‘Kao azilant želim živjeti u Hrvatskoj, ali je teško zaraditi za život’

Autor:

12.06.2021., Zagreb - Safa Bchara, sirijski azilant u Zagrebu.

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Od 2015. do 10. lipnja ove godine u Hrvatskoj je odobreno 827 azila ili supsidijarne zaštite za izbjeglice, najviše iz Sirije. Nacional je, u povodu Osmog tjedna izbjeglica, razgovarao sa Safom Bcharom čija je obitelj iz Damaska prije dvije godine pronašla utočište u Hrvatskoj

Moja obitelj i ja želimo samo sigurnost i normalan život u Hrvatskoj”, govori za Nacional 55-godišnji Safa Bchara iz Damaska dok sjedimo u dnevnoj sobi njihova iznajmljenog stana u sjeveroistočnom dijelu Zagreba. Safina obitelj gostoljubivo je primila novinare Nacionala u svom skromnom i lijepo uređenom prostoru te pristala ispričati njihovu izbjegličku priču. Safa danas radi u zagrebačkoj Ikei, za posao se priprema i njegova supruga Nahija, kći Rita studira na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a sin Ijad u Njemačkoj – ali daleko od toga da su uvijek bili tako zbrinuti, kao što ni sada obitelj Bchara nije oslobođena egzistencijalnih zebnji.

‘Želim živjeti u Zagrebu’, kaže 55-godišnji Safa Bchara iz Damaska. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Šest je godina prošlo otkako su Safa i njegov sin Ijad, tada 17-godišnjak, 2015. iz Damaska krenuli u Njemačku. “Teško je prepričati cijeli taj put, ali od Damaska do Düsseldorfa, preko Turske i Grčke, trajalo je točno 21 dan”, govori Safa na priučenom engleskom. “Nije prošlo bez opasnosti, naročito kada smo plovili preko mora, ali ni izdaleka onako kako zna biti drugima na istom putu. Nismo plovili čamcem, nego brodom. Mogu reći da je put bio težak, ali ne i opasan”, pripovijeda Safa. O razlozima odlaska iz Damaska ne želi govoriti. “Prekomplicirana je to priča.” Za Safom i njegovim sinom Ijadom ostale su tada supruga Nahija i kći Rita, koje su kasnije došle za njima. Šira obitelj – Safin otac, majka i dva brata – i danas su u Damasku, kaže Safa. “Dobro su”, škrto tvrdi.

Safa Bchara jedan je od ukupno 516 Sirijaca koji su od 2015. do danas dobili azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj. Prema podacima koje je Ministarstvo unutarnjih poslova dostavilo Nacionalu, 454 državljana Sirije u tom je razdoblju dobilo azil, a njih 62 supsidijarnu zaštitu. Pritom, zakon definira azil kao zaštitu koju država odobrava strancu koji se “zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog tog straha ne želi, staviti pod zaštitu svoje zemlje”. Supsidijarna zaštita, pak, zaštita je “strancu koji ne ispunjava uvjete za azil, a za kojeg se opravdano vjeruje da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen trpljenju ozbiljne nepravde i koji stoga nije u mogućnosti ili ne želi zatražiti zaštitu te zemlje”. Prema podacima koje je Nacionalu dostavio MUP, od 2015. do 10. lipnja ove godine u Hrvatskoj su odobrena 743 azila i 84 supsidijarne zaštite. Azil je odobren za 454 državljana Sirije, 104 državljana Iraka, 37 Iranaca, 31 Afganistanca, dvadeset Turaka, dvadeset državljana Eritreje i 77 “ostalih”. Od 84 odobrene supsidijarne zaštite, 62 su odobrene za državljane Sirije, po tri za Ruse i Afganistance, po dvije za državljane Iraka i Irana i 12 “ostalima”. Iz MUP-a su objasnili koja prava podrazumijevaju azil i supsidijarna zaštita: pravo na rad, smještaj od najduže dvije godine od uručenja odluke o odobrenju zaštite, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, slobodu vjeroispovijesti, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji, trogodišnju pomoć pri uključivanju u društvo, dozvolu boravka i putovnicu, vlasništvo nad nekretninama i stjecanje hrvatskog državljanstva sukladno odgovarajućem zakonu. “Azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom obvezni su poštovati Ustav, zakone i druge propise Republike Hrvatske te u roku od 15 dana prijaviti prebivalište, imati kod sebe dozvolu boravka i dati je na uvid zakonom ovlaštenim osobama, kao i pohađati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture”, hrvatski su zakonski propisi.

U zagrebačkom Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Porin žive izbjeglice koje tek dođu u Hrvatsku i trebaju im smještaj i osnovni uvjeti za život’. PHOTO: Borna Filic/PIXSELL

Safa i Ijad stigli su u Njemačku. Safa je počeo učiti engleski – govorio je samo arapski – a Ijad je krenuo u školu. “Godinu i pol bio sam u Njemačkoj i na kraju nisam dobio azil. Rekli su mi da mogu u Hrvatsku, gdje sam prvi put registriran. Razmišljao sam: Nahija i Rita su ostale u Siriji. Ako se žalim, do nove odluke mogu proći i dvije godine. Dotad će Rita već postati punoljetna pa je više neću ni moći dovesti u Njemačku – a nisam ni siguran hoću li dobiti azil. I zato sam odlučio otići u Hrvatsku. Ijad je ostao, ja otišao”, pripovijeda Safa. Ne odaje dojam tužnog i zabrinutog čovjeka: vedrih očiju i energičnih pokreta, odlučan je da izbori bolji život za svoju obitelj, ma koliko koštalo.

Godinu i dva mjeseca neizvjesnosti proboravio je u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Porin u Zagrebu. I na kraju, 2018., azil mu je odobren. Odmah je, mehanizmom spajanja obitelji i preko hrvatskog veleposlanstva u Kairu, poslao dokumente kako bi za njim u Zagreb došle Nahija i Rita. Nahija je u Damasku ostavila posao u banci, Rita svoju školu. I sad su tu, u zemlji koju nisu poznavali i nikad nisu pretpostavljali da bi u njoj mogli živjeti, u iznajmljenom stanu u nepoznatom gradu Zagrebu; pokušavaju okupiti i iznova složiti krhotine svog izbjegličkog života. “Počinjemo ispočetka. Ali sretni smo. Ljudi su ovdje dobri, zdravstveno osiguranje je dobro, klima povoljna… Stanodavac nam je dobar čovjek. Zadovoljni smo, da”, govore Safa i Nahija nudeći nas kavom i želeom. A Rita se smije.

Počinjati ispočetka u nepoznatoj zemlji, čiji jezik ne poznajete, nakon izbjeglištva iz ratom razorene domovine u kojoj su vam ostali najbliži i koju gotovo sigurno nikad više nećete vidjeti – to je strašno, strašno teško. Safa ima 55. “U svojim godinama nemam velikih planova. Želim ovdje živjeti. Nadam se da će Rita završiti fakultet, Ijad svoju školu. On će ostati u Njemačkoj. Volio bih, za pet ili deset godina, kupiti kuću u Zagrebu. Ostat ćemo ovdje”, kaže Safa.

 

‘U Hrvatskoj je izbjeglicama temeljni problem kako osigurati egzistenciju. Vani mogu zaraditi dovoljno za život, kod nas ne. To je najveći problem’, upozorava Rahela Jurković

 

Ljudima s takvom sudbinom u Hrvatskoj pomaže Koordinacija za integraciju, neformalna mreža organizacija civilnog društva koje pružaju podršku izbjeglicama u integraciji. U više hrvatskih gradova Koordinacija je ovih dana organizirala osmi po redu Tjedan izbjeglica, koji traje od 7. lipnja do Svjetskog dana izbjeglica 20. lipnja. Temeljni motiv te bogate manifestacije, tijekom koje će javnost, kroz niz raznovrsnih događaja, moći pobliže upoznati iznimno složeni kompleks integracije izbjeglica u hrvatsko društvo, jednostavan je i human. “Novi članovi našeg društva imaju slične želje i muke kao i mi – kako platiti stanarinu, kako kupiti djeci materijal za školu, koji im sve papiri trebaju za upis na fakultet, kako svojoj obitelji i sebi osigurati što kvalitetniji, mirniji i sretniji život. Zbog toga je upoznavanje važno jer, na kraju, svi ovdje živimo, ovdje gradimo budućnost i ovdje želimo ostati”, poručili su organizatori.

Barem dio osobne, kulturološke, emotivne, pravne i profesionalne kompleksnosti izbjegličkog problema nastojala je razumjeti i objasniti kulturna antropologinja Rahela Jurković, jedna od sudionica ovogodišnjega Tjedna izbjeglica. Njezin znanstveni interes ove godine je rezultirao kulturno-antropološkom studijom “Integracija azilanata u hrvatsko društvo”, publicistički prilagođenom doktorskom disertacijom koju je u siječnju 2018., obranila na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Studija će u utorak biti predstavljena u Zagrebu, a u izjavi za Nacional Rahela Jurković ocijenila je da hrvatsko društvo premalo poznaje izbjeglice i njihove probleme. “Ne znamo dovoljno o tim ljudima. Mnogo je prilika za upoznavanje i mnogo prostora za rad na tom polju”, smatra. Istaknula je da se treba kloniti olakog prosuđivanja. “Moje istraživanje pokazuje da ništa nije crno-bijelo. Izbjeglice će vam često reći kako bi željele da ljudi shvate kako su oni napustili i bogate zemlje, i to ne svojom voljom. Nisu htjeli napustiti svoj dom. Mnogi od njih nisu htjeli ići ni u Europu jer im je kulturološki lakše u susjednim zemljama, bolje ih poznaju. Ali u Turskoj, na primjer, ne mogu legalno raditi pa ih često prevare. Susjedne ih zemlje ne žele. Jedan drugi sugovornik rekao mi je da ih samo Europa prima kao ljude, da im omogućuje pristojan posao. Važno bi bilo da ljudi u Hrvatskoj shvate razmjere teškoća na koje nailaze ti ljudi: mi smo ovdje rođeni, poznajemo jezik, kulturu, razumijemo odnose – oni ništa od toga nemaju. Baš sve moraju učiti ispočetka. Suočavaju se s gomilom naizgled sitnih, a njima iznimno teško rješivih problema, kakve mi ne možemo ni zamisliti”, podijelila je za Nacional Rahela Jurković iskustvo s azilantima i izbjeglicama iz Azije i Afrike.

Kulturna antropologinja Rahela Jurković, jedna od sudionica ovogodišnjeg Tjedna izbjeglica. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Oni koji u Hrvatskoj i dobiju azil – tragediju i dramu onih koji pokušavaju ući ilegalno u ovome tekstu nećemo ni spominjati – iznimno se teško oslobađaju temeljne egzistencijalne zebnje, kao uostalom i mnogi hrvatski građani. “Jedan mi je sugovornik rekao da se u Austriji osjećao kao građanin drugog reda, ali ne i u Hrvatskoj: rekao je da ovdje osjeća iste probleme kao i hrvatski građani”, kaže Rahela Jurković. Obitelj Safe Bchare dobar je primjer za to: premda radi neprestance otkad je stekao pravo na rad, sada već tri godine, a i njegova se supruga sprema početi raditi, Safa nije oslobođen straha za budućnost, a ne zna hoće li ikada i biti. “Posao i novčana sigurnost naši su najveći problemi. Radim samo ja, a to nam nije dovoljno za stanarinu i život. U Njemačkoj je bolje, sigurnije. Ovdje, u Hrvatskoj, ako izgubiš posao, na ulici si”, kaže Safa. Potvrđuje to i istraživanje Rahele Jurković: “Istina, Hrvatska je te ljude prihvatila, dala im azil i zaštitu. Dvije godine imaju besplatan smještaj, ali nakon toga nastupaju problemi kakvi se u zapadnim zemljama ne spominju. Literatura o integraciji izbjeglica u zapadnim zemljama, koju sam proučavala, uopće ne spominje problem kako će azilant iz svoje plaće pokriti najam stana i osnovne životne potrebe. U zapadnoj Europi tog problema nema, nikad nisam naišla da se o tome govori. Kod nas, izbjeglicama je temeljni problem kako osigurati elementarnu egzistenciju. Vani mogu zaraditi dovoljno da žive, kod nas ne. To je najveći problem”, upozorava Jurković.

Zapošljavanje je poseban kompleks problema u sklopu mnogo šireg pitanja socijalne integracije izbjeglica. Još prije gotovo tri godine Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) predstavila je mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) osmišljene za uključivanje migranata u tržište rada te pozvala poslodavce da iskoriste te mjere i zaposle što više migranata. Na toj prezentaciji, u listopadu 2018., za zapošljavanje azilanata i izbjeglica snažno se zauzeo vlasnik nekoliko domova za smještaj starijih i nemoćnih Pavo Ćorluka. On je zaposlio svih petero ljudi koji su dotad, koristeći te mjere, dobili stjecanje kvalifikacije za ulazak na tržište rada, učenje hrvatskoga jezika i novčanu naknadu države dok traje osposobljavanje. “Pozivam poslodavce da što više nove radnike traže među azilantima, koristeći državne poticaje”, prenijeli su tada mediji Ćorlukine riječi. “Moje iskustvo na tom polju je vrlo pozitivno, bili smo ugodno iznenađeni znanjem i vještinama radnika koje smo tako zaposlili. Daljnjih 12 azilanata planiram uzeti u školovanje čim se raspiše novi natječaj, a za iduću godinu planiramo kroz isti program zaposliti još 25 novih radnika. Nedostatak domaćih radnika svi osjećamo i moramo biti svjesni da se to neće lako promijeniti. Moramo se okrenuti stranoj radnoj snazi, i to što prije, jer je to budućnost”, kazao je Ćorluka. Pitanje je, međutim, koliko je zaživjela spomenuta mjera HZZ-a. Nacional je proteklog tjedna od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražio podatke o tome koliko je stranaca s azilom trenutačno na evidenciji HZZ-a i koliko ih je zaposleno od 2015. do danas. Htjeli smo doznati i obrazovnu, dobnu, rodnu i kadrovsku strukturu tih ljudi, kao i kakva su iskustva s njihovim zapošljavanjem: koliko dugo ostaju na jednom poslu, mijenjaju li poslove, jesu li zadovoljni na poslu i jesu li poslodavci zadovoljni njihovim radom. Do zaključenja ovog broja, HZZ nije odgovorio na naša pitanja.

 

‘Nedostatak domaćih radnika svi osjećamo i moramo biti svjesni da se to neće lako promijeniti. Moramo se okrenuti stranoj radnoj snazi, i to što prije jer je to budućnost’, kaže Pavo Ćorluka

 

Safa Bchara prvi je posao pronašao preko Rehabilitacijskog centra za stres i traumu, a sada radi u zagrebačkoj Ikei, gdje u logističkom odjelu priprema pakete za isporuku online narudžbi. Tečaj za osposobljavanje sada pohađa i njegova supruga Nahija koja isto tako izrađuje ljupke kućne prigodne ukrase pa bi voljela komercijalizirati svoje umijeće. Safa, pak, podsjeća na to da je 25 godina radio u zrakoplovnoj luci u Damasku. “Znam taj posao i pokušao sam se zaposliti na aerodromu u Zagrebu. Slao sam e-mailove, ali nisam uspio. Možda je koronakriza sve poremetila”, kaže. Jezik je, dakako, dodatni problem: njegov hrvatski toliko je loš da se ne usudi govoriti; Nahija govori bolje i trudi se, a najbolja je Rita, koja već studira na hrvatskom. Ipak, nije joj lako. “Moram naučiti bolje”, kaže. “Teško mi je na fakultetu.” Ne bi, međutim, govorila ni tako da joj obitelj nije omogućila nekoliko tečajeva hrvatskog, plativši za to iz očeve plaće, jedine u kući, 1200 eura, gotovo deset tisuća kuna.

“Ti ljudi žele učiti hrvatski. Nije li zanimljivo usporediti: imamo u Hrvatskoj strance koji godinama ovdje žive, dolazili su i iz EU-a davati tehničku pomoć u prilagodbi zemlje Uniji; oni su učili nas i nikome od njih nije padalo na pamet učiti hrvatski. I dalje je u Hrvatskoj mnogo stranaca koji ovdje godinama žive, a misle da im hrvatski ne treba. Izbjeglice, pak, žele učiti hrvatski, to pouzdano znam. Ali, jezik se mora učiti organizirano i metodički, to mora biti organizirano. Oni kojima je to bilo omogućeno, dobili su 70 sati, što je ništa u usporedbi s tristo ili šesto sati organiziranog učenja, koliko omogućuju zemlje poput Nizozemske ili Norveške, a to čine i u svom vlastitom interesu, ali i u interesu ljudi kojima su odobrili azil”, tvrdi Rahela Jurković i zaključuje: “Tim ljudima život je ovdje jako težak. Istovremeno moraju naučiti jezik i pronaći posao. Stalne su to borbe. A u ono što su ostavili iza sebe, kakve su sve tragedije prošli, kakve strašne priče, u to, vjerujte, nisam ni ulazila. Preteško je sve to, previše je muke. Jedan mi je prijatelj u Siriji bio odvjetnik, a sada je u Hrvatskoj administrator i pekar, a i to je odlično, kako prolaze toliki drugi. Šokirana sam bila u početku, kad sam počela shvaćati kako je svim tim ljudima. Pa kad čujete sve to, zapitate se: je li nama Hrvatima stvarno toliko teško?”

Pavo Ćorluka zaposlio je azilante u domovima za starije i nemoćne čiji je vlasnik. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.