Objavljeno u Nacionalu br. 787S, 2010-12-10

Veliki Nacionalov istraživački članak iz srpnja 2009. prikazao je veliko bogatstvo Ive Sanadera koje je on formalno prikrio prikazavši ga kao imovinu svoje obitelji

Odlazeći s mjesta premijera Ivo Sanader predao je Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa svoju imovinsku karticu u kojoj nije naveo potpune podatke te je prikrio istinu o svom imovinskom stanju. U toj je imovinskoj kartici, u kojoj se u odnosu na početak njegova mandata nije ništa mijenjalo, navedeno da posjeduje stan u Splitu veličine 100 četvornih metara, što nije točno. Navedeno je i da je imovina njegova bračnog druga stan i garaža u Zagrebu veličine 200 četvornih metara. Nigdje, međutim, nije spomenuta vrijednost tih stanova, kao ni činjenica da se stan njegove supruge nalazi u vili u elitnom dijelu Zagreba. Većinski vlasnik te vile formalno je Sanaderov punac Ivo Šarić, no mnogi sumnjaju u pravu prirodu vlasničke strukture te skupocjene vile od 600 kvadrata, pet minuta pješice od Britanskog trga.

No, prema podacima iz imovinske kartice moglo bi se zaključiti da je bivši hrvatski premijer relativno siromašan čovjek: nakon gotovo dvadesetogodišnje političke karijere, ali i prethodnih, navodno vrlo uspješnih poduzetničkih godina u Austriji, on danas po vlastitom priznanju posjeduje tek stan od 100 četvornih metara u Splitu i automobil Renault 8 iz 1967. godine, koji ponosno ističe kao tobožnji znak vlastite skromnosti, iako je javnosti nepoznato gdje se taj automobil nalazi, ako još uopće i postoji. Sanader je, međutim, i svojom posljednjom karticom obmanuo hrvatsku javnost, jer prema dostupnim podacima formalno nije vlasnik ni jedne nekretnine, odnosno nema ništa i – beskućnik je. U splitskoj gruntovnici ne postoji ni jedan Ivo Sanader niti sa stanom od 100 niti manje kvadrata.

On, međutim, u pozadini ima više nego dobrostojeću obitelj sa ženine strane: osim supruge Mirjane, sveučilišne profesorice arheologije, na koju se vodi trećina zgrade u Kozarčevoj ulici 21 u Zagrebu i stan od 100 četvornih metara u centru Splita, njegov punac Ivo Šarić, nekadašnji radnik u splitskom škveru, mogao bi biti proglašen jednim od najbogatijih hrvatskih umirovljenih radnika: osim što je 1964. od splitskog brodogradilišta dobio stan kao slabije imućni radnik bez riješenog stambenog pitanja, Šarić je u proteklih dvadesetak godina postao pravi kućevlasnik: osim što se formalno vodi kao vlasnik dviju trećina zgrade, odnosno 400-tinjak četvornih metara stambenog prostora u Kozarčevoj ulici 21 u Zagrebu, Šarićev sin i Mirjanin brat Nenad 1997. je postao vlasnik stana u zagrebačkoj Ilici 109, koji je u međuvremenu prodao.

Njegova supruga Karmela, Mirjanina majka, kupila je u Splitu 5. lipnja 1995. za 310 tisuća kuna dvosobni stan od 65,42 četvorna metra u tadašnjoj Aljinovićevoj 26/a, današnjoj Karamanovoj 9. Tako ispada da su bivši radnik u splitskom škveru, njegova supruga kućanica i kći profesorica arheologije u posljednjih dvadesetak godina stekli golem imetak, pa danas žive u zgradi od 600 četvornih metara u elitnoj četvrti u središtu Zagreba, dok su stan u glavnoj zagrebačkoj ulici, čiji je vlasnik bio Nenad Šarić, prodali, ali u Splitu posjeduju kuću i dva stana. Mirjanin bračni partner, donedavni hrvatski premijer Sanader, međutim, ne posjeduje ništa od nekretnina. Dapače, u slučaju razvoda on bi se mogao naći na cesti jer njegova supruga posjeduje samo trećinu kuće u Kozarčevoj 21, na čiju bi polovicu on po zakonu imao pravo, dok na dvije trećine kuće i tri garaže koje posjeduje Mirjanin otac ne bi imao nikakvo zakonsko pravo, osim ako ne dokaže da je taj dio kupljen njegovim novcem.

No, u tom bi slučaju hrvatskoj javnosti morao objasniti otkud mu novac.
Ivu Šarića, međutim, nitko nije pitao otkud mu novac za luksuzne nekretnine, iako se ni po čemu ne da naslutiti da je uspio uštedjeti velik novac kojim je 90-ih počeo kupovati nekretnine u Zagrebu. Naime, cijeli radni vijek Ivo Šarić proveo je skromno, radeći u splitskom brodogradilištu. Počeo je i dugo radio kao obični cjevar. Ali nije htio cijeli život raditi najteže poslove na škverskim dokovima pa se školovao uz rad. Upravo u vrijeme Šarićeva tihog napredovanja i stjecanja diplome inženjera strojarstva na čelu splitskog škvera dugo je bio tada moćni i utjecajni Ante Jurjević Baja. Šarić je uskoro od običnog radnika postao strojarski inženjer i s dokova se preselio u Službu razvoja. Ostao je zapamćen po zalaganju za unapređivanje transporta unutar brodogradilišta te uvođenju autobusne linije za prijevoz radnika iz jednog u drugi dio škvera. Šarić nikada nije bio čelni čovjek niti jednog sektora ili odjela prodaje, nije postao ni član uprave, ali je u Službi razvoja stekao vrlo siguran položaj, a bio je i posebno vezan sa doktorom Špirom Vukmanom, istaknutim inženjerom, koji je 1990. nakon prvih demokratskih izbora postao generalnim direktorom Brodosplita. Uz Vukmanovu pomoć Šarić je i magistrirao na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. No Šarić i njegova obitelj, supruga, sin i kći, živjeli su vrlo skromno, poput mnogih radničkih obitelji. Ivo Šarić je 1964. od Brodogradilišta Split dobio stan. U novu, za to vrijeme modernu stambenu zgradu na splitskom predjelu Sukoišan, s četiri ulaza, uselile su se isključivo obitelji radnika i službenika splitskog brodogradilišta. U to vrijeme društveni stan bio je velik dobitak, pogotovo onaj udaljen samo desetak minuta hoda od brodogradilišta. Ivo Šarić s obitelji u tom stanu u Sukoišanskoj ulici 26 u Splitu neprestano je stanovao od 1964. U zemljišnim knjigama upravo diplomirani inženjer Šarić upisan je kao jedini vlasnik stana na šestom katu, površine 80,5 četvornih metara, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, dnevnog boravka, kupaonice, hodnika, dva balkona i nusprostorija.MIRJANA I IVO SANADER U slučaju razvoda,
njemu bi prema zakonu pripalo samo pola od
njene trećine kuće u Kozarčevoj u Zagrebu,
jer ostatak pripada njenom ocu Ivi Šariću
MIRJANA I IVO SANADER U slučaju razvoda, njemu bi prema zakonu pripalo samo pola od njene trećine kuće u Kozarčevoj u Zagrebu, jer ostatak pripada njenom ocu Ivi Šariću

Dakle, Šarić je iskoristio svoje pravo i 90-ih godina otkupio društveni stan, kao, uz osobni automobil kupljen tek sredinom 80-ih, svoju jedinu imovinu koju je stekao tijekom radnog vijeka. No, istina je da je on posjedovao i prizemnicu koja s okućnicom ima 287 četvornih metara na adresi Put Duja 1 u Splitu te ju je još 1975. darovao kćeri Mirjani i sinu Nenadu po pola, s tim da je zadržao pravo plodouživanja, a i danas živi na toj adresi. Stan u Sukoišanskoj uglavnom je prazan, u njega Šarići svraćaju kratko, ljetnih mjeseci. Zimi otac i majka Mirjane Sanader najčešće borave s kćeri i zetom u svojoj zagrebačkoj vili. U neposrednoj blizini te kuće Ivo Šarić kupio je i tri male parcele za potrebe garaže.
Osim vrijednih nekretnina koje posjeduju premijerova supruga i njezin otac, njih dvoje sudjelovalo je i u kupnji raznih umjetnina i drugih pokretnina, za koje je premijer Sanader u svojoj imovinskoj kartici izjavio da vrijede otprilike 1,5 milijuna kuna. Riječ je o jednoj od tri najvrednije umjetničke zbirke u Hrvatskoj, uz one Bože Biškupića i Nadana Vidoševića. Uz brojne slike najskupljih suvremenih hrvatskih umjetnika poput Ede Murtića, Mersada Berbera, Zvonimira Mihanovića, Ivana Rabuzina i drugih, Ivo Sanader ima 40-ak slika najvrednijih hrvatskih autora iz razdoblja moderne, poput Vlahe Bukovca, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Celestina Medovića, Slave Raškaj, Bele Čikoša Sesije i drugih. No umjetnine vrijedne milijun i pol kuna, stvari koje su u njegovu, ali i obiteljskom vlasništvu, Sanader je naveo tek u svojoj dopunjenoj imovinskoj kartici, nakon što je predsjednik Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Josip Leko od njega zatražio očitovanje o luksuznim satovima koji su se posljednjih godina sve češće pojavljivali na premijerovoj ruci, a čije podrijetlo i način nabave hrvatski premijer ni do danas nije objasnio hrvatskoj javnosti.
Ipak, od povratka u Hrvatsku i osvita svoje političke karijere početkom 90-ih Sanader i njegova obitelj umnogome su poboljšali svoje imovno stanje: 1992. Sanader je bio ministar znanosti i tehnologije, a kao državni dužnosnik stanovao je u sobi hotela Intercontinental u Zagrebu, dok je njegova supruga Mirjana s dvije kćeri živjela u iznajmljenom stanu u Splitu. Dok je početkom 80-ih bio urednik u izadavačkoj kući Logos, i nakon drugog povratka iz Austrije 1990., Mirjana i Ivo Sanader su stanovali kod Mirjaninih roditelja, u stanu njezina oca Ive Šarića.

Drugi stan nisu imali. I kao intendant HNK Sanader je 1991. stanovao u skromnom stanu punca i punice. Neki Nacionalovi sugovornici navode da je u jednom razdoblju početkom 90-ih četveročlana obitelj Sanader živjela u iznajmljenom stanu u kući u zagrebačkim Remetama, kod roditelja njegove donedavne predstojnice ureda Biance Matković. Nedugo nakon njegova ozbiljnijeg političkog angažmana obitelji Sanader krenulo je nabolje: prema onome što je napisao u svojoj imovinskoj kartici, on je kupio stan od 100 četvornih metara u centru Splita, premda je danas jasno da je obmanuo hrvatsku javnost, jer je stan u vlasništvu njegove žene. Naime, prema kupoprodajnom ugovoru Z-178/92, koji je 24. travnja 1992. sklopljen između Slavke i Zlate Lažete s jedne, te Mirjane Sanader s druge strane, ugovorena prodaja četverosobnog stana na prvom katu kuće u Riječkoj ulici broj 5, i to za tadašnjih 9 milijuna i 400 tisuća hrvatskih dinara, odnosno za 100 tisuća njemačkih maraka. Nadalje, Sanaderova supruga Mirjana počela je kupovati i nekretnine u Zagrebu. Nacional je stekao uvid u tri kupoprodajna ugovora kojima su Mirjana Sanader i njezin otac Ivo Šarić od 1992. do 1994. gotovinom pokupovali gotovo cijelo zgradu u zagrebačkoj Kozarčevoj ulici 21, i to za više od 600.000 tadašnjih njemačkih maraka, što je tada, u ratom razorenoj Hrvatskoj, bio golem novac.
Prema prvom ugovoru, Mirjana Sanader je 19. studenoga 1992. za tadašnjih 77.175.000 HRD, odnosno 225.000 DEM od tadašnjeg vlasnika Đure Papca kupila trosobni stan od 113 četvornih metara na drugom katu zgrade u Kozarčevoj 21. Samo godinu kasnije, 20. prosinca 1993., Ivo Šarić, otac Mirjane Sanader, sklapa drugi ugovor kojim je od Vladimira Filipčića kupio trosobni stan na prvom katu u toj istoj zgradi. Budući da je u tom trenutku u stanu živjela nositeljica stanarskog prava Tea Radivojević Kereković, pa je stan prodan kao neuseljiv, Ivo Šarić je Filipčiću za vlasništvo nad stanom platio tek tadašnjih 95.000 DEM, odnosno 395.955.000 HRD, a do danas nije poznato na koji način je obitelj Sanader uspjela ishoditi da dotadašnja stanarka napusti taj stan.ZA STAN u SUKOIŠANSKOJ otac Mirjane Sanader
Ivo Šarić dobio je na stanarsko pravo od splitskog škvera, a poslije ga je otkupio
ZA STAN u SUKOIŠANSKOJ otac Mirjane Sanader Ivo Šarić dobio je na stanarsko pravo od splitskog škvera, a poslije ga je otkupio

U klauzuli ugovora tek se kaže da je u odnosu na nositeljicu stanarskog prava poštivano pravo prvokupa jer je njoj ponuđen stan u dopisu od 29. rujna 1993., ali se ona na dopis nije uopće javila u roku od 30 dana. Nakon što su tada u svom posjedu imali već dva kata velike zgrade u Kozarčevoj, u središtu Zagreba nedaleko od Britanskog trga, obitelj Sanader je i godinu potom kupila nekretninu, treću po redu: 22. prosinca 1994. Sanaderov tast Ivo Šarić od prodavateljice Branke Klupač za 876.000 kuna, odnosno tadašnjih 240.000 DEM, kupio je trosobni stan u prizemlju iste zgrade. U tom trenutku obitelj hrvatskog premijera posjedovala je gotovo cijelu zgradu u Kozarčevoj 21: trećinu zgrade (200-tinjak četvornih metara) imala je premijerova supruga Mirjana, a dvije trećine (400-tinjak četvornih metara) pripalo je njezinu ocu Ivi Šariću. Sanader je od ministra znanosti postao zamjenik ministra vanjskih poslova, a 1995. i jedan od najbližih suradnika tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana: osim što je postao predstojnik Ureda predsjednika RH, Sanader je imenovan i glavnim tajnikom VONS-a, Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti.
Godine 1997. u Zagrebu je, barem formalno, svoj stambeni prostor našao i Nenad Šarić, brat Mirjane Sanader koji, diplomireavši strojarstvo, prije 25 godina godina otišao u SAD. Uvidom u elaborat o etažiranju objekta u Ilici 109 može se vidjeti kako je stan br. 32, od 94,62 četvorna metra na četvrtom katu zgrade pripao Nenadu Šariću, prijavljenom na splitskoj adresi svog oca Ive, koji je, uostalom, od početka bio uključen u stjecanje te nekretnine. Umjesto sina Nenada koji živi u Americi, njegov otac Ivo dolazio je pregledavati stan, nakon toga ga dao u najam, a 2004. prodali su ga Davoru Boškoviću iz Zagreba.

Zanimljiv je i način na koji je obitelj Šarić došla do tog četverosobnog stana u Ilici 109: tvrtka Stanograd, koja je izgradila tu zgradu, dugovala je Gradu Zagrebu novac, a istodobno je Grad za projekt uređenja smetlišta kod Borovja bio dužan Anti Žužulu, današnjem vlasniku Školske knjige, odnosno njegovoj tadašnjoj tvrtki Produkt. Tako je vjerojatno cesijom utvrđeno da direktor Stanograda Zvonimir Škegro preda šest stanova Anti Žužulu, a ovaj je dao nalog da se jedan od tih stanova proda Nenadu Šariću. Proceduralno je to izvedeno tako da je Šarić navedeni stan platio tvrtki Stanograd, a ona je potom isti dan novac transferirala na račun Žužulove tvrtke Produkt.

Da bi obitelj Sanader doista mogla ponosno tvrditi da je cijela zgrada u Kozarčevoj 21 u Zagrebu njihova, u to je vrijeme trebalo riješiti još samo jedan problem: pitanje vlasništva nad stanom u suterenu zgrade i tadašnje stanarku tog stana Božene Šešljage, a taj problem nije riješen ni do danas, jer se već više od deset godina vodi pravna bitka, koja bi uskoro, daleko od pažnje hrvatske javnosti, mogla završiti. Minulih godina spor je dugo stajao nedodijeljen na zagrebačkom Upravnom sudu. Nacional ima uvid u cjelokupnu dokumentaciju o problemima sa zgradom u Kozarčevoj 21, u kojoj danas živi donedavni hrvatski premijer Sanader s obitelji. Naime, prema gruntovnim izvacima, zgrada u Kozarčevoj 21 izgrađena je 1928. i sastojala se od četiri stana: po jedan u suterenu, u prizemlju, na prvom te na drugom katu. Godine 1959. tadašnja Komisija za nacionalizaciju od nacionalizacije je izuzela tri stana u kojima su živjeli tadašnji stanari i vlasnici, a četvrti, onaj u suterenu, proglasila je društvenim vlasništvom i dala ga na raspolaganje gradskim vlastima. U ožujku 1979. SIZ stanovanja zagrebačke općine Centar dodijelilo je suterenski stan od 50 četvornih metara na korištenje Boženi Šešljagi, koja je otada živjela u njemu, pa je početkom 90-ih u njemu dočekala i nove susjede – obitelj Sanader. S njima, kako ističu Nacionalovi izvori, od samog početka nije živjela u dobrosusjedskim odnosima.

Već desetak godina vodi se neizvjesna bitka za dio zgrade u Kozarčevoj 21: trojica bivših stanara, odnosno njihovi nasljednici, 24. lipnja 1997. podnijeli su zahtjev za naknadu oduzete imovine koja je nekoć bila nacionalizirana, što se u prvom redu odnosilo na nekadašnji suterenski stan, ali i na novčanu naknadu za vrijednost zemljišta na kojem je zgrada u Kozarčevoj 21 i sagrađena. Logika njihova zahtjeva bila je: suterenski stan je desetljećima bio nacionaliziran, a sad kad se nositeljica stanarskog prava iselila iz njega, vrijeme je da se on vrati u vlasništvo onih čiji je bio prije nacionalizacije, a ne da se daruje obitelji Sanader. Nakon toga uslijedila je pravna procedura koja traje već nekoliko godinama, a u kojoj je zastupnica nekadašnjih stanara, zagrebačka odvjetnica Zvjezdana Znidarčić Begović imala nemoguću misiju: pred mjerodavnim tijelima dokazati da u suterenu zgrade u Kozarčevoj 21 postoji stan od 50 četvornih metara. KOZARČEVA 21 U ZAGREBU Obitelj Sanader raspolaže sa 600-tinjak kvadrata
u elitnoj četvrti, kupnjom triju stanova stekli su i prostor u potkrovlju
KOZARČEVA 21 U ZAGREBU Obitelj Sanader raspolaže sa 600-tinjak kvadrata u elitnoj četvrti, kupnjom triju stanova stekli su i prostor u potkrovlju

Naime, Gradski ured za imovinsko-pravne poslove već godinama tvrdi da navedeni stan ne postoji, što potkrepljuje time što se ne nalazi na listi stanova u vlasništvu Grada, s koje je brisan 1996. po odluci GSKG-a koja se temelji na vrlo sumnjivom tehničkom pregledu dvoje GSKG-ovih referenata, a na sve prijedloge odvjetnice Begović da se izvrši očevid na licu mjesta, odnosno da se utvrdi i provjeri “trošnost” suterenskog stana u Kozarčevoj 21 Gradski ured uvijek je iznova odgovarao da “to nije potrebno”. Tako je 23. lipnja 2005. Gradski ured napokon donio rješenje kojim se odbija zahtjev za povrat dvosobnog stana u podrumu zgrade u Kozarčevoj jer on – “ne postoji”. Na takvo rješenje odvjetnica Begović 23. srpnja 2005. otposlala je žalbu Ministarstvu pravosuđa, u kojoj mjerodavna tijela optužuje da je cijeli dosadašnji postupak vođen tako da pogoduje obitelji Sanader. U žalbi u koju je Nacional stekao uvid odvjetnica Begović navodi da je “cijeli tijek prvostupanjskog postupka vođen tako da se sve odlučne činjenice ne utvrde, nego da se isključivo pogoduje sadašnjim vlasnicima izuzetih stanova u predmetnoj nekretnini (obitelji Sanader, op. ur.), a koji su bez pravnog temelja uzurpirali korištenje imovine koja po zakonskim propisima pripada žaliteljima, a dapače i izvršili uknjižbu vlasništva protivno zakonu”, pisala je odvjetnica Begović tadašnjoj ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt.

Budući da u Ministarstvo pravosuđa dolaze sve žalbe za denacionalizaciju po odlukama prvostupanjskih tijela, takvih je predmeta mnogo, no u ovom slučaju Uprava za građansko pravo Ministarstva pravosuđa pokazala je iznimnu brzinu u rješavanju predmeta: osim što se, kako doznaje Nacional, državna tajnica Snježana Bagić pobrinula da se predmet izvuče iz redovne procedure i da ima poseban status u obradi, pomoćnik ministrice Ane Lovrin i nekadašnji kandidat za ustavnog suca Boris Koketi već je 27. srpnja 2006., očito preko reda, donio rješenje kojim se odbija žalba koju je u ime trojice bivših vlasnika podnijela odvjetnica Zvjezdana Znidarčić Begović. Kao glavni argument u Koketijevu obrazloženju, u koje Nacional ima uvid, može se pročitati da se žalba trojice bivših vlasnika odbija jer je 5. travnja 1996. “nekadašnji dio zgrade prestao biti stan i postao je podrum”. Isti taj “podrum” danas ima uredno renovirane prozore s plastičnom stolarijom te zavjese, ali je dalje od toga bilo nemoguće vidjeti zbog policijske zaštite kakvu još uvijek uživa bivši premijer čija je kuća “štićeni objekt”. No, osim podruma, premijer je dobio i tavanski prostor koji je danas, prema svemu sudeći, također preuređen u stan. Nije poznato koliko su novca donedavni premijer i njegova obitelj uložili u obnovu cijele vile, uključujući “nepostojeći” stan u suterenu te tavanske prostorije koje su danas stambeni prostor.

Nakon takvog rješenja pomoćnika ministrice pravosuđa, koji je bio i kandidat za suca Ustavnog suda, odvjetnica Znidarčić Begović iskoristila je i posljednju pravnu mogućnost: pokrenula je spor na Upravnom sudu RH. Međutim, ironijom sudbine tom je sudu na čelu Ivica Kujundžić, koji je u ožujku 2001. bio na čelu Državnog pravobraniteljstva Grada Zagreba, koje je od početka spora bilo protustranka u slučaju zahtjeva za naknadu za oduzetu imovinu trojice negdašnjih vlasnika zgrade u Kozarčevoj 21. Tako je, doznaje Nacional, njihov predmet mjesecima ležao neraspoređen u ladici predsjednika suda. No, kad smo kontkaktirali odvjetnicu Zvjezdanu Znidarčić Begović, rekla je da nema primjedbi ni pritužbi te da je izgledno da će njezine stranke u cijelosti ostvariti svoja zakonita prava. Dakle, zadovoljštinu će dobiti nakon “samo” 12 godina dugog spora, za koje su vrijeme bivši hrvatski premijer Sanader, njegova supruga Mirjana, dvije kćeri i roditelji Mirjane Sanader uživali u zgradi od 600-tinjak četvornih metara u središtu Zagreba. No u toj kući Ivo Sanader, prema onome što je napisao na svojoj imovinskoj kartici, ne posjeduje – baš ništa, čak ni garažu. Jedino mu je možda ostao poneki vrijedan sat.

RIJEČKA ULICA 5 u središtu Splita, zgrada u kojoj se nalazi stan od 100 kvadrata koji je Sanader naveo u
imovinskoj kartici, iako glasi na suprugu Mirjanu
RIJEČKA ULICA 5 u središtu Splita, zgrada u kojoj se nalazi stan od 100 kvadrata koji je Sanader naveo u imovinskoj kartici, iako glasi na suprugu Mirjanu
Doduše, Ivo Sanader, koji je rođen kao Ivica, ali je 1992. promijenio ime u Ivo, od pokojnog oca Ante naslijedio je 105 tisuća eura s pripadnim kamatama. Zanimljivo je kako je Sanaderov otac Ante, iako u vrijeme sinova rođenja po zanimanju “bojadisar”, uspio u svom životnom vijeku uštedjeti čak pola milijuna eura, ako je svakom od petero djece ostavio po 105 tisuća eura. Ako je taj iznos ostavio samo Ivi, pitanje je zašto baš njemu, no to su ipak njihovi obiteljski odnosi.
No Jadranku Kosor trenutačno najmanje muči Sanaderovo nasljedstvo. Ona muku muči s krpanjem proračunskih rupa nastalih, među ostalim, kao posljedica posljednjih šest godina “sjajne” politike bivšeg premijera Sanadera. On pak ne mora razbijati glavu takvim stvarima jer mu je, čak i u slučaju da država propadne, egzistencija osigurana, iako je formalno beskućnik.

Već desetak dana on plovi na jahti “Malo vitra” za koju se tvrdi da je sada u vlasništvu zagrebačke tvrtke Pomilon. Ta je tvrtka osnovana 10. ožujka prošle godine, otprilike u vrijeme kad je izvršena kupoprodaja broda. Jedan od prvih poslovnih poteza 35-godišnjeg vlasnika Nevena Poldrugača, zeta dr. Marija Zubovića, saborskog zastupnika i najboljeg prijatelja Ive Sanadera, bio je upravo kupnja i skupi remont jahte koja je prethodno bila u vlasništvu splitskog poduzetnika Juroslava Buljubašića. Tko je i na koji način platio oko 300 tisuća eura vrijedan remont, što je podatak koji je objavio i Večernji list, u šibenskom brodogradilištu nisu nam mogli reći zbog čuvanja poslovne tajne. No Nacional je obavio uvid u podatke o financijskom poslovanju te novoosnovane tvrtke. Od 10. ožujka prošle godine, kada je osnovana, do 31. prosinca prošle godine tvrtka je ostvarila ukupni prihod od 308.386 kuna, odnosno 42.244 eura, a ukupni rashodi su joj bili 316.219 kuna, odnosno 43.317 eura, što znači da je ostvarila gubitak od 13.630 kuna ili 1867 eura. Možda javnosti ne bi bilo zanimljivo s kojom je svrhom tek osnovana tvrtka koja posluje s gubitkom kupila jahtu, no budući da se na jahti vozi bivši premijer Ivo Sanader, možda bi vlasnik Pomilona Neven Poldrugač ipak morao odgovoriti na nekoliko pitanja. Jedno od pitanja, osim o novcu za kupnju broda, bilo bi otkud mu novac za remont broda koji je, prema podacima objavljenim u Večernjem listu, a koje su potvrdili i Nacionalovi izvori, stajao najmanje 300 tisuća eura.

Neven Poldrugač nije nam odgovorio na pitanja koja smo mu željeli postaviti jer je bio na godišnjem odmoru. Ni u njegovoj tvrtki Pomilon nismo nikoga uspjeli dobiti na telefon, nego tek u tvrtki Venevent koja se nalazi u Gundulićevoj ulici. Iako smo zamolili da mu prenesu poruku, odgovor od njega nismo dobili.
Nejasno je i zašto je Neven Poldrugač osnovao novu tvrtku Pomilon, kad je već direktor i suvlasnik još triju tvrtki, Venevent, Pokobar i najnovije Relatum, osnovane 17. srpnja prošle godine. Te tvrtke dobro posluju i mogao je brod kupiti preko jedne od njih. Najstarija je tvrtka Venevent, osnovana 16. listopada 2002., u kojoj je Poldrugaču partner Igor Kordić. Do 2007. sjedište te tvrtke bilo je u Kukuljevićevoj 20 u Zagrebu, gdje se nalazi i stan obitelji Zubović te jedna od ordinacija Poliklinike dr. Zubović kojoj je na čelu sada Martina Poldrugač rođena Zubović, kći Marija Zubovića. I nova tvrtka Pomilon nalazi se u Kukuljevićevoj 20, ni pet minuta pješice od vile u Kozarčevoj 21 u kojoj živi Ivo Sanader. Zbog činjenice da je nova tvrtka osnovana baš u vrijeme kupnje broda logično je postaviti pitanje nije li možda tu riječ o prikrivenom vlasništvu plovila za treću osobu.

Komentiraj