Kako su zagrebački stilisti pridonijeli Hrvatskom proljeću

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić u novoj je knjizi ‘Zagrebačka stilistička škola’ opisala društveno-politički kontekst u kojem je nastala ta škola. Na vrhuncu Hrvatskoga proljeća 1970. i 1971. Škola nema političkog angažmana, ali bujaju istraživanja koja afirmiraju nacionalni identitet

Ono što je Lotmanova Tartuska škola u bivšemu Sovjetskom Savezu, to je Zagrebačka stilistička škola u bivšoj Jugoslaviji, na njezinu zapadnome rubu – znak promjena u društvenome i političkome kontekstu. Škola se pojavila u istoj političkoj klimi kao i časopis Krugovi, nakon Titova raskida sa Staljinom i nakon znamenitoga Krležina ljubljanskoga govora. U prvome desetljeću prije Deklaracije Škola je u cijeloj Jugoslaviji primljena s oduševljenjem kao nešto novo i važno u znanosti o književnosti. Tako više nije bilo nakon Deklaracije, kojom zapravo počinje Hrvatsko proljeće. Na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, a to znači 1970. i 1971., Zagrebačka stilistička škola djeluje „kriptopolitički“ zato što nema izravnoga političkog angažmana pripadnika Škole, ali bujaju književnopovijesna i komparatistička istraživanja koja afirmiraju nacionalni identitet, cvjeta proljećarski Liber kao nakladnik Škole.

Tim je riječima akademkinja, sveučilišna profesorica, književna teoretičarka, prevoditeljica, esejistica i pjesnikinja Dubravka Oraić Tolić opisala društveno-politički kontekst u kojem je nastala Zagrebačka stilistička škola, inače tema njezine nove, istoimene knjige, objavljene u izdanju naklade Ljevak.

Dubravka Oraić Tolić rođena je 1943. u Slavonskom Brodu. Završila je studij filozofije i ruskog jezika i književnosti. Predavala je teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Objavila je dvadesetak znanstvenih i esejističkih knjiga, tri knjige poezije, više prijevoda te oko sto pedeset članaka iz teorije književnosti i kulture. Neke su od njezinih knjiga prevođene na njemački i engleski jezik. Dobitnica je Državne nagrade za znanost za životno djelo, nagrade za životno djelo „Josip i Ivan Kozarac“ te Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području književnosti. Profesorica je emerita i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Glavna je urednica časopisa Forum i potpredsjednica Matice hrvatske.

Kako je objasnila autorica knjige, Zagrebačka stilistička škola nastala je sredinom 1950-ih u doba otapanja krutoga socijalizma. Među književnim znanstvenicima i kulturnjacima u tadašnjoj Jugoslaviji osjetilo se da se u Zagrebu na Filozofskome fakultetu, u Društvu sveučilišnih nastavnika i u časopisu Umjetnost riječi događa nešto novo, pa su školu nazvali po imenu grada, možda i zato što je nacionalno ime tada bilo zazorno. U cijeloj svjetskoj znanosti o književnosti, dodala je, sve od doba ruskoga formalizma iz desetih godina 20. stoljeća preko američke nove kritike, praškoga i francuskoga strukturalizma pa do pojave poststrukturalizma krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, prevladavao je tzv. unutarnji pristup književnomu tekstu.

U parku kod Austrijske nacionalne knjižnice u vrijeme emigracije nakon Deklaracije, Beč, 1968. FOTO: Privatna arhiva Dubravke Oraić Tolić

„U središtu pozornosti bio je sam tekst, stil, forma, a ne društveni kontekst. Takav unutarnji, imanentni pristup nastao je s jedne strane u eksplicitnoj polemici sa starim pozitivizmom, a s druge strane, implicite, kao zaštita od tadašnjih velikih ideologija. I dok su književnici i umjetnici u 20. stoljeću često trpjeli progone i druge oblike političkoga terora, znanstvenici o književnosti mogli su se uglavnom mirno baviti književnošću, sve dok nisu dirali u društveni kontekst ili ih on nije okrznuo. Zagrebačka stilistička škola uklopila se u tu svjetsku književnoznanstvenu paradigmu. Bio je to labuđi pjev imanentnoga pristupa, koji je već i u Zagrebačkoj školi bio više ideja, nego dosljedno ostvarenje. No dovoljno da njezini utemeljitelji, a zatim i nasljednici krenu na međunarodnu humanističku scenu, prvi put nakon klasičnoga humanizma i renesanse. O tome najbolje svjedoči Viktor Žmegač, koji je kao strani državljanin urednik i većim dijelom autor najpoznatije ‘Povijesti njemačke književnosti na njemačkome jeziku’’’.

U doba stvaranja Zagrebačke stilističke škole Dubravka Oraić Tolić išla je u osnovnu školu u selu Donjim Andrijevcima i čitala u sedmome i osmome razredu književni časopis Krugovi. U Andrijevcima su, kaže, imali izvrsne profesore, neki su bili kažnjenici s Gologa otoka. Tu je, u trećemu razredu, upoznala svoga budućega supruga Benjamina Tolića, diplomata, književnika, prevoditelja, publicista i novinara koji je preminuo u kolovozu ove godine, a s kojim ima kćer Ivu, inače međunarodno uglednu molekularnu biologinju koja radi na Institutu Ruđer Bošković. Za Zagrebačku stilističku školu čula je tek na studiju u Zagrebu kada je kao rusistica čitala Škrebovu i Flakerovu knjigu ‘’Stilovi i razdoblja’’, a poslije učila iz kolektivnoga zbornika Škole ‘’Uvod u književnost’’ u više izdanja. Tada su joj pripadnici Škole bili nedostižni autoriteti znanja i društvenoga ugleda, a u ovoj knjizi se prisjeća i njih kao ljudi i njihove metodologije s poštovanjem i nostalgijom.

Istaknula je da je njezin interes za ovu temu prije svega memoarski i autobiografski, a to se poklopilo i s njezinim drugim društvenim i znanstvenim ulogama:

„Zaposlila sam se u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u jeku Hrvatskoga proljeća, u jesen 1971. U krugu profesora oko Zavoda, tada se zvao Institut, Slavko Goldstein upravo je bio osnovao nakladničko poduzeće Liber – Izdanja Instituta za znanost o književnosti. Taj prvi Liber nazivam u knjizi ‘proljećarski Liber’, za razliku od još dva Libera, Sveučilišne naklade Liber od sredine 1970-ih i Libera iz 1990-ih. Proljećarski Liber nalazio se na Filozofskome fakultetu, a ja sam tada bila zaposlena na hibridnome radnome mjestu, kao lektorica u Liberu i tajnica u Institutu, poslije asistentica u Zavodu. Svjedočila sam zanosu pokretanja novih biblioteka, svakodnevno sam se kretala u krugu profesora s Filozofskoga fakulteta i Liberovih autora, doživjela sam prilagodbu unutarnjega pristupa novoj nacionalnoj identifikaciji u doba Hrvatskoga proljeća, posljedice gušenja Proljeća i još puno toga. Željela sam da se sve to osjeti i u ovoj knjizi, ponekad eksplicite, a često i između redaka.“

‘U Zagrebačkoj stilističkoj školi stvorena je moderna znanost o književnosti i uspostavljena nacionalna identifikacija u kroatistici. Ta je škola blistava tradicija’

Trojica profesora su utemeljitelji Zagrebačke stilističke škole: Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš. U knjizi ih zove intimno „mitski očevi“. Zapravo je cijelu Školu promatrala u generacijskome ključu: „mitski očevi“, „mlađa braća“, „djeca“ i „unuke i unuci“. Protagonisti su u knjizi tri mitska oca i najpoznatiji „mlađi brat“ Viktor Žmegač.

Škola je, kako kaže naša sugovornica, od početka radila na nacionalnoj identifikaciji, ali se to upravo zbog programskoga unutarnjeg pristupa nije vidjelo sve do Hrvatskoga proljeća.

„Stoga nije bilo ni političkih ni svjetonazorskih problema. Velik dio pripadnika Zagrebačke škole bili su članovi Saveza komunista. Ako je i bilo pozivanja na marksizam i marksističku kritiku, to se odnosilo na ‘marksizam s ljudskim licem’ i često bilo zaštitni okvir. U atmosferi otapanja i popuštanja Aleksandar Flaker mogao je objaviti u časopisu Umjetnost riječi 1955. svoju analizu ruskoga formalizma, zapretanoga u Sovjetskome Savezu, prvu takvu u svijetu. Malo ga je kritizirao, ali zapravo afirmirao. Ne znam koliko je Tito bio upoznat s djelovanjem Škole, no sigurno je čuo za potpisnike Deklaracije, a mnogi od sudionika škole bili su potpisnici Deklaracije. Svi su potpisnici Deklaracije na partijskome sastanku na Filozofskome fakultetu potkraj ožujka 1967. priznali da nisu bili dovoljno ‘budni’ kada su je potpisivali, ali nitko se nije odrekao svoga potpisa. Profesor Frangeš izbačen je iz Saveza komunista tek na Sveučilištu, a Flaker je dobio opomenu.“

Dubravka Oraić Tolić poznavala je osnivače i najvažnije aktere škole jer su svi prolazili kroz sobicu A-015 u sjevernome traktu Filozofskoga fakulteta, gdje se nalazio Zavod za znanost o književnosti. Tu su se u stalnim susretima srijedom kalile ideje Zagrebačke škole, koje su se potom objavljivale u časopisu Umjetnosti riječi i knjigama u Biblioteci L.

Posebno je voljela i cijenila dugogodišnjega predstojnika Zavoda profesora Miroslava Bekera, koji je, kako je slikovito rekla, u zadimljenu sobicu unosio angloamerički šarm i svojim prijevodima i komentarima književnih teorija od Aristotela do Derride pružao kulturnopovijesni okvir Školi. Od glavnih „likova“ u knjizi najbliži su joj bili profesori Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš i Viktor Žmegač, svaki na svoj način.

„Profesor Frangeš zaslužan je za moje cjeloživotno bavljenje Matošem. Bio je mentor mojemu magistarskom radu ‘Pejzaž u djelu A. G. Matoša’. Kao pravi gospodin pustio me da radim sama kako me ne bi zakrilio svojim autoritetom. A na obrani postavio mi je posve jednostavno pitanje: ‘Kako ste izabrali baš temu o krajoliku kada o tome nema literature?’. Ja sam se zbunila i odgovorila: ‘Zato što volim Matoševe krajolike.’ To, naravno, nije bio znanstveni odgovor, sve je ipak sretno prošlo, no ja sam danima patila što nisam znala pravi odgovor. Mislim da sam na to pitanje odgovorila tek u knjizi ‘Čitanja Matoša’ u sklopu kulturološke interpretacije Matoševe ideje nacije“, rekla je ova istaknuta humanistička znanstvenica.

Dubravka Oraić Tolić zbog ljubavi je emigrirala u Beč nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku. FOTO: Privatna arhiva Dubravke Oraić Tolić

O profesoru Flakeru rekla je sljedeće:

„On je imao posebnu averziju već i na samu riječ politika. Još se pedesetih godina distancirao od svoje komunističke mladosti i posvetio domaćoj i svjetskoj slavističkoj karijeri. Svakomu u Zavodu, koji bi srijedom htio ili počeo razgovarati o politici, dao je do znanja da je to tema non grata. Bio je mentor moje doktorske disertacije o pojmu i fenomenu citatnosti. Kada sam mu predala svoj doktorski uradak, uljudno me zamolio da izbacim poglavlje o avangardi kao kulturi, jer je tu bila riječ i o dvama totalitarizmima. Rekao mi je: ‘Ne želim s vama polemizirati na obrani, no to poglavlje slobodno uvrstite u svoju knjigu’. Tako moj doktorat zapravo ima rupu – prazno mjesto gdje je bilo to poglavlje.“

S Viktorom Žmegačem, koji je nakon Miroslava Bekera bio desetak godina predstojnik Zavoda, vodila je suradnju sa sveučilištem Eötvös Loránd iz Budimpešte, zajedno su uredili nekoliko znanstvenih zbornika, zajedno su s Krešimirom Nemecom uređivali novu seriju Biblioteke L. A kada ju je zamolio da prijeđu na ti i ona je na to teškom mukom pristala, razvilo se pravo prijateljstvo s dugim razgovorima o knjigama, književnosti, europskoj kulturi, pa čak i o dnevnoj politici.

Dubravka Oraić Tolić zbog ljubavi je, kaže, emigrirala u Beč nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

„Kada je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 17. ožujka 1967., moj suprug kao novopečeni profesor njemačkoga jezika radio je na gimnaziji u Đurđevcu. U svim je razredima tumačio i opravdavao Deklaraciju. Nakon što je krenula hajka na potpisnike, u zbornici je trebalo osuditi Deklaraciju. Osuda nije prošla na dva tajna glasovanja, nego tek na trećemu, javnom izjašnjavanju. Benjamin je odbio potpisati osudu i demonstrativno otišao iz zbornice. Te večeri prijatelj mu je javio da će ujutro biti uhićen, on je došao kući i bez objašnjenja otišao prvim vlakom u Beč. Za tjedan dana došla sam u Beč da vidim što se događa. Benjamin mi je rekao da će uzeti politički azil i da ne može od mene tražiti da ostavim mamu, studij, profesore, prijatelje, Zagreb i domovinu. Ja sam izabrala njega! O tome sam već nešto pisala, a sada nakon Benjaminova konačnog odlaska pišem i autobiografiju.“

‘Ne znam koliko je Tito bio upoznat s djelovanjem Škole, no sigurno je čuo za potpisnike Deklaracije, a mnogi od sudionika škole bili su potpisnici Deklaracije’

Odgovorila je i na pitanje kakav je zapravo doprinos Zagrebačke stilističke škole nacionalnoj identifikaciji na području znanosti o književnosti u doba Hrvatskog proljeća.

„Prvi dio knjige posvećen je upravo doprinosu Zagrebačke stilističke škole duhu nacionalne identifikacije u doba Hrvatskoga proljeća. Evo samo tri primjera. Po Maretićevu ‘Savjetniku’ svi pripadnici u prvome desetljeću Škole pišu nauka, naučan, a od 1970. znanost, znanstveni, znanstvenik. Profesor Zdenko Škreb napokon je u ‘Uvodu u književnost’ 1983. definirao i tako kodificirao termin znanost o književnosti. Do današnjega uobičajenoga i standardnoga termina znanost bio je dug put. Jezikoslovci, koji su razliku između nauke i znanosti trebali uočiti i razjasniti prvi, složili su se oko te razlike tek 2000. godine. Tada, na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, spiritus movens u proljećarskome Liberu bio je profesor Ivo Frangeš. On je autor ideje i prvi urednik biblioteke vrijednih nacionalnih reprinta Liber Croaticus, on je autor imena i programa časopisa Croatica. Profesor Flaker vodi komparatistički projekt ‘Hrvatska književnost prema evropskim književnostima’, koji je slavljen kao ‘kroatocentričan’.“

Govoreći o knjigama pripadnika Zagrebačke stilističke škole koje su bile u središtu političke pozornosti, rekla je da je prvu političku uzburkanost izazvala već Lasićeva knjiga ‘’Sukob na književnoj ljevici’’ 1970., no da se sve zadržalo u stručnoj sferi. Kako kaže, prava bura stigla je daleko nakon gušenja Proljeća, u doba tzv. „hrvatske šutnje“. Profesor Flaker, koji je politiku protjerao iz svoga vidokruga, zaboravio je da bi se politika mogla pozabaviti njime.

„Nastavio je svoj komparatistički projekt s naglaskom na hrvatskim doprinosima svjetskim književnostima, pa kada je 1978. objavljen dugo rađen zbornik ‘Hrvatska književnost u evropskom kontekstu’, od milja zvan po boji korica ‘Žuta knjiga’, sručila se na zbornik i urednike politička oluja. Bile su dvije osnovne optužbe: da se Dalibor Brozović u svome članku o jeziku nacionalistički poigrao terminima hrvatsko-srpski i hrvatski ili srpski i da nisu dovoljno obrađeni partizanski pisci. Kažnjeni su urednici u Vjesniku koji su o zborniku pisali, organiziran je i okrugli stol u Vjesniku na kojemu je zbornik trebalo osuditi, ali na kraju sve je palo u zaborav. Socijalistička ideologija bila je već mrtva, a posmrtno su živjele još samo njezine institucije. Jedini koji to nikada nije zaboravio bio je glavni urednik i autor ideje o ‘kroatocentričnoj’ komparatistici Aleksandar Flaker. Nakon toga incidenta Flaker je pokrenuo međunarodni projekt ‘Pojmovnik ruske avangarde’, ali u svojim autorskim djelima nikada nije zaboravio hrvatsku književnost.“

Podnaslov knjige „Zagrebačka stilistička škola“ glasi ‘’Zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti’’. U Zagrebačkoj stilističkoj školi, zaključila je naša sugovornica, stvorena je moderna znanost o književnosti i uspostavljena nacionalna identifikacija u kroatistici. Zagrebačka stilistička škola blistava je tradicija o kojoj danas piše i razmišlja i generacija unuka. Dubravka Oraić Tolić je svjedokinja vremena, knjiga je puna emocija i zato još ima puno istraživačkoga posla s povijesne distance.

Komentiraj