Objavljeno u Nacionalu br. 731, 2009-11-17

MEKKI TORABI, čovjek koji za sebe tvrdi da ima nadljudske moći izlječenja, već četvrti put boravi u Hrvatskoj, gdje ga je dosad posjetilo nekoliko stotina tisuća ljudi; Nacional donosi intervju s njim i analizira njegovu biografiju i događanja oko njegovih seansi u Zagrebu

Marokancem koji tvrdi da je iscjeljitelj, svojevrsnim fenomenom Mekkijem Torabijem, čovjekom za kojeg neki tvrde, pa i on sam, da ima “božji dar”, odnosno nadljudske moći izlječenja, razgovarala sam u dva navrata, ujutro na Velesajmu, gdje je u dvadesetak dana koliko je boravio u Hrvatskoj k njemu na tretman došlo oko 300-njak tisuća ljudi, i popodne, u vili u Mlinovima kod Torabijeva imućnog prijatelja Iračanina Assada Soboa Ajela, koji već godinama živi u Zagrebu, a preko kojeg je i četvrti put došao u Hrvatsku. Inače Assad Sabo Ajel, prema onome kako mi je rekao, u Hrvatsku je došao radi studija metalurgije u Sisku, poslije je magistrirao u Ljubljani, a bogatstvo je, tvrdi, stekao trgovinom. Sjedište tvrtke mu je navodno u Kini i bavi se prodajom robe široke potrošnje, no uvidom u registre nigdje se ne nailazi na tvrtku u Hrvatskoj koja bi bila u njegovu vlasništvu.

Torabi je na Velesajmu u paviljonu 2 sjedio na stolici svaki dan od deset ujutro do četiri popodne, s kraćim stankama. Svi oni koji su došli tamo čekali su u redu i do šest, sedam sedam sati ne bi li došli do marokanskog iscjeljitelja. Tretman se sastojao od dodira po ruci. One bolesnije prepipao bi rukama po određenim dijelovima tijela. Tako mi je, primjerice, pokazao višemjesečnu bebu koja je imala kvrgu na čelu. Njezina majka potvrdila je da se u šest dana tretmana kvrga znatno smanjila. Ogromnu gužvu i nervozne, umorne i promrzle ljude zaštitari su tješili riječima neka se strpe i svi će doći na red. Osobe u invalidskim kolicima ili druge teško oboljele puštali su preko reda. Mekki Torabi tvrdi da ljekovitu energiju daje dotičući i vodu koja se poslije pije pa su mnogi nosili vodu od kuće ili je pak kupovali na Velesajmu. Pakiranje od šest boca prodavalo se po tržišnoj cijeni od 36 kuna, a mnogi su u tri tjedna njegova boravka kupili i nekoliko paketa. Za kupljene boce nisu se izdavali računi, a organizatori su napomenuli kako se ne preporučuje voda iz slavine jer je previše klorirana, odnosno mora biti flaširana, bez obzira je li kupljena na Velesajmu ili u dućanu. Mekki Torabi tvrdi da liječi energijom s pet planeta koje nisu u Sunčevu sustavu. Objašnjava da svoje tijelo puni dva puta tjedno, a sam čin pokazao je javno i na Velesajmu. Sobo Ajel ispričao je kako je tijekom jedne od seansi Torabi vidio munju, odnosno “svjetlo”, nakon čega su i prisutni pojedinci to potvrdili.

Oni kojima se nije čekalo satima u redu odlazili su na privatne tretmane u Mlinove svakog dana rano ujutro ili pak kasno popodne. Bili su to većinom, prema pisanju medija, “malo poznatiji Hrvati” poput Milana Bandića, Envera Moralića, Hameda Bangoure, Sonje Šarunić, Tome Vrbana, članova obitelji Todorić, pjevačice Severine ili pak nekolicine uglednih zagrebačkih liječnika. Svi su taj priviliegij i platili. U nekoliko navrata u Mlinovima su rano ujutro viđeni i crni automobili zatamnjenih stakala s rotirnim svjetlima na krovovima. Riječ je o visokim vladinim dužnosnicima, zbog čega su ostali VIP posjetitelji morali malo pričekati da dođu na red. Neki celebrity poveli su i svoje roditelje, a cijena VIP tretmana nije bila točno utvrđena. Posljednjih sedam dana Torabijeva boravka u Zagrebu za dolazak u Mlinove ostavljalo se 500 eura, što može, ali i ne mora značiti da je cijena za sva tri tjedna bila veća. Novac je u vili bez potvrde uzimao muškarac, stavljao ga u kuvertu na koju se ispisivalo ime i prezime donositelja. Taj će novac, rekao je Torabi, biti iskorišten za avionske karte i smještaj za djecu koju je odabrao za svog boravka u Zagrebu da dođu na dodatna tri tjedna tretmana u Maroko. Torabbi me na Velesajmu prije intervjua, ne upitavši me prethodno za dopuštenje, koje teško da bih mu i dala jer sam silno škakljiva, prepipao u predjelu abdomena, ruke i prsnog koša. Stresao me za ramena, nasmijao se i rekao da mi je zdravlje odlično.

Torabi je smireni 56-godišnjak koji na pitanja odgovara kratko, uz pomoć Saboa Ajela koji mu prevodi. Točnije, neka pitanja i ne prevodi jer se radi o ustaljenim odgovorima koje on daje automatski dajući do znanja kako je za to ovlašten od Torabija. Nakon popodnevnog intervjua u vili u Mlinovima Torabi mi je protrljao podlakticu i rekao prijatelju Iračaninu da mi prevede kako sad mogu biti sigurna da nikada u životu neću oboljeti od karcinoma. Budući da nisam pobornica ničega alternativnog, pa tako ni medicine, pitala sam Torabija neka mi konkretnim primjerom potvrdi svoje iscjeljiteljske moći. Pokazao mi je prstom svog prijatelja Iračanina koji mi je rekao da je prije dvije godine bolovao od raka gušterače. Nakon već dogovorenih operacija u Njemačkoj otputovao je službeno u Dubai te u avionu slučajno pročitao članak u jednim arapskim novinama o marokanskom iscjeljitelju, nakon čega se, dodaje, odmah uputio k Torabija u Rabat. Tvrdi da mu je već nakon šest tretmana krvna slika bila iznimno poboljšana, a nakon dodatnih četrnaest da mu je karcinom potpuno nestao. Dodao je kako je prošle godine dobio i dijabetes, a nakon nekoliko tretmana kod Mekkija Torabija prestao je, kaže, uzimati inzulin.

Zanimljivo je da na internetu, osim Torabijeva boravka u Hrvatskoj i nešto marokanskih medija koji su pisali o njemu, nema gotovo ništa drugo. Zanimljivo je i to da Torabi ima svoju vlastitu stranicu, ali samo na hrvatskom. Ono što se može naći u svjetskim medijima o njemu je malo i proglašavaju ga običnim varalicom. Tako je prošle godine portal Courrier Casablanca objavio tekst “Kuranom i biljkama protiv AIDS-a i raka” u kojem je uz iscjeljitelje Jemenca Zendaniija i Jordanca Hachimija spomenuo i Mekkija Torabija te ga otvoreno nazvao običnim šarlatanom.

Courrier Casablanca tvrdi da je Torabi poseban fenomen jer se koristi metodom dodira, bez ikakvih medikamenata. U tekstu se dalje navodi kako su ga u Maroku posjećivali bolesnici koji su zbog slijepe vjere u nadnaravne moći prestali ići k liječniku i, na žalost, prekasno shvatili da su žrtve farse koju s njima izvodi Mekki Torabi. Courrier Casablanca navodi dalje kako je Torabi počeo koristiti vodu kao metodu liječenja na daljinu tako da u nju šalje baraku – prevedeno s arapskog, bila bi to jedna vrsta bacanja čini, čime dodatno zasljepljuje ljude. U Zagrebu je onima koji su dolazili u Mlinove rečeno da mogu donijeti i svoje slike kako bi ih Torabi i tim putem mogao liječiti kad otputuje iz Hrvatske. Courrier Casablanca potkrepljuje svoje navode da je Mekki Torabi zapravo običan varalica opisujući kako u Maroku prima pacijente koji također dolaze s bocom vode, ali i s glavom šećera. U arapskom se svijetu šećer prodaje u komadu, koji zovu glava šećera. Kupci ga poslije lome prema potrebi. Ljude vara tako da, tvrdi list, šećer koji kupuju u trgovini donose Torabiju i ostavljaju ga kod njega. On ga poslije vraća trgovcima koji ga sutradan opet prodaju nekom od onih koji odlaze k Torabiju. Marokanski portal piše i o tome kako je Torabi počeo iscjeliteljsku karijeru. U mladosti je radio kao farmer, sve dok nije doživio jednu vrstu psihičkog šoka i zatvorio se u kuću na 13 godina samoće. Nakon toga počeo je primati ljude tvrdeći da ima nadnaravne moći. Courrier Casablanca tekst završava Torabijevom izjavom kako on nije šarlatan, nego mu je sam bog dao moć liječenja.

U tekstu se navodi i kako Torabi tvrdi da u lijevoj ruci ima dar za liječenje “bolesti od đavla”, odnosno psihičke tegobe, a u desnoj moći za izlječenje raka, hepatitisa i dijabetesa. Prijevara o kojoj piše marokanski list ponovljena je i u Hrvatskoj, samo je ovaj put sredstvo drukčije, nije riječ o šećeru nego o flaširanoj vodi. Torabi nije lagao kad je rekao da su tretmani na Velesajmu besplatni, ali se ogroman novac obrnuo u prodaji flaširane vode. Ako je točan podatak da je u tri tjedna bilo 300.000 posjetitelja, a voda se prodavala u boci od litru i pol, i to najčešće paketi od šest boca, broj prodanih boca je ogroman, a zarada milijunska. Mnogi su kupili puno više od jednog paketa, neki su čak dolazili i s većim automobilima kako bi uspjeli ukrcati vodu. Boce su se prodavale bez računa, vjerojatno i bez plaćenog poreza, a može se pretpostaviti da je voda kupljena po veleprodajnim cijenama, a prodavana po maloprodajnima. O tome kako tretira bolesne ljude ispričao je u intervjuu za Nacional, u kojem je kao prevoditelj s arapskog asistirao Torabijev prijatelj, Iračanin Asad Sobo Ajel.

NACIONAL: Ovdje na Velesajmu svaki dan prolaze tisuće ljudi koje samo na sekundu dotaknete po ruci. Neke od njih zaustavite i tretirate rukama već određene dijelove tijela. U čemu je razlika?
– Potpuno je isto. Liječim samo i dodirom, no ako vidim, osjetim da je problem veći, onda tretiram mjesta koja su oboljela. S druge strane, za karcinom treba više tretmana.

NACIONAL: Na Velesajmu primate ljude besplatno, no u Mlinovima kod vašeg prijatelja Asada Saboa Ajela, kamo dolaze i mnogi poznati Hrvati, naplaćuje se određena svota. Kome ide taj novac?
– Liječim besplatno jer mi Bog nije dao ovu moć da bih je naplaćivao. Ako napravim bilo koji grijeh, mogao bih izgubiti moć liječenja, a to ne želim. Živim onako kako mi to Bog i vjera nalažu. To se odnosi i na naplaćivanje. Ne radim ovo da se obogatim. Neki ljudi u Hrvatskoj su tražili da dođu privatno i da imaju prednost. Da smo to dopustili, kod mog prijatelja Asada u Mlinovima morali bismo prijaviti javni skup pa smo odredili da oni koji to žele mogu doći, platiti određenu svotu, koliko tko želi, i taj novac ide za siromašnu djecu koja su bolesna. Izabrat ćemo u Zagrebu nekoliko siromašne djece koju mogu izliječiti na dodatnim tretmanima u Maroku i tim ćemo im novcem platiti smještaj i avionske karte. Novac ne primamo ni ja ni Asad, nego osoba zadužena za to koja će poslije to organizirati s djecom. Ni meni ni Asadu ne treba novac.

NACIONAL: Tvrdite da možete izliječiti, primjerice, karcinom. Na koji to način?
– Energijom koju primam s pet udaljenih planeta. Ponekad je teško to ovako laički objasniti. Planeti su udaljeni milijunima svjetlosnih godina. Bog mi je dao taj veliki dar i u meni je svakim danom sve veća snaga kad vidim sve te ljude koji su ozdravili. Energiju primam kroz ruke, otprilike dva puta tjedno. Tražim je kad osjetim da se praznim, i kad predosjetim da mi dolazi, imam osjećaj kao da ću se srušiti. Jako me boli glava, kao da će mi puknuti. Dignem ruke prema nebu, jer tako primam energiju, i govorim jezikom koji nitko ne razumije, kažu i da plačem, da se molim. Stvar je u tome da ja toga nisam svjestan i sve što vam sad govorim rekli su mi drugi koji su me vidjeli u tom stanju. Ja se ničega ne sjećam. To traje oko deset do petnaest minuta.

NACIONAL: A što bi se dogodilo da ostanete bez te energije koju tvrdite da primate?
– Mislim da bih za pola sata umro.

NACIONAL: Kad ste prvi put osjetili da imate iscjeljiteljske moći?
– Već s pet godina moji su roditelji primijetili da imam nešto što druga djeca nemaju i da sam drukčiji. Dobivao sam vrlo neobičnu energiju iz svemira, kroz ruke koje sam uvijek dizao prema nebu. Već sam i tada, kad bih imao taj božji kontakt, pričao jezikom koji baš nitko nije razumio. Roditelji su mislili da sam poptuno nenormalan. Vodili su me doktorima, psihijatrima, no sve analize su potvrdile da sam potpuno zdrav, no i dalje sam bio potpuno drukčiji. U školi smo već kao djeca išli na vjeronauk i tad su moji shvatili da znam Kuran napamet, a nisam znao ni pisati. Naime, kad bih padao u ta stanja, majka mi je čitala Kuran da me smiri i ja sam ga, slušajući je, naučio napamet. U prvo vrijeme ni sami nisu mogli vjerovati. Nisam se nikada igrao s drugom djecom, a i majka i otac su me tretirali kao odraslog čovjeka. Tada nisam znao što mi se događa, ali sam roditeljima stalno govorio da ću jednog dana biti liječnik i da ću liječiti ljude od tumora. Moji su se roditelji sa mnom mučili sve do devetnaeste godine.

NACIONAL: Jesu li vas ikada odveli na neko medicinsko ispitivanje izvan Maroka?
– Jesu, upravo nakon što sam završio gimnaziju. Odveli su me u Pariz u jednu kliniku gdje su mojim roditeljima rekli da sam posve zdravo dijete, ali da imam čudnu energiju, odnosno da projiciram čudne valove. Odveli su me roditelji i jednoj vidovnjakinji, još je uvijek živa i vrlo je poznata u Francuskoj. Taj prvi susret je bio kratak, no ona je odmah tražila da se vratimo nakon tri dana. Imala je tada 47 godina i bilo mi je čudno što me pitala hoću li se njome oženiti. Pitao sam je zašto, a ona mi je odgovorila da ću, ako se oženim i budem s njom radio, biti najbogatiji čovjek na planetu. Tad sam prvi put osjetio da je sa mnom nešto zaista drukčije. Tad mi je preporučila jedan institut za ispitivanje glave u kojem su me testirali u laboratoriju u kojem su od mene tražili da stavim ruke u jedan otvor, ne znajući što je s druge strane. S druge strane je bila zmija, kobra koje me ugrizla i uginula nakon toga. Još i danas imam taj ožiljak. Poludio sam tada, bio sam jako ljut jer su me tretirali kao životinju na kojoj se vrše ispitivanja i razbio sam im cijeli laboratorij. Oni su već imali spremljen protuotrov za slučaj da mi zatreba.
sam sa svojim mislima 13 godina u kući i vrtu.

NACIONAL: Jesu li se kad drugi ljudi pokušali okoristiti na račun toga što vam dolaze tisuće ljudi u nadi za izlječenjem?
– Ubrzo nakon tog incidenta u Parizu otišao sam po preporuci u Egipat k jednom profesoru Židovu, koji koji može neke stvari vidjeti drukčije od drugih, da me pregleda. On me odvezao u grad, pokazao mi nekoliko svojih nekretnina i rekao mi da potpišem da ću godinu dana raditi s njim i nakon toga, što god izaberem od nekretnina, bit će moje. Rekao mi je da ne moram ništa raditi, nego sjediti i gledati ljude koji prolaze pokraj mene. Prihvatio sam ponudu, uglavnom su bili stranci. Profesor je skupljao vreće novca svaki dan, a meni nije dao ni lipe. Kad sam ga pitao da i meni nešto da, rekao mi je: “Ti samo sjedi, uzmi poslovni prostor nakon godinu dana, a meni ostavi da radim ovako.” Tad sam shvatio da ja stvarno imam neku posebnu energiju i pobjegao sam od nega. Vratio sam se u Maroko i otišao u Pariz na studij agronomije.

NACIONAL: Nakon povratka iz Pariza prvih nekoliko godina radili ste na svom imanju.
– Vratio sam se u Maroko, oženio, dobio tri sina i kćer i jedno sam vrijeme živio, recimo, normalnim životom, no počeli su mi dolaziti znakovi, padao sam i dalje u ta stanja i shvatio da se moram izolirati. Punih 13 godina sam bio zatvoren u kući i vrtu oko nje. Morao sam biti sam sa svojim mislima, puno sam molio i želio sam vidjeti što to posjedujem. Nakon 13 godina malo sam došao k sebi i shvatio da imam božji dar za liječenje.

NACIONAL: Jesu li vam ljudi odmah počeli dolaziti, jesu li vjerovali u to što radite?
– Prvo sam počeo liječiti svoje najbliže, roditelje, ženu, širu obitelj, braću. I meni je bilo čudno kako to da nisam to mogao raditi prije. S vremenom sam shvatio da nisam imao znakove koji bi mi na to ukazali. Nakon tih 13 godina shvatio sam da ću umrijeti ako ne budem liječio ljude. Završit ću u paklu. Susjedi su dolazili k meni da ih liječim od nesanice ili bolova u križima i sličnih stvari. Dok nije došao jedan čovjek koji je bolovao od raka. Izliječio sam ga i to se pročulo pa je svakog dana sve više ljudi stizalo. Odjednom se brojka popela na nekoliko tisuća ljudi dnevno.

NACIONAL: Uglavnom boravite u Maroku ili istočnim zemljama. U zapadnu Europu ne idete, zašto?
– Zato što su tamo zabranjeni javni skupovi, ali zato Europljani dolaze u Maroko. Dolaze obični ljudi, ali i puno poznatih, od brata španjolskog kralja do državnika, što marokanskih, što iz istočnih zemalja.

NACIONAL: Rekli ste da ne naplaćujete tretmane, od čega onda živite?
– Moji roditelji su se bavili poljoprivredom pa sam se time nastavio baviti i ja. Imamo oko 200 hektara zemlje na kojoj uzgajamo stolno grožđe, žitarice i stoku. Imamo 40 stalnih radnika koji rade na imanju, nekad ih bude i 120, ovisno o tome koje je doba godine. Pola zarade ostaje nama, a pola dijelimo siromašnima. Mnogi ljudi nemaju gdje spavati kad dođu u Maroko pa im dajemo za smještaj, hranu i ostalo što im je potrebno.

NACIONAL: Jeste li ikada bili bolesni?
– Nikada. Ni ja ni moja supruga, ni moja djeca. Nikada nisam bio kod liječnika osim kad su me roditelji vodili jer sam bio drukčiji. Kad ljudi dolaze k meni, odmah znam tko je bolestan, na koji način i tko treba više, a tko manje energije.