Kako su Matačiću grijesi iz NDH oprošteni u Jugoslaviji

Dvojezična knjiga ‘Lovro Matačić’ Ane Vidić kroz 20 poglavlja prati profesionalni i životni put Lovre Matačića, najvećeg hrvatskog dirigenta čiji je životopis opterećen sudjelovanjem u domobranskoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske

Ovaj visoki gospodin markantna, mesnata lica, elegantne pojave, komunikativan u razgovoru, tako miran u ophodnji s glazbenicima i tako kristalno jasan u ophodnji s glazbom, i danas je u sjećanju svim prijateljima glazbe koji su ga imali sreću upoznati.”

Citirano je jedno od zanimljivih svjedočanstava suvremenika Lovre plemenitog Matačića koja se mogu pročitati u nedavno objavljenoj knjizi “Lovro Matačić”, autorice muzikologinje Ane Vidić. Lovro Matačić slavni je hrvatski dirigent i kompozitor koji je živio od 1899. do 1985. Obilježio je povijest hrvatske kulture i klasične glazbe i stekao zavidnu međunarodnu reputaciju. Vjeruje se da nema direktnih nasljednika, ali su supružnici Matačić oporučno ostavili imovinu za financiranje Fonda Lovro i Lilly Matačić. Fond, na čiju je inicijativu nastala ova knjiga, danas se, između ostalog, bavi stipendiranjem i nagrađivanjem nadarenih mladih dirigenata, kao i podupiranjem njihova usavršavanja i rada u zemlji i inozemstvu.

Ova knjiga pojavila se gotovo 25 godina nakon objavljivanja opsežne monografije “Matačić” čija je urednica i autorica bila muzikologinja Eva Sedak. Autorica Ana Vidić objasnila je da cilj ove nove knjige nije toliko bio predstaviti novu građu ili nova saznanja o maestru, koliko pokušati napraviti izdanje koje će biti nešto jednostavnije i pristupačnije od postojeće monografije. Kako je rekla, kao muzikologinji fascinantna joj je činjenica da je jedan takav velikan potekao iz naše sredine i višestruko joj vratio ono što je stekao u svijetu, maksimalnim ostvarivanjem svojih talenata. Smatra da će svrha knjige biti ispunjena ako potakne nove razgovore o samome Matačiću, osvježi sjećanja na njega ili potakne znatiželju i onih koji nisu nužno profesijom ili naklonošću vezani uz glazbu.

“Ono što je ponajviše novo u ovoj dvojezičnoj knjizi jest pokušaj da se kroz 20 poglavlja prati kontinuitet Matačićeva profesionalnog, a onda i životnog puta tijekom kojega se, krenuvši sa Sušaka gdje je rođen, svojim neizmjernim talentom i ljubavlju prema glazbi, kroz turbulentne događaje 20. stoljeća, vinuo do najviših razina glazbenoga umijeća. Svojim pristupom i koncepcijom knjiga nastoji da iznesena građa za sebe govori o veličini i dosezima Matačićeva djelovanja. Pri tome su kao glavni izvori korišteni spomenuta monografija ‘Matačić’, ostavština Lovre Matačića koja se čuva u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda te ostala dostupna literatura i građa. Ako treba navesti što je novo među iznesenim informacijama, to su, primjerice, neki detalji iz vremena kada je osuđen na zatvor, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, poput teksta presude i teksta odluke o pomilovanju, novi podaci o nastupima i repertoaru koji je izvodio s pojedinim inozemnim orkestrima, citati iz kritika i intervjua, do sada neobjavljene fotografije i slično”, istaknula je autorica.

‘Činjenica da je bio potpukovnik u NDH utjecala je na Matačićev put nakon zatvora tako što mu je prvo bio zabranjen, a potom ograničen rad u Jugoslaviji’, kaže autorica Ana Vidić

Naglasila je da je Lovro Matačić do danas ostao najveći hrvatski dirigent i da je njegov mnogostruki talent, često i u nepovoljnim društveno-političkim okolnostima, uspijevao zasjati kao iznimna vrijednost koja uvijek pronalazi prostor za realizaciju. U tom smislu, nastavila je Ana Vidić, činjenica da je bio potpukovnik u domobranskoj vojsci NDH i nadzornik vojnih glazbi tijekom rata nesumnjivo je utjecala na njegov profesionalni put nakon što je 1946. dobio pomilovanje od zatvorske kazne, tako što mu je najprije bio zabranjen, a potom ograničen rad na području Jugoslavije. Napomenula je da bi bez toga poslijeratni procvat njegove karijere zacijelo došao i ranije, odnosno ne bi trebao počinjati iznova, no čak i s takvim “opterećenjem” životopisa naposljetku se gotovo potpuno rehabilitirao i na domaćoj i na inozemnoj glazbenoj sceni. To je autorica pobliže objasnila: “Od 1954. godine redovito je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama koje su se od 1955. godine održavale pod visokim pokroviteljstvom Josipa Broza Tita, iste je godine dobio putovnicu i dozvolu nastupanja u inozemstvu, 1970. postao je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, imao rasprodane koncerte te do kraja života dobio sve važnije državne i republičke nagrade – sve to dovoljno govori u prilog njegovoj priznatosti kod nas još za života. Tome su svakako pridonijeli njegovi međunarodni uspjesi koje je počeo nizati još 1954. kada je počeo suradnju s Orkestrom Philharmonia iz Londona, zahvaljujući preporuci Herberta von Karajana. Ipak, njegovo ratno djelovanje ostavilo je traga. Primjerice, nakon rata više nije bio dobrodošao u Beogradu. Je li i danas, 35 godina nakon smrti, dovoljno priznat, mislim da ovisi o tome iz kojega se konteksta promatra. Neovisno o ideologijama i političkim tumačenjima, njegove neupitne umjetničke zasluge i dometi dobro su poznati onima kojima je klasična glazbena scena bliska, bilo profesionalno bilo kao ljubiteljima, osobito s obzirom na to da još uvijek postoje živi svjedoci Matačićeva vremena koji se itekako dobro sjećaju kako je s njim bilo surađivati i kakav su dojam ostavljali njegovi nastupi.”

Do 1954. kada je dobio putovnicu, objasnila je Ana Vidić, Matačić je, osim u Makedoniji, obnovio i profesionalne veze s riječkom Operom te Slovenskom filharmonijom i Operom u Ljubljani. Upravo je u ljubljanskoj Operi nastupio pred Titom, a prema nekim izvorima Matačićevi ljubljanski prijatelji i podupiratelji predložili su Titu da Matačić dirigira izvedbu opere “Werther” Julesa Masseneta koju je Tito pohodio.

“Uspjeh te izvedbe smatra se izravnim povodom za Matačićevo dobivanje prava putovanja iako postoje svjedočanstva da bi putovnicu ionako dobio, kao i da ju je sâm zatražio ohrabren razvojem događaja. Što se tiče odnosa s Titom, Matačić je u intervjuima isticao međusobno poštovanje. Njegovo postupno vraćanje na domaću glazbu scenu nesumnjivo su pospješili međunarodni uspjesi, poput ugovora za snimanje s Orkestrom Philharmonia iz Londona, obnove suradnje s Berlinskom filharmonijom, angažmana u Bavarskoj državnoj operi, imenovanja šefom dirigentom Saske državne kapele i Državne opere u Dresdenu, gostovanja u Bečkoj državnoj operi i na čelu Bečkih simfoničara itd. Ipak, u Zagrebu je ponovno nastupio tek 1965., također zahvaljujući tamošnjim prijateljima i podupirateljima na određenim funkcijama, poput Ive Vuljevića, tada direktora zagrebačke Opere, i Milana Horvata, tada šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije, nakon čega je postao redoviti sudionik zagrebačkog koncertnog života.”

Je li istina da se i u zatvoru bavio glazbom?

“Zabilježeno je da se nakon izlaska, posredovanjem Ive Vuljevića, zaposlio kao korepetitor na Radiju Zagreb, što je ubrzo naišlo na osudu javnosti pa je, da bi uzdržavao sebe i suprugu, u podstanarskoj sobi davao privatnu poduku mladim dirigentima. Početkom 1948. otišao je u Makedoniju kako bi sudjelovao u radu novoosnovane Opere u Skoplju, a potom i Filharmonije. Što se tiče boravka u zatvoru, kao i svugdje gdje se našao, i tamo je našao načina za muziciranje, što mu je, uostalom, bilo i propisano kaznom, kako se može vidjeti iz spisa Zavoda za prinudni rad Stara Gradiška u kojemu je izdržavao kaznu. Bio je stoga smješten među ostale glazbenike kojih je u Zavodu bilo dovoljno da bi se formirali i orkestar i zbor. Matačiću je pripala uloga dirigenta pa je ravnao zatvorskim koncertima i priredbama raznolikog repertoara.”

Osim što je pripadao eliti svjetske glazbe 20.stoljeća, istaknula je autorica knjige, asimilacijom različitosti tradicija i kultura u kojima se oblikovao i načinom na koji je to prenosio u svoje stvaralaštvo, bio je jedinstven. Kako je istaknula, zapamćen je kao izvanredan interpret simfonija Antona Brucknera, pa je i sâm smatrao da je uz kolege Eugena Jochuma, Herberta von Karajana i Wolfganga Sawallischa pridonio afirmaciji Brucknerove glazbe kroz 20. stoljeće, što potvrđuje i Brucknerova medalja koju mu je 1974. dodijelilo Međunarodno Brucknerovo društvo.

“Slovio je i za jednog od najuvjerljivijih tumača ostvarenja Richarda Wagnera pa ga je i skladateljev unuk Wieland Wagner pozvao da nastupi u Bayreuthu. Nadalje, fascinirao je i publiku i kolege glazbenike kreacijama Mozartovih i Beethovenovih simfonija na koncertnim podijima, kao i Janáčekovim, Musorgskijevim, Monteverdijevim operama na opernim pozornicama i mnogim drugim djelima. U zagrebački koncertni život je početkom 1970-ih, nakon više desetljeća, vratio glazbu Richarda Wagnera iako s koncertnim izvedbama opera, što je ipak smatrao boljim rješenjem nego da se uopće ne izvode zbog nemogućnosti njihova scenskog postavljanja. Nakon otvaranja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 1973. godine prepoznao je mogućnosti Dvorane za izvođenje velikih vokalno-instrumentalnih djela. Od samih početaka dirigentske karijere na svoje je koncertne programe uvrštavao djela hrvatskih skladatelja, onih starijih i suvremenih, što je ostalo trajno obilježje njegova djelovanja i u inozemstvu i na domaćim koncertima. Dakako, neke od njegovih antologijskih izvedbi zabilježene su na nosačima zvuka.”

U zatvoru Stara Gradiška u kojem je izdržavao kaznu, Matačić je bio smješten među glazbenike koji su formirali zbor i orkestar. Kao dirigent ravnao je zatvorskim koncertima

Kako je rekla Ana Vidić, ugled koji je stekao u Europi još između dvaju svjetskih ratova, kada je nastupao, primjerice, uz Berlinsku filharmoniju i bio na čelu Beogradske opere i Beogradske filharmonije, na zadivljujući način oživio je poslije boravka u zatvoru nakon završetka Drugoga svjetskog rata i ograničenog djelovanja na području Jugoslavije:

“Rođen u Austro-Ugarskoj, stasao je pod okriljem goleme zapadnoeuropske umjetničke tradicije njemačkoga govornog područja i bio dio dirigentske elite u zlatnom dobu toga poziva; među svoje prijatelje i kolege ubrajao je Wilhelma Furtwänglera i Herberta von Karajana. Vinuo se do najprestižnijih svjetskih pozornica: ravnao je orkestrima poput Philharmonije iz Londona, Clevelandskog orkestra, Bečkih simfoničara, Češke, Berlinske i Minhenske filharmonije, nastupao u dresdenskoj Semperoperi, Bavarskoj, Berlinskoj i Bečkoj državnoj operi, Lyric operi u Chicagu, Teatru Colón u Buenos Airesu, bečkom Musikvereinu, milanskoj Scali te Rimskoj operi, sudjelovao je u radu žirija Karajanova dirigentskog natjecanja, surađivao s Wielandom Wagnerom u Bayreuthu, bio glazbeni ravnatelj Frankfurtske opere, šef dirigent Staatskapelle Dresden i Nacionalnog orkestra Opere iz Monte Carla te počasni šef dirigent Simfonijskog orkestra NHK-a iz Japana… to su samo neki od njegovih poslijeratnih postignuća u svijetu.”

U domovini je, dodala je autorica, uveo brojne repertoarne novosti i visoke standarde glazbene prakse, ostao trajno vezan uz Slovensku i Makedonsku filharmoniju, obilježio tri desetljeća Dubrovačkih ljetnih igara, ostvario niz ambicioznih planova kao šef dirigent Zagrebačke filharmonije te se zalagao za domaće skladatelje, uvrštavajući ih nerijetko u programe svojih inozemnih nastupa

S kim se sve družio i surađivao, kakvom je miljeu pripadao, što je utjecalo na njegov dar, senzibilitet i naobrazbu, kakvom je svijetu pripadao i što je od tog svijeta i građanske kulture danas ostalo?

“Sâm Matačić sebe je nazivao Europejcem. Rođen je na Sušaku gdje je proveo prve godine života, a djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Beču gdje je stekao prva glazbena iskustva i naobrazbu u zboru Bečkih dječaka u sklopu Kraljevske i carske dvorske kapele. S tečnim znanjem njemačkog, francuskog, talijanskog, hrvatskog i možda još ponekog jezika, bio je doista istinski stanovnik Europe, pa i svijeta, našavši u poznim godinama nadahnuće i u dalekom Japanu. Rođen u doba Austro-Ugarske Monarhije, mogao se osloniti na konkretna iskustva s događajima i protagonistima koji su formirali europsku društvenu i glazbenu scenu 20. stoljeća. Nasuprot kompleksnom povijesnom kontekstu iz kojega je potekao i kojega je živio, sâm sebe smatrao je jednostavno muzičarom koji da bi od nečega mogao živjeti, dirigira. Rekla bih da je svoju strast prema glazbi živio do krajnjih granica, uživajući u svojemu pozivu koji je, iako u manjoj mjeri, uključivao i skladanje te opernu režiju. Svjedoci njegova djelovanja zapamtili su ga kao ‘jednog od posljednjih ‘grand-seigneura’ dirigentskog štapića’”, zaključila je Ana Vidić.

Komentiraj