojavili, a prvi je činjenica da se nakon prošlogodišnjeg eksperimentalnog provođenja u deset posto škola, uvode prvi put, pa nitko od profesora i nastavnika ne zna kako pristupiti ispitima ni kako za njih pripremati učenike. Drugi problem je u količini gradiva. Nacionalni ispiti trebali bi se pisati od 13. do 31. ožujka iz čak osam predmeta: Hrvatskog jezika, Engleskog jezika, Matematike, Fizike, Kemije, Geografije, Biologije i Povijesti. Svakoga drugog dana, bez pripreme. Treći problem oko uvođenja nacionalnih ispita za osmaše zapravo je pitanje koje postavljaju prije svega roditelji – koja je svrha tih ispita s obzirom na to da rezultati nemaju nikakav utjecaj na zaključne ocjene iz predmeta iz kojih se pišu, kao ni na upis u srednju školu? Još nevjerojatnije zvuči činjenica da se još uvijek ne zna hoće li se uopće i kako vrednovati rezultati tih ispita. Nacionalni ispiti ne bi trebali biti svrha sami sebi pa mnogi smatraju da predstavljaju samo dodatno opterećenje osmašima, koji ionako imaju mnogo briga zbog upisa u srednju školu.

Nacional je istražio što nacionalni ispiti donose obrazovnom procesu te zašto je upravo oko provođenja tih ispita došlo do velikih neslaganja unutar samih dionika obrazovnog procesa. Nevjerojatno, naime, zvuči činjenica da se za provođenje tih ispita zalažu ravnatelji osnovnih škola, ali ne i učitelji koji u njima rade, da Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja koje je i uvelo nacionalne ispite, ne samo da promiče važnost njihova provođenja već „lopticu“ vraća Ministarstvu znanosti i obrazovanja tražeći od njih dozvolu da se rezultati tih ispita ipak koriste ili kao bodovi za upis u srednje škole ili kao element vrednovanja pri zaključivanju ocjene iz predmeta iz kojih se nacionalni ispit piše. Ministarstvo, pak, uopće ne želi ulaziti u raspravu o ispitima jer je NCVVO zadužen za njihovo provođenje. Roditelji osmaša u velikom se broju okupljaju po raznim grupama na društvenim mrežama zahtijevajući bolju pripremu u školama, a dječji psiholozi smatraju da takvi ispiti nikako nisu dobri za djecu koja ionako zbog pandemije u većoj mjeri pokazuju simptome stresa i PTSP-ja.

Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanja obrazovanja koje je uvelo nacionalne ispite, od ministra traži dozvolu za mogućnost ocjenjivanja tih ispita. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kako je rekao Filipović, nacionalni ispiti provode se u većini razvijenih obrazovnih sustava na kraju ili na početku pojedinih obrazovnih ciklusa:

„Tako se utvrđuje koja su stečena znanja i kompetencije s kojima učenici napuštaju jedan obrazovni ciklus ili započinju novi. Višegodišnje praćenje obrazovnih kretanja i podataka kojima raspolažemo pokazuje da pred kraj obrazovnih ciklusa dolazi do pojačanog pritiska na učitelje vezano za ocjenjivanje učenika. Čini se da u tom dijelu obrazovanja dolazi do najveće razlike između učeničkoga znanja i ocjena. Stoga je cilj nacionalnih ispita provesti objektivno, vanjsko vrednovanje i utvrditi kakva je usvojenost predviđenih ishoda i sadržaja.“

Unatoč tome što su učitelji iznimno nezadovoljni time što se ne znaju ni sadržaj ni oblik ispita, Filipović smatra da priprema učenika za ispite nije potrebna izvan svega onoga što učitelji rade kroz redovitu, dodatnu i dopunsku nastavu. Napomenuo je da se nacionalnim ispitima želi dobiti realna slika učeničkih postignuća jer će svi učenici pisati standardizirani ispit koji će biti objektivno ocijenjen od neutralnih ocjenjivača prema zadatim kriterijima:

„Nacionalni ispiti pisat će se prema pravilima državne mature, dakle neće se znati identitet učenika, čime je tajnost ispita jedna od temeljnih pretpostavki pa tako nikako ne možemo upoznavati učitelje ni sa sadržajem ispita. Nacionalni ispiti bit će sastavljeni prema važećim predmetnim kurikulima, a Centar će osnovnu strukturu ispita učiniti dostupnom. Vezano za ocjenjivanje nacionalnih ispita, sljedeće godine planiramo uvesti neke promjene u odnosu na ovu godinu, kad se oni nisu brojčano ocjenjivali i nisu utjecali na zaključnu ocjenu. Nakon eksperimentalne provedbe smatram da nema razloga za to da se nacionalni ispiti ne ocjenjuju i upisuju u e-dnevnik bilo kao jedan od elemenata ocjenjivanja ili kao bilješka u kojoj će ocjena biti brojčana, s pripadajućim bodovima. Mi ćemo nacionalnim ispitima stvoriti sve pretpostavke da se rezultati ispita iskoriste kao jedan od kriterija upisa u srednje škole, a kad će se to dogoditi, odlučit će resorno ministarstvo. Dakle, nacionalni ispiti imaju svoju jasnu funkciju i neće nikako biti sami sebi svrha.“

Radovan Fuchs na čelu je Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje se ograđuje od svega te upućuje Nacional da se obrati Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Filipović je objasnio da podaci prikupljeni nacionalnim ispitima imaju tri glavne skupine korisnika. Prvi su učenici i njihovi roditelji. Rezultati nacionalnih ispita daju im odgovore na pitanja o tome kakvo je njihovo znanje u usporedbi s vršnjacima. Drugu skupinu korisnika čine učitelji i škole. Njima su rezultati iznimno važni jer imaju priliku vidjeti kakve rezultate njihovi učenici postižu u pojedinim predmetima te gdje postoji prostor za napredak. Treću skupinu čine nositelji obrazovne politike. To se ponajprije odnosi na MZO. Centar provodi ispite i analize koje potom daje MZO-u, kojemu rezultati služe kao temelj za donošenje obrazovnih politika temeljenih na objektivnim podacima.

Unatoč tome što je Filipović „prozvao“ Ministarstvo očekujući od njih dozvolu za uvođenje ocjenjivanja, Ministarstvo je Nacionalu poslalo odgovor da nas „upućuju na Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) koji provodi nacionalne ispite“. Više je nego očito da na relaciji Ministarstvo-NCVVO postoje nesporazumi.

Kao i na relaciji ravnatelji – učitelji, što je možda još i veći problem. Kako je moguće da u praksi ravnatelji osnovnih škola ne žele samo provođenje nacionalnih ispita već i obavezno ocjenjivanje ili dobivanje bodova na upisu u srednju školu, kako bi učitelje i sebe oslobodili pritiska pri zaključivanju, dok učitelji traže bolju pripremu i najavljuju sindikalne akcije ako će se ispiti tako provoditi?

Nacional je razgovarao s desetak ravnatelja osnovnih škola iz cijele Hrvatske, koji su potvrdili da nikakva anketa ni upitnik među ravnateljima nije proveden oko nacionalnih ispita. Niti su ih, kažu, pitali slažu li se s time da se rezultati ispita koriste kao jedan od elemenata kod zaključivanja ocjena ili pri upisu u srednju školu. Stoga je nejasno kako je HUROŠ o tako važnoj temi iznio stavove koji, po svemu sudeći, nisu stavovi članova Udruge. Nacional je od ravnatelja osnovnih škola saznao još jednu činjenicu koja bi mogla biti veliki problem – prije početka školske godine ravnatelji su obaviješteni da se ispiti neće ocjenjivati, pa su tu informaciju prenijeli učiteljima. Oni su je, pak, već prenijeli roditeljima. Međutim, potkraj prvog tjedna od početka nastave obrat – razmišlja se o tome hoće li se ispiti ocjenjivati, što može dovesti do nemira, potencijalno i sukoba.

Dopis kojim je Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja obavijestio ravnatelje škola o terminima ispita – od 13. do 31. ožujka. FOTO: Nacional

Umjesto provođenja nacionalnih ispita u ožujku, ravnatelji predlažu neke drugačije modele, od kojih nijedan ne pretpostavlja ocjenjivanje. To bi, kažu, bilo najgore rješenje za ovogodišnje osmaše. Prvi model mogao bi, kažu, biti taj da se – umjesto 81 škola u eksperimentalnom provođenju – ove školske godine ispitima obuhvati još veći dio škola, možda polovica od 900 osnovnih škola u Hrvatskoj. Drugi model mogao bi, kažu Nacionalovi sugovornici, biti onaj koji bi uključio ciklus od četiri godine. On bi predviđao provođenje nacionalnih ispita najprije u petom, zatim sljedeće godine u šestom, pa u sedmom pa onda, četvrtu godinu, u osmom razredu. Na taj način učenici bi se, pojašnjavaju ravnatelji, već naviknuli na pisanje nacionalnih ispita, znali bi na koji im način pristupiti, pa bi se onda – nakon tog ciklusa – moglo uvesti vrednovanje. Na način kakav je predviđen sada – ovako naglo i očito nedovoljno pripremljeno – prouzročit će se velika šteta djeci, ali i nastavnom osoblju.

Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja, istaknula je da većina europskih zemalja provodi nacionalne ispite, no rijetko se govori o tome da mnoge zemlje imaju manje obveznih, a više izbornih predmeta, pa svaki učenik bira predmete sukladno svojim afinitetima.

„Dobro osmišljeni nacionalni ispiti, uz prethodnu temeljitu analizu i prateće provedbene propise, imaju i ulogu davanja povratne informacije učenicima, školi, roditeljima i obrazovnim vlastima. No jedan od većih problema je u tome što se u Hrvatskoj sve radi naopako. Dakle, prvo se najavljuju nacionalni ispiti koji će se provoditi već za šest mjeseci, i to čak iz osam predmeta, dok još uvijek nije odlučeno kako će se odnosno hoće li se oni vrednovati, a radi čega bi se, pod hitno, morali uskladiti propisi. Prvo se odlučilo da će se povećati broj predmeta iz kojih će se ispit provoditi, a tek nakon toga razmišlja se o vrednovanju pa paralelno s tim, naravno, i o načinu vrednovanja, a tek će se naknadno, i opet na brzinu, za to morati donijeti odnosno izmijeniti prateći propisi. Oni, naravno, zato izlaze s mnogo rupa i neodgovorenih pitanja jer se to radi na brzinu, a više je nego poznato da su jedan od ključnih faktora reforme oni koji ju provode i koji bi zato unaprijed trebali znati „pravila“, što kod nas nikad nije slučaj. Nadalje, nedostaje i temeljitija analiza rezultata prošlogodišnjih nacionalnih ispita, koje su osmaši pisali iz pet predmeta u svibnju te se popratno anketiralo učenike i učitelje. Rezultati jesu objavljeni – recimo, da je iz Fizike najveći postotak učenika ispod razine osnovnog postignuća. Također, svakako se mora uzeti u obzir činjenica da su osmaši bili peti razred za vrijeme najduljeg štrajka i nakon toga su prolazili dvije korona/online godine. Osim toga, u dane između ispita ne možemo se praviti da učenici mogu bez stresa obavljati svoje redovite obveze jer će sve to na njih utjecati“, rekla je Ana Tuškan.

Udruga ravnatelja podržava ocjenjivanje, a ravnatelji s kojima je Nacional razgovarao kažu da ih nitko ništa nije pitao. Problem je i što su roditelji obaviješteni da neće biti ocjenjivanja, a onda je došlo do promjene

Komentirala je i činjenicu da učitelji i nastavnici nisu upoznati sa sadržajem tih ispita. Smatra da se nastavno osoblje sustavno baca u vatru već godinama, i to uz nejasne upute, nepoštovanje i kršenje svojih prava, nedovoljnu podršku i osluškivanje mišljenja struke, uz gomilu nepotrebne administracije i obvezu obavještavanja roditelja o stvarima o kojima ne znaju dovoljno ni oni koji promjene donose, dok su učitelji na prvoj liniji, i to bez priprema za koje se moraju pobrinuti vlasti.

„Nakon eksperimentalnih nacionalnih ispita u svibnju, u lipnju je objavljeno da su rezultati očekivani. Sada se objašnjava kako se učenici nisu dovoljno trudili riješiti ni najjednostavnije zadatke jer se ispiti nisu vrednovali, a u isto vrijeme se govori da za ispite nisu potrebne pripreme jer se ‘nacionalnim ispitima ispituju trajna, stečena znanja’. U isto vrijeme počelo se govoriti da će se ispiti vrednovati pa ne možemo zanemariti činjenicu da ako bude vrednovanja, priprema je doista potrebna, no još se ni ne zna hoće li i kakva će ona biti, a ispiti su pred vratima. To definitivno predstavlja stres za sve dionike obrazovnog sustava, što je sasvim nepotrebno jer se moglo to organizirati nakon temeljite pripreme. Više informacija, manje stresa, ono je što resorno ministarstvo uporno zaboravlja ili namjerno ignorira kako bi bilo što manje pitanja i kako bi bez previše muke proveli plan u djelo. Mi, ponavljam, još ne znamo ni hoće li se ispit vrednovati, a kamoli kakvi će biti propisi oko vrednovanja“.

Dječja psihologinja Žana Pavlović smatra da su takvi nacionalni ispiti djeci dodatan izvor stresa, što se može loše odraziti na njihovo zdravlje. FOTO: IGOR JAKŠIĆ

Količina gradiva, nastavlja Ana Tuškan, svakako zabrinjava veliki broj roditelja, no i struku. Svakog drugog dana, naime, na redu je pisanje jednog predmeta, o čemu je rekla:

„Ako uzmemo u obzir, što bismo morali, da će se ispiti pisati u ožujku svakog drugog dana te da tog dana neće biti drugih pisanih provjera, ne razmišlja se o tome da bi i pisane provjere koje su u danima između ispita mogle također biti veliki pritisak učenicima. O svim tim pitanjima ponovno se nije konzultiralo struku. Da, ispiti postoje i u drugim zemljama te mogu biti pokazatelj realnog stanja ako su dobro pripremljeni, no druge zemlje imaju manje obveznih predmeta, a više izbornosti pa učenik više pažnje posvećuje onom području kojem se više želi posvetiti u daljem obrazovanju. Pa ne mogu svi biti jednako dobri u svim predmetima i ovo će, naravno, biti pokazatelj da to doista i jest tako i da, naravno, imamo neutemeljenu poplavu odlikaša, no to svi ionako znamo. Pitanje je kako to možemo – odnosno, možemo li uopće – ovakvim polovičnim intervencijama riješiti. Treba obratiti pažnju i na to što loše može donijeti pojedinom učeniku kada mu samo ‘nabacamo’ osam predmeta koje mora polagati. Naime, sve srednje škole mogu imati prijemne ispite, ali i ne moraju, pa nekome narušena ocjena može utjecati na upis. Trebalo je o svemu tome razmišljati uz konzultacije sa strukom prije same najave njihova uvođenja.“

Ana Tuškan smatra da je ponovno riječ o situaciji koju najbolje opisuje izreka „sprema se ražanj, a zec je još u šumi“ te da je to tipična priča hrvatskog obrazovnog sustava. Prvo se promjena najavi, a tek se zatim radi sve ostalo što predstavlja nužne preduvjete za uvođenje neke promjene.

„Sve to podsjeća i na radne skupine na kojima neki naš prijedlog bude prihvaćen od većine ili svih članova, da bi u konačnom prijedlogu teksta u javno savjetovanje izašlo sasvim drugačije. Tada nastupaju jače sindikalne akcije. Prvo pokušavamo na miran način, argumentiranim dopisima, analizama, što rijetko i uspije, a ako tako ne ide, onda se treba izboriti na sve druge dopuštene, klasične i manje klasične te kreativne načine. Gdje ima volje, ima i načina, a gdje je volja uljuljkana, treba je probuditi jer očito drugačije ne ide“, zaključila je Ana Tuškan.

No ravnatelji osnovnih škola razmišljaju potpuno suprotno od učitelja. Antonija Mirosavljević Mesić predsjednica je Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola (HUROŠ), koja okuplja oko 90 posto svih osnovnoškolskih ravnatelja u Hrvatskoj. HUROŠ podržava uvođenje nacionalnih ispita kao instrument provjere usvojenih ishoda i sadržaja po završetku osnovnoškolskog obrazovanja, o čemu je Mirosavljević Mesić rekla:

„Nacionalni ispiti pridonijet će objektivnom vrednovanju bez pritiska koji se vrši na učitelje prilikom zaključivanja ocjena. Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo trenda da je ocjena bitnija od znanja koje stoji iza nje. Uz pomoć nacionalnih ispita dobit ćemo realnu sliku učeničkih postignuća te se nadamo da će naši učenici i roditelji shvatiti vrijednost stvarnog znanja. Smatramo da učenike, nakon eksperimentalnog provođenja, nije potrebno dodatno pripremati jer nacionalni ispiti obuhvaćaju nastavne sadržaje koji se obrađuju u skladu s kurikulima nastavnih predmeta. Upoznavanjem nastavnog osoblja sa sadržajem ispita gubi se svrha provođenja ispita jer ste izgubili element tajnosti koji će pridonijeti objektivnom ocjenjivanju učenika, gdje je ocjenjivaču identitet učenika potpuno nepoznat. Također, rezultati učenika poslužit će kao povratna informacija učiteljima o usvojenosti pojedinih ishoda i kompetencija te će im svakako pomoći pri postizanju napretka. Nacionalni ispiti poslužit će i za samovrednovanje škola.“

‘Toliki broj ispita u kratkom periodu sigurno nosi veliki pritisak i opterećenje na već opterećene nastavne programe, uz nepoznanicu u koju svrhu se ispituju’, kaže dječja psihologinja Žana Pavlović

Antonija Mirosavljević Mesić rekla je da od članova nisu dobili pritužbe vezane uz pitanje nacionalnih ispita, ali dobili su nekoliko prijedloga. Prošle godine, primjerice, ispiti su kraće trajali pa je škola mogla organizirati redovnu nastavu i ispite, ali sada to valja prilagoditi trotjednom razdoblju kroz koje će se ispiti provoditi.

„Pretpostavljamo da će učenici osmih razreda ići na redovitu nastavu u doba kad nije predviđeno pisanje ispita, što znači da će u prosjeku nazočiti svakog drugog dana nastavi. Time se gube kontinuitet nastavnog procesa i koncentracija učenika i na nastavu i na nacionalne ispite. Smatramo da bi puno bolje bilo održati ispite na kraju nastavne godine. Dolazimo do još jednog problema, a to je održavanje natjecanja. Upravo u razdoblju pisanja nacionalnih ispita održavaju se natjecanja iz znanja i sportova. Također, učitelji imaju slobodu izrade GIK-ova i nastavne teme obrađuju u različito vrijeme tijekom nastavne godine. To je još jedan od razloga što nacionalne ispite valja pisati na kraju nastavne godine. Smatramo da količina predmeta nije problematična jer su to predmeti koji su značajni za nastavak daljnjeg obrazovanja učenika“, rekla je Antonija Mirosavljević Mesić.

Za razliku od učitelja i nastavnika, ravnatelji smatraju da nema razloga da se nacionalni ispiti ne ocjenjuju i ne upisuju u e-Dnevnik. Antonija Mirosavljević Mesić vjeruje da će nadležno ministarstvo u suradnji s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje točno definirati u koji element vrednovanja će se upisivati ocjene te kako će one utjecati na zaključnu ocjenu. Također, ravnatelji smatraju da bi rezultati nacionalnih ispita trebali biti jedan od kriterija za upis u srednju školu.

‘Pokušavamo na miran način. Ako ne ide, treba se izboriti na druge dopuštene načine’, kaže Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja. FOTO:

A kako će sve to djelovati na djecu, 14-godišnjake koji se nakon osmog razreda i završetka jedne faze svog školovanja moraju pripremati za srednju školu? Oni će biti pod pritiskom i zbog same činjenice da moraju upisati srednju školu, a dječja psihologinja Žana Pavlović smatra da su nacionalni ispiti, budu li provedeni tako nepripremljeno, djeci dodatni izvor stresa, što se može loše odraziti na njihovo mentalno zdravlje. O tome je rekla:

„Prema rezultatima istraživanja o posljedicama pandemije i potresa na mentalno zdravlje iz veljače i ožujka 2021., koje su proveli Grad Zagreb i Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, u gradskim osnovnim i srednjim školama, kod devet posto djece prisutna je značajna anksiozna i/ili depresivna simptomatologija, a 15 posto djece suočava se sa značajnom razinom simptoma posttraumatskog stresa. Ako znamo za takvo stanje djece i mladih u osnovnim i srednjim školama, vjerujem da će im nacionalni ispiti biti dodatni stres. Toliki broj ispita u kratkom periodu sigurno nosi veliki pritisak i opterećenje na već opterećene nastavne programe, uz nepoznanicu u koju svrhu se ispituju. Također, još uvijek nije poznato hoće li se nacionalni ispiti ocjenjivati ili ne i hoće li ocjena biti zasebno prikazana ili ne, što dodatno povećava osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja kod učenika, ali i kod nastavnika u odgojno-obrazovnom sustavu.“

‘Prvo se najavljuju ispiti koji će se provoditi već za šest mjeseci, i to čak iz osam predmeta, dok još uvijek nije odlučeno hoće li se vrednovati, a radi čega bi se, pod hitno, morali uskladiti propisi’, kaže Ana Tuškan

Žana Pavlović smatra da će takva primjena nacionalnih ispita, bez spoznaje o tome hoće li se i kako vrednovati rezultati, dodatno povećati stres kod osmaša, koji su već opterećeni upisom u srednju školu. Sve bi moglo rezultirati i povećanim pritiskom roditelja na učenike.

„Sve češće slušam o uvjerenju da dijete nije dovoljno dobro ako nije najbolje. Ako nije najbolje u razredu, u klubu, u školi, u glazbenoj školi, ne vrijedi ništa. Takva nerealna očekivanja imaju negativan utjecaj na mentalno zdravlje djeteta koji se očituje kroz razdražljivost, razočaranje, povlačenje u sebe, plačljivost ili agresivnost, smanjenu kontrolu emocija, odustajanje od obaveza. Takvo stanje može prerasti u osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti i depresiju. Ako danas ne budemo vodili računa o tome kako su nam djeca, izvjesno je da će nam u budućnosti njihov školski uspjeh biti najmanji problem kojim ćemo se baviti.

Prema mome mišljenju, imali smo pilot projekt iz kojeg bi trebalo izvući zaključke, a ne dodatno traumatizirati djecu. Današnja generacija osmaša ima iza sebe iznimno teško razdoblje – pandemija, potres, online nastava, epidemiološke mjere – i sve promjene koje se uvode u sustav moraju biti dobro pripremljene i osmišljene vodeći računa o mentalnom zdravlju djece. Iznimno teško razdoblje imaju i nastavnici u školama. I u uobičajenim okolnostima, kad nema pandemije i potresa, mladi se nalaze u izazovnom razdoblju u kojem moraju donijeti važne odluke o upisu u srednju školu i daljnjem obrazovanju te im pisanje nacionalnih ispita stvara dodatan stres“.

Antonija Mirosavljević Mesić, predsjednica Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola (HUROŠ) koja okuplja oko 90 posto ravnatelja. FOTO: HUROĐŠ

Prema rezultatima istraživanja, istaknula je Žana Pavlović, mnoga djeca i mladi govore o narušenom psihičkom zdravlju i pojavi određenih simptoma u znatno većoj mjeri u odnosu na razdoblje prije pandemije i potresa. O istome svjedoče njihovi nastavnici, školski psiholozi i drugi stručni suradnici. Porast depresivnih simptoma i anksioznih poremećaja, ali i pada motivacije za učenje, smanjenja radnih navika i poteškoća s koncentracijom, rezultirao je slabijim obrazovnim postignućima.

„Djeci se šalje poruka da bi trebala funkcionirati kao da se ništa oko njih nije dogodilo i kao da se nastava uobičajeno odvijala. Koliko je realno propitivati stečena znanja u ovakvim okolnostima? Kako bi se ublažile negativne posljedice, potrebno je povećati sve resurse u zajednici – povećati broj stručnih suradnika po školama, osobito psihologa – i povezati stručnjake i institucije koji rade s djecom i mladima. I pitanje: što je s djecom s teškoćama koja se školuju po prilagođenim programima? Prilagođeni program omogućuje prilagodbu sadržaja prema sposobnostima djece. Puno djece pohađa nastavu i prema individualiziranom pristupu. Hoće li i oni pisati iste nacionalne ispite ili ćemo ih zamoliti da ostanu kod kuće ili sjede postrani dok druga djeca budu pisala nacionalne ispite? Što ćemo s njima?“

Komentiraj