Imre Nagy, poslijeratni mađarski političar, za mnoge Mađare je simbol neovisnosti Mađarske i njenog prkosa svemoćnom Sovjetskom Savezu. Nakon što je jednom već bio isključen iz Politbiroa, jer se usprotivio nacionalizaciji i agrarnoj „politici” diktiranoj iz Moskve, tijekom „destaljinizacije” je ipak vraćen u politički vrh Mađarske gde ga je ustanak 1956. zatekao na položaju premijera.
O Nagyju su napisane mnoge knjige i teško je reći, koliko je on sam podstakao tu pobunu Mađara protiv komunističke samovolje i utjecaja Sovjetskog Saveza. U svakom slučaju, njegova politika u kojoj se trudio biti liberalan koliko je to bilo moguće, za Moskvu je bila glavni uzrok „kontrarevolucije” koja je izbila u toj zemlji. Jer, Nagy je pristao čak i na nešto nezamislivo za Kremlj: višestranački sistem i izbore u Mađarskoj.
Žalosna epizoda je bila i kad se Nagy od sovjetskih tenkova u Budimpešti sklonio u ambasadu Jugoslavije. I tu je teško reći, šta se stvarno događalo, ali čak i da mu je Tito htio pomoći, to je bila i više nego opasna igra: sovjetski tenkovi su već bili na granici prema Jugoslaviji i malo je trebalo da „pregaze” i „izdajnika socijalizma” u Jugoslaviji.
Ipak, postignut je pismeni dogovor kojim se i Moskva obavezala da neće progoniti mađarske službenike u ambasadi, a ni druge sudionike Mađarskog ustanka. Naravno, to je bila laž: Nagy je uhićen iste večeri kad je napustio jugoslavensku ambasadu, „osuđen” na tajnom procesu i obješen 16. lipnja 1958. godine.
Čak i prije sloma komunizma krajem osamdesetih, Mađarska je bila počela njegovu rehabilitaciju, da bi mu u konačno slobodnoj Mađarskoj bilo podignuto više spomenika.
Komentari