‘Kao vlasnik kazališta ne bavim se angažmanima preko veze, ljubomorom i klanovima’

Glumac i redatelj Rene Bitorajac ušao je u drugu sezonu Lude kuće, kazališta čiji je suvlasnik. Iako bi Luda kuća kao umjetnička organizacija trebala dobivati financijsku potporu, Bitorajac tvrdi da ih Ministarstvo kulture namjerno ignorira i ne da im novac

Nakon dugogodišnjeg glumačkog angažmana u kazalištu, Rene Bitorajac je u partnerstvu s Brankom Đurićem Đurom spasio od uništenja oronulo bivše zagrebačko kino Mosor i danas je na tom mjestu Luda kuća, prvo privatno kazalište s vlastitim prostorom. Prva sezona završila je uspješno, a druga je, prema riječima Bitorajca, počela još bolje. Iako bi kao umjetnička organizacija Luda kuća trebala dobivati novac za svoj program, ne samo da ga od Ministarstva kulture nije dobila, već je, tvrdi Bitorajac, namjerno ignoriraju i ne daju joj novac. Osim u Ludoj kući, Bitorajac je angažiran i u novom voditeljskom projektu “Ludi bar” na RTL televiziji, kojim se prikuplja novac za udrugu RTL pomaže djeci.

Rene Bitorajac rođen je u Zagrebu 1972., 12 godina bio je polaznik Dramskog studija ZeKaeM-a, a diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te završio osnovnu glazbenu školu – instrument truba. Igrao je u mnogim serijama i filmovima, a važnije su mu uloge u filmovima “Kako je počeo rat na mom otoku”, Oscarom nagrađenoj “Ničijoj zemlji” te “Metastazama” i “Ljudožderu vegetarijancu” za koje je Bitorajac dobio Zlatnu arenu u Puli 2009. odnosno 2012. godine. U razgovoru za Nacional govorio je o svojim projektima i planovima, a osvrnuo se i na aktualne predsjedničke izbore.

NACIONAL: “Ludi bar” je nova emisija RTL-a koju vodite s Antonijom Blaće i humanitarnog je karaktera jer se skuplja novac za udrugu RTL pomaže djeci. Zašto ste se uključili u taj projekt kao voditelj?

Zašto ne? U dva tjedna skupili smo samo u emisiji, zahvaljujući svojim gostima, 150.000 kuna. S druge strane, svaki novi projekt, a pogotovo u novom okruženju, za mene je novi izazov. Nisam dosad radio u formatu talk showa, ali s obzirom na to da su razgovori mogli biti vođeni na drugačiji, opušteniji način, nisam dvojio. Na kraju, Antonija Blaće i ja izvukli smo od svojih gostiju bombastične ekskluzive.

NACIONAL: To je zamišljeno kao noćni program u sklopu kojeg zvijezde “natjerate” da rade neke stvari koje nisu radile, što vam se najviše svidjelo u scenarijima?

Zamišljeno je kao humanitarna i zabavna emisija, za publiku i za goste, da ide u adventsko doba, u vrijeme darivanja, i opravdala je sva očekivanja. Gosti su ponekad bili sumnjičavi prema igricama, ali na kraju su ih svi odradili bez problema. Dobro, osim možda jednog zadatka, ali uskočili su publika i voditelj. Riječ je o prenošenju žohara iz staklenke u staklenku, što je Doris Pinčić Rogoznica djelomično odradila, ali imala je najbolju volju.

NACIONAL: Što jednome glumcu znači voditeljski posao?

S 12 godina vodio sam otvaranje Dječjeg festivala u Šibeniku, s 13 sam vodio emisije na HRT-u i razgovarao s gostima. Meni to nije zabava od nedavno pa to smatram dijelom svoga zanimanja. Naravno da sam po zanimanju glumac, ali eto, napisao sam tri kazališne predstave i nekoliko TV scenarija, iza sebe imam četiri samostalne kazališne režije i već 15 godina radim i kao voditelj. Volim to šarenilo i uživam u njemu, a u sve to unesem nešto svoje, glumačko. Baza mi je kazalište, serije su mi gušt, a film uživancija.

‘Ministarstvo kulture ignorira nas do te mjere da nas nitko službeno nije posjetio, a ministrica osobno kemijskom prekriži minimalne odobrene iznose za naše tri premijere’

NACIONAL: Jeste li otišli s Nove TV i mjesta voditelja “Supertalenta” zbog “Ludog bara” ili je došlo do zasićenja?

Razlaz se dogodio zbog međuljudskih odnosa, a čim sam otišao uslijedio je poziv s RTL-a. Nadam se i budućim suradnjama. Slobodnjak sam i ne volim se vezati ugovorom, jedan sam od rijetkih, ako ne i jedini, koji je vodio showove na svim trima najgledanijim televizijama.

NACIONAL: Upravo ste s kolegom Igorom Mešinom, s kojim ste vodili “Supertalent”, napravili predstavu “Idemo uživo” koja igra u Ludoj kući, kazalištu čiji ste suvlasnik s Brankom Đurićem. Zašto ste se odlučili pokrenuti Ludu kuću?

Zato što se ukazala prilika u smislu prostora u širem centru grada. Obojica volimo kazalište i obojica imamo poduzetničkog duha, ali i hrabrosti. Nakon užasne dvije i pol godine radova i papirologije, kada stekneš dojam da će drugi napraviti sve što je u njihovoj moći da ne uspijete ili da vam barem sve maksimalno zakompliciraju, sada živimo svoj san kroz vlastito privatno kazalište s vlastitim prostorom i brojnom nasmijanom publikom. Gušt će, naravno, biti još veći kada se riješimo tereta kredita, ali samo neka se ovako nastavi i zabavljat ćemo Zagrepčane, ali i cijelu Hrvatsku, još dugo. Da, mene i Mešina više nećete gledati na televiziji, ali vjerujte, još smo bolji u kazalištu. Dođite na “Idemo uživo” i imat ćete TV u kazalištu.

NACIONAL: Prošla, prva sezona u Ludoj kući bila je jako uspješna, kako je ova krenula? Imali ste jednu premijeru, kabare “Joj Hrvati”.

Mi se ne žurimo s premijerama iako ih u godinu i pol brojimo čak pet. Nismo pod pritiskom ulaska iz premijere u premijeru i opravdavanja gradskog novca, već želimo da nam se naše predstave ne utope u brojnim naslovima. Vrlo često za one koji su sve naše predstave odgledali, a takvih, vjerujte, ima jako puno, dovodimo razna gostovanja čak i iz susjednih država, koja postaju kao naše domaće predstave. Atmosfera je kod nas vrlo opuštena, većina predstava gleda se za stolovima uz piće i kokice, što ne ometa glumce jer publika ipak zna da nije na stadionu. Nakon predstave publika svoj izlazak zaokruži druženjem s glumcima ili na piću u našem baru Mosorog, često uz svirku uživo. Što se novog kabarea “Joj Hrvati” tiče, vrlo je uspješan i primjer je pravog kabarea. Puno satire, genijalnih songova i koreografija. Uz predstave znamo imati i kino večeri, koncerte ili čak korporativne zabave. Na repertoaru redovito imamo i dječje predstave.

NACIONAL: U Ludoj kući igraju predstave koje su jako tražene, gledane, a rekli ste da imate i gostujuće predstave i koncerte. Kakve predstave radite, kakve predstave želite u Ludoj kući?

Kada svoje predstave žanrovski odredimo, shvatimo da su jako različite, ali da im je zajedničko da na svima publika često i vrišti od smijeha. Imamo kabare, imamo show predstavu, triler komediju, dokumentarnu komediju, stand up, a uskoro i komičnu dramu. Na Valentinovo izlazimo s predstavom “Potpuni stranci”, prema filmu Paola Genovesea “Perfetti conosciuti”. Film je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao film čiji je remake snimljen u 18 država svijeta u samo tri godine. Mi smo otkupili prava, štoviše, izborili smo ih u konkurenciji s dvama jakim gradskim kazalištima i jako smo sretni i ponosni zbog toga. Kod nas sedmero mladih ljudi radi posao za koji je u ostalim kazalištima zaduženo njih 30-ak. Uspijevamo gostovati po cijeloj Hrvatskoj, a dolazi nam i publika koja inače nije išla u kazalište. Kažu da se kod nas osjećaju kao u nekom izlasku.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti suvlasnik kazališta? Je li to bio rizik i jeste li u to svjesno ušli – ili niste imali pojma što vas zapravo čeka?

Pa nismo imali viziju o konačnoj cifri, papirologiji i muci koja nas je čekala. Ali u jednom trenutku dođeš do faze u kojoj više nema nazad. Danas je osjećaj fantastičan, bez obzira na to što je rizik još uvijek prisutan. Ipak, danas puno toga ovisi o nama samima, a prije je ovisilo o nekim nebitnim ljudima na bitnim položajima.

NACIONAL: Posao menadžera teatra sigurno nije lagan, kako se snalazite i što vam je najveći izazov?

To je za mene nešto potpuno novo. Prvi put imam kancelariju, prvi put imam neke ljude koji mi odgovaraju, a za koje sam ja odgovoran. Olakšano mi je utoliko što imam genijalnog partnera Đuru s kojim kao da sam to već radio. Super se nadopunjujemo i odlično smo podijelili obaveze. Uživam u ovom novom zanimanju jer brzo učim i stvaram nešto što naočigled raste iz dana u dan. Više od 50.000 posjetitelja, više od 60 gostovanja i više od 150 programa u jednoj godini respektabilni su rezultati za poduzetnike u kulturi.

NACIONAL: Dogovarate li sve s Đurićem, morate li obojica “odobriti” neku predstavu da igra kod vas ili kako to ide?

Uglavnom se dogovaramo, ali ima trenutaka kada za neko gostovanje netko od nas sam preuzme rizik. Za sada smo 1:1 u pogreškama!

NACIONAL: Oko čega se znate posvađati?

Zvuči nezdravo kada kažem da nismo imali ni najmanju iskricu što se svađa tiče, ali je tako. U jednu ruku je teško, a u drugu možda sreća da smo ipak razdvojeni pa si ne “visimo za vratom” po cijele dane, nego se kao psi veselimo jedan drugome kad smo zajedno, iako to nije tako rijetko. “Đurologija” često igra, a i sastanci su obavezni.

NACIONAL: Igrali ste godinama u Kerempuhu, ali bili ste kratko stalno zaposleni, uvijek ste nekako preferirali taj status slobodnjaka, zašto?

Bio sam pet godina u angažmanu, do 2002., pa imam to s čim uspoređivati. Angažman me gušio, osjećao sam se kao broj koji neće moći ostvariti sve za što osjeća da je sposoban. Iako to pamtim kao lijepe dane, ne bih se vraćao u nešto slično jer moje vrijeme i moja sloboda čine me sretnim više od sigurne plaće početkom mjeseca. Na kraju, čim sam otišao, sve mi se otvorilo.

NACIONAL: Kako danas vidite status slobodnih umjetnika? Je li vam drago što to više niste jer situacija je iznimno teška?

Puno slobodnih umjetnika sanja o plaći u kazalištu. Nama su čak u Ludoj kući draži glumci bez matične kuće jer im nismo nešto manje važno pa ni u kreiranju termina nismo manje važni. Situacija je danas u kazalištu jako zbrčkana, da ne kažem loša. Malo tko za nešto odgovara, svi su jednaki, ne cijene se bolji više od lošijih, nitko ne odgovara za loše napravljen posao, a tu su i primanja u angažman preko veze, jalovi, ljubomore i klanovi. Mi smo lišeni svega pa zasad radimo u zdravoj sredini. Ministarstvo kulture nas, primjerice, ignorira do te mjere da nas nitko nikada službeno nije posjetio, da nam sastanak zakazuju šest mjeseci, da nam ministrica osobno kemijskom prekriži minimalne odobrene iznose savjetodavnog vijeća za naše tri prošlogodišnje premijere. E pa, ove godine mi častimo – nismo se ni prijavljivali. Možemo, naravno, bez toga, ali to je nešto na što, kao i svaka umjetnička organizacija, imamo pravo jer sudjelujemo u programu u kulturi, a usput i bitno više novca dajemo u tu istu blagajnu od onih koji dobivaju veliki novac. Što reći, koju posluku porati?

NACIONAL: Godina 2019. je na izmaku, kako je ocjenjujete? Što ju je obilježilo kad ste vi u pitanju, vaš poslovni i privatni život?

Obitelj mi je na prvome mjestu. Uvjeren sam da sve dobro kreće od doma. Kao i ono loše. Kad nasmijani odete na posao, ni najgori šef neće vas izbaciti iz takta. Imam dvoje vesele i krasne djece i uživam u njima i njihovu odrastanju sa svojom suprugom, i to svake sekunde slobodnog vremena koje za njih uvijek nalazim. Fokus mi je bio na Ludoj kući, na stvaranju programa, gostovanjima, zaposlenicima i publici, a velika odluka za mene bila je odlazak s jedne televizije nakon deset godina.

NACIONAL: Što planirate u 2020.?

Fokus ostaje isti, prva je po redu, kako sam rekao, predstava “Potpuni stranci”. Otkupili smo i jedan austrijski tekst pa ćemo nakon pet domaćih tekstova imati i dva inozemna. Radim i na jednom ozbiljnom scenariju za film ili TV, vidjet ćemo, a imam i jednu stvar koju nemam dozvolu najaviti. Planiram i paziti što jedem, ali to se neće dogoditi, kao i otići na neko od daljih putovanja – što će također biti nemoguće!

‘Bio sam pet godina u ansamblu, ali me gušio. Osjećao sam se kao broj i da neću moći ostvariti sve za što sam sposoban. Pamtim to kao lijepe dane, ne bih se vraćao u nešto slično’

NACIONAL: Početkom 2020. Hrvatska će dobiti novog predsjednika ili novu/staru predsjednicu, koje je vaše mišljenje o izborima čiji je prvi krug upravo završio, što ti kandidati govore o Hrvatskoj? Razmišljate li o tome uopće?

Uključen sam u politički život kao i većina onih koji to, kao i ja, ne žele biti. Sve vijesti, svi naslovi, sve je vezano ili uz politiku ili crnu kroniku. Obratite baš pažnju po portalima. To nije bilo ni u Jugi. Tamo je Tito uvijek bio prva vijest, a crna kronika imala je svoju stranicu u novinama. Nerijetko u autu na radiju kao prvu vijest čujem za prometnu nesreću vlaka i autobusa u Bangladešu. Tek toliko da ti pokvare raspoloženje. Doduše, logično je da ne slušamo o otvaranju tvornice… Ne mislim da nije bitno tko će biti predsjednik, ali taj isti ima premalo ovlasti da bismo se previše oko toga uzrujavali. Mogli smo čuti uglavnom što misle jedni o drugima. Svoje sam glasačko pravo iskoristio, ali to stvarno nije nešto što me zaokuplja. Često mislim da je ljudima dosadno pa se po društvenim mrežama i kafićima bave politikom kada nije neko nogometno prvenstvo. Imamo četiri milijuna izbornika i ništa manje vrhunskih političara.

NACIONAL: Dario Juričan dobio je u Zagrebu, gdje ste rođeni i živite cijeli život, skoro devet posto glasova, a kampanju je bazirao na provociranju gradonačelnika Milana Bandića i njegovih silnih afera. Kako na to gledate, kao i na slične angažmane javnih osoba koje nisu političari?

A što znači biti političar i tko to ne može biti ili barem pokušati biti? U Saboru smo imali i vozača autobusa, zašto ne bismo bilo koga… Ovi izleti ogorčenih pojedinaca događaju se i drugdje, u sličnim državama koje su prolazile kroz tranziciju i odraz su ogromnog razočaranja ljudi u politiku i nepovjerenja u političare. Nije li moj kolega glumac predsjednik Ukrajine? Zašto ne probati ako mislite da nešto možete promijeniti? Gledam Juričana kao svijetlu točku ovih izbora iako mu nisam poklonio svoj glas. Nije me uvjerio da želi ojačati korupciju. Vjerojatno zato što za to nema više puno prostora! Imat će još uvijek priliku, a čestitam mu na rezultatu.

NACIONAL: Kako vidite vladavinu Milana Bandića u Zagrebu? Je li vrijeme da ode, kao što mnogi misle?

Građani o gradonačelniku odlučuju na izborima pa će se tada saznati što mnogi misle. To je jedino ispravno, osim ako se, naravno, neka od optužnica prije toga pokaže istinitom i potvrđenom. Ja redovito koristim to svoje građansko pravo.

NACIONAL: Kako vidite Zagreb danas, što kod Zagreba najviše volite?

Ja sam ozbiljno vezan uz Zagreb, tu sam rođen, tu proveo mladost, tu stvaram i radim i tu sam podigao obitelj. S velikom sjetom se sjećam Zagreba s kraja 80-ih kada je bilo manje automobila, nije bilo slobodnih igrališta, držalo se do kvarta, a za tulum se čulo i pozivalo po gradu. Tada smo čak imali i žičaru i natkrivenu tribinu na stadionu. Imao si osjećaj da se svi poznajemo. S veseljem ipak gledam i kako Zagreb postaje metropola, grad otvoren za sve, grad koji pokušava držati korak s Europom i u mnogim stvarima mu to često i uspijeva, zahvaljujući privatnim inicijativama. Žao mi je što je propuštena prilika da centar bude pješačka zona i što su prometnice zagušene i često nelogične, što se javni prijevoz sudara s civilnim, a ljuti i činjenica da se, evo, ni štandovi više ne mogu iznajmiti bez afera i galame.

NACIONAL: Kako je biti glumac i poduzetnik u Zagrebu, u Hrvatskoj?

Neću kukati, ali kad bih rekao da je lako, znali biste da lažem ili mislili da sam slizan s nekim gore. E, nisam.

NACIONAL: Predstave koje se igraju u Ludoj kući zapravo dosta govore o društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj, koliko je to važno? Kako vi doživljavate kazalište, kao zabavu ili angažirano?

Vidim po vašim pitanjima da ste očekivali da se više angažiram po pitanju odgovora pa vjerujem da sam vas razočarao. Angažiran sam na svojem životnom projektu pa bi mi bilo kakav veći angažman u drugom smjeru uzimao energiju. Kazalište često ima veliku ulogu u smislu društvenog angažmana, ali mi nismo kazalište koje se bavi angažiranom umjetnošću. Zapravo, istom se problemu može pristupiti sa zabavne strane, a da poruka na kraju bude ista. Pogledajte kabare “Joj Hrvati” u kojem pratimo svoj narod od stoljeća sedmog pa do daleke budućnosti. Jedan komentar je glasio: “Na toj predstavi se smijemo svemu onom zbog čega doma plačemo!” U našoj novoj predstavi glavnu ulogu imat će, pak, mobiteli, koji često imaju glavnu ulogu i u rastavljanju veza pa i onih bračnih. Ne propustite.

Komentiraj