Objavljeno u Nacionalu br. 1111, 11. kolovoz 2019.

‘Ideš? Idem!’ prvi je igrani film u kojem glavne uloge imaju najpopularniji youtuberi. Ti mladi utjecajni ljudi na svojim kanalima proizvode sadržaj koji prate stotine tisuća ljudi, a neki objavom samo jedne fotografije zarade prosječnu hrvatsku plaću. Film je logičan korak dalje u njihovim karijerama

Najpopularniji youtuberi iz bivše Jugoslavije, odnosno influenceri koji svojim videima na YouTubeu okupljaju milijune pratitelja, igrat će u igranom filmu čija se premijera očekuje najesen. Prvi je to domaći film s youtuberima u glavnim ulogama. Bilo je pitanje trenutka kad će ti mladi i utjecajni ljudi “proširiti” medij pa je film, iako nisu profesionalni glumci, za njih bio logičan slijed. Veronika Rosandić, Kaja Kočevar (Kaya Solo), Vid Juračić, Fran Lauš, Bogdan Ilić (Baka Prase), Nika Ilčić, Amel Družanović (Meca Cazin), Nenad Krstić (Tony TCTN) i ostali, neka su od najzvučnijih imena domaćeg virtualnog prostora, u kojem današnje generacije doslovce odrastaju, koja sudjeluju u zajedničkom filmu “Ideš? Idem!”, dugometražnom prvijencu Ljube Zdjelarevića. Riječ je filmskom proputovanju od Zagreba do Istanbula u izvedbi najutjecajnijih influencera regije, u kojem svaki od njih predstavlja sam sebe. Scenarij je napisala Nikolina Bogdanović, produkciju radi Kinoteka, a producenti filma su Barbara Jukopila i Ljubo Zdjelarević. Zdjelarević je pojasnio kako je došlo do ideje za film: “Ideja se rodila nedavno, prošle jeseni. U posljednjih nekoliko godina hrvatski filmovi nisu dosezali brojke kino gledanosti koje bi bile zadovoljavajuće, iako su festivalski prolazili super. Primjer je naš prethodni film “ZG80″ redatelja Igora Šeregija iz 2016., koji je posljednjih godina još uvijek najgledaniji hrvatski film. Imao je oko 70.000 gledatelja, cool rezultat, no nije svemir. I nitko to nije prešao skoro četiri godine. Stoga smo se počeli vrtjeti oko tema i kino projekata koji bi mogli biti zanimljivi mlađim generacijama, koji bi imali kinopotencijal, pa smo se dotakli i youtubera. To je svijet koji nismo poznavali, iako je tu oko nas te smo ga krenuli istraživati. Film s youtuberima kao koncept činio nam se intrigantan. Oni već imaju svoju publiku, proizvode audiovizualni sadržaj, a mi u suradnji s njima možemo ponuditi nešto drugačije. Dovesti ih u kino. I to filmom u kojem igraju sami sebe.”

Snimanje je, rekao je Zdjelarević, prošlo odlično: “Koliko god oni nisu profesionalni glumci, sve svoje obveze odradili su bez premca. Iako je naš filmski svijet, naravno, drugačiji od njihova, pristupili su snimanju krajnje ozbiljno i prilagodili se u potpunosti proizvodnom procesu snimanja filma. Ukratko, mogu reći da su bili divni. Također, osigurao sam se da svoj rad s njima dovedem do primjerene razine obostrane suradnje, tako da je meni asistirala redateljica Dalija Dozet, a Mia Biondić, glumica ZKM-a, svakodnevno je vodila glumačke vježbe i tehnike s našim glumcima. Sve kako bismo se što bolje pripremili i surađivali na setu. Oni teško mogu ponoviti u više repeticija tekst iz scenarija, kretnje unutar kadra, no svi su pokazali da mogu sjajno improvizirati. Zanimljivo je bilo kad nam se u Istanbulu pridružio Zijad Gračić, s kojim smo radili zadnji dan snimanja. Tako nakon dva tjedna rada dođe profesionalni glumac, počnemo snimati scenu, a ja ne znam kakvu uputu čovjeku dati. Jer on, pak, može sve – ponoviti sve identično, različito, izvrtjeti lik u raznim smjerovima, daje tonu savjeta. Pa se malo zagledam u njega, uživam, podsjetim se kako izgleda kad je gluma profesija.”

‘Film s youtuberima činio se intrigantan. Oni već imaju svoju publiku, proizvode sadržaj, a mi možemo ponuditi nešto drugačije. Dovesti ih u kino’, kaže Ljubo Zdjelarević

Kako je rekao redatelj i producent Zdjelarević, projekt je imao skroman budžet i morao je biti izveden unutar financijskih gabarita koji su dosta ispod prosječne proizvodne vrijednosti hrvatskog filma. U takav projekt ljudi ulaze s puno vjere:

“Do ovog projekta nisam pratio fenomen youtubera niti sam o njemu sistematičnije promišljao. Kanali na koje sam ‘pretplaćen’ vezani su uz analognu fotografiju, filmove, kuhanje, ne znam… ne generiraju milijune pregleda i pretplatnika. Neki čak ni tisuće. Sad kad sam se mrvu približio svijetu tih naših youtubera, mogu reći da nije jednostavno biti youtuber, a dobar youtuber još teže. Puno je predrasuda, pogotovo starijih generacija, pa čak i moje, iako smo mi zapravo vrlo jednostavno prigrlili sve blagodati internetske revolucije. O fenomenu youtubera mogli bi se napisati znanstveni radovi, govoriti danima, analizirati, kritizirati, hvaliti. Razumijem i skepsu društva prema utjecaju youtubera na mlade. Ipak, skromno i intenzivno druženje s Bakom, Tonyjem, Vidom, Veronikom, Franom, Kayom, Mecom i Nikom otkrilo mi je da svi oni nevjerojatno puno rade na sebi i svom sadržaju. To je ozbiljan posao kao i vaš i moj. Sati, dani i mjeseci utkani u proizvodnju sadržaja koji treba privući publiku. Naravno da se sadržaji razlikuju i da se vrijednosti sadržaja razlikuju. Ipak, nijedan youtuber ne može vas preodgojiti ili, primjerice, vaše dijete. Neki vas mogu informirati, neki zabaviti, inspirirati, naravno, neki vam se mogu i ne svidjeti. No sve smo to imali i mi kad smo bili mlađi. Samo smo mi imali časopise za mlade pune jednostavnih tema o mladenačkoj svakodnevici, ljubavima, modi, časopise o kompjutorskim igrama i slično. I Cosmopolitan je pun lakih tema – zaljubite se ponedjeljkom u 20 lakih koraka, ako si ovaj horoskopski znak sigurno ćeš biti slavna, svašta nešto. Nisam čuo da u njih upiru prstom da loše utječu na društvo. Danas je ipak razlika u tome što se poruke prenose brže i može se komunicirati s daleko većom publikom.”

Zdjelarević je fenomen youtubera i njihov način života pojasnio primjerom srpskog youtubera Bogdana Ilića, poznatijeg kao Baka Prase, jednog od najpopularnijih u regiji, kojeg se navodi kao upitnog uzora mladima: “Baka je radnik bez premca, talentiran dečko koji se odlučio posvetiti stvaranju sadržaja na YouTubeu ‘fulltime’. I zaradio novac. Nije mu pao s neba niti ga je ukrao. Na to što je on uspješan dođu tisuće neuspješnih koji misle da je dovoljno upaliti kameru. Ponavljam – to je posao, svakodnevni. To mladi moraju razumjeti, da se radi 0-24. Ja to ne bih mogao. Spočitavaju mu da se razmeće novcem, kupio skupi auto, sat i tako dalje. No on nije odgajatelj, on je zabavljač koji ima publiku i pristup koji funkcionira. Vi ga ne morate gledati, no nije fer hejtati ga zbog uspjeha i sadržaja. Koja je razlika, kad govorimo o utjecaju na društvo, Bake Prase koji kaže da radi, pokaže da ima novac, ima auto, ima neki sat i, primjerice, bivšeg ministra Lovre Kušćevića koji kaže da nema, uhvati ga se da ima pa se pravi da ne zna? Ministar. Ili sve te ‘spike’ s Agrokorom, povjerenicima, Uljanikom, Trumpovima, Johnsonima. Nemjerljivo je veći loš utjecaj ‘odraslog’ svijeta na društvo, nego ‘mladenačkog’. Baka Prase bi u svijetu ‘odraslih’ komotno mogao biti kauboj koji na bijelom konju odlazi u zalazak sunca. U njegovu slučaju, doduše, u Porscheu.”

Osim Bake Prase za film su odabrani i još neki youtuberi. Zdjelarević je objasnio zašto baš oni: “Htjeli smo imati što raznolikiju škvadru, različitih afiniteta, kanala, sadržaja, a na kraju krajeva, htjeli smo spojiti i razne države. Projekt bi mogao biti interesantan u zemljama bivše Jugoslavije pa je i to bio jedan od zadataka, da ih uspijemo u scenariju nekako spojiti. Ipak, publika koju mi želimo je publika koja ih već zna, široka, s cijelog Balkana. Oni u filmu glume sami sebe. Tako smo, primjerice, htjeli u filmu imati ljubavni par – Veronika i Fran su par i izvan seta – i takva kombinacija nam je igrala. A kako sam već spomenuo, na setu su bili sjajni.”

Barbara Jukopila, producentica filma “Ideš? Idem!”, objasnila je da se snimalo u svibnju ove godine. Snimali su u pet zemalja – Hrvatskoj, Srbiji, Turskoj, Sloveniji i BiH – što je produkcijski bilo dosta zahtjevno: “Kako glumci u filmu idu na ‘road trip’ od Zagreba do Istanbula starim VW kombijem, zaista smo tako i putovali te paralelno snimali. Najviše dana snimanja imali smo u Istanbulu. Utjecaj youtubera definitivno je velik i zato nam je ideja da oni budu glumci u filmu bila zanimljiva. Očekujemo da će se film svidjeti našoj publici i da će imati veliku gledanost u Hrvatskoj i ostalim zemljama regije. Mislim da će taj izlet biti jako zanimljiv i da će publika youtubera vidjeti svoje junake u jednoj novoj situaciji – sve zajedno i na velikom platnu. Kako bi film bio još atraktivniji, htjeli smo snimati izvan Hrvatske pa mislim da će i vizualno biti zanimljiv.”

Fenomen youtubera umnogome je enigma, kao i činjenica da su neki od njih nevjerojatno uspješni i za objavu jedne fotografije zarade, primjerice, prosječnu hrvatsku plaću. Uglavnom ih se smatra lošim uzorima ciljanoj skupini koja ih najviše prati – djeci i mladima – ali stručnjaci napominju da roditelji moraju djecu usmjeravati korištenju primjerenih sadržaja. Ne smije se zanemariti ni činjenica da su svi oni, koliko god utjecajni, samo zabavljači, kao i pjevači ili glumci. Ne trebaju biti odgajatelji ili moralne vertikale društva, kako ih se često predstavlja.

‘Youtuberi rade ozbiljan posao. To su sati utkani u proizvodnju sadržaja koji treba privući publiku. Mladi moraju razumjeti da se radi 0-24. Ja to ne bih mogao’, kaže redatelj

Sociolog Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju zadarskog sveučilišta, pojasnio je fenomen influencera s YouTubea: “YouTube influenceri, ili općenito influenceri na platformama društvenih medija, osobe su koje koriste kapacitete i mogućnosti participativnih tehnologija i medija za kreiranje vlastitog medijskog sadržaja kako bi tom prilikom akumulirali društveni te posljedično i ekonomski kapital. Prema nekim teoretičarima, riječ je o modelu tzv. gig ekonomije, odnosno načina da se kapitaliziraju demokratizacija i amaterizacija medijskog sustava u kojem svaki korisnik ima mogućnost kreirati vlastiti sadržaj i oblikovati ga prema potrebama publike.”

Što se tiče njihova utjecaja, Krolo smatra da iako djeca i mladi jesu ciljana skupina, valja biti oprezan prilikom donošenja nekakvih sudova ili zaključaka. Snaga utjecaja može varirati o nizu različitih čimbenika, ali i o tome koliko dugo ostaje kao trajna posljedica izloženosti medijskom sadržaju:

“Iako jesu ciljana skupina djeca i mladi, potencijalno snažan utjecaj ne može se pripisati samo odnosu influencera i publike, već i činjenici da algoritmi koji prate ponašanja i preference krajnjih korisnika preporučuju sadržaje koji će ići ‘niz dlaku’ publici kako bi se optimiziralo ugodno iskustvo i tako produžilo konzumiranje same platforme. Suštinski, jedan od parametara koji govore o potencijalno jakoj vezi između influencera i publike jest i koliko se prenose njihovi sadržaji, ali i koliko su aktivni u komentiranju sadržaja. No možda najvidljiviji učinak je u elementu oponašanja ili kopiranja onoga što influenceri rade na svojim platformama. Opet, tu naglašavam da takav aspekt ponašanja ne mora značiti i dugoročni učinak jer daljnji životni razvoj, ispremrežen drugim relevantnim društvenim i kulturnim čimbenicima, dovede do toga da se jako brzo zaboravi ta vrsta utjecaja. Dovoljno je sjetiti se koliko se starijih generacija igralo kauboja i Indijanaca, što se isto može promatrati kao svojevrsni medijski učinak, no jako malen broj njih je to nastavio raditi u svojim zrelim godinama.”

Krolo je komentirao i ono što se često može čuti kad se govori o youtuberima – da nisu posebno talentirani ni za jedno područje izvedbenih umjetnosti, ali svejedno zarađuju više od školovanih glumaca ili pjevača. Jesu li društvena mjerila postala manje zahtjevna?

“Nedavno je na jednom gostujućem predavanju o selfie fotografijama studenica upitala predavačicu je li selfie ugrozio vrijednost kvalitetne umjetničke fotografije, na što je dobila odgovor u obliku nedvojbenog – da. Glavni kriterij kvalitete nije estetska procjena onoga što influenceri proizvode, već koliko će biti masovan i popularan taj proizvod. U takvom odnosu kvaliteta je jednostavno sekundarna. Odlično ako se poklopi da je i kvalitetno i popularno, ali ako je samo popularno bez jasnih naznaka kvalitetnog dijela, u takvom odnosu snaga to ne predstavlja nikakav problem. Rekao bih da je riječ o drugoj strani medalje koju su donijeli demokratizacija i amaterizacija medijsko-tehnološkog sustava. S jedne strane oslobađanje od rigidnih okvira tradicionalnih sustava u kojem je glavnu moć imala elita na čelu s ekspertima, no s druge strane dekonstrukcija standarda kvalitete koja je došla u fragmentiranom sustavu gdje svatko piše svoje pravila, a publika aklamacijom bira što joj se najviše sviđa. Iako takav sustav ima svoj emancipacijski potencijal, on jednako tako može biti destruktivan i opresivan jer se iz vidnog polja mogu izgubiti kriteriji za opće, javno te standarde kvalitete.”

Sociolog se osvrnuo i na potencijalne poruke koje društvu šalju youtuberi s upitnim talentima. Smatra da je tu sličan problem koji postoji i u drugim segmentima društveno-ekonomskih aktivnosti koje se nalaze pod svjetlima reflektora: “Činjenično od velikog broja influencera iznimno malen postotak ostvaruje prihode koji bi se mogli smatrati astronomskima ili barem tolikima da kreatoru sadržaja garantiraju solidna mjesečna primanja. No isto je i, primjerice, u svijetu nogometa pa ne vidite toliko moralne panike kada je taj segment utjecaja u pitanju jer je riječ o društvenim aktivnostima koje su institucionalizirane i normalizirane. Praktički u najunosnijim zanimanjima današnjice, obrazovanje se ne pokazuje kao ključni čimbenik uspjeha pa je tu onda riječ o jednom širem strukturnom problemu.

Mislim da roditelji jedino mogu biti proaktivni i pokazati interes za sadržaje koji su relevantni generaciji njihove djece. Bilo kakvo moraliziranje ili paternaliziranje u stilu “u moje doba je bilo bolje” može samo proizvesti kontraefekt. Ne zaboravimo da su rock ‘n’ roll ili strip bili smatrani jednako trivijalnim i nekvalitetnim kulturnim proizvodima koji zaglupljuju mladež. Ključno je ostvariti otvorenu komunikaciju i pronaći razumijevanje za sadržaj koji ih zanima. Također, trivijalizacija je neizbježna dok je god cijeli ekonomski, kulturni i medijsko-tehnološki sustav organiziran po tržišnim principima. U vječitoj utrci za većim brojem pratitelja, lajkova i klikova, kvaliteta sadržaja neminovno opada, dok će se nešto kvalitetniji proizvodi smjestiti u usko specijalizirane niše s upitnim utjecajem na širu populaciju i društvo.”

Ako je suditi prema broju njihovih pratitelja, youtuberi koji igraju u “Ideš? Idem!” jamstvo su uspjeha filma. Veronika Rosandić magistra je novinarstva koja je kroz diplomski rad “Biti influencer u Hrvatskoj: samoostvarenje i profit kroz YouTube kanal” radila eksperiment na vlastitom primjeru tako što je otvorila profile na društvenim mrežama, točnije YouTubeu i Instagramu. Godinu i pol dana nakon toga ima 70.000 ljudi koji je prate na Instagramu i 90.000 na YouTubeu: “Projekt ‘Ideš?Idem!’ obilježio je moje stvaranje, moju karijeru i veliki dio života. Naravno, bilo je nervoze i nesigurnosti prije samog snimanja radi straha od nepoznatog. Najviše sam se bojala da nisam kompetentna i da ne zaslužujem takvu priliku pored toliko vrhunskih glumaca na hrvatskoj sceni. Prolazila sam kroz faze euforije do faza panike. Ali to je normalno i kamere nisu bile nikakav problem, štoviše, mi nismo glumili, mi smo bili mi. Moj stan je studio, kamere su posvuda, ja ne znam za drugo. Kamere su naš život, samo u drugom formatu, u novom digitalnom svijetu. Život je tako nepredvidiv, ovo s filmom došlo je tako iznenada, neplanirano. Prošle jeseni diplomirala sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a već ove film u kojem glumim sebe dolazi u kina, doista nestvarno. Moj novinarski duh poticao me da isprobavam sve profesije i sva područja bliska novinarstvu, tako sam ušla u svijet novih medija i društvenih mreža koje su me na koncu dovele i do uloge u filmu.”

Veronika Rosandić rekla je da joj je njezina uloga jako draga jer zapravo nije trebala glumiti, svaka suza bila je iskrena, svaki pokret i potez opisuju je. Scenarij je napisan, smatra, tako da je i nju začudilo koliko su određene scene bliske njezinu privatnom životu, što ju je u jednom trenutku i uplašilo. O očekivanjima od filma i o tome kako će izgledati njezin ‘izlet’ na velika platna, Veronika Rosandić je rekla: “Marketing je iznimno bitan. Glumci su kao akteri odradili vrhunski posao, također produkcija je odradila sve profesionalno i svima nama olakšala i napravila da se osjećamo dobro. Generacija Z, koja je naša većinska publika, očekuje sve na YouTubeu. To su klinci koji su odrasli na tabletima i navikli su da je sav sadržaj dostupan. Ako marketinški plan obuhvati sve segmente potrebne da osobu privuku u kino, bit će odlično. Teško je prognozirati jer mnogo je pratitelja iz udaljenih mjesta i ne mogu, što financijski što fizički, doći u kino. Lako je dobiti tri milijuna pregleda na moj video koji je online, no privući tri milijuna ljudi u kino teško je izvedivo. Ipak, vjerujem će zbog imena koja čine glumačku postavu odaziv biti više nego dobar.”

Najviše je veseli koliko se razvila kroz film. Kako je po struci novinarka, istaknula je, komunikacija, marketing i pisanje su joj u krvi. Nikad to neće napustiti, samo preusmjeravati u nove formate. Otvorila je agenciju za usluge koja se bavi promidžbom i promocijom na društvenim mrežama.

‘Trivijalizacija je neizbježna dok je god sustav organiziran po tržišnim principima. U vječitoj utrci za većim brojem pratitelja, lajkova i klikova, kvaliteta opada’, kaže sociolog Krešimir Krolo

Fran Lauš, Veronikin dečko i privatno i na filmu, također je jedan od vrlo popularnih youtubera, a dojmovi sa snimanja filma su, kako je rekao, odlični: “Bavim se modelingom već nekih pet godina i YouTubeom oko dvije godine, tako da iskustva imam podosta. Iskreno, snimanje je bilo dosta slično onome što radim. Čak sam očekivao da neće biti toliko slično, no jedino što me iznenadilo kod snimanja filma jesu fokus i disciplina potrebni za odraditi dobar posao. Treme nije bilo s obzirom na to da svakodnevno imam objektiv uperen u sebe. Kod glume je dosta striktno određeno što se radi u kadru, tako da je to bio još jedan olakšavajući faktor.”

Lauš smatra da je film idealan medij za youtubere, s obzirom na to da bi većina youtubera voljela raditi sadržaj na takvoj razini na svojim kanalima, a film “Ideš? Idem!” vidi kao svoj najveći uspjeh u karijeri: “Naravno, radi produkcijske složenosti i drugih faktora to nije moguće, no ovim putem dobili smo priliku pokazati svoju kreativnost i na većem projektu. Smatram da su to sve talentirani ljudi i da je olakšavajuća okolnost bila što smo u prvom takvom projektu glumili upravo sebe, tako da mislim da će projekt izgledati kvalitetno i vjerodostojno.”

Još jedan glumac u filmu, youtuber Vid Juračić, od filma ima velika očekivanja jer vjeruje da su svi napravili super posao. Film je, smatra, dobar spoj novog i klasičnog, jer iako mlade generacije najviše vremena provode na internetu, i dalje idu u kino. Misli da će se publika iznenaditi koliko su se dobro youtuberi snašli na velikom platnu. Juračić je arhitekt koji je izazvao veliku pozornost serijom videa o zagrebačkim kvartovima.

“YouTubeom sam se počeo baviti skoro iz dosade. Dok sam živio u New Yorku iz potrebe za nečim kreativnim pokrenuo sam svoj kanal na YouTubeu i malo pomalo krenuo je rasti. Zasigurno, moj najveći uspjeh je popularni serijal ‘Kvart priča’ o zagrebačkim kvartovima. Mislim da je moj sadržaj privlačan publici jer se bavi nečim zrelim, a u isto vrijeme je pozitivan i zabavan. Stvar koju uvijek iznova primijetim jest da je autentičnost najbitnija, da radiš stvari koje su u skladu s tvojim karakterom i u kojima si strastven”, zaključio je Juračić.