U drami ‘Na prvoj crti zdravlja’ psihijatra Veljka Đorđevića, hrvatski branitelji svoje su misli i osjećaje bili spremni pretočiti u pisanu riječ za potrebe psihoterapeutskog tretmana jer smatraju da su postali teret društva i da moraju riješiti svoje probleme
‘Tomislav je 1991. imao 23 godine. Bio je student treće godine fakulteta, zdrav, sposoban i veseo, visok 178 cm, težak 64 kg. Imao je širok osmijeh i zdrave zube. Iz prve faze rata, 1992., izašao je bez osam zubi i s još pet pokvarenih, dobio je sijede i izgubio osmijeh. U godinama koje su uslijedile nakon rata, njegove su se tegobe gomilale. ‘Progonjen duhovima rata, razočaran u sadašnjost, povlačio sam se u sebe, gubeći kontrolu nad vlastitim impulsima. Sve sam slabije funkcionirao na poslu i u obitelji. Postajao sam otok, ali mi se činilo da su se svi oko mene promijenili, samo sam ja ostao isti. Pogrešno. Na svaki pokušaj spominjanja liječničke pomoći reagirao bih kao na izdaju i pokušaj sramoćenja. Pa nisam ja valjda lud! Svjestan sam svih vas i svega oko sebe, samo sam beskrajno umoran, nesretan i neshvaćen’”…
Komentari