Kako su ljudi bez glasnica postali pravi zborski pjevači

Zagrebački Zbor Optimisti, prvi u Hrvatskoj čiji su članovi ljudi koji su izgubili prirodni način govora jer im je zbog karcinoma grla odstranjen grkljan, 28. studenoga nastupit će na humanitarnom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu

Zbor Optimisti prvi je u Hrvatskoj čiji su članovi ljudi koji su izgubili prirodni način govora jer im je zbog karcinoma grla odstranjen organ govora, grkljan. Osnovala ga je 2006. logopedinja Tamara Živković Ivanović koja 18 godina radi na Klinici za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata u KBC-u Zagreb. Njezino usko područje rada je glasovna rehabilitacija, a željela je članovima dati novu šansu ne samo za ponovni govor već i korak više – pjevanje koje se na početku njihove rehabilitacije činilo nemogućim. Zbor će 28. studenoga nastupiti u Hrvatskom glazbenom zavodu na koncertu Glasom od srca za osobe bez glasnica, uz opernu pjevačicu Antonellu Malis.

Tamara Živković Ivanović kaže: “Oboljelima od karcinoma grla u potpunosti se odstrani govorni organ grkljan. Operacija je mutilirajući zahvat i njome bolesnici imaju trajno promijenjen put disanja – dišu na otvor na vratu, traheostomu a ne na nos i usta, izgube mogućnost glasnog govora, ponovno uče gutati, mirisati. Nakon odstranjenja grla operirana osoba može govoriti uz pomoć kirurški ugrađene govorne proteze, može naučiti govor na jednjaku i govoriti uz pomoć digitalnog uređaja. Zbor sam osnovala zbog jedne tužne izjave laringektomirane osobe: ‘Naučili ste me govoriti, ali što mi to vrijedi kada ne mogu zapjevati unuku na rođendanu?’ U tom trenutku se u mojoj glavi rodila ideja: Zašto ne vratiti i ovaj segment života osobama bez glasnica? Pjeva srcem i dušom. Ako mogu govoriti, mogu i pjevati! A pjevanje bez glasnica je kao da se osoba koja nema noge popne na Mount Everest.”

Zbor Optimisti trenutačno ima 14 članova, a neki od njih u zboru su od osnutka, 12 godina. Tamara Živković Ivanović kaže da je zbor tijekom prošle godine imao jedinu žensku članicu, ali je nažalost preminula, možda i zbog činjenice da obolijeva manje žena, omjer je 9 muških na jednu žensku osobu: “Zbor predstavlja oko tisuću laringektomiranih osoba u Hrvatskoj. Primarni cilj zbora je vratiti pjevanje u život laringektomirane osobe te motivirati novooperirane da će i bez grla moći govoriti i normalno nastaviti živjeti. U društvu je danas naglasak na prevenciji, ranoj dijagnostici, a rehabilitacija je neosnovano zanemarena. Upravo rehabilitacija, različitih profila stručnjaka, daje kvalitetu životu. Prošle godine imamo zabilježena i dva samoubojstva operiranih i upravo su to bile osobe kojima nije omogućena rehabilitacija, govor i glas. Iznimno mi je važno vratiti ljudima osmijeh na lice, omogućiti im da govore, resocijalizirati ih, vratiti u obitelj i društvo. Važno je pomoći im shvatiti da se i nakon odstranjenja grla može promijenjeno, ali kvalitetno i lijepo živjeti.”

‘Naš Zbor predstavlja tisuću laringektomiranih u Hrvatskoj. Cilj je vratiti pjevanje u život članova i motivirati novooperirane da mogu normalno živjeti’, kaže Tamara Živković Ivanović

Tamara Živković Ivanović priča da, svaki put kada joj dođe novi bolesnik na rehabilitaciju a imala je 1658 slučajeva u prošloj godini, pokuša prodrijeti u njih, njihovu osobnost. Tada osjeti i vidi ugasle oči bez sjaja: “Često tu težinu prikrivaju zbog svoje obitelji, što nije u redu. Emocije se moraju izraziti. S njima počinjem iz temelja, od bezglasja stvarati glas. U meni se tada probudi neka nadnaravna energija, pobijedim umor, zasićenost, ponekad tugu, pomislim koliko je njemu/njoj teško i izvlačim zadnje atome svoje snage, oboružam se tonom strpljenja i silnom upornošću. Za bilo koji oblik suradnje potrebno je barem dvoje, tako i ja ako nemam odgovor na suradnju od operirane osobe, ne mogu raditi. To je ponekad višemjesečni, mukotrpni rad, kada se uči ezofagealni glas. Rehabilitacija uz pomoć ugrađene govorne proteze je brži način rehabilitacije i neki bolesnici govore već 12. do 15. dan nakon operacije. Ugradnja govorne proteze u Hrvatskoj od 2004.godine predstavlja tzv. zlatni standard” i u ovom dijelu ne kaskamo za razvijenijim zemljama.”

Tamara Živković Ivanović otkrila je i što ju najviše veseli kad je riječ o zboru, na što je najponosnija. Na činjenicu same sreće i optimističnosti, veselja njezinih dečkiju, kako naziva članove zbora. Ponosna je na hrabrost članova da bez glasnica izađu pred publiku i zapjevaju: “Najveća vrednota zbora je ta što je maknuo stigmu s laringektomiranih osoba. Prije postojanja zbora, laringektomirani su bili osobe s rupom na vratu, a sada su to osobe koje nemaju glasnice a mogu pjevati. Vrijednost je i ta što su Optimisti prvi ovakav zbor u Hrvatskoj, ali potaknuli smo i osnivanje ostalih – sada imamo još četiri, u Rijeci, Osijeku, Splitu i Čakovcu. Naš moto je: Zajedno smo glasniji i bolje nas se čuje!”

Ivan Vračić član je zbora Optimisti najkraće, tek tri mjeseca. I on je, kao i većina članova, do zbora došao po preporuci logopeda kod kojeg je bio na govornoj rehabilitaciji, članovi u šali kažu da su u zbor ušli preko veze: “U zbor sam se učlanio da bih pjevao, promovirao udrugu laringektomiranih, radi druženja s ljudima koji imaju iste zdravstvene probleme odnosno kontakta sa sebi sličnima, ali i zbog radoznalosti. Meni je osobno, ali i svim članovima važno biti dio zbora, družiti se i nastupati zajedno. Pjevanje u zboru nam je dodatno pomoglo razviti i usavršiti zamjenski govor kojim svakodnevno komuniciramo. Važan nam je osjećaj pripadnosti zboru i spoznaja da nismo sami te da naš život i nakon ovakve jedne traume ide dalje. Prošli smo zajedno kroz teško životno iskustvo, ali zajedno smo jači. I glasniji! Puno nam znači to što zajedno pjevamo, družimo se i razgovaramo. Znači nam to što imamo iste probleme, ali i izazove s kojima se susrećemo jer najbolje se razumiju ljudi koji se nalaze u istoj životnoj situaciji. Također, važno nam je i pomoći ljudima kojima prijeti laringektomija, poručiti im da nisu sami i da mogu i dalje živjeti kvalitetan život.”

Ivan Vračić kaže da se manje od polovice članova zbora bavilo pjevanjem prije nego što su laringektomirani, odnosno prije nego što su izgubili mogućnost prirodnog govora. Neki od njih su pjevali u raznim zborovima, a neki su pohađali glazbenu školu: “Mnogi od nas su u početku bili skeptični u pogledu pjevanja, neki i mjesecima, teško je bilo vjerovati da možeš pjevati bez glasnica, da ćeš moći pjevati, a ne možeš ni govoriti. Neki su se odmah, još za vrijeme boravka u bolnici, gledajući Optimiste uvjerili da je to moguće, gledali su zbor u kojem ljudi bez glasnica uživaju pjevajući. Kad je riječ o zboru veseli nas druženje, radoznalost i savladavanje izazova koji su pred nama. Najviše nas veseli kad svojim pjevanjem budemo poticaj našim novim laringektomiranim članovima u prilagodbi i oporavku.”

Komentiraj